OSTAVLJANJE ONOGA ŠTO TE SE NE TIČE

Ahlak

 

OD LJEPOTE ISLAMA ČOVJEKA JE OSTAVLJANJE ONOGA ŠTO GA SE NE TIČE

 

Naša sreća na ovome svijetu, kao i spas od bolne kazne na Ahiretu, se temelje na vjerovanju u Allaha, dž.š., kao i činjenju dobrih djela. Kaže Allah, dž.š.:"Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka klanjajući se Gospodaru svome ne smatra Njemu ravnim nikoga!". (Prijevod značenja - El-Kehf, 110.)

 

Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Dat mi je jezgrovit i kratak govor." (Taberani i Darekutni) Pod jezgrovitim govorom Poslanika, s.a.v.s., se podrazumijeva njegova sposobnost, data od Allaha, dž.š., da velika značenja i brojne koristi izrazi u kratkim crtama na najljepši i najjasniji način, a primjer ovakvog govora je svakako i hadis: "Od ljepote Islama čovjeka je ostavljanje onoga što ga se ne tiče." (Tirmizi u Sunenu, Ibn Madže u Sahihu)

 

Ovaj hadis i pored svoje kratkoće i malog broja riječi, sadrži brojne propise vezane za ponašanje, tako da ga ulema svrstava među četiri hadisa iz kojih se grana svako dobro djelo.

 

Pošto ovaj hadis sadrži mnoge koristi, pokušaćemo, sa Allahovom dozvolom, pojasniti neke od njih.

 

Prije svega, u početku hadisa: "Od ljepote Islama čovjeka...", vidimo kako Poslanik, s.a.v.s., bodri muslimane da teže dostizanju visokih stepena u vjeri, a to su ljepota Islama i potpunost imana. Iz ovoga vidimo da iskrenom mu'minu nije svojstveno da se zadovolji niskim stepenima ukoliko je u mogućnosti da dosegne veće položaje. Poznato je da se onaj ko iz kovčega punog dragulja uzme samo jedan dragulj, a u stanju je da ponese čitav kovčeg, ne može baš pohvaliti pameću, pa tako i onaj ko je zadovoljan nečim drugim osim Džennetul-firdevsa, najuzvišenijeg Dženneta, nema kod sebe poleta, niti odlučnosti. Pravog mu'mina karakterišu pronicljivost i inteligencija koje ga tjeraju da uvijek teži dosezanju najvrednijeg i da uvijek pokušava da se u svemu poistovjeti sa dobrim ljudima i poslanicima na čelu sa Muhammedom, s.a.v.s. Zbog toga on ne staje kod određene granice u dobru do koje je stigao, nego uvijek povećava svoja dobra djela, kako bi povećao i svoj iman, a znamo da se iman, po shvatanju ehli sunneta vel džemata, povećava sa pokornošću, a smanjuje sa griješenjem.

 

Pošto je svaki čovjek sklon greški, a u prirodi čovjeka je zaborav i ljubav prema strastima, onda svaki musliman mora da pazi na svoj iman, konstantno ga obnavljajući, kako bi se spasio od Allahove srdžbe. Iman je poput odjeće, kako dolazi u hadisu: "Zaista se iman troši u svakome od vas, kao što se troši odjeća, pa tražite od Allaha da obnovi iman u vašim srcima." (Hakim i Taberani)

 

Šta misli onaj čiji se iman toliko istroši i podere od vatre? Onaj ko se ne brine o svome imanu, i koji ga ne poboljšava, niti obnavlja, izložen je u svakom trenutku opasnosti pada u fitnu, napadima šejtana, kao i mogućnosti da upadne u valove nevjerničkih ideja, kojima je ovo vrijeme pretrpano.

 

Također, čovjek nije u stanju da obnovi svoj iman, niti da uljepša svoj Islam, osim ukoliko se prihvati onih stvari koje su bitne za njegov život na oba svijeta i ostavi sve što ga se ne tiče. S druge strane, što čovjek više uljepšava svoj Islam, to ga više tjera da ostavi ono što ga se ne tiče od harama, sumnji, prezrenih djela, kao i besposlica, koje su u osnovi dozvoljene, ali za kojima čovjek nema potrebe, poput viška hrane, pića, govora, spavanja itd... Sve ove stvari ne zanimaju iskrenog mu'mina koji upotpuni svoj iman i dostigne stepen ihsana, a ihsan je da obožava Allaha kao da Ga vidi, a ako Ga i ne vidi, onda Allah njega vidi.

 

VAŽNOST SVIJESTI O ALLAHOVOM STALNOM NADZORU NAD NAMA

 

Čovjek neće moći ostaviti sve stvari koje ga se ne tiču, osim sa obožavanjem Allaha, kao da Ga vidi, a to viđenje biva duševnim zamišljanjem Njegove moći, veličine i potpunosti, ili u najmanju ruku da obožava Allaha, zamišljajući Njegovu blizinu i da ga Allah vidi u ma kom stanju on bio, jer se od Njega ništa ne može sakriti. Kada čovjek dostigne ovaj stepen, kod njega se rađa nova osobina, a to je stid od Allaha, dž.š., i on tada ostavlja, zbog Allaha, sve ono čega se stidi. Kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Stid od Allaha je da čuvaš glavu i ono o čemu razmišljaš, da čuvaš stomak i ono čime ga puniš, da se sjećaš smrti i iskušenja, a ko želi Ahiret, ostavlja ukrase dunjaluka, pa ko ovo učini, on se istinski stidi Allaha dž.š.." (Tirmizi, Ahmed) Neka ulema kaže: "Stidi se Allaha u omjeru Njegove blizine tebi, i boj se Allaha u omjeru Njegove moći nad tobom."

 

Kada čovjek osjeća Allahov nadzor nad sobom, svojim riječima i djelima, i kada sam sebi obračunava račun prije nego mu bude obračunavano, tada mu postaje lahko da se udalji i ostavi ono što ga se ne tiče, kao i ono za čime nema potrebe, jer i bez tih stvari, njegov život može da bude lijep i ugodan. Kada ostavi stvari koje ga se ne tiču, onda mu je lahko da se posveti stvarima u kojima mu je spas i korist na oba svijeta. To su stvari bez kojih ne može, poput hrane, pića, odjeće i bračnog života, a koje su nužne za jačanje njegova tijela, za odmor, kao i za produženje ljudske vrste. Ovo su stvari koje ga se tiču i koje mu donose spas i korist ovoga svijeta, a ono što mu donosi spas na Ahiretu je traženje i sticanje znanja, mudrosti i pohvalnih osobina, rad na uklanjanju pokvarenih osobina iz svoje duše, kao i stalni pokušaji u ostvarivanju duhovne potpunosti.

 

Čak se i neophodne dunjalučke potrebe mogu pretvoriti u ibadete kod onoga ko doživljava Allahov stalni nadzor nad sobom, jer se i obično spavanje pretvara u ibadet, ako se njime nijeti duhovni i tjelesni odmor, kako bi se dobila snaga za obavljanje ibadete. Ovako je i sa ostalim dozvoljenim stvarima, koje sa dobrim nijetom postaju ibadeti za koje čovjek biva nagrađen, kao što kaže Poslanik, s.a.v.s.: "... i vaše općenje sa ženom je sadaka." Kažu: "O Božiji Poslaniče, zar i kada neko zadovolji svoju strast, ima nagradu za to?" Kaže: "Šta mislite, da ju je zadovoljio sa haramom, da li bi imao grijeh? Pa i ukoliko je zadovolji sa halalom ima nagradu za to." (Muslim)

 

1. Šta znači ostavljanje onoga što te se ne tiče ?

 

Prva stvar, koja se podrazumijeva pod ovim ostavljanjem, odnosi se na čuvanje jezika od pokvarena i lažna govora, kao što kaže Poslanik s.a.v.s.: "Od ljepote Islama čovjeka je da što manje govori o onome što ga se ne tiče." (Ahmed)

 

Kaže Omer Ibn Abdulaziz: "Ko bude smatrao svoj govor svojim djelom, govoriće samo ono što ga se tiče." Ovo je tačno, zato što mnogo ljudi ne smatra svoj govor djelom za koje će biti odgovoran, tako da je veliki dio njihova govora upravo oko onoga što ih se ne tiče, niti za čime imaju potrebu. To je razlog zbog čega mnogo griješe upravo govorom, za što će biti pitani i odgovorni.

 

Međutim, ono što je još gore, jeste činjenica da su psovkama, ogovaranjem, nemimetom i laži, zamijenili pohvalan govor za koji bi bili nagrađeni, ali su oni samo uzalud potrošili dragocjeno vrijeme, uzevši ono što je prezreno, umjesto onoga u čemu je svako dobro.

 

Kada je Muaz, r.a., tražio savjet od Poslanika, s.a.v.s., on mu je preporučio šutnju, osim zbog dobra, pa ga Muaz, r.a., pita: "Da li ćemo biti kažnjeni zbog onoga što su naši jezici govorili?" Poslanik, s.a.v.s., ga udari po stegnu rekavši: "Teško tebi Muaze, da li će ljudi biti bacani u Džehennem, osim zbog onoga što su njihovi jezici izgovarali? Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti od zla. Govorite dobro i bićete nagrađeni, i šutite od zla i bićete spašeni." (Hakim i dr.)

 

Kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Sve što sin Ademov izgovori je protiv njega, a nikako za njega, osim naređivanja na dobro i zabranjivanja zla, kao i sjećanja (zikra) na Allaha, dž.š.,...". (Tirmizi, Ibn Madže)

 

Ljudi koji su sjedili u halki kod Imama Sevrija se začudiše ovom hadisu, tako da on reče: "Zašto se tome čudite? Pa zar nije Allah, dž.š., rekao: "Nema dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se  dobra djela čine, ili da se uspostavlja sloga među ljudima." (Prijevod značenja - En-Nisa, 114.)

 

Kaže Kerhi: "Govor roba o onome što ga se ne tiče je znak da ga je Allah, dž.š., napustio."

 

Stvari koje se ne tiču čovjeka ponekad mogu biti vezane za njegov dunjaluk ili Ahiret, a ponekad to mogu biti stvari vezane za njega ili za nekog drugog.

 

Primjeri stvari koje se čovjeka ne tiču, a vezane su za njega

 

- Upadanje u širk, novotarije i razne izmišljotine, koje odvode čovjeka sa Pravog puta u zabludu, da nas Allah sačuva od toga.

 

- Žudnja za nekim velikim grijesima, kao i neoprezno upadanje u male grijehe, koji, ukoliko se objedine, mogu čovjeka i upropastiti.

 

- Posezanje za zabranjenim stvarima koje čovjeka odvraćaju od namaza i sjećanja na Allaha dž.š., a od njih, tri su najopasnije: konzumiranje alkohola i drugih opojnih sredstava, kockanje koje uzrokuje raspad porodice, kao i opsjednutost muzikom i muzičkim instrumentima, koji pobuđuju nifak u srcima i koji su prethodnica bluda.

 

- Opsjednutost nekim zabranjenim sredstvima za razonodu, poput šaha, kartanja i dr., u kojima musliman upropaštava svoje vrijeme ili novac, a ponekad i oboje. U ovo spadaju i putovanja, čiji cilj nema šerijatsku osnovu, kao i prikupljanje statua, slika i drugih skupih besposlica.

 

- Čitanje od koga nemamo koristi, poput čitanja priča koje pobuđuju strasti ili odvode čitaoca u neki zamišljeni svijet. U to spada i literatura koja navodi na kriminal i nasilje, kao i ona koja navodi na zadivljenost nevjernicima ili grješnicima.

 

- Pretjerivanje u istraživanju nekih zamršenih i beskorisnih pitanja od kojih nama koristi u dunjalučkom, a ni u ahiretskom pogledu. Takva pitanja su npr. o nejasnim ajetima, o pojedinostima vezanim za prijašnje narode i poslanike, kao i pitanja vezana za gajb, poput bića Allaha, dž.š., i Njegovih svojstava, načina stvaranja meleka, stvari vezanih za džine, kao i ostale stvari koje čisti Šerijat nije spomenuo, niti nas je Allah, dž.š., zadužio da ih spoznamo ili pitamo o njima. Od najopasnijih stvari ove vrste je pretjerivanje u pitanjima koja su vezana za određenje (el-kada vel-kader), jer Poslanik s.a.v.s.: "Kada se spomene kader, vi šutite." Ispravni prethodnici su prezirali istraživanje i udubljivanje u ove stvari, kao i u stvari koje se nisu desile i koje će se teško desiti.

 

Primjeri stvari koje se čovjeka ne tiču, a vezane su za druge

 

1. Otkrivanje privatnih stvari drugih ljudi postavljanjem nepristojnih pitanja, kao: odakle ideš, gdje ideš, ko ti je bio u kući, da li si kupio to i to, zašto ti to uradio itd.

 

2. Nepristojno nametanje svog mišljenja drugima u vezi sa stvarima kod kojih odlučuje lični ukus pojedinca, koji biva u skladu sa Šerijatom, poput načina razmještanja namještaja, boje automobila itd.

 

3. Zanimanje za sramote drugih i njihovo prenošenje. Najopasnije je uveličavanje tih sramota, čime se objedinjuje gibet sa lažima, što je znak malog nifaka.

 

4. Donošenje suda o ljudima da li će biti od stanovnika Dženneta ili Džehennema, zaricanje da će Allah, dž.š., nešto sigurno uraditi ili preporučivanje nekih ljudi, tj. govor da oni nemaju grijeha i da zbog toga zaslužuju Džennet. Kaže Allah, dž.š.: "Ne povodi se za onim što ne znaš! Sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati." (Prijevod značenja, El-Isra, 36.)

 

Kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Ne preporučujte sami sebe. Allah najbolje zna ko je dobročinitelj od vas." (Muslim)

 

Od Džunduba ibn Abdullaha, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., pričao kako je neki čovjek rekao: "Tako mi Allaha, Allah nikada neće oprostiti tom čovjeku.", pa je Allah, dž.š., rekao: "Ko se to zarekao da Ja neću oprostiti tom čovjeku? Ja sam mu već oprostio, a osujetio sam tvoje djelo (tj. tvoje riječi se nisu ispunile)." (Muslim)

 

6. Uhođenje u cilju saznavanja grešaka i sramota drugih ljudi, što je zabranjeno Allahovom vjerom u bilo kom obliku i bilo kojim sredstvom.

 

 

M.T.