Slijeđenje prve generacije
Ukoliko posmatramo sami početak širenja Islama kao vjere i načina života, sigurno ćemo ostati zapanjeni lahkoćom sa kojom je Islam ulazio u srca ljudi. Dovoljno bi bilo samo nekoliko riječi pa da ljudi prigrle Islam sa svime što on nosi. |
Neki kažu da je širenje Islama u tom periodu bilo samo zahvaljujući bolesti imperija koje su vladale u tom vremenu. Istina je da su tadašnje imperije Perzija i Vizantija bile bolesne, ali ta bolest nije bila povezana sa njihovom snagom zato što su to bile tadašnje supersile nepodložne uticaju bilo kog drugog naroda ili države. Njihova bolest se međutim ogledala u nasilju koje su činili i koje je bilo usmjereno prema Gospodaru ljudi, ali i samim ljudima. Svi odnosi u tim državama su građeni na ljudskim strastima, tako da su sve strane bile nezadovoljne, ali najveća nesreća tog društva jeste u tome što Allah, dž.š., nije bio zadovoljan njihovim odnosom prema Njemu. Na taj način su svojim postupcima navukli na sebe srdžbu Silnog i Moćnog, i to im je bilo dovoljno da zasluže propast pod rukama muslimana, uprkos svoj snazi koju su posjedovali. Kaže Allah, s.v.t.: "Reci: "Očekujete li za nas šta drugo već jedno od dva dobra? A mi očekujemo da vas Allah sam ili rukama našim kazni! Pa iščekujte, i mi ćemo sa vama čekati." (Prijevod značenja - Et-Tevbe, 52.)
Iz ajeta se vidi da nevjernici imaju dva puta ka istoj sudbini. Ta dva puta su imali onda, ali ih imaju i danas, zato što je to Allahov zakon koji se ne mijenja. Međutim, moramo znati da ne mogu svaki muslimani da sprovedu sve Allahove riječi u djelo, zato što su za to potrebna određena svojstva. Mi danas govorimo da smo muslimani, a to su isto govorili ljudi prije 1.400 godina. Rezultati njihovih i naših djela se očito razlikuju, što logično vodi ka zaključku da među nama postoje velike razlike. Ako razmislimo o Allahovim riječima: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći…". (Prijevod značenja - Et-Tevbe, 100.) možemo se zapitati da li je Allah zadovoljan i sa nama, i da li ih mi zaista slijedimo u dobru u toj mjeri da bismo pridobili Allahovo zadovoljstvo?
Kada pogledamo njih i kada pogledamo nas, onda je ovo pitanje zaista sa razlogom. Prva generacija muslimana, kao i sve generacije u ovom ummetu koje su ih slijedile na njihovom putu, bile su vođe svijeta svoga vremena. Njihova riječ se slušala i Allah ih je uzdigao zbog slijeđenja Njegove vjere. U svakom periodu u kome su muslimani vodili svijet, bilo je nužno da objedine određene karakteristike koje su im davale poseban položaj kod njihovog Gospodara, a ujedno i Njegovu pomoć. Samo ta vrsta muslimana je bila dostojna toga da kazni nevjernike svojim rukama za nasilje koje ovi čine na zemlji. Ako današnji muslimani žele taj položaj i Allahovo zadovoljstvo, moraju biti "od onih koji ih slijede, dobra djela čineći". Taj put je jasan i osobine te generacije znamo, ali se neke stvari svakako ističu u današnjoj situaciji, tako da ćemo spomenuti neke od njih.
1. Prva osobina kojom su se odlikovali nad ostalim narodima svakako je bila činjenica da su posjedovali autentičnu Knjigu, objavljenju od njihovog Gospodara, tako da nije bilo potrebe da prave zakone ili grade međusobne odnose na svojim strastima. Njihova politika, moral i međusobni odnosi bili su građeni u skladu sa Allahovim svjetlom koje im je dato da se po njemu navode, kao što kaže Allah s.v.t.: "Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi." (Prijevod značenja - El-En'am, 122.)
Nijedan drugi narod se nije mogao pohvaliti tom osobinom. Tako je i danas, i nema tog zakona, pravca ili ideologije koji se mogu uporediti sa Islamom. Međutim, današnji muslimani su poput čovjeka koji u džepu ima svjetiljku, ali nema dovoljno pameti da je izvadi i osvijetli svoj put, tako da nastavlja besciljno lutati po mraku. Taj čovjek ne vjeruje da su i drugi prije koristili tu svjetiljku i da su tako izašli iz mraka. On misli da je taj mrak "savremen" i da ta "stara" svjetiljka ne funkcioniše u tom novom okruženju, ali on zaboravlja da je mrak i jučer i danas isti i da nema tog mraka koji Allahova svjetlost ne može ukloniti, jer: "Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje...". (Prijevod značenja - En-Nur, 35.) Današnji ummet boluje od gubitka pravde u bilo kom vidu. Prava onih koji ih posjeduju bivaju uskraćena, dok je prva generacija muslimana dobro znala da neće uspjeti dok ne budu postupali po uputama Pravednog i Mudrog. Kod njih su sve presude bile podložne pravdi, kako božanskoj, u smislu suđenja po Allahovim zakonima, tako i ljudskoj, u smislu težnje za ostvarivanjem prava onoga ko ga posjeduje. Samo sa takvom pravdom, sa kojom je došla Allahova Knjiga, tadašnji muslimani su mogli uspjeti. A gdje smo mi od Allahovih riječi u našim životima: "O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, nikako ne navede da nepravedni budete. Pravedni budite, to je najbliže čestitosti i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što radite." (Prijevod značenja - El-Maide, 8.)
2. Prva generacija nije davala vođstvo ili vlast osim onima koji su ih i zaslužili, kako zbog svojih moralnih, tako i zbog stručnih sposobnosti. Ovaj postupak je svakako u suprotnosti sa praksom tadašnjih, ali i današnjih naroda, kod kojih su rijetki oni koji su objedinili vlast, moral i stručnost. To je bila generacija koja je prošla kroz školu Muhammeda, s.a.v.s., u kojoj su se učili skromnosti, čuvanju od grijeha, moralnoj čistoći, povjerenju, bogobojaznosti, kao i netraženju postavljanja na odgovorne položaje. Njihov učitelj im je govorio: "Tako mi Allaha, nećemo nikoga imenovati za upravitelja nad ovim poslom, ako ga je tražio ili težio njemu." (Mutefekun alejh)
Samo postavljenje na ključne pozicije može čovjeku donijeti oholost u njegovom srcu, zbog ugleda koji će imati, a Allah, dž.š., kaže: "Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i nered čine, a one koji se Allaha boje, čeka srećan kraj.” (Prijevod značenja - El-Kasas, 83.)
Zbog straha od oholosti koja bi im mogla nastati u srcima, a i svjesni odgovornosti koju takve pozicije nose, oni su često odbijali da ih prime, a nije se moglo ni zamisliti da ih zatraže ili da trče za njima trošeći imetke i vremena na predizborne kampanje, kako bi ih dobili. Ukoliko bi ih i imenovali na neki značajan položaj, oni to ne bi smatrali nagradom za svoje zasluge, niti mogućnošću da troše imetke drugih pravdajući se potrebom, nego su to smatrali samo novom obavezom, koja je obješena o njihove vratove i kojom ih Allah, dž.š., iskušava na dunjaluku. Sve što bi tada radili, radili su sa sviješću da će biti pitani za to kod Allaha, dž.š., ulažući pri tome maksimum svojih sposobnosti. To je bio rezultat ispravnog shvatanja Allahovih riječi: "Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite, da pravično sudite." (Prijevod značenja - En-Nisa, 58.)
Kao i: "... i On vas po položajima jedne iznad drugih uzdiže da bi vas iskušao u onome što vam daje." (Prijevod značenja - El-En'am, 165.)
To su bili oni, dok danas vidimo mnoge muslimane, koji rade za Islam i koji su postavljeni na takve položaje u kojima im se ukazuje povjerenje nad određenim stvarima muslimana, kako ne prilaze ozbiljno poslovima koji su im povjereni. To je izraženo u svim krugovima i svim vrstama poslova, pa bilo to vođenje islamskog centra ili lijepljenje plakata za islamsko predavanje. Posebno bolan aspekt ovog problema današnjih muslimana jeste nestručno ili bezrazložno trošenje imetka muslimana, kako od strane organizacija, tako i od strane pojedinaca. Jako materijalno stanje neke zajednice svakako je uslov za njen opstanak, i ljudi koji upravljaju materijalnim resursima ovog ummeta, svakako imaju veliku odgovornost. Svaka marka ili minuta vremena koja se plaća iz imetka muslimana za neki posao koji se obavlja u interesu zajednice muslimana, mora biti utrošena sa maksimalnom odgovornošću i ozbiljnošću. Za ljude koji rade sa imetkom muslimana svakako je najbolje mjerilo za trošenje tog imetka da upitaju sami sebe da li bi taj imetak trošili tako da je on njihov lični i da je vezan za njihov lični posao. Ukoliko bi više brinuli za taj posao da je vezan za njih lično ili ukoliko bi manje trošili da troše vlastiti imetak, tada se svakako moraju zabrinuti za sebe. Ako Poslanik, s.a.v.s., kaže da čovjek neće vjerovati sve dok svome bratu ne bude želio što i samom sebi, onda je i briga za imetkom svih muslimana svakako još bolji pokazatelj čovjekovog imana. Danas se moramo zapitati da li ovaj ummet ima još Omera koji bi palili dvije svijeće u toku jednog sijela, pa da prva bude državna za državne poslove, a druga lična za lične razgovore. Neka se Allah, dž.š., smiluje Omeru, r.a., i svim onim koji ga slijede u dobru. Samo takvi mogu sa Allahovom pomoći da izgrade čvrst Ummet, koji je dostojan poštovanja. Tek kada muslimani shvate da je odgovoran rad u sklopu zajednice koristan za njih lično i ahiretski, u smislu dobijanja Allahove nagrade, i dunjalučki, u smislu da su oni članovi te zajednice, tek tada će sve svoje snage usmjeriti u tom pravcu, stavljajući interese te zajednice ispred svojih ličnih. Bez toga njihova vjera neće biti potpuna, niti će uspjeti u svojim poslovima.
3. Prva generacija muslimana nije pozivala u Islam zato da bi time izrazili superiornost svoje nacije, naroda ili određene države. Oni nisu bili nacionalisti koji vjeruju da nisu stvoreni ni za šta drugo osim da vladaju, niti su spašavali ljude od nasilja Vizantijaca i Perzijanaca, kako bi ih učinili robovima Arapa. Najbolji dokaz za to je ono što je rekao Rub'ijj ibn Amir, r.a., izaslanik muslimana, kada je došao Perzijancu Jezdedžirdu, pa mu kaže: "Allah nas je poslao da izbavimo ljude iz robovanja robovima kako bi robovali samo Allahu Jedinom." (Ibn Kesir, Početak i kraj)
Svi narodi su bili jednaki kod njih, zato što su svi potekli od Adema, a Adem je stvoren od zemlje. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, osim po bogobojaznosti, kao što kaže Allah, s.v.t.: "O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stavramo i na narode i plemena vas dijelimo, da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa." (Prijevod značenja - El-Hudžurat, 13.)
Prenosi se da je jednom prilikom sin Amra ibnul-Asa, r.a., namjesnika Egipta, udario jednog starosjedioca Egipta rekavši pri tome: "Primi ovo (udarac) od sina plemenitih." Vijest o tome je doprla do halife Omera, r.a., koji je odmah poslao pismo Amru, rekavši pri tome: "Zašto činite ljude svojim robovima, a njihove majke su ih rodile kao slobodne." (Ibnul-Dževzi, Tarihu Umere ibnil-Hattab)
Iz ovoga se jasno vidi da oni nisu davali prednost bilo kome, ma koliki bio njegov položaj, porijeklo ili imetak, ukoliko pravda nije bila na njegovoj strani. U sjenci takvih ljudi i njihove vlasti i drugi narodi su stekli znanje, položaj, vlast i mogućnost da zajedno sa svojom braćom Arapima ravnopravno grade novi svijet. Štaviše, mnogi pojedinci iz drugih naroda su nadmašili Arape u mnogim naukama, postajući imami u fikhu ili hadisu npr., i dobijajući tako ugledno mjesto kod svih muslimana. Kaže Ibn Haldun: "Od čuda koje se događa je i to da je većina nosilaca znanja u ovom ummetu upravo od nearapa, svejedno da li se radi o šerijatskim ili dunjalučkim naukama, osim u malom broju iznimaka."
Zapadni svijet, općenito, na sva usta zagovara ljudska prava kao neku potpunu novu stvar. Oni zaboravljaju da je Islam davno došao sa jasnim pogledima u odnosu na različite rase ili boje. Probleme sa segregacijom u Americi, nacizmom u Njemačkoj, ili fašizmom u Italiji, najvećim sramotama 20 vijeka, Islam uopće ne poznaje. Islam je daleko obimnija vjera nego što to neki misle. Islam daje priliku svakom čovjeku da pokaže ono što zna, ne vodeći pri tome brigu o naciji ili boji čovjeka.
Današnji muslimani, podijeljeni u desetine državica koje same za sebe ne znače ništa na svjetskoj sceni, sve više svoja srca boje bojama nacija kojim pripadaju. To je svakako samo odaziv na politiku neprijatelja Islama. Kada je Ataturk ukinuo hilafet, pozvao je Turke na nacionalno "osvještenje", a Turci nikada ne bi mogli biti dobri robovi tuđih interesa, osim ako su dobro nacionalno "osviješćeni".
Samo dobro nacionalno "osviješćen" Turčin može pendrekom pretući svoju sestru koja je stavila hidžab ili brata koji je pustio bradu. Nešto blaži primjer ovog nacionalnog zla je kod onih država koje "islamska" ipak uzimaju za svoj atribut, ali taj atribut ipak mora doći i poslije nacionalnog atributa. Ovo je postao posebno izražen problem kod današnjih Arapa (osim pojedinaca i grupa, kojima se Allah smilovao, pa tako ne razmišljaju), tako da vidimo većinu onih koji pri sebi nemaju ni osnove Islama, kako se uzdižu i ponose svojom nacijom, koju smatraju dostatnom za ulazak u Džennet. To je otišlo toliko daleko da se čak dijele i između sebe, ne smatrajući se istima, a krajnju glupost je dosegla grupa Egipćana, koji se uopće ne žele zvati Arapima, nego naglašavaju svoje porijeklo kao tzv. "sinovi faraona".
Ovo su samo neki primjeri iz arapskog svijeta, iako ni drugi narodi ne zaostaju za njima, stavljajući nacionalni predznak ispred islamskog. Sve dok musliman ne bude na prvom mjestu, musliman, pa onda sve ostalo, današnji ummet će ostati na margini svjetskih događanja. Dok je postojao hilafet, uvjet za pripadnost hilafetu je bio da si musliman, dok se Selman nazivao Perzijancem, a Bilal Abesincem samo zato da bi se odredila geografska pripadnost samog čovjeka. Gdje ste rođeni, od koga, sa koliko imetka, uopće nije bilo relevantno za određivanje nečije vrijednosti u hilafetu. Pravo mjerilo vrijednosti jeste jedino bogobojaznost.
Pripremio:Muamer Gondžo |
