subota, 26. siječnja 2013.

Kćerke Allahovog Poslanika savs: ZEJNEB r.a.

Zejneb, radijallahu anha, je bila najstarija kćerka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Imao je tridest jednu godinu kada ju je rodila njegova prva žena Hatidža, radijallahu anha. Kao najstarija, ona je bila veoma draga svojim roditeljima. Ali, na žalost, trpila je puno grubosti od ruku neprijatelja islama.

Bilo joj je osam godina kad je njen poštovani otac počeo dobivati objavu od Svemogućeg Allaha.

Njegov narod, koji je tada bio predan porocima, vjerovao je u mnogo bogova, umjesto Jednog i Jedinog Boga - Allaha.

“O moj narode! Slušajte me. Postoji samo jedan Bog Allah. On nema druga. On je jedini Stvoritelj i Gospodar cijele vasione. On je Dobročinitelj i Spasitelj. Zato obožavajte samo Njega, i ne smatrajte ove idole koje je napravio čovjek vašim pomagačima i braniteljima. Zato ne činite grijehe i bojte se Allaha. Inače, On će vas kazniti bolnom patnjom na Sudnjem danu.”

Zato je ova poruka bila razlog zbog kojeg su Mekkelije postali njegovi neprijatelji, podigli se protiv njega i počeli da ga proganjaju.

Postavljali su trnje na ulicu, kojom je prolazio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kopali su zamke na njegovom putu, bacali na njega vedra puna nečistoće i smeća, gađali ga kamenjem. Jednom su omotali njegov vrat grubo izrađenom tkaninom i stezali je takvom snagom da je bio gotovo udavljen. Često kada je bio u namazu stavljali bi utrobu od kamile i drugi otpad na njegova leđa.

Iako je Zejneb imala samo osam godina u to vrijeme, već je bila dovoljno svjesna da shvati agoniju i loš postupak nevjernika iz plemena Kurejš prema njenom dragom ocu.

Hazreti Mudrak ibnu Haris Amidi, radijallahu anhu, kaže: “Jednom, u predislamsko doba, pratio sam svog oca u Mekku na hadždž. Kod Mine sam primjetio da ljudi stoje oko jednog čovjeka. Upitao sam ih ko je to a oni mi odgovoriše: “On je zavedena osoba koja je otišla pogrešnim putem i ostavio vjeru svojih predaka. Čuvši ovo, moj otac je otišao prema gomili, a ja sam ga slijedio. Tamo smo vidjeli da ih Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uči Islamu, dok ga je gomila gađala kamenjem i bacala smeće na njega. Časni Poslanik je strpljivo izdržao sve uvrede i poniženja dok se neprijatelji nisu umorili od prejakog sunca i odustali. U tom momentu se pojavi jedna djevojka koja je bila uzrujana i zbunjena noseći vode u čaši. Teško joj je bilo gledati svoga oca jer je bio veoma ponižen. Srušila se i počela gorko plakati. Kada je ustala, dala je čašu svom voljenom ocu. Časni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je rekao: “Draga moja, imaj strpljenja. Ne trebaš brinuti zbog svog oca ako je on uznemiravan i prekoravan radi Allaha.”

Njen boravak u dolini Ebu Taliba

Nezadovoljeni sa tako puno užasa koji su priredili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nevjernici su pojačali uznemiravanja napadajući časnog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovu porodicu. Oni su striktno zabranili svaku vrstu poslovanja sa njima (na primjer prodaju, kupovinu, nabavu bilo koje trgovačke robe). Konačno u sedmoj godini poslanstva, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se stavio pod Ebu Talibovu zaštitu. Nevjernici su posebno bili na oprezu da nikakvi prehrambeni proizvodi ne budu dostupni. To je rezultiralo napodnošljivom bijedom za opkoljenu porodicu. Mala djeca su plakala zbog neizdržive gladi, žeđi i duševnih tortura. Nevjernici kamenog srca bi uživali u tugovanju i plaču gladne djece i sa uživanjem su se smijali. I najstarije osobe su morale da žive od lišća sa drveća.

Sa’d ibnu Ebi Vekkas, radijallahu anhu, majčin amidža od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da je jednog dana kada je bio u velikoj nevolji od gladi, našao komad suhe kože koju je navlažio i ispekao na vatri a zatim je progutao.

U Mekki je živio čovjek, koji se zvao Hakim ibnu Hazzam koji je bio nećak hazreti Hatidže. Jednog dana spremio je nešto hrane za svoju tetku i njenu djecu. Kada je Ebu Džehl, vođa nevjernika saznao o ovome, došao je i oduzeo mu sve što je pripremio.

Časni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi drugovi su podnosili sva ova barbarstva pune tri godine, ali nisu uzmakli ni koraka sa staze Islama. Među ovim osobama je također bila i Zejneb, radijallahu anha, koja je strpljivo podnijela ova mučenja pomirena sa sudbinom.

Jednog dana neki od mučitelja, koji više nisu mogli gledati patnje prvih muslimana, prekršili su naredbu Kurejšija i pomogli muslimanima.

Brak

Zejneb, radijallahu anha, je imala tetku koja se zvala Hela koja je bila rođena sestra Hatidže, radijallahu anha. Mnogo je voljela Zejneb, radijallahu anha, zbog njene prijatne naravi, milozvučnog glasa i dobrih navika. Zbog ovih vrlina, odlučila je da svog sina Ebul-Asa vjenča sa Zejnebom, radijallahu anha. Kada je Zejneb, radijallahu anha, postala punoljetna i bila spremna za udaju, Hela je razmotrila stvar sa Hatidžom, radijallahu anha, koja se savjetovala sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Kako je Ebul-As, radijallahu anhu, bio poznat kao hrabar, mudar i plemenit čovjek, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se složio sa ženidbenom ponudom i vjenčao svoju kćer za njega. Među mirazom koji je Hatidža, radijallahu anha, dala svojoj kćeri bila je skupocjena ogrlica izrađena od bisera. Ova ogrlica joj bila draga uspomena na svoju majku.

Sretni bračni život

Ebul-As nije prihvatio Islam u periodu braka sa Zejnebom, niti ga je časni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primoravao da to uradi. Čak se prema njemu blago ophodio.

Obiteljski odnosi Ebul-Asa i Zejneb, radijallahu anhuma, su bili srdačni i prijatni. Čak ni spletke neprijatelja nisu mogle naškoditi njihovoj ljubavi i uzajamnoj iskrenosti. Jednom su nevjernici iz Mekke tražili od Ebul-Asa da se rastavi od svoje žene, pošto je bila kći njihova neprijatelja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Uz to su mu obećali, ako on tako želi, da će ga oženiti bilo kojom od najljepših djevojaka koju izabere. Ebul-As nije obraćao pažnju na sve ove ponude. Ušutkao je ove trgovce ženama sa jednim odlučnim “ne”. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao za ovo, bio je veoma srećan i primjetio je: “Ebul-As je pravedan čovjek i dobar zet.”

Bitka na Bedru

Dvije godine nakon hidžre, Kurejšije su se približile Medini sa vrlo jakom i dobro opremljenom vojskom od hiljadu ratnika da uguše islamski pokret. Ova armija nije bila samo dobro opremljena sa svim vrstama tadašnjeg naoružanja nego je imala i dobru logistiku. Natjeran od strane nevjernika, i Ebul-As se pridružio njihovoj vojsci protiv svoje volje. Muslimani su brojali samo tristo trinaest ljudi. Bili su loše opremljeni tako da nisu imali oružja vrijednog spomena. Zalihe hrane su im bile također nedovoljne, i njihova je konjica imala samo nekoliko konja, a ostatak vojske su činili pješaci. Međutim, Allah je pomogao iskrene vjernike Svojom milošću i muslimani su natjerali u bijeg ogromnu neprijateljsku vojsku. Sedamdeset njihovih najboljih boraca bilo je ubijeno a podjednak broj je bio zarobljen.

Ebul-As je bio među zarobljenim. Njega je zarobio Ibnu Džubejr El-Ensari, radijallahu anhu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je objavio da zarobljenici mogu biti oslobođeni nakon isplate otkupnine bilo u gotovom ili da deset muslimana Medine nauče čitanju i pisanju.

Kada je Zejneb, radijallahu anha, čula za ovo još uvijek je bila u Mekki. Poslala je mlađeg brata Ebul-Asovog sa nešto vrijednih predmeta kao otkupninu za svog muža. Među ovim vrijednim predmetima bila je i ogrlica koju joj je njena majka Hatidža, radijallahu anha, dala kao miraz.

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio ovu ogrlicu, bio je dirnut. Lijepe uspomene iz prošlosti sinule su mu u mislima i suze mu kapale iz očiju u sjećanju na njegovu rahmetli ženu Hatidžu, radijallahu anha. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao svojim drugovima: “Ako se slažete da ova ogrlica bude vraćena Zejnebi, jer joj je to draga uspomena od majke.”

Kako bi mogli vjerni drugovi časnog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, podnijeti da vide suze u očima svog dragog vođe i Allahovog Poslanika. Rekli su u jedan glas: “O Allahov Poslaniče, mi drage volje prihvatamo tvoj prijedlog.” Ovo je bio istinski duh pravednosti i bratstva, da čak ugledna ličnost koja ima vlast ne bi vratila ni jednu ogrlicu bez pristanka ostalih ljudi.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je oslobodio Ebul-Asa pod jednim uvjetom; da pošalje Zejneb, radijallahu anha, u Medinu. Ovaj događaj nam ukazuje na veliku ljubav Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema svojoj kćeri.

Čim se Ebul-As vratio u Mekku, ispunio je obećanje i dozvolio Zejnebi, radijallahu anha, da se uputi u Medinu, dok je on otišao u Siriju radi posla. Nikako nije mogao zaboraviti svoju iskrenu i vjernu ženu i bio je uznemiren zbog odvojenosti od nje. Navikao je da recitira patetične stihove pune osjećaja da smiri svoje misli i srce.

Nakon što je Ebul-As poslao Zejnebu, radijallahu anha, u Medinu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio vrlo sretan i rekao je: “Sta god mi je Ebul-As rekao bila je istina, i šta god mi je obećao da će uraditi, ispunio je.”

Tragični incident

Mekkelije su navikli da muslimanima čine užasne stvari. Meta njihove okrutnosti nisu bili samo muškarci već i žene. Podvrgavali su bespomoćne žene takvim okrutnostima da bi to dirnulo i osobe kamenog srca.

Sumejja, radijallahu anha, je bila robinja vođe mušrika, Ebu Džehla. Da bi je kaznio zbog njenog islama, prisiljavao ju je da stoji na vrelom suncu sa željeznim oklopom na tijelu, a potom bi njeno tijelo probadao kopljem. Uprkos ovome, hrabra i pobožna muslimanska, žena, nije ni pomišljala da napusti islam. Jednog dana kad je Ebu Džehl žestoko mučio Sumejju, prolazio je tim putem Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Okrenuo se Sumejji, radijallahu anha, i rekao: “O Sumejja, strpi se! Tvoje mjesto je u džennetu.” Ebu Džehl je ispunjen bijesom kopljem udario Sumejju, radijallahu anha, koje joj je prošlo tačno kroz stomak usmrtivši je odmah. Ovo je bila prva krv koja je potekla na Allahovom putu da ojača razvitak Islama. Cijeli islamski svijet, posebno muslimanke, ne mogu zaboraviti veliku žrtvu koju je podnijela Sumejja, radijallahu anha, za dobrobit Islama.

Slično tako Zejneb, radijallahu anha, je morala proći kroz puno iskušenja zbog njene ljubavi i podrške islamu.

Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio hidžru u Medinu, počeo je pravi rat između mekkanskih nevjernika i muslimana Medine. Kao posljedica toga, Mekkelije su pojačale pritiske nad muslimanima koji su još ostali u Mekki. Ne samo da su se brutalno odnosili prema muslimanima, nego im nisu dozvolili ni da se isele u Medinu.

Kada je Zejneb, radijallahu anha, bila spremna za put u Medinu u društvu muževa brata Kinana, nevjernici su pokušali da ih spriječe silom. Ali kad su vidjeli da Zejneb, radijallahu anha, ne obraća pažnju na njihove prijetnje, odlučna da krene za Medinu, oni su je zatvorili u njenoj kući. Ovaj incident je pojačao želju Zejnebe, radijallahu anha, da vidi svog poštovanog oca, sallallahu alejhi ve sellem, ali je bila nemoćna da bilo šta uradi. Konačno nakon nekoliko dana je dobila šansu i uspjela tajno sa Kinanom izaći iz Mekke u Medinu. Neprijatelji su nekako saznali za ovo i poslali su dva mlada čovjeka, Hibar ibnul-Esveda i Hišam ibnul-Esveda da ih traže. Ova dva čovjeka su sustigli Zejneb, radijallahu anha, i Kinana. Hibar je udario Zejnebu, radijallahu anha, kopljem tako da ju je teško ranio. Pala je na stijenu bez svijesti jako krvareći. Ova povreda i jako krvarenje su joj izazvali pobačaj. Dok je ležala u krvi Hišam je sa nožem u ruci jurnuo da je ubije, ali je Kinan izvukao strijelu iz tobolca, stavio je na luk, usmjerio prema Hišamu i povikao: “Stani, ne miči se ili ću te ubiti ovom strijelom.” U tom času naiđe prvak Mekkelija, Ebu Sufjan, koji do tada još nije bio primio Islam. Uznemirio se kada je vidio Zejneb, radijallahu anha, u tom teškom stanju, te reče Kinanu: “Molim te odgodi vaš odlazak u Medinu za neko vrijeme dok uslovi ne budu pogodniji. Ako sada odete ovako javno, Mekkelije će nas prekoravati.”

Seoba

Zejneb, radijallahu anha, pored teške rane koju je zadobila, Allah joj je ipak spasio život, te se poče postepeno oporavljati. Ostala je neko vrijeme u Mekki dok joj rane nisu zarasle, te ponovo krenula u Medinu.

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je došla vijest o Zejnebinom putu za Medinu, pa posla svog vjernog slugu Zejda, radijallahu anhu, da je dočeka izvan Medine u mjestu koje se zove Batha. Kada je Kinan stigao sa Zejneb, Zejd ih primi veoma srdačno. Potom se Kinan vrati u Mekku.

Aiša, radijallahu anha, je pričala da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio teško dirnut kada je čuo o groznom potupku nevjernika sa Zejnebom, radijallahu anha. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže: “Kada smo jednom izašli da dočekamo neprijatelja u bitki, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se ubije Hibar, ako ga uhvatimo. U ovom boju Hibar nije bio uhvaćen.

Ebul-As prima Islam

Jednom prilikom kada se karavana mekkanskih nevjernika vraćala iz Sirije natovarena trgovačkom robom u kojoj je bio Abul-As, iznenada je naišla na muslimansku vojsku koju je vodio Zejd ibnu Harise, radijallahu anhu. U ovom sukobu nevjernici su bili potpuno razbijeni i puno ih je zarobljeno. Jedino je Ebul-As uspio pobjeći i otići Zejnebi, radijallahu anha, da ga zaštiti.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao gdje je Ebul-As bio sakriven u Medini. Nakon sabah namaza, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjeo u dvorište džamije i svi zatvorenici bili dovedeni pred njega, Zejneb, radijallahu anha, je izjavila: “Ebul-As je pod mojom zaštitom. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo njene riječi, bio je iznenađen, pa reče ashabima: “Jeste li čuli nešto?” Oni odgovoriše: “Da, o Allahov Poslaniče, čuli smo.” “Tako mi Allaha u čijoj je ruci moja duša i koji zna budućnost, ja nisam znao gdje je Ebul-As dok mi Zejneb nije rekla.” Onda je nastavio: “Ako bilo koji musliman dadne zaštitu nekoj osobi, onda je dužnost svakog muslimana da to poštuje.”

Zatim je časni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prišao svojoj kćeri i rekao: “Moja draga kćeri, ugosti Ebul-Asa na najljepši način, ali mu se nemoj približavati.” Zejneb reče: “O oče, među ratnim plijenom ima nekih stvari koje pripadaju mom mužu i on želi da mu se vrate.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, joj odgovori: “Moje drago dijete, ratni plijen pripada muslimanima. Jedino oni imaju pravo da ga zadrže ili vrate. U slučaju da se slože da ga vrate, biće vraćeno, inače, ja ne mogu ništa učiniti.”

Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okupio sve muslimane i rekao: “O moj narode, vi svi dobro znate moju vezu sa Ebul-Asom. Ako vi vratite njegove stvari koje su dio ratnog plijena, to neće biti usluga samo njemu, već i meni također. Sto se mene tiče, ja vas neću prisiljavati da to uradite.” Drugovi časnog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bili su čak spremni da polože svoje živote za želju njihovog dobročinitelja, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To je bila čast za njih. Oni nisu pomišljali da bilo šta urade protiv njegove volje. Odmah su donijeli stvari od Ebul-Asa i položili ih pred Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ljubazni postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova dobrota su jako uticali na Ebul-Asa i njegovo srce je bilo obasjano svjetlom Islama. Otišao je u Mekku, platio sve dugove Mekkelijama a onda se obratio vođi plemena Kurejš i rekao: “O moj narode, ima li iko kome nešto dugujem?” Oni su odgovorili: “Ti si velikodušan i sada nam ništa ne duguješ.”

Zatim je Ebul-As rekao: “Onda me slušajte! Ja izjavljujem da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik i izjavljujem da sam primio Islam.” Svi prvaci Mekke su bili zapanjeni kada su ovo čuli od Ebul-Asa.

Zatim je krenuo u Medinu glasno izgovarajući kelimei šehadet. Kada je stigao u Medinu, ispričao je kako je primio Islam časnom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio iznenađen, pa ga upita: “O Ebul-Asu, zašto nisi prihvatio Islam kada si bio zarobljenik i kada su ti stvari bile vraćene?” Ebul-As je odgovorio: “O Allahov Poslaniče, ja sam zaista prihvatio Islam u tom momentu, ali nisam to javno izjavio da narod Mekke ne bi mogao reći da sam primio Islam pod prisilom ili da dobijem nazad svoje stvari od muslimana.”

Narod Medine je bio beskrajno zadovoljan kada su čuli za njegovo prihvatanje Islama. U povodu ovoga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio Zejnebi, radijallahu anha, da živi sa njim kao žena.

Njihova djeca

Rodilo im se troje djece. Prvo dijete je bilo sin i zvao se Ali. Kada je Mekka bila osvojena i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pobjedonosno ušao u grad sa svojom armijom jašući kamilu, njegov unuk Ali je sjedio sa njim na kamili. Pošto su svi sinovi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, umrli, puno je volio i pazio svog unuka. On je volio Alija kao što otac voli sina. On sam je prihvatio odgovornost obrazovanja i odgoja svog unuka. Kažu da je doživio vrijeme hilafeta Ebu Bekra, radijallahu anhu, i učestvovao u bitki na Jermuku.

U historiji se spominje još jedan sin Zejnebe, radijallahu anha. Pripovjeda se da je Zejneb imala jedno malo dijete koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, puno volio, koje nije dugo živjelo. Teško se razbolio i kada je bolest postala ozbiljna i nije bilo nade za njegov život, Zejneb, radijallahu anha, je poslala po Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, moleći ga da dođe i vidi dijete u zadnjim trenucima njegova života. Pošto je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio dobrog srca, ne bi mogao podnijeti da vidi agoniju djeteta, zbog toga nije otišao da ga vidi. Ali njegova draga kći je ponovo poslala po njega. Kada je on došao, Zejneb, radijallahu anha, mu je dala dijete u naručje. Dijete je usmjerilo oči u plemenito lice Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uskoro umrlo. Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dirnu ovaj prizor i suze su mu pošle niz lice. Jedan od njegovih drugova mu je rekao: “O Allahov Poslaniče, ti također prolijevaš suze?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “On je dragi sin moje voljene kćeri, i ako suze teku to je zbog velike žalosti, što je i prirodno.”

Zejneb, radijallahu anha, je imala jednu kćerku. Njeno ime je bilo Umejma. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je i nju također puno volio. Ona je najviše uživala ljubav svoga plemenitog djeda. Ovo je bilo prirodno pošto je ona bila dražesna kći njegove drage kćeri.

Jedne prilike kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, namjeravao da klanja, Umejma, koja je tada bila mala, videći svog djeda, žurno je potrčala prema njemu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio ganut dječijom ljubavlju te ju je podigao i stavio na svoja ramena. Obavio je namaz pridržavajući dijete. Kada se spuštao na koljena nježno je stavljao dijete na zemlju, a kada bi se dizao podigao bi je. Tako je upotpunio svoj namaz.

Jednom je jedan vjernik poslao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao poklon vrijednu ogrlicu. On je prihvatio poklon i rekao: “Pokloniću ovu ogrlicu nekome koga najviše volim.” Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, plemenita žena je pomislila da će ogrlicu dati Aiši, radijallahu anha, ali je on poslao po Umejmu i stavio ogrlicu oko njena vrata.

Slično se desilo kada je abesinski kralj Negus poslao vrijedne poklone Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Među poklonima se nalazio i zlatni prsten. On je stavio prsten na prst Umejme, radijallahu anha, i rekao: “Moja ljubimice, ovo je jedan ukras.” Ima puno primjera koji ukazuju na plemenitost i dobrotu Umame, radijallahu anha. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Među svim članovima moje porodice, Umejma mi je najdraža.” Kada je Umejma postala punoljetna, prema volji Fatime, radijallahu anha, udala se za Alija, radijallahu anhu. Poslije Alijeve smrti, ona se udala za Mugiru ibnu Nevfela. Rodio im se sin koji se zvao Jahja, ali je umro u ranom djetinjstvu.

Smrt

Sjetimo se da je Zejneb, radijallahu anha, dok je išla u Medinu bila napadnuta od strane nevjernika i tom prilikom pala s kamile te bila ozbiljno povrijeđena. Osjećala je posljedice ove nesreće sve do kraja života.

Umrla je u 31. godini života osme godine po hidžri. Uistinu smo mi Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.

Poslije smrti Zejnebe, radijallahu anha, ni njen muž nije dugo živio. Umro je 12. godine po hidžri.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio veoma žalostan zbog smrti svoje drage kćeri. Savjetovao je Ummu Atijje i druge žene da njeno mrtvo tijelo okupaju pet ili sedam puta. Zbog neimaštine ona nije imala cijeli ćefin da bi bilo umotano čitavo njeno tijelo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ponudio svoj ogrtač koji je obično nosio. Nakon ukopa svoje kćeri, suze su lile niz lice časnog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Ummi Atijji: “Umotaj moju kćer nježno i stavi najljepše mirise na njeno tijelo.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je sobom predvodio dženazu svoje kćeri. Lično je sišao u kabur i sa njenim mužem Ebul-Asom je spustio u posljednje počivalište na dunjaluku. Tako je bila ukopana u mezarju “Džennetul-Bekijje” rukama njena oca i muža. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao iz mezara bio je jako potresen i oči su mu bile pune suza. Primjetio je: “Zejneb je bila jako slabašna i nježna. Allah ju je Svojom milošću sačuvao muka u mezaru.”

S.M. Madni Abbasi
Priredila: sestra Umm Malik