subota, 5. siječnja 2013.

Organiziranje muslimana - DŽEMAT

Okupljanje muslimana u skupine kako bi organizovano i, međusobno se potpomažući, pozivali u Allahovu vjeru, jedan je od najvažnijih faktora koji vode ostvarivanju ciljeva Islama. To je najsigurniji način za samog daiju da prenese ljudima istinu zato što ima oko sebe one koji ga podržavaju i fizički i psihički. I poslanici su pozivali na taj način, tj. uvijek su pokušavali da pronađu sebi pomoćnike u širenju objave, tako da vidimo Musa, a.s., kako moli Allaha, dž.š.: "...I podaj mi za pomoćnika iz porodice moje, Haruna, brata moga, osnaži me njime i učini drugom u zadatku mome, da bismo te mnogo hvalili, i da bismo te mnogo spominjali." (Prijevod značenja - Et-Taha, 29.-34.)

 

U trenucima kada su ga neprijatelji vjere sprečavali u širenju istine, Lut, a.s., kaže: "Ah, da, ja samo imam moć," - reče on - "ili da se mogu osloniti na nekog snažnog." (Prijevod značenja- Hud, 80.)Također i Isa, a.s., pita svoje učenike: "Hoćete li me pomoći Allaha radi?" (Prijevod značenja- Es-Saff, 14.)

 

Na kraju znamo da je i Muhammed, a.s., učinio hidžru u Medinu samo zbog pomoći koju su mu obećale ensarije, tako da vidimo da je organizovano i udruženo pozivanje u Allahovu vjeru jedan od sunneta svih poslanika.

 

Ova je činjenica poznata muslimanima pa tako danas vidimo veliki broj organizacija, udruženja i džemata kako u Bosni, tako i širom svijeta, čiji su se članovi prihvatili jednog plemenitog posla, a to je dava i pozivanje u Allahovu vjeru na onaj način na koji su to činili Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi. Osnivačima tih skupina je prevashodni cilj da združenim radom uzdignu Allahovu riječ iznad svega ostalog i većina njih pokušava svoj rad što više uskladiti sa Kur'anom i sunnetom.

 

Međutim, koliko će rad te skupine biti u skladu sa Šerijatom, prije svega ovisi o učenosti njihovih vođa, pojedinaca,  situacije u kojoj se nalaze tako da svaka davetska skupina ima svoje karakteristične osobine koje je čine u manjoj ili većoj mjeri različitim od ostalih.Ta različitost može biti pogubna za davetski rad svih skupina na jednom području ukoliko se pojave neznalice kojima je interes džemata ili skupine kojoj oni pripadaju na prvom mjestu, dok su globalni interesi Islama stvari o kojima takvi uopšte ne razmišljaju. Potrebno je pojasniti pravi smisao tog davetskog vida udruživanja, kako pojedinci ne bi gubili svoja dobra djela narušavajući čast drugim muslimanima, koji iskreno pozivaju Allahu, dž.š., a jedini im je grijeh što nisu u istom džematu.

 

Brani "svoga" ?

 

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje kaže: "Ukoliko su se okupili (različite skupine) na onome što su naredili Allah i Njegov Poslanik, bez dodavanja ili oduzimanja od toga, oni su tada mu'mini koji imaju svoja prava i dužnosti. Međutim, ukoliko na to nešto dodaju ili oduzmu, poput slijepe privrženosti svojoj skupini, bila ona na istini ili na neistini, ili poput suprotstavaljnja onome ko nije u njihovoj skupini, svejedno, bio on na istini, ili na neistini, tada to biva dijeljenje na strane koje prezire i Allah i Njegov Poslanik." (El-Fetava 11/ 92-93) Ovi drugi postupaju po džahilijetskom pravilu: "Brani svoga pa makar bio i kriv". Islam svim ljudima sudi pravedno i oni koji slijepo iskazuju svoju privrženost nekoj skupini, čak i u stvarima koje nisu istina, tim svojim postupkom negiraju privrženost Islamu. Allah, dž.š., kaže: "Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali u stranke se podijelili. Allah će se za njih pobrinuti." (Prijevod značenja- El-En'am, 159.)

 

Ovo je veoma opasna stvar jer je Poslanik, s.a.v.s., čist od takvih i njima sličnih i njima prijeti Allahova kazna. Kaže Ibn Tejmijje tumačeći ovaj ajet: "Ako je Allah, dž.š., očistio svoga Poslanika od svega što oni rade, tada je i onaj ko slijedi Poslanika čist od njih, a onaj ko se poistovjeti sa njima, taj se razilazi od Poslanika u tolikoj mjeri u kojoj se poistovjetio sa njima." (El-Fetava, 1/153)

 

Iz ovoga vidimo da svako iskazivanje pripadnosti bilo čemu koje bi moglo voditi u grijeh, novotariju i tome sl. biva zabranjenim u Islamu.

 

tri vrste pripadnosti

 

Međutim, moramo napomenuti da postoje tri vrste pripadnosti:

 

1.  Pohvalna, i to je npr. podjela na muhadžire i ensarije, učače Kur'ana itd.

 

2.   Dozvoljena, poput pripadnosti nekoj zemlji ili porodici.

 

3.  Zabranjena, i to je svako iskazivanje pripadnosti koje vodi u grijeh.

 

Ove dvije prve mogu prerasti u treću ukoliko budu uzrok za činjenje grijeha. Najbolji primjer za to je događaj koji se desio za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., a prenosi ga Džabir ibn Abdullah, r.a., koji kaže da su se jednom prilikom potukla dva mladića, jedan muhadžir a drugi ensarija,  pa je svaki od njih pozvao svoju skupinu u pomoć (jedan je dozivao muhadžire a drugi ensarije) kada je Poslanik, s.a.v.s., izašao, uzviknuo je: "Šta je ovo? Zar džahilijetski poziv?" Pa mu odgovoriše: "Ne, Poslaniče. To su se samo dva mladića potukla pa je jedan udario drugoga." Na to mu Poslanik reče: "Neka čovjek pomogne svoga brata bio zalim ili mazlum. Ako je zalim, onda neka ga spriječi u nasilju i to je njemu pomoć, a ako je mazlum, neka ga pomogne." (Muslim)

 

Kada su ova dva mladića pozvali svoje skupine da ih pomognu, bez obzira da li su u pravu, tada je to Poslanik, s.a.v.s., nazvao džahilijetskim pozivom. Međutim, kada se uvjerio da to dolazi od pojedinaca, a ne do skupina, onda ih je podučio kako da pomognu svojoj  braći. Moramo znati da nismo pomogli onima koje volimo ukoliko ih podržavamo u njihovoj grešci i takav postupak samo upropaštava i nas i njih. Ibn Tejmijje, tumačeći ovaj hadis kaže: "Ukoliko je ovakvo stanje, ako se pozivaju ovakva imena (misli na muhadžire i ensarije) i ovakva pripadnost koju vole Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., pa šta onda misliti o onima koji se slijepo pozivaju na osnovu pripadnosti koja je samo dozvoljena, ili čak zabranjena." (El-Fetava 11/514)

 

Većina ljudi koji imaju tu slijepu privrženost svojoj skupini. Tako postupaju zato što vjeruju da je svaki stav koji zauzima njihova skupina apsolutna istina. Oni ne mogu prihvatiti činjenicu da i njihove vođe mogu ponekad pogriješiti ili promijeniti mišljenje. Ono što su čuli u trenucima kada su se počeli pridržavati islamskih propisa, biva poput direktne objave od Allaha njima i tu "objavu" niko od običnih smrtnika nema pravo mijenjati. To shvatanje donekle proizilazi iz njihovog nepoznavanja biografija poznatih učenjaka koji bi automatski mijenjali svoje mišljenje ukoliko bi čuli novi dokaz koji nisu prije poznavali, tako da je Imam Šafija promijenio veliki dio svojih fetvi nakon što je saznao nove hadise.

 

Kur'an i sunnet su osnovna mjerila

 

Ibn Tejmijje, opisujući stanje u svoje vrijeme kaže: "Vidjećeš mnoge učenike fikha kako uopće ne gledaju u sufije  i pobožnjake misleći da su oni samo zabludjele neznalice i smatrajući da oni nemaju kod sebe nikakvog znanja , a na drugoj strani ćeš vidjeti sufije koje ne pridaju bilo kakvu vrijednost šerijatu niti znanju i koji čak misle da je onaj ko se drži šerijata, odsječen od Allaha i da kod takvih nema ništa sa čime bi se kod Allaha moglo okoristiti. Istina u oba pravca je samo ono sa čime je došao Kur'an i sunnet, a ono što se suprotstavlja Kur'anu i sunnetu je batil." (Iktida'us-siratil-mustekim, 1/273.)

 

Iz ovoga vidimo da su osnovno mjerilo Kur'an i sunnet i da stav bilo koje skupine, ukoliko  je u skladu sa njima, mora biti prihvaćen. U promjeni svoga mišljenja ili stava nema nikakve sramote ili stida pred bilo kime, ukoliko je novi stav ispravniji od starog.

 

Prenosi se od Omera, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Čvrsto se držite džemata, a čuvajte se razilaženja. Šejtan je sa pojedincem, a od dvojice je dalji, ko želi džennet, neka se drži džemata, a onaj koga dobro njegovo djelo raduje, a njegovo loše djelo žalosti, pa taj je mu'min." (Tirmizi i Hakim koji kaže de je sahih)

 

Kaže Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji prenosi Ibn Omer, r.a.: "Ko se bude odvojio od džemata koliko za pedalj, taj je već skinuo omču Islama sa svoga vrata." (Taberani, a Albani kaže da je sahih)

 

Pored ova dva hadisa sunnet je pun primjera u kojima nam Poslanik, s.a.v.s., naređuje da čuvamo džemat i našu pripadnost njemu. Imam Šatibi u svojoj knjizi "El - I'tisam"navodi mišljenja uleme o značenju riječi džemat u hadisima Poslanika, s.a.v.s.:

 

1.   To je većina muslimana po govoru Ebu Mes'uda, r.a., ashaba koji je prisustvovao zakletvi na Akabi. Šatibi kaže da po ovom govoru u tu skupinu ulaze učenjaci ovog Ummeta koji rade po propisima ovoga šerijata kao i ostali muslimani koji ih na tom putu slijede, a svako ko se raziđe od njih, taj je i zalutao i biva od šejtanovog društva.

 

2.   To su učenjaci ovoga ummeta zato što će ih Allah, dž.š., uzeti za svjedoke protiv ljudi. Ko se raziđe od onoga na čemu su oni i umre, taj je umro džahilijetskom smrću. Ovo je mišljenje Abdullaha ibn Mubareka, Ishaka ibn Rahivejha, Buharije, Tirmizija i još nekih učenjaka selefa.

 

3.   To su ashabi, zato što su oni stubovi vjere.  Oni su ti koji su je prvi prenijeli drugima.

 

4.  To je džemat svih muslimana u slučaju kada se okupe oko halife i daju mu zakletvu na pokornost. Poslanik, s.a.v.s., je zabranio nepokornost tom halifi i onaj ko mu bude nepokoran, taj je izašao iz okrilja džemata. To je mišljenje imama Taberija.

 

5.  To je zajednica svih muslimana u odnosu na druge narode. Šatibi kaže da je osnova ovog govora u prvom i drugom govoru. 

 

Svi ovi govori se međusobno ne razilaze nego samo naglašavaju pojedine aspekte jedne te iste cjeline. Sažetak svih ovih mišljenja da se pod pojmom džemat podrazumijevaju dvije stvari:

 

1.  Džemat kao organizacijska tvorevina svih muslimana u slučaju kada sebi izaberu halifu.

 

2.  Džemat se kao pojam koji se veže za životni pravac svakog muslimana i koji se sastoji od slijeđenja onoga na čemu je bio Poslanik, s.a.v.s., i ashabi.

 

Džemat muslimana i džemat od muslimana

 

Prvi aspekt džemata na koji se cilja u hadisima jeste slučaj kada muslimani izaberu šerijatskog emira (halifu) i u tom slučaju oni postaju džemat (zajednica) kojoj mora pripadati svaki musliman. Ovo značenje se spominje u hadisu Huzejfe ibn Jemana, r.a., koji kaže: "Ljudi su pitali Poslanika, s.a.v.s., o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeći se da me ne zadesi pa sam rekao: "O, Božiji Poslaniče, mi smo bili u džahilijetu i zlo, a Allah nam je podario ovo dobro, pa da li će nakon ovog dobra biti zla?" Pa reče: "Da," rekao sam: "A da li će nakon toga zla opet bti dobra?" Reče: "Da, i u njemu će biti mraka." Rekoh: "A šta je taj mrak?" Reče: "To su ljudi koji će upućivati onome čemu ja nisam upućivao i znat ćeš ih i suprotstavljat ćeš im se." Rekoh: "Da li nakon toga dobra ima zla?" Reče: "Da. Ljudi koji će pozivati na vratima džehennema, pa ko im se odazove, baciće ga u njega." Rekoh: "O, Poslaniče, opiši nam ih." Reče: "Oni su od naše kože i govore našim jezicima." Rekoh: "Pa šta mi naređuješ ako me to zadesi?" Reče: "Drži se džemata muslimana i njihovog imama." Rekoh: "A ako ne budu imali džemata niti emira?" Reče: "Onda se odvoji od svih tih  stranaka pa makar se sklonio i pod korijenje drveta, sve dok ti ne dođe smrt, a ti si u tom stanju." (Buharija)

 

Također Ibn Abbas prenosi hadis od Poslanika, s.a.v.s.: "Ko vidi kod svog emira stvar koju mrzi, neka bude strpljiv jer, zaista, ko se raziđe od džemata za pedalj i umre, umro je džahilijetskom smrću." (Buharija)

 

U Huzejfinom hadisu se vidi da je Poslanik, s.a.v.s., potvrdio da će doći vrijeme kada muslimani neće imati hilafet niti halifu. Tada je dužnost svakog muslimana da teži ostvarivanju te vrste džemata sa halifom na čelu. Tako su i ashabi uradili kada su izabrali Ebu Bekra, r.a., za halifu. Pitan je Seid ibn Zejd, r.a.: "Kada je data zakletva Ebu Bekru, r.a.?" Pa je odgovorio: "U istom danu kada je umro Poslanik, s.a.v.s. Mrzili su (tj. ashabi) da im prođe i dio dana a da nisu u džematu. (Prenosi Taberi u Et-Tarihu, 3/201.)

 

Na drugoj strani, hadise o džematu ne možemo posmatrati odvojeno od hadisa koji govore o spašenoj grupi. Poznat je hadis u kom Poslanik, s.a.v.s., kaže da će se njegov ummet podijeliti na 73 skupine od kojih će 72 biti u vatri, a samo jedna u džennetu. (Hadis prenosi Ebu Davud, Darimi i Ahmed, a Šatibi i Albani kažu da je sahih)

 

U drugom rivajetu ovoga hadisa dolazi: "... A samo će jedna u džennet i ona je džemat" kao i: "... Sve su u vatri, osim najveće skupine." (Es-Seva-du-l-eazam)

 

U jednom rivajetu je Poslanik, s.a.v.s., upitan o osobinama te spašene skupine, pa je rekao: "Oni koji su na onom na čemu sam ja i moji ashabi." Šatibi kaže da su spašena grupa oni koji steknu iste osobine koje je imao Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi. Onaj ko ima te osobine, taj je sa njima u džematu, kao i sa svakim učenjakom ili  muslimanom koji ima te osobine. To je džemat nad kojim je Allahova milost i ko napusti taj džemat, time je napustio slijeđenje Poslanika u njegove upute, čime je  skinuo i omču Islama sa svoga vrata. Džematom se može nazvati i pojedinac ukoliko se jedino on pridržava vjere u svojoj okolini kao što kaže Mes'ud r.a : "Džemat su oni koji se pridržavaju pokornosti Allahu, dž.š, pa makar to bio samo ti (kao pojedinac)."

 

Također i imam Adžiri je pod džematom u hadisima podrazumijevao slijeđenje Poslanika, s.a.v.s., i učenjaka. Ovakvo shvatanje džemata je trajno i ono se ne prekida do Sudnjeg dana, zato što će uvijek biti moguće slijediti uputu Poslanika, s.a.v.s., i na toj uputi će biti spašena grupa sve do Sudnjeg dana. Upotpunjavanje ovog poimanja džemata biva izabirom halife od strane muslimana, međutim, nedostatak hilafeta i halife ne znači i nestanak džemata na koji je mislio Poslanik, s.a.v.s. 

 

Sve dok musliman slijedi Poslanika, s.a.v.s., on je u okviru džemata muslimana i u okviru Allahove Milosti. Zbog toga ne možemo reći da su džemat spomenut u hadisima odnosi direktno na bilo koju davetsku (ili neku drugu) skupinu koja trenutno egzistira, niti možemo reći da je naš džemat (ma koji bio), džemat muslimana koji je Poslanik, s.a.v.s., naredio i da je onaj ko mu ne pripada kafir ili otpadnik od džemata koji je naređen. Džemat koji se spominje u hadisima je od temelja akide svakog muslimana i svaki musliman mora težiti ostvarivanju uslova za stvaranje tog džemata (hilafeta), dok su džemati koji rade na pozivanju Allahu, svakako pohvalni i preporučeni, ali se u isto vrijeme moraju smatrati samo sredstvom a nikako ciljem. 

 

Međudžematska razilaženja treba rješavati na blag i islamski način, sa obostranom čežnjom za spoznajom istine i u skladu sa Kur'anom i sunnetom. Pri tome se mora voditi računa o naredbi Allaha, dž.š.: "Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava." (Prijevod značenja - El-Maide, 2.)

  

Pripremio: M.G.