RAMAZAN - MJESEC VELIKIH POBJEDA

Bitke u ramazanu

Uzvišeni Allah nam je iz Svoje obilne milosti podario da u ovom odabranom mjesecu izvojujemo na stotine pobjeda, a možda je jedna od posljednjih i najvažnijih "ramazanski rat" tj. Oktobarski rat 1973. godine protiv okupatorskog, cionističkog izraelskog sistema i osvajanje "Husata" u ramazanu 1412. h.g. poslije kojeg je u potpunosti srušen komunistički sistem i utjecaj u Afganistanu.

 

Ramazan, mjesec posta, uistinu je mjesec džihada i velikih pobjeda u našoj slavnoj historiji. Uzvišeni Allah nam je iz Svoje obilne milosti podario da u ovom odabranom mjesecu izvojujemo na stotine pobjeda, a možda je jedna od posljednjih i najvažnijih "ramazanski rat" tj. Oktobarski rat 1973. godine protiv okupatorskog, cionističkog izraelskog sistema i osvajanje "Husata" u ramazanu 1412. h.g. poslije kojeg je u potpunosti srušen komunistički sistem i utjecaj u Afganistanu.

 

Također, dvije bitke i pobjede nama dobro poznate, desile su se u ovom mjesecu: Bitka na Bedru koja predstavlja prvu pobjedu protiv nevjernika-mušrika na otvorenom bojnom polju, i "Osvojenje Mekke", poslije čega su ljudi masovno počeli ulaziti u Allahovu vjeru. Ovom prilikom nije nam cilj da detaljnije govorimo o ovim bitkama, jer su detalji o njihovim zbivanjima dobro poznati svim našim čitaocima, međutim, govorit ćemo sažeto o dvjema veoma važnim  bitkama u islamskoj historiji, a koje mnogi naši čitaoci zanemaruju, unatoč tome što su one od posebno velikog značaja za nas.

 

Bitka Ez-Zellaka (naziv jedne prostrane ravnice u centralnom dijelu Andalusa u blizini grada Batlijos) se zbila u petak u prvoj desetini ramazana 479. h.g.

 

Svi historičari, muslimanski i kršćanski, slažu se da je Andalus bio jedan od najvažnijih mostova preko kojeg je u srednjem vijeku islamska kultura prešla u Evropu koja je u to doba plivala u moru neznanja i nekulture. Međutim, islamska kultura i civilizacija počela je sa stagnacijom od  4. stoljeća po Hidžri. Razlog tome leži u muslimanskoj opuštenosti i ležernosti spram uzimanja svih elemenata koji garantiraju snagu i dominantnost na vojno-političkom polju, a s druge strane, mnogi su se odali uživanjima i raskoši zapostavivši prioritete koji čine da njihova vlast ostane u skladu sa Allahovim propisima i da bude najbolji primjer pravednog sistema.

 

Sa padom Umejevićkog hilafeta u Andalusu 422. h.g. došlo je i do rušenje teritorijalnog jedinstva. Država se rasparčala na 27 emirata-kneževina koje su se međusobno borili za jačanja svog uticaja i prevlasti nad drugima. U cilju očuvanja stolice i položaja nisu se ustručavali da pomoć zatraže i od svojih najljućih neprijatelja, susjednih krstaških vladara, a posebno dviju kraljevina: Lion i Kaštala koje su se, u svakom pogledu, najviše okoristile od krvavih međumuslimanskih sukoba. Kršćani su postali pohlepni za muslimanskom teritorijom. Kada su uvidjeli da su  muslimani zaokupljeni međusobnim sukobima, počeli su gomilati svoje trupe iz svih evropskih kraljevina, u susjedne države s ciljem pobjede krsta nad Islamom. Kada su ojačali svoj uticaj u regionu, nametnuli su džizju (porez) slabijim muslimanskim emiratima, koji su se međusobno borili za prevlast. Vrhunac moći dostigli su kada je Alfonso V, kralj Kaštale, zauzeo Toledo koji je prije dolaska Islama na ove prostore bio prijestolnica ovih država.

 

Kada je Mu'temid ibn Ubbad  (jedan od emira Kordove i Ešbilije, poznati ratnik i pjesnik, u to vrijeme najutjecajniji emir u Andalusu) poslao godišnji porez  Alfonsu, on je odbio da to primi želeći time da ga ponizi. Potom je Alfonso poslao svog izaslanika, židova Mu'temidu koji je prenio ultimatum o napadu ukoliko mu muslimani ne predaju svoje tvrđave i utvrde, planinske uzvišice koje imaju veoma veliki strateški značaj. Ova poruka je izazvala gnjev i srdžbu, a dirnula je i u vjersko dostojanstvo  Mu'temida. On je ošamario ovog židova, i da nije postojalo pravilo po kome se izaslanici ne ubijaju, on bi ga zasigurno ubio. Ali je zato pobio svu njegovu pratnju, koja se sastojala od 500 konjanika, koji su ušli u prijestolnicu nonšalantno i provokativno. Njihovo ubistvo značilo je objavu rata Alfonsu.

 

SPAS ZA TRI STOLJEĆA

 

Mnogobrojna vojska Alfonsova se odmah pokrenula pustošeći sela i gradove i čineći veliki nered i pokolj. Mu'temid se sastao sa alimima, kadijama i  narodnim zastupnicima u državi. Oni su mu sugerisali da uputi pismo emiru države El-Murabitin (velika islamska država koja je obuhvaćala sve zemlje arapskog magriba: Maroko, Tunis, Alžir, Libija kao i Senegal), poznatom vojskovođi i mudžahidu Jusufu ibn Tašfinu. Međutim, određeni broj izdajnika i munafika su Mu'temidu savjetovali da ne traži pomoć od Murabitinske države, jer će oni, pošto savladaju kršćane, zasigurno zauzeti njegovo kraljevstvo kao i sve preostale kraljevine. Tada je on izrekao svoje poznate riječi: "Bolje mi je da čuvam deve u Agmanskoj pustinji, (na jugu Magriba) nego da čuvam svinje u Toledu." Zatim je poslao kadiju Abdullaha ibn Edhema sultanu Murabitina. Susreli su se u pomorskom gradu Sebte. Čim je sultan saznao za situaciju, naredio je vojsci da se pripremi za odlazak u Andalus. Zatim je poslao izaslanika u svoju prijestolnicu Marakeš da dovede i preostalu vojsku. Sa svih strana su mu se pridruživale manje i veće vojne formacije tako da su svi skupa prešli more i spojili se sa Andaluskom vojskom u gradu Ešbiliji. Tom prilikom islamskoj vojsci se pridružio i veliki broj mudžahida, dobrovoljaca. Kada je saznao za okupljanje muslimanske vojske, Alfonso je odmah naredio da se mobiliziraju sve raspoložive snage i napisao je upozoravajuće pismo Mu'temidu. Kada je poruka došla do njega, on je naredio jednom od najvećih pjesnika da je pročita, a zatim da napiše odgovor koji će biti veoma mudar i upečatljiv.

 

Kada je ovo pismo došlo do Alfonsa, on se rasrdio uvidjevši da mu je istom mjerom uzvraćeno i čak se našao poraženim i poniženim. Ubrzao je i povećao pripreme za rat, a jedne noći je usnio san u kome je vidio kao da on jaše na slonu a u njegovim rukama je bubanj u kojeg udara. Kada se probudio, tražio je od svojih svećenika da mu taj san protumače, ali oni nisu znali. Zatim su mu doveli jednog muslimanskog učenjaka koji je bio u zarobljeništvu. Pošto mu je kralj ispričao svoj san, učenjak je tražio da ga oslobodi ukoliko mu on protumači san, ali kršćanski kralj to nije prihvatio. Učenjak je rekao: "Objašnjenje i tumačenje tvog sna se nalazi u Kur'anu i to su riječi Svevišnjeg Allaha: "Zar nisi čuo šta je Gospodar tvoj sa vlasnicima slona učinio? Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili, učinio!?" (Prijevod značenja - El-Fil) Zatim mu reče: "Ovaj san znači da će onaj koji je sakupio ovu vojsku  biti uništen."

 

Alfonso se nije obazirao na tumačenje ovog sna, jer je vidio veliku masu svoje vojske. Naredio je pokret. Utaborili su se 18 milja dalje od islamske vojske.

 

Ibn Tašfin je, da bi izbjegao mogućnost izdaje i prevare Andalužana, a i zbog taktičke varke, predložio da andaluska vojska bude naprijed, a njegova vojska iza brda. Kada je kršćanska vojska došla na bojno polje, vidjela je samo andalusku vojsku. Mnogo su se obradovali i njihov kralj je napisao poruku: "Mi smo na ovo bojno polje stigli mnogo umorni i iscrpljeni od puta, a sutra je petak vaš praznik, a u nedjelju je naš praznik. Stoga predlažem da okršaj bude u ponedjeljak." Međutim, on je već bio pripremio zavjeru. Ujutro rano napali su Mu'temidovu vojsku i došlo je do žestoke borbe. Andaluška vojska se hrabro odupirala kršćanskim napadima, dok je Ibn Tašfin sa svojom vojskom napao na tabor-komandu kršćanske vojske i pobio sve koji su se tu nalazili. Ovo je bio žestok udarac Allahovim neprijateljima i veoma brzo se situacija na bojnom polju okrenula protiv njih, te su se dali u bjekstvo. Međutim, ispred njih je bio Mu'temid sa svojom vojskom a iza njih Ibn Tašfin sa svojom. Niko od njih nije uspio pobjeći sem njihova kralja sa manjom skupinom konjanika (oko 300) a muslimani su zaplijenili sve što su kršćani imali sa sobom od oružja, jahalica i imetka.

 

Ova sjajna pobjeda je, kako tvrde vojno-politički analitičari, nesumnjivo uticala da se provedba krstaškog projekta u Andaluziji odgodi za nekoliko stoljeća. Ona je bila direktni i glavni uzrok da su muslimani uspjeli sačuvati u svom posjedu velike dijelove Andalusa još tri stoljeća. Da je Alfonso uspio u tom periodu osvojiti Kordobu i Ešbiliju, nema sumnje da bi i preostali emirati padali u njihove ruke poput žutog jesenjeg lišća. Međutim, Svevišnji Allah je htio da se to tada ne desi i da muslimani iz toga izvuku pouku. Poslije ove bitke Andalus se ponovno ujedinio pod upravom Murabitina  i čak su uspjeli da oslobode i nekoliko gradova koje su kršćani bili okupirali. Ali, velika greška je bila što se Ibn Tašfin veoma brzo vratio u Magrib i nije nastavio seriju pobjeda nad kršćanskom vojskom kako bi ih u potpunosti porazio.

 

Bitka Ajnu Džalut se dogodila u ramazanu 658. g.h. ili 1260. g. na prostoru Palestine.

 

Sa prostora kršćanskog zapada, još od 490. h.g. (1096. g.) počele su vojne ekspedicije i pohodi ekstremnih i fanatičnih kršćana na prostore svete zemlje  sa ciljem uništenja Islama, kako su to oni propagirali među svojim masama. U toku dugotrajnog i krvavog sukoba između muslimana i kršćana, koji je trajao skoro dva stoljeća, krstaši su došli do zaključka da nisu sami u stanju da savladaju muslimane i da im je zato potrebna pomoć sa strane. Stoga su uložili sva sredstva kako bi ubijedili tatarskog tiranina Džingis Kana, posredstvom njegove žene kršćanke, da promijeni smjer kretanja svoje vojske i usmjeri je u pravcu islamskih zemalja. I ustinu, za veoma kratko vrijeme, ova vojska, gotovo potpunih divljaka, koja nije znala za milost i osjećanja, okupirala je velike dijelove islamskog svijeta. Nakon što su zauzeli prijestolnicu hilafeta Bagdad godine 656. h., ubili su halifu i dva miliona muslimana. Pored toga oni su uništili i kulturnu tradiciju i islamsko naslijeđe tako što su na milione vrijednih i unikatnih naučnih dijela bacili u rijeku Tigris od čije tinte je voda ove velike rijeke poprimila crnu boju. Za ovako strašno brzi pad Abasijskog hilafeta u velikoj mjeri je doprinijela i ši'itska izdaja i zavjera posebno od strane vezira Ibn Alkamija i Nusajra et-Tusija jednog od šejhova ši'itske sekte Imamija.

 

NEVJERNICI SU JEDAN MILLET

 

Usred ovih nemilosrdnih napada na Islamsko carstvo, čiji je glavni cilj bio potpuno uništenje i brisanje Islama sa lica Zemlje, i još mnogobrojnih drugih opasnosti koje su okruživale ionako razjedinjene i oslabljene muslimane, desila se bitka Ajnu Džalut i to dvije godine nakon pada Bagdada. Kada je krenuo Hulakoj, jedan od sinova Džingis Kana, u pohod da osvoji i pokori cio Šam, pod njegovu upravu pali su mnogi važni gradovi poput: Halepa, Hama, Damaska, tako da su i Memluci, koji su upravljali Egiptom, osjetili veliku opasnost. Shvatili su da je Egipat postao posljednja tvrđava koja štiti muslimane. Oni su održali nekoliko sastanaka sa alimima iz različitih naučnih oblasti da skupa analiziraju trenutnu situaciju i mogućnosti iznalaženja najboljih preventiva u cilju suzbijanja i prevazilaženja postojeće opasnosti. Alimi i vaizi su odigrali najveću ulogu na polju osvješćenja narodnih masa, podsticanjem na žrtvovanje života i imetaka u borbi na Allahovom putu. Među njima se posebno istakao šafijski fakih El-'Izz, ibn Abdusselam koji je u narodu nosio nadimak Sultan učenjaka. Određeni broj političara je predložio da država narodu konfiskuje - oduzme imetak kako bi se opremile vojne formacije, međutim El-'Izz, Allah mu se smilovao, zauzeo je oštar stav po tom pitanju: "Ukoliko u državnoj blagajni nije ostalo ništa, onda neka emiri i državni službenici iz svog imetka izdvoje sve što im nije neophodno i neka se poistovjete u odjeći i drugim životnim potrepštinama sa običnim svijetom. Kada to učine, a i dalje bude nedostajalo kapitala, tek tada je dozvoljeno oduzimati od običnog svijeta. Ukoliko neprijatelj napadne na zemlju ljudi svih staleža, dužni su je braniti svojim imecima i životima." Vlast je prihvatila stav Šerijata. Sultan je od sebe krenuo, a zatim emiri i preostali službenici da izdvajaju iz svog imetka ono što im nije najnužnije.

 

Po okončanju potrebnih priprema, sultan mudžahid Muzaffer Kutuz je izabrao napad kao najbolje sredstvo odbrane, te je naredio pokret svoje vojske u cilju sprečavanja Tatara da zauzmu sve gradove Šama i time stvore poluobruč oko Egipta. Kada su Tatari saznali za pokret muslimanske vojske, krenuli su im u susret. Dvije vojske su se sastale u Palestini na mjestu zvanom Ajnu Džalut. Vodila se ogorčena i žestoka borba do te mjere da su je historičari smatrali nezapamćenom do tada, a Allah najbolje zna. Pobjeda je bila na strani muslimana. Veliki broj Tatara u bjekstvu je pokušao naći spas, a muslimanska vojska ih je proganjala sve do Halepa na sjeveru Šama pod vođstvom velikog vojskovođe Zahiram Bajbersam. Istovremeno Kutuz je pobjednički ušao u Damask, tatarske grupacije su jednostavno pobjegle iz grada kada su saznale za dolazak muslimanske vojske. Kutuz se žestoko obračunao sa kršćanima i rafidijama-šijama koji su bili saveznici Tatarima, tako da je porušio njihove crkve, sa svih mjesta uklonio njihove krstove kao kaznu za njihove zavjeru i izdaju i nekorektan odnos prema muslimanima - mještanima. Oni su za vrijeme mongolske okupacije u skupinama prolazili ulicama i uzvikivali: "Pobijedila je i pojavila se prava i jedino ispravna vjera, vjera Mesihova." Također su prisiljavali muslimane da ustaju pred krstom. Na veliku žalost, rezultati ove velike i važne pobjede nisu se u punoj mjeri pokazali, jer se ubrzo među muslimanima pojavilo nejedinstvo i međusobno rivalstvo i zavjere. Sultan Kutuz je ubijen dok se vraćao nazad u Egipat.

 

Ali, hvala Allahu, moć Tatara je u velikoj mjeri oslabila poslije ove bitke, a razlog tome su i unutarnja neslaganja među njima samima. Također je određeni broj njih prešao u Islam, međutim, i pored svega toga, i dalje je postojala realna opasnost za muslimane od strane Tatara i krstaša. Tako su Tatari i poslije njihova prelaska u Islam, (mada je većina njih to samo formalno učinila), i dalje činili nered po zemlji, napadali muslimane, oduzimali njihove imetke i pljačkali ih, a njihove žene su uzimali kao roblje. Oni nisu sudili po Allahovom Šerijatu nego su vladali po zakoniku koji se zvao Jasik, a kojeg je ustanovio Džingis Kan spajajući nekoliko različitih zakonika.

 

T. Muhened SAFF. BR. 25 - GODINA 1999