Definicija sehvi-sedžde
Sedžda koju klanjač čini prije ili poslije namaza kako bi nadoknadio propust (grešku) koji mu se dogodio u namazu. Ti propusti (greške) se djele u tri vrste: dodavanje, oduzimanje i sumnja u tačan broj rekata.
Šerijatsko-pravni status sehvi-sedžde
Nakon što je šejhul-islam Ibn-Tejmijje naveo hadise o sehvi-sedždi, rekao je: «Ovo su jasni i čvrsti dokazi koji upućuju na to da je sehvi-sedžda vadžib i tog stava je većina islamskih učenjaka – hanefijski, malikijski i hanbelijski mezheb. Oni koji se ne slažu sa ovim mišljenjem, tj. ne obavezuju klanjača sehvi-sedždom, nemaju jakog dokaza, ili bolje rečeno njihovi dokazi nisu ni blizu jaki kao što su jaki dokazi prve grupe učenjaka.» («Medžmuul-fetava», 23/28.).
Vrijeme činjenja sehvi-sedžde
Islamski pravnici imaju poprilično oprečna mišljenja kada je u pitanju vrijeme činjenja sehvi- sedžde: Šafija, Zuhri, Mekhul, Evzaija i Lejs ibn-Sa'd smatraju da se sehvi-sedžda u svakom slučaju čini prije selama. Potpuno suprotnog mišljenja su Ebu-Hanifa, Hasan el-Basri, Ibrahim en-Nehai', Es-Sevri; po njima sehvi-sedžda se čini poslije selama. Ahmed je stava da se sehvi-sedžda u osnovi čini prije selama, izuzeti se samo mogu slučajevi koji su zabilježeni u vjerodostojnim hadisima, kada se sehvi-sedžda čini poslije selama. Ibn-Hazm smatra da je sehvi-sedžda u osnovi propisana poslije selama, a samo u dva slučaja čini se prije selama: kada klanjač zaboravi prvo sjedenje (tešehhud) i kada posumnja da li je klanjao tri ili četiri rekata. I tada mu je dozvoljeno da odabere da li će učiniti prije ili poslije selama. Neki učenjaci šafijskog mezheba i Muhammed ibn-Ali es-San'ani daju klanjaču pravo da učini sehvi-sedždu prije ili poslije selama. Malikije prave razliku između dodavanja i izostavljanja: dodavanje u namazu povlači sehvi-sedždu poslije selama, a izostavljanje prije selama. I na kraju, šejhul-islam Ibn-Tejmijje zastupa mišljenje malikijskog mezheba, samo što dodaje: ako klanjač posumnja koliko je rekata klanjao, vagat će između manjeg i većeg broja rekata; prevlada li mišljenje da je klanjao potreban broj rekata, nastavit će sa namazom i učiniti sehvi-sedždu poslije selama, a ukoliko ne mogne razlučiti šta je ispravnije, uzet će manji broj rekata, naklanjati ono što mu je preostalo i učiniti sehvi-sedždu prije selama. Zadnje mišljenje je, Allah najbolje zna, najispravnije, jer predstavlja spoj svih hadisa koji govore o sehvi-sedždi, i u skladu je sa poznatim usulskim pravilom: «Rad po svim šerijatskim tekstovima koji govore o određenom pitanju, preči je od zanemarivanja nekih tekstova.» («Medžmuul-fetava», 23/25.). Navest ćemo sve vjerodostojne hadise koji spominju vrijeme činjenja sehvi-sedžde, kako bi se čitalac sam uvjerio u ovu tvrdnju.
1. Abdullah ibn-Buhejne pripovjeda: «Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao podne-namaz i umjesto da sjedne na drugom rekatu on je ustao. Isto to su učinili i ashabi. Kada je završio namaz, ljudi su očekivali da će predati selam, međutim, on je donio tekbir dok je još sjedio, učinio dvije sedžde prije selama i tek poslije toga predao selam.» (Buharija i Muslim)
2. Kaže Ebu-Hurejre: «Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao podne ili ikindiju (kaže Ibn-Sirin: «Ebu-Hurejre je tačno spomenuo o kom se namazu radi, ali sam ja to zaboravio.») i nakon samo dva klanjana rekat predao je selam. Sjeo je kod drveta, popriječenog u mesdžidu, i nasluono sa na njega; izgledao je poprilično ljut... Ljudi koji uvjek prvi izlaze iz mesdžida su pohitali i ovaj put i govorili su na sav glas: «Skraćen je namaz!» Među muktedijama su bili Ebu-Bekr i Omer, a i jedan i drugi su se bojali da kažu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, šta se u stvarnosti dogodilo. Čovjek kojeg su, zbog dužine njegovih ruku, zvali «Zu-l-jedejni» smože snage i upita Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Allahov Poslaniče, je li namaz skraćen (tj. je li došla objava od Allaha o skraćivanju namaza) ili si zaboravio klanjati dva rekata.» «Ni jedno ni drugo!» - odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim se okrenu prema ashabima i upita ih: «Je li istina ono što je rekao Zul-jedejn?» «Jeste, istina je» - odgovoriše oni. Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustade, klanja dva rekata i preda selam. Nakon toga donese tekbir i učini sedždu, sličnu uobičajenoj sedždi ili malo dužu od nje, donese tekbir i podiže glavu sa sedžde, zatim ponovo donese tekbir i učini sedždu sličnu prvoj ili dužu od nje, donese tekbir i podiže glavu sa sedžde. Pitali su Muhammeda ibn-Sirina: «Da li je Ebu-Hurejre spomenuo selam poslije toga?» i odgovorio im je: «Obavješten sam da je Imran ibn-Husejn rekao: «... a zatim je predao selam.» (tj. nakon što je učinio sehvi-sedždu). (Buharija i Muslim).
3. Prenosi Imran ibn-Husejn da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao ikindiju tri rekata i otišao kući. Čovjek kojeg su zvali Hirbak, zbog dužine njegovih ruku je otišao kod njega i spomenuo mu šta je učinio. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je izažao ljut, vukući svoj ogrtač, došao među ljude i upitao ih: «Je li istinu rekao ovaj čovjek?» «Jeste, Allahov Poslaniče» - odgovorili su mu oni. Klanjao je preostali rekat, predao selam, učinio sehvi-sedždu i ponovo predao selam.» (Hadis je zabilježio Muslim).
4. Prenosi Abdullah ibn-Mes'ud da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao podne pet rekata. Upitan je: «Alahov Poslaniče, je li povećan broj rekata?» «Kako to?» - u čuđenju će on. «Pa, klanjao si pet rekata» - rekoše. Nakon što je predao selam, učinio je dvije sedžde.» U jednoj od predaja ovog hadisa se spominje da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ja sam čovjek kao i vi, zaboravljam kao što vi zaboravljate. Ako vidite da sam nešto zaboravio, upozorite me na to! Kada neko od vas posumnja koliko je klanjao rekata, neka se pokuša sjetiti i odrediti ono što je ispravno, zatim neka upotpuni namaz, preda selam i učini dvije sedžde.» (Buharija i Muslim)
5. Prenosi Ebu-Seid el-Hudri da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Kada neko od vas posumnja koliko je klanjao rekata, tri ili četiri, neka odbaci sumnju i drži se onoga u što je ubjeđen (u ovom slučaju za manji broj rekata je ubjeđen, a sumnja u veći broj rekata) i učini dvije sedžde prije selama. Ako u stvarnosti bude klanjo pet rekata, sedžde koje je učinio dat će mu status parnog namaza, a ako bude klanjao potreban broj rekata (četiri), rasrdio je svojom sedždom šejtana.»
Hadis Ebu-Hurejre, Abdullaha ibn-Mes'uda i Imrana ibn-Husejna, dokaz su da klanjač koji doda nešto u namazu čini sehvi-sedždu poslije selama; hadis Abdullaha ibn-Buhejne upućuje na to da izostavljanje nečega od namaza povlači za sobom sehvi-sedždu prije selama; hadis Abdullaha ibn-Mes'uda dokaz je da onaj ko posumnja koliko je rekata klanjao i uspije razlučiti šta je ispravnije, sehvi-sedždu čini poslije selama, a hadis Ebu-Seida el-Hudrija da onaj ko posumnja i ne mogne razlučiti šta je u stvarnosti ispravno, čini sehvi-sedždu prije selama. A Allah najbolje zna.
Sedžda koju klanjač čini prije ili poslije namaza kako bi nadoknadio propust (grešku) koji mu se dogodio u namazu. Ti propusti (greške) se djele u tri vrste: dodavanje, oduzimanje i sumnja u tačan broj rekata.
Šerijatsko-pravni status sehvi-sedžde
Nakon što je šejhul-islam Ibn-Tejmijje naveo hadise o sehvi-sedždi, rekao je: «Ovo su jasni i čvrsti dokazi koji upućuju na to da je sehvi-sedžda vadžib i tog stava je većina islamskih učenjaka – hanefijski, malikijski i hanbelijski mezheb. Oni koji se ne slažu sa ovim mišljenjem, tj. ne obavezuju klanjača sehvi-sedždom, nemaju jakog dokaza, ili bolje rečeno njihovi dokazi nisu ni blizu jaki kao što su jaki dokazi prve grupe učenjaka.» («Medžmuul-fetava», 23/28.).
Vrijeme činjenja sehvi-sedžde
Islamski pravnici imaju poprilično oprečna mišljenja kada je u pitanju vrijeme činjenja sehvi- sedžde: Šafija, Zuhri, Mekhul, Evzaija i Lejs ibn-Sa'd smatraju da se sehvi-sedžda u svakom slučaju čini prije selama. Potpuno suprotnog mišljenja su Ebu-Hanifa, Hasan el-Basri, Ibrahim en-Nehai', Es-Sevri; po njima sehvi-sedžda se čini poslije selama. Ahmed je stava da se sehvi-sedžda u osnovi čini prije selama, izuzeti se samo mogu slučajevi koji su zabilježeni u vjerodostojnim hadisima, kada se sehvi-sedžda čini poslije selama. Ibn-Hazm smatra da je sehvi-sedžda u osnovi propisana poslije selama, a samo u dva slučaja čini se prije selama: kada klanjač zaboravi prvo sjedenje (tešehhud) i kada posumnja da li je klanjao tri ili četiri rekata. I tada mu je dozvoljeno da odabere da li će učiniti prije ili poslije selama. Neki učenjaci šafijskog mezheba i Muhammed ibn-Ali es-San'ani daju klanjaču pravo da učini sehvi-sedždu prije ili poslije selama. Malikije prave razliku između dodavanja i izostavljanja: dodavanje u namazu povlači sehvi-sedždu poslije selama, a izostavljanje prije selama. I na kraju, šejhul-islam Ibn-Tejmijje zastupa mišljenje malikijskog mezheba, samo što dodaje: ako klanjač posumnja koliko je rekata klanjao, vagat će između manjeg i većeg broja rekata; prevlada li mišljenje da je klanjao potreban broj rekata, nastavit će sa namazom i učiniti sehvi-sedždu poslije selama, a ukoliko ne mogne razlučiti šta je ispravnije, uzet će manji broj rekata, naklanjati ono što mu je preostalo i učiniti sehvi-sedždu prije selama. Zadnje mišljenje je, Allah najbolje zna, najispravnije, jer predstavlja spoj svih hadisa koji govore o sehvi-sedždi, i u skladu je sa poznatim usulskim pravilom: «Rad po svim šerijatskim tekstovima koji govore o određenom pitanju, preči je od zanemarivanja nekih tekstova.» («Medžmuul-fetava», 23/25.). Navest ćemo sve vjerodostojne hadise koji spominju vrijeme činjenja sehvi-sedžde, kako bi se čitalac sam uvjerio u ovu tvrdnju.
1. Abdullah ibn-Buhejne pripovjeda: «Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao podne-namaz i umjesto da sjedne na drugom rekatu on je ustao. Isto to su učinili i ashabi. Kada je završio namaz, ljudi su očekivali da će predati selam, međutim, on je donio tekbir dok je još sjedio, učinio dvije sedžde prije selama i tek poslije toga predao selam.» (Buharija i Muslim)
2. Kaže Ebu-Hurejre: «Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao podne ili ikindiju (kaže Ibn-Sirin: «Ebu-Hurejre je tačno spomenuo o kom se namazu radi, ali sam ja to zaboravio.») i nakon samo dva klanjana rekat predao je selam. Sjeo je kod drveta, popriječenog u mesdžidu, i nasluono sa na njega; izgledao je poprilično ljut... Ljudi koji uvjek prvi izlaze iz mesdžida su pohitali i ovaj put i govorili su na sav glas: «Skraćen je namaz!» Među muktedijama su bili Ebu-Bekr i Omer, a i jedan i drugi su se bojali da kažu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, šta se u stvarnosti dogodilo. Čovjek kojeg su, zbog dužine njegovih ruku, zvali «Zu-l-jedejni» smože snage i upita Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Allahov Poslaniče, je li namaz skraćen (tj. je li došla objava od Allaha o skraćivanju namaza) ili si zaboravio klanjati dva rekata.» «Ni jedno ni drugo!» - odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim se okrenu prema ashabima i upita ih: «Je li istina ono što je rekao Zul-jedejn?» «Jeste, istina je» - odgovoriše oni. Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustade, klanja dva rekata i preda selam. Nakon toga donese tekbir i učini sedždu, sličnu uobičajenoj sedždi ili malo dužu od nje, donese tekbir i podiže glavu sa sedžde, zatim ponovo donese tekbir i učini sedždu sličnu prvoj ili dužu od nje, donese tekbir i podiže glavu sa sedžde. Pitali su Muhammeda ibn-Sirina: «Da li je Ebu-Hurejre spomenuo selam poslije toga?» i odgovorio im je: «Obavješten sam da je Imran ibn-Husejn rekao: «... a zatim je predao selam.» (tj. nakon što je učinio sehvi-sedždu). (Buharija i Muslim).
3. Prenosi Imran ibn-Husejn da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao ikindiju tri rekata i otišao kući. Čovjek kojeg su zvali Hirbak, zbog dužine njegovih ruku je otišao kod njega i spomenuo mu šta je učinio. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je izažao ljut, vukući svoj ogrtač, došao među ljude i upitao ih: «Je li istinu rekao ovaj čovjek?» «Jeste, Allahov Poslaniče» - odgovorili su mu oni. Klanjao je preostali rekat, predao selam, učinio sehvi-sedždu i ponovo predao selam.» (Hadis je zabilježio Muslim).
4. Prenosi Abdullah ibn-Mes'ud da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao podne pet rekata. Upitan je: «Alahov Poslaniče, je li povećan broj rekata?» «Kako to?» - u čuđenju će on. «Pa, klanjao si pet rekata» - rekoše. Nakon što je predao selam, učinio je dvije sedžde.» U jednoj od predaja ovog hadisa se spominje da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ja sam čovjek kao i vi, zaboravljam kao što vi zaboravljate. Ako vidite da sam nešto zaboravio, upozorite me na to! Kada neko od vas posumnja koliko je klanjao rekata, neka se pokuša sjetiti i odrediti ono što je ispravno, zatim neka upotpuni namaz, preda selam i učini dvije sedžde.» (Buharija i Muslim)
5. Prenosi Ebu-Seid el-Hudri da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Kada neko od vas posumnja koliko je klanjao rekata, tri ili četiri, neka odbaci sumnju i drži se onoga u što je ubjeđen (u ovom slučaju za manji broj rekata je ubjeđen, a sumnja u veći broj rekata) i učini dvije sedžde prije selama. Ako u stvarnosti bude klanjo pet rekata, sedžde koje je učinio dat će mu status parnog namaza, a ako bude klanjao potreban broj rekata (četiri), rasrdio je svojom sedždom šejtana.»
Hadis Ebu-Hurejre, Abdullaha ibn-Mes'uda i Imrana ibn-Husejna, dokaz su da klanjač koji doda nešto u namazu čini sehvi-sedždu poslije selama; hadis Abdullaha ibn-Buhejne upućuje na to da izostavljanje nečega od namaza povlači za sobom sehvi-sedždu prije selama; hadis Abdullaha ibn-Mes'uda dokaz je da onaj ko posumnja koliko je rekata klanjao i uspije razlučiti šta je ispravnije, sehvi-sedždu čini poslije selama, a hadis Ebu-Seida el-Hudrija da onaj ko posumnja i ne mogne razlučiti šta je u stvarnosti ispravno, čini sehvi-sedždu prije selama. A Allah najbolje zna.
Dodavanje, izostavljanje i sumnja
a) Dodavanje u namazu
Postoje dva načina dodavanja u namazu: dodavanje postupaka i dodavanje riječi. Postupci koji se dodaju u namazu dijele se u dvije vrste:
1. Postupci koji postoje u namazu, kao što je ustajanje, sjedenje, rekat. Ako klanjač namjerno doda rekat, ustane onda kada treba sjesti, sjedne onda kada treba ustati, pokvaren mu je namaz, a ako to uradi iz zaborava, namaz mu je ispravan, s tim da je obavezan učiniti sehvi-sedždu. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : «Onaj ko nešto doda ili izostavi u namazu, neka učini dvije sedžde!» (Muslim)
2. Postupci kojih nema u namazu, kao što je češanje, hodanje, namještanje odjeće i sl. Mnoštvo ovakih pokreta kvare namaz, a u maloj mjeri ne kvare. Zbog njih klanjač nije obavezan činiti sehvi-sedždu, bez obzira da li ih namjerno ili nenamjerno čini.
Riječi (govor) koje se dodaju u namazu, takođe se djele u dvije vrste:
1. Riječi (govor) koje ako se namjerno dodaju kvare namaz, kao što je selam, a ako se nenamjerno dodaju, ne kvare namaz i obaveza je zbog njih učiniti sehvi-sedždu. U ovu vrstu dodatih riječi spada i ljudski govor. Namjeran ljudski govor kvari namaz, dok oko nenamjernog postoji razilaženje. Šafija i Malik smatraju da je namaz onoga ko iz zaborava progovori ispravan, pozivajući se na hadis Ebu-Hurejre u kom se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predao selam nakon drugog rekata i ušao u razgovor sa ashabima. Kako se nije radilo o namjernom govoru, to im nije pokvarilo namaz. Dokaz za ispravnost ovog mišljenja je i analogija – poređenje nenamjernog govora (govora iz zaborava) sa govorom iz neznanja (onaj ko u namazu progovori, ne znajući da je govor u namazu zabranjen, nije pokvario namaz).
2. Riječi (govor) koje ako se namjerno izgovore ne kvare namaz, a njihovo nenamjerno korištenje ne povlači za sobom sehvi-sedždu, bez obzira da li su propisane u namazu i čovjek ih izgovorio na mjestu na kojem nisu propisane – učenje kiraeta na ruku, učenje tešehhuda na stojanju i sl. – ili nisu propisane, kao što je dodavanje riječi «kebira» na riječi «Allahu ekber», dodavanje «ja rabbel alemin» na riječi «Amin!» i sl. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je čuo čovjeka kako kaže u namazu: «Elhamdulillahi hamden kesiren tajjiben mubareken fihi kema juhibbu rabbuna ve jerda» i nije mu naredio sehvi-sedždu. (Tirmizi i Nesai).
b) Izostavljanje
1. Izostavljanje rukna
Izostavljanje početnog tekbira u svakom slučaju kvari namaz, namjerno ili iz zaborava, a izostavljanje ostalih ruknova (kijama, rukua, sjedenja, sedžde, fatihe i sl.) kvari namaz samo ako se namjerno dogodi. Kaže šejh Muhammed ibn-Salih el-Usejmin: «Ko izostavi namaski rukn iz zaborava i dođe do istog tog rukna na sljedećem rekatu, poništava prethodni rekat, daje novom rekatu njegovo mjesto i nastavlja namaz, a ako se sjeti da je izostavio rukn prije toga (prije nego dođe do istog rukna na sljedećem rekatu), obavezan je vratiti se i nadokanaditi ga i činiti ono što poslije njega dolazi. I za jedan i drugi propust dužan je učiniti sehvi-sedždu.» («Risaletun fi sudžudi-s-sehvi», 11.).
2. Izostavljanje vadžiba
Izostavljanje prvog sjedenja
Ako klanjač izostavi prvo sjedenje i sjeti se toga prije nego što se u potpunosti ispravi i započne učenje, obaveza mu ja da se vrati, prouči tešehhud i nastavi sa namazom kao da se ništa nije dogodilo; sehvi-sedžda u tom slučaju nije propisana. Sjeti li se da je izostavio prvo sjedenje nakon što se u potpunosti ispravi, nastavit će klanjati i učinit će sehvi-sedždu prije selama. Dokaz za to je sljedeći hadis: «Rekao je Kajs ibn-Hazim: «Jedne prilike klanjali smo za Mugirom ibn-Šu'betom. Desilo mu se da je zaboravio prvo sjedenje i ustao, a mi smo ga upozorili na to riječima «subhanallah». Uzvratio nam je na isti način i nastavio dalje klanjati. Kada je upotpunio namaz, učinio je dvije sedžde dok je još sjedio i rekao: «Klanjali smo za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i kada je trebao sjesti ustao je i nije se vraćao – nastavio je klanjati. Nakon upotpunjavanja namaza, učinio je dvije sedžde dok je sjedio, a zatim je rekao: «Kada neko od vas zaboravi prvo sjedenje i sjeti se prije nego se u potpunosti ispravi, neka sjedne i neka ne čini sehvi-sedždu, a ako se sjeti tek nakon što se potpuno ispravi, neka nastavi klanjati i neka učini sedždu prije selama.» («Hadis je zabilježio Tahavija u «Šerhu-meanil-asar», 1/440.; a šejh El-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u «Irvaul-galilu», 2/110.).
Izostavljanje obaveznih namaskih zikrova, kao što je tesbih na rukuu i sedždi, riječi «rabbena lekel-hamd» poslije rukua, i riječi «rabbigfirli» između dvije sedžde.
Onaj ko izostavi pomenute zikrove iz zaborava, nastavit će sa namazom, i neće se vraćati na mjesto na kojem ih je zaboravio. Obavezan je učiniti sehvi-sedždu prije selama, analogno onome ko izostavi prvo sjedenje.
c) Sumnja
Već smo govorili da onaj ko sumnja da li je klanjao potreban broj rekata uzima manji broj rekata u slučaju da ne može razlučiti šta je ispravno, razlog tome je što za manji broj rekata postoji ubjeđenje, a u veći broj se sumnja – fikhsko pravilo kaže da se sumnjom ne može potisnuti ubjeđenje – on će sehvi-sedždu učiniti prije selama; dok onaj kod koga preovladava mišljenje da je klanjao potreban broj rekata, nastavlja namaz i čini sehvi-sedždu poslije selama.
Postoje dva načina dodavanja u namazu: dodavanje postupaka i dodavanje riječi. Postupci koji se dodaju u namazu dijele se u dvije vrste:
1. Postupci koji postoje u namazu, kao što je ustajanje, sjedenje, rekat. Ako klanjač namjerno doda rekat, ustane onda kada treba sjesti, sjedne onda kada treba ustati, pokvaren mu je namaz, a ako to uradi iz zaborava, namaz mu je ispravan, s tim da je obavezan učiniti sehvi-sedždu. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : «Onaj ko nešto doda ili izostavi u namazu, neka učini dvije sedžde!» (Muslim)
2. Postupci kojih nema u namazu, kao što je češanje, hodanje, namještanje odjeće i sl. Mnoštvo ovakih pokreta kvare namaz, a u maloj mjeri ne kvare. Zbog njih klanjač nije obavezan činiti sehvi-sedždu, bez obzira da li ih namjerno ili nenamjerno čini.
Riječi (govor) koje se dodaju u namazu, takođe se djele u dvije vrste:
1. Riječi (govor) koje ako se namjerno dodaju kvare namaz, kao što je selam, a ako se nenamjerno dodaju, ne kvare namaz i obaveza je zbog njih učiniti sehvi-sedždu. U ovu vrstu dodatih riječi spada i ljudski govor. Namjeran ljudski govor kvari namaz, dok oko nenamjernog postoji razilaženje. Šafija i Malik smatraju da je namaz onoga ko iz zaborava progovori ispravan, pozivajući se na hadis Ebu-Hurejre u kom se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predao selam nakon drugog rekata i ušao u razgovor sa ashabima. Kako se nije radilo o namjernom govoru, to im nije pokvarilo namaz. Dokaz za ispravnost ovog mišljenja je i analogija – poređenje nenamjernog govora (govora iz zaborava) sa govorom iz neznanja (onaj ko u namazu progovori, ne znajući da je govor u namazu zabranjen, nije pokvario namaz).
2. Riječi (govor) koje ako se namjerno izgovore ne kvare namaz, a njihovo nenamjerno korištenje ne povlači za sobom sehvi-sedždu, bez obzira da li su propisane u namazu i čovjek ih izgovorio na mjestu na kojem nisu propisane – učenje kiraeta na ruku, učenje tešehhuda na stojanju i sl. – ili nisu propisane, kao što je dodavanje riječi «kebira» na riječi «Allahu ekber», dodavanje «ja rabbel alemin» na riječi «Amin!» i sl. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je čuo čovjeka kako kaže u namazu: «Elhamdulillahi hamden kesiren tajjiben mubareken fihi kema juhibbu rabbuna ve jerda» i nije mu naredio sehvi-sedždu. (Tirmizi i Nesai).
b) Izostavljanje
1. Izostavljanje rukna
Izostavljanje početnog tekbira u svakom slučaju kvari namaz, namjerno ili iz zaborava, a izostavljanje ostalih ruknova (kijama, rukua, sjedenja, sedžde, fatihe i sl.) kvari namaz samo ako se namjerno dogodi. Kaže šejh Muhammed ibn-Salih el-Usejmin: «Ko izostavi namaski rukn iz zaborava i dođe do istog tog rukna na sljedećem rekatu, poništava prethodni rekat, daje novom rekatu njegovo mjesto i nastavlja namaz, a ako se sjeti da je izostavio rukn prije toga (prije nego dođe do istog rukna na sljedećem rekatu), obavezan je vratiti se i nadokanaditi ga i činiti ono što poslije njega dolazi. I za jedan i drugi propust dužan je učiniti sehvi-sedždu.» («Risaletun fi sudžudi-s-sehvi», 11.).
2. Izostavljanje vadžiba
Izostavljanje prvog sjedenja
Ako klanjač izostavi prvo sjedenje i sjeti se toga prije nego što se u potpunosti ispravi i započne učenje, obaveza mu ja da se vrati, prouči tešehhud i nastavi sa namazom kao da se ništa nije dogodilo; sehvi-sedžda u tom slučaju nije propisana. Sjeti li se da je izostavio prvo sjedenje nakon što se u potpunosti ispravi, nastavit će klanjati i učinit će sehvi-sedždu prije selama. Dokaz za to je sljedeći hadis: «Rekao je Kajs ibn-Hazim: «Jedne prilike klanjali smo za Mugirom ibn-Šu'betom. Desilo mu se da je zaboravio prvo sjedenje i ustao, a mi smo ga upozorili na to riječima «subhanallah». Uzvratio nam je na isti način i nastavio dalje klanjati. Kada je upotpunio namaz, učinio je dvije sedžde dok je još sjedio i rekao: «Klanjali smo za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i kada je trebao sjesti ustao je i nije se vraćao – nastavio je klanjati. Nakon upotpunjavanja namaza, učinio je dvije sedžde dok je sjedio, a zatim je rekao: «Kada neko od vas zaboravi prvo sjedenje i sjeti se prije nego se u potpunosti ispravi, neka sjedne i neka ne čini sehvi-sedždu, a ako se sjeti tek nakon što se potpuno ispravi, neka nastavi klanjati i neka učini sedždu prije selama.» («Hadis je zabilježio Tahavija u «Šerhu-meanil-asar», 1/440.; a šejh El-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u «Irvaul-galilu», 2/110.).
Izostavljanje obaveznih namaskih zikrova, kao što je tesbih na rukuu i sedždi, riječi «rabbena lekel-hamd» poslije rukua, i riječi «rabbigfirli» između dvije sedžde.
Onaj ko izostavi pomenute zikrove iz zaborava, nastavit će sa namazom, i neće se vraćati na mjesto na kojem ih je zaboravio. Obavezan je učiniti sehvi-sedždu prije selama, analogno onome ko izostavi prvo sjedenje.
c) Sumnja
Već smo govorili da onaj ko sumnja da li je klanjao potreban broj rekata uzima manji broj rekata u slučaju da ne može razlučiti šta je ispravno, razlog tome je što za manji broj rekata postoji ubjeđenje, a u veći broj se sumnja – fikhsko pravilo kaže da se sumnjom ne može potisnuti ubjeđenje – on će sehvi-sedždu učiniti prije selama; dok onaj kod koga preovladava mišljenje da je klanjao potreban broj rekata, nastavlja namaz i čini sehvi-sedždu poslije selama.
Skraćivanje namaza iz zaborava
U hadisu Ebu-Hurejre, kojeg smo naveli, spominje se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je nenamjerno predao selam poslije drugog rekata, pričao sa ashabima, promjenio mjesto u mesdžidu i izašao iz mesdžida, i da su ashabi pričali jedni sa drugima, neki su izišli iz mesdžida i govorili da je namaz skraćen – sve to prije nego je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvidio da je pogriješio i nadoknadio preostala dva rekata. Vremenski period koji prošao između prvog i drugog predavanja selama, nije, u očima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uopće bio sporan, i nije uticao na ispravnost namaza. Nastavio je sa namazom i učinio je sehvi-sedždu poslije selama. To je jasan dokaz da onaj ko iz zaborava skrati namaz, kada se sjeti ili bude upozoren na to, nastavlja namaz (tj. ne ponavlja ga iz početka) i čini sehvi-sedždu nakon toga, čak i ako iziđe iz mesdžida i uđe u priču sa nekim, a ujedno je i odgovor učenjacima koji su odredili vremenski period koji se toleriše u ovom slučaju.
Zaboravljanje sehvi-sedžde
a) Obavljanje zaboravljene sehvi-sedžde nakon kraćeg prekida
Prema hanbelijskoj, šafijskoj i malikijskoj pravnoj školi klanjač koji zaboravi sehvi-sedždu i sjeti se nakon kraćeg prekida, učinit će sehvi-sedždu nakon što se sjeti, bez obzira da li je u međuvremenu pričao sa nekim ili ne. Dokaz im je hadis Abdullaha ibn-Mes'uda u kom se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio sehvi-sedždu nakon predavanja selama i razgovora sa ashabima. (Muslim); i hadis Ebu-Hurejre – u njemu se spominje da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi pričali među sobom i tek poslije toga učinili sehvi-sedždu. Kaže Ibn-Kudame: «Ako je dozvoljeno upotpuniti dva rekata namaza, nakon razgovora i napuštanja mjesta obavljanja namaza, kao što se spominje u hadisu «Zul-jedejna», onda je dozvoljeno učiniti i sehvi-sedždu, nakon istog tog perioda. («El-Mugni», 2/431.).
b) Obavljanje sehvi-sedžde nakon dužeg prekida
Jedan dio šafijskih učenjaka, malikije (malikije prave razliku između sehvi-sedžde koja se čini prije selama i sehvi-sedžde koja se čini poslije selama. Sehvi-sedžda koja se čini poslije selama, može se učiniti, ukoliko se zaboravi i poslije mjesec dana, a sehvi-sedžda koja se čini prije selama, može se učiniti samo nakon kraćeg prekida), šejhul-islam Ibn-Tejmijje, i dio hanbelijskih učenjaka kažu da je sehvi-sedžda propisana i onda kada između njenog zaboravljanja i sjećanja prođe duži vremenski period (duži prekid), na primjer iziđe se iz mesdžida, ili kuće i pređe određena razdaljina. Za opravdavanje svog stava poslužili su se analogijom – poređenjem namaza sa hadžom; eventualni propusti na hadžu nadoknađuju se i nakon dužeg vremenskog perioda (recimo da je hadžija učnio neku zabranjenu stvar dok je bio u ihramu, namirisao se, obukao šivenu odjeću i sl., obavezan je iskupiti se za to godinama poslije toga), isti je slučaj i sa namazom, propusti u njemu nadoknađuju se sehvi-sedždom.
c) Da li zaboravljanje sehvi-sedžde duži vremenski period kvari namaz u kom je izostvljena
Kaže Ibn-Kudame, Allah mu se smilovao, : «Ako klanjač zaboravi sehvi-sedždu i prođe dug vremenski period, to mu ne kvari namaz. Ovog mišljenja su i učenjaci šafijskog i hanefijskog mezheba. Prenosi se od Ahmeda da je rekao: «Ako iziđe iz mesdžida, ponoviće namaz.» Sa njim se slažu El-Hakem i Ibn-Šubrume, a Malik i Ebu-Sevr podržavaju ovakav stav ako se radi o sehvi-sedždi prije selama. Za ono što smo rekli imamo dva dokaza: prvi, sehvi-sedžda predstavlja ispravljanje greške koja je napravljena u namazu tako da namaz ne biva pokvaren njenim ostavljanjem, kao što je slučaj sa popravljanjem greške učinjene na hadžu; drugi, sehvi-sedžda ne ulazi u suštinu namaza i nalikuje ezanu – ostavljanje ezana ne utječe na ispravnost namaza. («El-Mugni», 2/432.).
Prema hanbelijskoj, šafijskoj i malikijskoj pravnoj školi klanjač koji zaboravi sehvi-sedždu i sjeti se nakon kraćeg prekida, učinit će sehvi-sedždu nakon što se sjeti, bez obzira da li je u međuvremenu pričao sa nekim ili ne. Dokaz im je hadis Abdullaha ibn-Mes'uda u kom se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio sehvi-sedždu nakon predavanja selama i razgovora sa ashabima. (Muslim); i hadis Ebu-Hurejre – u njemu se spominje da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi pričali među sobom i tek poslije toga učinili sehvi-sedždu. Kaže Ibn-Kudame: «Ako je dozvoljeno upotpuniti dva rekata namaza, nakon razgovora i napuštanja mjesta obavljanja namaza, kao što se spominje u hadisu «Zul-jedejna», onda je dozvoljeno učiniti i sehvi-sedždu, nakon istog tog perioda. («El-Mugni», 2/431.).
b) Obavljanje sehvi-sedžde nakon dužeg prekida
Jedan dio šafijskih učenjaka, malikije (malikije prave razliku između sehvi-sedžde koja se čini prije selama i sehvi-sedžde koja se čini poslije selama. Sehvi-sedžda koja se čini poslije selama, može se učiniti, ukoliko se zaboravi i poslije mjesec dana, a sehvi-sedžda koja se čini prije selama, može se učiniti samo nakon kraćeg prekida), šejhul-islam Ibn-Tejmijje, i dio hanbelijskih učenjaka kažu da je sehvi-sedžda propisana i onda kada između njenog zaboravljanja i sjećanja prođe duži vremenski period (duži prekid), na primjer iziđe se iz mesdžida, ili kuće i pređe određena razdaljina. Za opravdavanje svog stava poslužili su se analogijom – poređenjem namaza sa hadžom; eventualni propusti na hadžu nadoknađuju se i nakon dužeg vremenskog perioda (recimo da je hadžija učnio neku zabranjenu stvar dok je bio u ihramu, namirisao se, obukao šivenu odjeću i sl., obavezan je iskupiti se za to godinama poslije toga), isti je slučaj i sa namazom, propusti u njemu nadoknađuju se sehvi-sedždom.
c) Da li zaboravljanje sehvi-sedžde duži vremenski period kvari namaz u kom je izostvljena
Kaže Ibn-Kudame, Allah mu se smilovao, : «Ako klanjač zaboravi sehvi-sedždu i prođe dug vremenski period, to mu ne kvari namaz. Ovog mišljenja su i učenjaci šafijskog i hanefijskog mezheba. Prenosi se od Ahmeda da je rekao: «Ako iziđe iz mesdžida, ponoviće namaz.» Sa njim se slažu El-Hakem i Ibn-Šubrume, a Malik i Ebu-Sevr podržavaju ovakav stav ako se radi o sehvi-sedždi prije selama. Za ono što smo rekli imamo dva dokaza: prvi, sehvi-sedžda predstavlja ispravljanje greške koja je napravljena u namazu tako da namaz ne biva pokvaren njenim ostavljanjem, kao što je slučaj sa popravljanjem greške učinjene na hadžu; drugi, sehvi-sedžda ne ulazi u suštinu namaza i nalikuje ezanu – ostavljanje ezana ne utječe na ispravnost namaza. («El-Mugni», 2/432.).
Sehvi-sedžda muktedije
Ako muktedija pogriješi u namazu nije obavezan učiniti sehvi-sedždu prema većini islamskih učenjaka, kao što navodi Ibn-Kudame u svom poznatom fikhskom dijelu «El-Mugniju», 2/439. Muavija ibn el-Hakem je progovorio u namazu iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on mu nije naredio da učini sehvi-sedždu. Prenosi Darekutni od Abdullaha ibn-Omera, radijallahu anhuma, da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, «Muktedija nije obavezan učiniti sehvi-sedždu, a ako pogriješi imam obavezan je učiniti sa njim.» Nije prenešeno da je iko od ashaba učinio sehvi-sedždu kao muktedija, u vremesnkom periodu od deset godina, koliko ih je otprilike Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predvodio u namazu. Nemoguće je da se u tako dugom periodu ne dogodi zaborav ili pogreška u namazu.
Ovaj propis se odnosi na muktediju koji klanja za imamom od početka namaza. Muktedija koji pogriješi u dijelu namaza kojeg nije klanjao za imamom, tj. kojeg je naklanjavao, nakon što je imam predao selam, obavezan je učiniti sehvi-sedždu bez razilaženja među učenjacima. Allah najbolje zna.
Ovaj propis se odnosi na muktediju koji klanja za imamom od početka namaza. Muktedija koji pogriješi u dijelu namaza kojeg nije klanjao za imamom, tj. kojeg je naklanjavao, nakon što je imam predao selam, obavezan je učiniti sehvi-sedždu bez razilaženja među učenjacima. Allah najbolje zna.
Sehvi-sedžda osobe koja je zakasnila na dio namaza za imamom (mesbuk)
Kažu u Stalnoj komisiji za fetve: «Mesbuk (onaj koji kasni za imamom) će činiti sehvi-sedždu sa imamom ukoliko se ona čini prije selama, a ako se radi o sehvi-sedždi koja je propisana poslije selama, neće slijediti imama u njoj; naklanjat će preostali broj rekata, a zatim će učiniti sehvi-sedždu, prije ili poslije selama.» («Fetava-l-ledžneti-d-daimeti», 7/150.).
Tekbir, selam i tešehhud kod sehvi-sedžde
a) Tekbir
Kaže Ibnul-Mulekkin: «Islamski učenjaci su složni oko donošenja tekbira pri sehvi-sedždi.» («El-i'lam bi fevaidi umdetil-ahkam», 3/294.). Kaže se u hadisu Ebu-Hurejre: «...Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustade, klanja dva rekata i preda selam. Nakon toga donese tekbir i učini sedždu, sličnu uobičajenoj sedždi ili malo dužu od nje, donese tekbir i podiže glavu sa sedžde, zatim ponovo donese tekbir i učini sedždu sličnu prvoj ili dužu od nje, donese tekbir i podiže glavu sa sedžde.» (Buharija i Muslim).
b) Selam
Prenosi Imran ibn-Husejn da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao ikindiju tri rekata i otišao kući. Čovjek kojeg su zvali Hirbak, zbog dužine njegovih ruku, otišao je kod njega i spomenuo mu šta je učinio. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je izažao ljut, vukući svoj ogrtač, došao među ljude i upitao ih: «Je li istinu rekao ovaj čovjek?» «Jeste, Allahov Poslaniče» - odgovorili su mu oni. Klanjao je preostali rekat, predao selam, učinio sehvi-sedždu i ponovo predao selam.» (Hadis je zabilježio Muslim).
c) Tešehhud
Kaže Jusuf ibn Abdullah El-Ahmed (predavač na Islamskom univerzitetu u Rijadu): «Kada klanjač učini sehvi-sedždu poslije selama, ponovo će predati selam i neće učiti teššehhud, prema ispravnijem mišljenju islamskih učenjaka. Da je tako uče nas mnogobrojni vjerodostojni hadisi koji govore o sehvi-sedždi; ni u jednom od tih hadisa se ne spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio tešehhud i da je naredio drugima da ga uče. Što se tiče hadisa Imrana ibn-Husejna: «Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike klanjao i zaboravio nešto u namazu, učinio je dvije sedžde, proučio tešehhud i predao selam.», on ima status šaz-hadisa (hadis čiji se tekst razlikuje od teksta povjerljivijih prenosilaca od prenosioca koji je njega prenio), samo je Eša's ibn Abdulmelik od Ibn-Sirina prenio riječi «zatim je proučio tešehhud», dok su ostali povjerljivi prenosioci prenjeli od Ibn-Sirina isti hadis bez ovog dodatka.» («El-Bejan», br 173, str. 12)
Rekao je hafiz Ibn-Hadžer: «Ovaj hadis je slab prema mišljenju Bejhekija, Ibn-Abdulberra, i drugih. Svi oni su konstatovali da se radi o grešci i da je predaja Eš'asa ibn Abdulmelika suprotna predajama povjerljivih prenosilaca hadisa, koji su takođe prenijeli ovaj hadis od Ibn-Sirina. Ono što je sigurno sačuvano i zapamćeno jeste predaja od Imrana ibn-Husejna u kojoj se ne spominje teššehhud; to potvrđuje i predaja koju je zabilježio Siradž preko Selemata ibn-Alkame. Kaže Seleme ibn-Alkame: «Pitao sam Muhammeda ibn-Sirina: «Da li je propisano učenje tešehhuda pri sehvi-sedždi?», na što mi je on odgovorio: «Nisam čuo takvo nešto.» («Fethul-bari», 2/97.).
Kaže Ibnul-Mulekkin: «Islamski učenjaci su složni oko donošenja tekbira pri sehvi-sedždi.» («El-i'lam bi fevaidi umdetil-ahkam», 3/294.). Kaže se u hadisu Ebu-Hurejre: «...Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustade, klanja dva rekata i preda selam. Nakon toga donese tekbir i učini sedždu, sličnu uobičajenoj sedždi ili malo dužu od nje, donese tekbir i podiže glavu sa sedžde, zatim ponovo donese tekbir i učini sedždu sličnu prvoj ili dužu od nje, donese tekbir i podiže glavu sa sedžde.» (Buharija i Muslim).
b) Selam
Prenosi Imran ibn-Husejn da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao ikindiju tri rekata i otišao kući. Čovjek kojeg su zvali Hirbak, zbog dužine njegovih ruku, otišao je kod njega i spomenuo mu šta je učinio. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je izažao ljut, vukući svoj ogrtač, došao među ljude i upitao ih: «Je li istinu rekao ovaj čovjek?» «Jeste, Allahov Poslaniče» - odgovorili su mu oni. Klanjao je preostali rekat, predao selam, učinio sehvi-sedždu i ponovo predao selam.» (Hadis je zabilježio Muslim).
c) Tešehhud
Kaže Jusuf ibn Abdullah El-Ahmed (predavač na Islamskom univerzitetu u Rijadu): «Kada klanjač učini sehvi-sedždu poslije selama, ponovo će predati selam i neće učiti teššehhud, prema ispravnijem mišljenju islamskih učenjaka. Da je tako uče nas mnogobrojni vjerodostojni hadisi koji govore o sehvi-sedždi; ni u jednom od tih hadisa se ne spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio tešehhud i da je naredio drugima da ga uče. Što se tiče hadisa Imrana ibn-Husejna: «Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike klanjao i zaboravio nešto u namazu, učinio je dvije sedžde, proučio tešehhud i predao selam.», on ima status šaz-hadisa (hadis čiji se tekst razlikuje od teksta povjerljivijih prenosilaca od prenosioca koji je njega prenio), samo je Eša's ibn Abdulmelik od Ibn-Sirina prenio riječi «zatim je proučio tešehhud», dok su ostali povjerljivi prenosioci prenjeli od Ibn-Sirina isti hadis bez ovog dodatka.» («El-Bejan», br 173, str. 12)
Rekao je hafiz Ibn-Hadžer: «Ovaj hadis je slab prema mišljenju Bejhekija, Ibn-Abdulberra, i drugih. Svi oni su konstatovali da se radi o grešci i da je predaja Eš'asa ibn Abdulmelika suprotna predajama povjerljivih prenosilaca hadisa, koji su takođe prenijeli ovaj hadis od Ibn-Sirina. Ono što je sigurno sačuvano i zapamćeno jeste predaja od Imrana ibn-Husejna u kojoj se ne spominje teššehhud; to potvrđuje i predaja koju je zabilježio Siradž preko Selemata ibn-Alkame. Kaže Seleme ibn-Alkame: «Pitao sam Muhammeda ibn-Sirina: «Da li je propisano učenje tešehhuda pri sehvi-sedždi?», na što mi je on odgovorio: «Nisam čuo takvo nešto.» («Fethul-bari», 2/97.).
Višestruki zaborav u namazu
Dogodi li se da klanjač više puta zaboravi u namazu i zbog toga načini iste ili različite pogreške, dovoljna mu je jedna sehvi-sedžda i nije obavezan za svaku grešku posebno činiti sehvi-sedždu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zaboravio i prvo sjedenje i učenje tešehhuda i nije poznato da je učinio dvije zasebne sehvi-sedžde. Rekao je Ibn-dekik el-I'd komentarišući takav Poslanikov postupak: «Ovo je dokaz da onaj ko više puta iz zaborava napravi neku grešku u namazu, treba učiniti samo jednu sehvi-sedždu za sve propuste, a ne za svaki propust posebnu sehvi-sedždu.» («Ihkamul-ihkam», 283.). Na ovom stanovištu je većina učenjaka: Ahmed, Malik, Šafija, Ebu-Hanifa, Nehai', Sevri i dr.
Sehvi-sedžda u nafili
Većina islamskih učenjaka ne pravi razliku između farza i nafile u obaveznosti sehvi-sedžde. Pozivaju se na opće riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Kada se nekom od vas dogodi zaborav u namazu, neka učini dvije sedžde.»; i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Kada neko od vas doda nešto ili izostavi u namazu, neka učini dvije sedžde.»
Tilevet-sedžda i dženaza-namaz nemaju sehvi-sedžde, i u tome su složni islamski učenjaci. («El-Mugni», 2/444.).
Tilevet-sedžda i dženaza-namaz nemaju sehvi-sedžde, i u tome su složni islamski učenjaci. («El-Mugni», 2/444.).
Priredio: Semir Imamović
Islamski Univerzitet, Medina
Islamski Univerzitet, Medina
