Hutba od Muhameda al Šerifa
Nakon što su ljudi u skupinama počeli primati Islam, Abu Bekr ra je tražio od Poslanika savs da traži od muslimana da javno iskažu svoju pripadnost Islamu i da ga ne kriju. Resul savs je na kraju pristao na ovo, pa su zatim kao grupa svi izašli pred Kabu i počeli ljude javno pozivati u Islam. Abu Bekr je bio prvi hatib koji je pozivao Allahu i Njegovom Poslaniku. Kad je skupina Kurejšija čula u šta poziva Abu Bekr, skočili su na noge i počeli da udaraju muslimane. Utba je prvi stigao do Abu Bekra i napao ga svojim kožnim sandalama kojima ga je udarao u lice, sve dok Abu Bekr nije pao u nesvijest. Utba nije prestajao nego se još i popeo na Abu Bekra i nastavio da ga udara. Nije prestajao sve dok Abu Bekrovo pleme nije ga skinulo sa Abu Bekra i zaprijetilo da će ga ubiti ako Abu Bekr ne preživi. Abu Bekr nije došao sebi sve do pred noć. I znate li šta je prvo upitao kad je otvorio oči? Kaže: Šta je sa Poslanikom savs? Njegova majka mu je prinjela hranu da jede, ali je on to odbio. Kaže: Neću ništa okusiti dok me ne odvedete Poslaniku savs, da se uvjerim da je živ. Odnijeli su ga do Dar el Arkam, pa kad su ušli, Resul savs je zaplakao kad je vidio u kakvom stanju je Abu Bekr, pa ga je čvrsto zagrlio.
Oni na koje se ugleda. U svojoj knjizi Risalat alMualim, Džemal Abidin nam govori da već od druge godine, a možda i ranije, dijete počinje, urođeno, da oponaša ono što vidi oko sebe. Od pete ili šeste godine, kad se dijete obično nalazi u vrtiću, i kad pođu u prvi razred, dijete se nalazi na vrhuncu oponašanja svega što vidi, bilo da je dobro ili loše. Zatim ovo oponašanje polako blijedi, ali ostaje da igra važnu ulogu u dječijem uzrastanju. Ibn Khaldun piše u svom djelu Mukadima, na ovu temu i kaže: Djeca funkcionišu na principu oponašanja. U ranim godinama, djeca misle da sve što odrasli rade je ispravno, bilo da je to dobro ili loše. A da su njihovi roditelji najbolji od ostalih.
Djeca se ne uče tako što im se govori, nego na praktičnom primjeru. Koliko puno teži naredba djetetu da požuri, ako otac ili nastavnik sjede i jedu sendvič? Zbog toga je kod Allaha omraženo da neko naređuje dobro a sam to ne radi. I zaista će riječ staratelja malo vrijediti kod djeteta, ako je riječ jedno a djelo drugo. Allaha hvali ono što je na nebesima i ono što je na zemlji, On je Silni i Mudri! O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite? Kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate!(61;1-3).
U Sahih Muslimu se prenosi od Allahovog Poslanika savs da je rekao: Dovešće se čovjek na Sudnjem danu, pa će biti bačen u vatru. Pa će se stanovnici vatre oko njega okupiti i kazati: O ti! Šta te je ovamo dovelo? Zar ti nisi bio od onih koji bi običavao govoriti ljudima da rade dobra djela, i ukazivao im na loša? Jesam , kaže on, ja sam to govorio ljudima, ali ja nisam radio ono što sam govorio. U dječije pamćenje se usjecaju radnje koje onaj na koga se djete ugleda radi, bilo da su dobre ili loše. Ako ne slijedimo u djelima ono u što vjerujemo, na Sudnjem danu bi mogli biti uzrokom propasti mnogih ljudi. Zato se mi morao ugledati na ljude poput Abu Bekra.
Kad su Resulu savs objavljni prvi ajetu, prvi čovjek koji im je povjerovao, bio je Abu Bekr. Kad je Abu Bekr čuo da je Muhamed savs izabran za poslanika, odmah je rekao: Nikad nisam čuo od tebe laž. Ja svjedočim da nema božanstva sem Allaha, a Muhamed je Njegov Poslanik. Resul savs je kasnije rekao: Nikome nisam rekao o Islamu a da nije sa mnom nešto diskutovao, osim Abu Bekra. Čim je naučio nekoliko ajeta, Abu Bekr je počeo pozivati ljude u Islam. Vrlo brzo, zbog njega su Islam prihvatili ljudi poput Osmana, Zubeira, AburRahman ibn Aufa, Sada, Abu Ubejde, i Talhe, šestorica od desetorice kojima je zagarantovan Džennet još dok su bili na dunjaluku. A na Sudnjem danu, svih šest će biti upisano u dobra djela Abu Bekra. U početku Islama, Abu Bekr ra bi običavao da hoda po trgovima, i kućama i obilazio muslimane robove koji su bili mučeni. Vidio je kad je Umeja vukao Bilala preko vrelog pjeska, u podne, kad je sunce bilo najjače. Pa bi Umeja stavljao veliku stijenu na prsa Bilala, da mu poveča patnje, pa opet nije čuo ništa drugo od Bilala osim: Allah je jedan!. Abu Bekr je to vidio, pa bi rekao: Onaj koji je jedan, će te spasiti, o Bilal! Abu Bekr je otišao kod Umeje, i tražio da mu proda Bilala za 5 uvkija zlata. Umeja je bio zapanjen da Abu Bekr želi da plati toliku cijenu za Bilala koji je bio u takvom stanju, pa je odmah pristao. Reče: Uzmi Bilala, u njemu nema ništa dobra. Kad ga je kupio, Umeje mu reče: Sve i da si odbio da platiš i jednu uvkiju, ja bi ti ga prodao. A Abu Bekr mu reče: A da si za njega tražio i 100 uvkija, ja bih tražio da mi ga prodaš! Zli jezici su govorili da ga je Abu Bekr kupio samo da bi mu ovaj stajao u dugu, i zato Allah kaže u Kuranu, da bi pokazao iskrene namjere Abu Bekra, u ajetu koji će se spominjati do Sudnjeg dana: Onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao, i on će zbilja, zadovoljan biti!(42;18-21). Pročitajte zadnji ajet još jednom. Allah kaže Abu Bekru, da će ga On usrećiti. Allahu Akbar!. Šta mislite da je nekome od vas Allah ovako rekao? Bi li vam išta u svijetu bilo draže od takvog ajeta?
Ovo je primjer Abu Bekra, halife muslimana. Kad je Amr ibn As primio Islam, Resul savs ga je postavio za emira jedne vojne jedinice. Amr je pomislio da je to zbog toga što ga Resul savs najviše voli. Pa kad su se vratili iz pohoda, on je sjeo kraj Resula savs i zapitao tako da su svi čuli: Koga najviše voliš, Allahov Poslaniče? Resul savs mu odgovori: Aišu. Njegova žena. Zatim Amr ponovo upita: Ne, od muškaraca? Kaže Resul savs: Njenog oca. Abu Bekra ra.
Na koga se mi ugledamo?
Jesi li ikad sjedio sa svojom djecom ili djecom svoga komšije muslimana? Poigraj sa njima lopte i poslušaj šta govore. Pa češ mnoge od djece čuti da spominju imena kafira igrača košarke, futbala itd. Pažljivo slušaj, jer ona time hoće da kažu: Želim biti kafirski igrač košarke na primjer, baš kao kafir Michel Jordan. I nemoj se začuditi kad dođu na fakultet, pa kad pokažu da znaju igrati košarke vrlo dobro, a Fatihu neznaju ili jedva, zamuckivajući izgovaraju. Na Sudnjem danu, svi ovi kafirski uzori, će se odricati onih koji su ih slijedili u njihovim grijesima. Pogledajte reklamu koju je Reebok napravio, na kojoj se vidi jedan košarkaš, nakon što dadne koš, kaže: Samo zato što ja zakucavam lopte, nemora da znači da moram da odgajam i tvoju djecu. SubhanAllah, samo kad bi roditelji i djeca poslušali šta im on to govori.
Pogledajte prave uzore i djecu koja su se na njih ugledala. Aiša ra kaže da je Resul savs bi običavao da ih obilazi jutrom i naveče. A jedan dan je došao poslije podne, što je bio znak da nešto nije kao obično. Abu Bekr je otvorio vrata i Resul savs mu je rekao da mu je Allah dao dozvolu da učini hidžru iz Mekke. Abu Bekr je odmah uzviknuo: Zajedno, Allahov Poslaniče, zajedno! Zajedno reče mu Resul savs. Pa je Abu Bekr zaplakao. Aiša ra priča: Nikad nisam vidjela da čovjek tako zaplače od sreće kao što je moj otac kad im je bilo dozvoljeno da učine hidžru. Pogledajte događaj hidžre i one koji su bili umješani u to, pa ćete vidjeti da su svi osim Abu Bekra bili djeca: Aiša i njen brat AbduRahman, Asma koju je Abu Džehl ošamario kad je odbila reći gdje joj je otac. Vodić koji ih je poveo ka Medini je bio dječak takođe. SubhanAllah, ova djeca su postala najbolja generacija koja je ikad hodala po dunjaluku. A kako i ne bi kad su imali za uzore Poslanika savs i Abu Bekra ra.
Nakon više od 10 godina dave i džihada u Medini, kada je Resul savs preselio na Ahiret, Omar je skupio narod, izvukao sablju i rekao: Muhamed nije umro. On je samo otišao svome Gospodaru kao što je Musa as i on će se vratiti kao što se i Musa as vratio. A kad se vrati, pobiće sve one koji su rekli da je on savs mrtav.
Kad je stigla vijest da je Resul savs preselio na Ahiret, Abu Bekr se odmah bacio na svoga konja i stigao do kuće Poslanika savs. Našao je Poslanika savs pokrivenog svojim ogrtačem, pa je otklonio ogrtač sa lica i poljubio ga. Kaže: Ti si blagoslovljen u životu i smrti. Izašao je vani, gdje je Omer govorio okupljenom narodu. Sjedi Omere, reče mu. A zatim je zahvalio Allahu i rekao: Ko god obožava Muhameda, nek zna da je Muhamed umro. A ko god obožava Allaha nek zna da je Allah živ i nikad ne umire. I zatim je proučio ajet : Muhamed je samo poslanik. Poslanici su dolazili i odlazili i prije njega. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi ste se stopama svojim vratili?
Kaže Omar: Kad sam čuo ovaj ajet, nestalo mi je snage u koljenima. Znao sam da je Allahov Poslanik savs umro.
Ubrzo nakon toga, Abu Bekr šalje vojsku na čelu sa Usamom. Usama je tada bio 18 godina. On je vodio muslimansku vojsku, borio se protiv rimljana i vratio se kao pobjednik, tjerajući strah u kosti svim onima koji su htjeli da napadnu muslimane u Medini.
Dok je Usama napuštao Medinu, Abu Bekr je ga je pratio, vodeći njegovog konja. Usama mu reče: Ili ćeš jahati sa mnom, ili ću ja sjahtati da zajedno hodamo. Abu Bekr odbi i reče: Niti ćeš ti sjahati, niti ću ja jahati. Šta će mi škoditi ako uprašim svoje noge na Allahovom putu jedan sat.
I zaista je Usama postigao ovo sve jer je imao uzore ljude poput Abu Bekra. Muslimani su razumjeli važnost uzora kod djece. Amr ibn Utba je savjetovao učitelja svoga sina: Nek ti prva ispravka moga sina bude da ti ispraviš sam sebe. Znaj da su njihove oči priljepljene za vas. Njima je sve dobro šta god vi radite, bilo da je to ispravno ili ne. A loše za njih je sve ono što vi ne radite, pa makar to bilo i dobro.
Mnogi roditelji su razumjeli važnost uzora kod djece. Ovdje je jedan primjer sa kojim ćemo završiti: U vrtiću je sjedio nastavnik, ne musliman, i pitao je sve šta bi ko htio da bude. Pa je neko od djece rekao, ja bih htio biti policajac, drugi vatrogasac, a jedno muslimansko dijeteje reklo: Ja bih htio biti ashab. Kaže nastavnik: Šta je to? Kad je došao roditelj ovog djeteta, učitelj je upitao šta je to ashab. Kaže mu roditelj: Kad god imamo prilike, mi čitamo djeci istoriju Poslanikovih savs drugova. Pa su im oni postali uzor. Pa su djeca odlučila da budu baš kao i oni. A zar to nije ono što bi mi htjeli i našoj djeci?
2002 Kulturni Centar Skandinavija
________________________________________________________
