Razumijevanje slobode u Islamu

Sloboda je prirodno pravo čovjeka

 

U islamu je čovjeku dat visok stepen, tako da se napad na njegovu ličnost smatra napadom na sve ljude, a očuvanje njegove ličnosti smatra se očuvanjem čovječanstva

 

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

 

Islam je učinio slobodu prirodnim pravom čovjeka bez čega ljudski život nema vrijednosti. Onoga trenutka kad čovjek bude lišen toga, on umire “iznutra”, makar u fizičkom smislu bio živ. Koliko je islam uzdigao pitanje slobode, govori i to što je u islamu slobodan razum  put ka spoznaji postojanja Allaha, dž. š., tj. razum koji ne čeka na neku vanjsku snagu, kao što su natprirodni događaji, da bi povjerovao u Allaha.

 

Rekao je Uzvišeni:

 

“Nema prisile  u vjeru. Pravi put se razlikuje od krivog puta”.

 

U ovom ajetu se negira i odbacuje prisiljavanje na vjerovanje, iako je iman (vjera u Allaha) najvažniji u životu - zato što je čovjek neovisan i slobodan u onome što posjeduje i niko nema pravo da ga prisiljava i njime vlada. Dakle, on je slobodan i zato što je sa time zadovoljan, a ne zato što ga je neko prisilio. 

 

Značenje slobode 

 

Definicija slobode u kontekstu u kome govorimo o njoj podrazumijeva čovjekovu moć da učini nešto ili da ga se ostavi po vlastitoj volji. To je poseban dar ili svojina koju uživa svaki pametan čovjek i iz toga proizlaze sva njegova djela.

 

Znači li sloboda apsolutnu slobodu od svih ograničenja? U islamu nema apsolutno značenje i nije ostavljena bez granica i normi, jer je sloboda bez ikakvih ograničenja najbliža anarhiji i neredu na koje potiče i koji prouzrokuju strast. A poznato je da strasti uvijek više ruše nego što izgrađuju. I zato je islam zabranio da se slijedi strast.

 

Islam gleda na čovjeka kao društveno biće po svojoj prirodi koje živi u zajednici među drugim ljudima i ne daje i ne potvrđuje slobodu jednima na uštrb drugih, već svakom od njih daje njegovu slobodu, svejedno radilo se o pojedincu ili društvu. Međutim, islam je uspostavio norme i granice koje su nužne i prirodne i one podrazumijevaju slobodu za sve podjednako. Te norme koje je postavio islam podrazumijevaju sljedeće: 

 

- Da sloboda pojedinca ili skupine ne vodi narušavanju sigurnosti općeg sistema (reda, poretka) i potkopavanju njegovih temelja,

 

- Da se na taj način ne zapostave prava koja su važna kao i ovo ili važnija od njega u sistemu vrijednosti,

 

- Da sloboda jednih ne dovede do gubitka slobode drugih ljudi.

 

Na osnovu ovoga, zaključujemo da islam nije potvrdio i dao slobodu pojedincu na štetu društva, niti je odredio slobodu društva na račun pojedinca, nego je svakome od njih dao njihova prava. 

 

Vrste slobode

 

- Sloboda koja se odnosi na materijalna prava pojedinca,

 

- Sloboda koja se odnosi na moralna prava pojedinca.

 

Prva vrsta sadrži sljedeće: 

 

Slobodu ličnosti - što znači da je čovjek u mogućnosti slobodno upravljati i raspolagati sa svim stvarima koje se tiču njegove ličnosti. Da je siguran od napada na život, čast i imetak, a da su također drugi sigurni od napada sa strane.

 

Sloboda ličnosti sadrži u sebi  svetost ličnosti. Islam upozorava na vrijednost i stepen ljudske ličnosti i oporučuje da se one poštuju i uvažava i da se nikako ne povređuju i oskrnavljuju. Allah, dž. š., rekao je u suri Isra, 70 ajet: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali: dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili”.

 

i u suri Bekare, 30 ajet: “A kada Gospodar tvoj reče melekima:"Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!"- oni rekoše:"Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo." On reče:"Ja znam ono što vi ne znate” .

 

Čovjek je, dakle, odlikovan razumom i razmišljanjem i na taj način mu je Allah ukazao posebnu časst i odlikovao ga iznad drugih stvorenja. U hadisu koji prenosi Aiša, r. a., Muhammed, a. s., kaže:

 

“Prvo što je Allah stvorio jest razum (pamet). Rekao mu je: 'Pojavi se!' i pojavio se. Zatim mu je rekao: 'Odstupi!' i odstupio je. A nakon toga mu je Allah, dž. š., rekao: 'Tako mi moje veličine i Uzvišenosti, nisam stvorio ni jedno stvorenje poštovanije kod Mene od tebe. Sa tobom uzimam i dajem i preko tebe nagrađujem i kažnjavam'”.

 

Ovi tekstovi pozivaju na poštovanje i uvažavanje čovjeka kao ličnosti i govore da je u islamu čovjeku dat visok stepen, tako da se napad na njegovu ličnost smatra napadom na sve ljude, a očuvanjem njegove ličnosti smatra se očuvanjem čovječanstva. “Zbog toga smo mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, - kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.” (Maide, 32.).

 

Potvrda ljudske ličnosti odnosi se na svakog pojedinca, bio on muškarac ili žena, vladar ili podanik. To je pravo svakog pojedinca bez obziira na boju kože, nacionalnost, položaj u društvu itd. 

 

I, koliko god islam poštuje živog čovjeka, također čuva njegovu čast i kad umre. Radi toga je zabranjeno masakriranje mrtvog tijela i naređen poseban način ukopavanja mrtvog ljudskog tijela i zabranjeno sjedenje na kaburovima. 

 

Lična sigurnost 

 

Lična sigurnost podrazumijeva garanciju sigurnosti ličnosti u pogledu života, časti i imetka, i nije dozvoljeno njegovo ubistvo ili ranjavanje, kao i bilo koja vrsta napada, svejedno odnosi li se taj napad na tijelo, kao što je zatvaranje, udaranje i slično, ili na dušu (čast), kao što je psovanje, omalovažavanje, vrijeđanje, loše mišljenje i slično. Radi toga je islam propisao sankcije i kazne kako bi zaštitio čovjeka od svake vrste štete ili napada na njegovu ličnost i kako bi omogućio da ostvari svoje pravo u pogledu slobode ličnosti. I što je atak na ljudsku ličnost jači, i kazna je za to teža i veća. Zato, ako se radi o napadu na ličnost ubistvom, islam je propisao odmazdu.

 

“O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan – za slobodna, i rob – za roba, i žena – za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvo uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka“. (Bekare, 178.).

 

Odmazda je propisana i za odsijecanje ili oštećenje nekih dijelova ljudskog tijela.” Mi smo im propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici”. (Maide, 45.).

 

Poznato je da je Omer, r. a., zabranio vladarima i namjesnicima da udare ili izvrše bilo kakvu kaznu nad nekim od podanika bez presude pravednog kadije, kao što je i naredio kažnjavanje namjesnika ukoliko se suprotstave naredbi. Također je zabranio da vladari ili namjesnici psuju i vrijeđaju podanike i odredio je kaznu za to. 

 

Sloboda  kretanja 

 

To podrazumijeva slobodu putovanja unutar vlastitite države i van njezinih granica. Slobodno i nesmetano kretanje i putovanje je prirodno pravo čovjeka koje zahtijeva sam način ljudskog života na Zemlji. Da bi čovjek mogao privređivati, raditi, tražiti opskrbu, znanje itd., on se mora kretati, jer je kretanje samo po sebi temelj života i njegova nužnost.

 

Govoreći o ovom ljudskom pravu, Allah, dž. š., u Kur’anu kaže: “On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati”. (Mulk, 15.).

 

Čovjeku se ne smije zabraniti kretanje i putovanje osim u izuzetnim situacijama, kad ta zabrana podrazumijeva opću korist, kao što je to uradio halifa Omer ibn-Hattab kad je zabranio putovanje u zemlje Šama radi kuge koja je harala u tom području. I Omer je to učinio pokoravajući se naredbi Allahovog Poslanika, a. s., koji je rekao: “Ako čujete da se u nekoj zemlji pojavila kuga, ne idite tamo. A ako se nađete u toj zemlji, ne izlazite iz nje bježeći od kuge”.

 

Da bi se osigurala sloboda kretanja u potpunosti, islam je zabranio svaki vid napada ili prepada na putnike i odredio je strogu kaznu za drumsko razbojništvo. Kaže uzvišeni, u suri Maide, 33.: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika“.

 

Pored toga, Muhammed, a. s., radi sigurnosti na putu i njegovog korištenja na najljepši način, zabranio je sjedenje po putovima ili na putovima, rekavši: “Čuvajte se sjedenja po putovima!” ’Ali, Allahov Poslaniče, mi nekad moramo to činiti’. Muhammed, a. s., reče na to: ’Ako je već tako, onda dajte putu njegovo pravo’. ’A šta je to njegovo pravo?’, upitaše. ’Obaranje pogleda, uklanjanje smetnji sa puta, nazivanje selama i naređivanje dobra, a zabranjivanje zla’”. 

 

Sloboda stanovanja 

 

Ako čovjek ima mogućnosti da sam sebi osigura mjesto stanovanja, on je potpuno slobodan to uraditi i ne treba praviti probleme ili zabrane. Ukoliko nije u mogućnosti, onda mu je država obavezna osigurati odgovarajući smještaj kao bi imao minimum  uvjeta za život. Prenosi se od Ebu-Seida el-Hudrija da je Muhammed, a. s., rekao: “Ko ima viška jahalicu, neka da onome ko nema jahalice. Ko ima viška opskrbe (životnih namirnica), neka da onome ko opskrbe nema”.

 

Imam ibn-Hazm i drugi islamski učenjaci su ovaj hadis uzeli kao dokaz da se bogati muslimani moraju brinuti o siromašnim ljudima ukoliko zekat i ratni plijen nisu dovoljni da im osiguraju hranu, piće, odjeću ili stan. Država je ta koja treba sakupiti imetak od bogataša i podijeliti ga siromasima, bez obzira na vjersku ili drugu pripadnost. I kad čovjek  ima stan ili kuću, niko nema pravo ulaziti u njegovu kuću bez dozvole, pa makar se radilo o halifi ili predsjedniku države. “O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite; to vam je bolje, poučite se!“ (Nur, 27.).

 

Islam, također, zabranjuje uhođenje i špijuniranje ljudi u njihovim stanovima. “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, - a vama je to odvratno - , zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je”. (Hudžurat, 12.). To je zato što uhođenje predstavlja skrnavljenje prava drugih ljudi i napad na njihovu čast i otkrivanje onog što oni žele da bude tajna ili otkrivanje intimnog života koji mora biti tajna.

 

Kaže Muhammed, a. s. : “Onaj ko bude zagledao u tuđu kuću, pa mu bude izbijeno oko, to oko je izbijeno uzalud, tj. domaćin kuće ne treba plaćati odštetu niti krvarinu”. 

 

Sloboda mišljenja ili razmišljanja

 

Islam je dozvolio čovjeku da prelistava i istražuje stranice kosmosa koje su prepune zadivljujućih činjenica i raznih pojava i da sve to pokuša iskoristiti kako bi olakšao život sebi i svojoj vrsti na Zemlji, jer je sve što je Allah stvorio potčinjeno čovjeku i on to može koristiti na način koji je propisao Stvoritelj. A da bi eksploatirao ta dobra, mora svoj razum maksimalno uključiti i stalno razmišljati. Podsticanje i pokretanje na razmišljanje i iznošenje mišljenja ima svoje ciljeve. Najvažniji su:

 

1.       Otkrivanje i obznanjivanje Istine i suzbijanje i ugušivanje laži. "I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati - oni će šta žele postići" (Ali-Imran, 104.). Ma'ruf u ovom i sličnim ajetima znači Put istine. Zato islam traži od vjernika da obzanjuju islam kao jedinu istinu, a munker je put laži i islam traži od vjernika da suzbijaju laž.

 

2.       Sprječavanje nasilja i širenje pravde. To je ono što su radili Allahovi poslanici suprotstavljajući se vladarima nasilnicima i što su radili islamski učenjaci i mislioci boreći se protiv nepravde vlasti i nepravednog i korumpiranog sudstva. Rekao je Muhammed, a. s.: "Najbolji džihad je reći istinu u lice nepravednog vladara". 

 

Zato, ako se osvrnemo na instituciju šure (savjetodavnog tijela) kroz historiju islama, vidjet ćemo koliku važnost je  imalo slobodno mišljenje i slobodno iznošenje mišljenja ili prijedloga. Pred Bitku na Bedru, Muhammed, a. s., okupio je ashabe i tražio njihovo mišljenje i prijedloge za borbu, pa je Habab ibn-Mun'zir iznio mišljenje koje je bilo u suprotnosti sa mišljenjem  Poslanika,  a. s., ali ga je Poslanik, a. s., prihvatio  jer je bilo taktički bolje i mudrije.

 

Sloboda obrazovanja

 

Traženje ili sticanje znanja i spoznaje je pravo koje je Allah, dž. š., dao svakom pojedincu i podario mu slobodu na putu sticanja korisnog znanja, svejedno radilo se o znanju sa kojim se priskrbljuje ovosvjetsko ili onosvjetsko dobro i korist. O važnosti znanja  i spoznaje u ljudskom životu objavljeni su prvi ajeti u kojima se Muhammedu, a. s., naređuje čitanje, tj. učenje 

 

“Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka podučava onome što ne zna.” (Ikre, 1.-5.). Učenje ili čitanje predstavlja vrata znanja i zato je Poslanik, a. s., kad je učinio Hidžru u Medinu i kad se dogodila prva bitka protiv nevjernika u kojoj su muslimani zarobili mnoge nevjernike, naredio svakom od njih da nauči desetero muslimanske djece čitanju i pisanju kao otkup iz ropstva. To je jedna od značajki islama, koji je otvorio ljudima vrata spoznaje i podstakao na učenje  koje vodi spoznaji Allaha, dž.š., napretku i prosperitetu, a  prezire neznanje i zaostalost na bilo kom polju  života.  Radi toga je u islamskoj državi bilo naređeno da olakša ljudima puteve sticanja znanja i obrazovanja, jer je to prirodno pravo čovjekovo koje mu je Allah, dž. š., darovao.

 

Nastavit će se...