NE POVODI SE ZA ONIM ŠTO NE ZNAŠ !

Islamski metod kritikovanja i osuđivanja drugih

 

NE POVODI SE ZA ONIM ŠTO NE ZNAŠ!

 

Riječi Allaha dž.š. "Kada ste to jezicima svojim prepričavati stali i kada ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je to kod Allaha krupno" nas uvode u svakodnevni život ispunjen ispraznim ljudskim mjerilima  o Dobru i Zlu, značajnom i beznačajnom. Stoga se proklamacije o "bezgriješnosti" i "dobrim namjerama" očitovane kod mnogih koji i ne znaju šta je grijeh, a šta sevap mogu shvatiti jedino kao puka naivnost.

 

Iznošenje suda o drugima je već odavno postala akutna tema ljudskog društva.  Značaj ove teme se ogleda u sljedećem:

 

- Veliki značaj i korist u objašnjenju islamskog metoda kritikovanja i osuđivanja drugih s jedne strane, te masovna pojava kritikovanja i osuđivanja (među muslimanima posebno) koje u svakom pogledu odudara od islamskog metoda ili edeba što direktno vodi u griješenje i obezvrjeđivanje ljudske ličnosti s druge strane.

 

- Nasušna potreba društva (zajednice) za jednim općim pravilom u pogledu kritike i osuđivanja drugih ljudi, a to pravilo prije svega podrazumijeva znanje, pravednost i nepristrasnost u kritici. S tim u vezi poznate su riječi Ibn Tejmije r.a.: "Nužno je da čovjek posjeduje jedno opće pravilo koje će u sebi sadržavati sve pojedinosti i kada je u pitanju govor o drugom on mora biti utemeljen na znanju i pravednosti, a zatim na poznavanju svih pojedinosti (kako je došlo do njih), u suprotnom čovjek postaje lažov i neznalica u pogledu pojedinosti (detalja), a neznalica i nasilnik uopćeno, što dovodi do velikog nereda u društvu."

 

- Veličina nepovredivosti (svetosti) muslimanske ličnosti kod Allaha dž.š.

 

- Loše posljedice kritikovanja i osuđivanja kojima je uzrok odstupanje od islamskog metoda u kritici, što vodi u kidanje bratskih (prijateljskih) veza, sektašenja te pojavu opasnih bolesti koje razaraju zdrav duh, kao što su ogovaranje, potvora, zavidnost i mržnja.

 

Zbog svega ovoga osjećamo iskrenu potrebu da skrenemo pažnju na nekoliko važnih pravila koja se tiču kritike i osuđivanja drugih ljudi, a koja musliman i muslimanka, ako su iskreni prema Allahu dž.š., moraju imati na umu.

 

 

STRAH OD ALLAHA DŽ.Š. PRILIKOM GOVORA ILI SPOMINJANJA DRUGIH:

 

Naš Uzvišeni i Milostivi Gospodar je strogo zabranio ogovaranje u Svojoj Knjizi (Kur'anu) i jezikom Svoga poslanika Muhammeda a.s. U suri Hudžurat Allah dž.š. je objavio ajet "I ne ogovarajte jedni druge, zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso svog mrtvog brata, a vama je to odvratno." (Prijevod značenja, Hudžurat - 12.) A Muhammed a.s. je na upečatljiv način objasnio šta u stvari znači gibet u hadisu koji bilježi Muslim: "Znate li šta je gibet (ogovaranje)?" - upitao je Poslanik a.s. ashabe. Rekli su: "Allah i Njegov Poslanik a.s. najbolje znaju." Muhammed a.s. je odgovorio: "Gibet je da spomeneš svoga brata sa onim što mu nije drago." "A šta ako je istina ono što kažemo o njemu?" - upitali su. "Ako je istina to što ste rekli o njemu, onda ste ga ogovorili, a ako nije istina, onda ste ga oklevetali (potvorili)." 

 

Poznato je da je Muhammed a.s. izjednačio svetost i nepovredivost muslimanske časti sa svetošću dana Arefata u svetom mjesecu kod svetog hrama - Bejtullaha, rekavši:  "Vaše krvi, vaši imeci i vaše časti su vam haram (zabranjene) i svete kao što je svet ovaj naš dan, u ovom svetom mjesecu, u ovoj svetoj zemlji." Prenosi se od Abdullaha ibn Omera r.a. da je jedne prilike Resul a.s. rekao: "O, skupino onih koji su potvrdili pripadnost Islamu svojim jezicima, a u čija srca još iman nije ušao, ne uznemiravajte muslimane, ne podcjenjujte ih i ne uhodite ih da bi im otkrivali mahane, jer onaj ko bude otkrivao mahane bratu muslimanu, Allah će otkriti njegove mahane, a kome Allah bude otkrivao mahane, osramotiće ga u njegovoj kući." 

 

Zbog toga su prve generacije, shvatajući veličinu i težinu ovog grijeha, bile daleko od ogovaranja i bili su ljudi koji su se najviše bojali gibeta. Vrijedno je spomenuti ono što bilježi imam Buhari od ibn Asima koji je rekao: "Od trenutka kad sam saznao da je gibet (ogovaranje) haram, nisam ogovorio ni jednog čovjeka." A sam imam Buhari bi govorio: "Nadam se da ću sresti svoga Gospodara na Sudnjem danu, ne bojeći se da će mi se sviđati račun zbog gibeta." U vezi ovih njegovih riječi imam Zehebi je rekao: "Istinu je rekao Buhari, Allah mu se smilovao. Onaj ko pogleda u njegov govor u smislu dokaza i tačnosti vidjeće koliko je bio oprezan i pažljiv u svakoj riječi, znajući koliku štetu donosi ogovaranje, jer s ogovaranjem se ne postiže samo grijeh, već je to i najlakši put za brisanje dobrih djela koja je čovjek uradio." 

 

Prenosi se da je Abdurrahman ibn Mehdi rekao: "Da ne mrzim griješenje prema Allahu, poželio bih da ne ostane ni jedan čovjek u Egiptu, a da me ne ogovori, jer kojem se to dobrom djelu čovjek više obraduje od dobrog djela koje nađe u svojoj Knjizi, a nije ga uradio." Zbog toga onima koji u našem vremenu masovno i maksimalno koriste gibet pravdajući se dobrim namjerama i željom da poprave stanje kod ljudi, preporučujemo, prije nego izgovore i jednu riječ o drugom, da razmisle o slijedećem:

 

- Neka upita čovjek sam sebe, šta je stvarna namjera njegovog govora o drugom čovjeku? Je li iskren i želi li time da uputi savjet bratu koji će mu biti od koristi? Ili je u pitanju skrivena strast, ili isticanje sebe, ili možda zavist i mržnja prema tom čovjeku.

 

- Neka dobro pogleda u poticaj koji ga je podstakao na govor o svom bratu muslimanu. Je li njegov brat u jednom od stanja kada je gibet (ogovaranje) dozvoljen ili nije?

 

- Neka dobro razmisli, prije nego što njegove riječi postanu dokaz protiv njega, šta će odgovoriti na Sudnjem danu kad ga Allah upita: "Moj robe, zašto si govorio o tom i tom čovjeku tako i tako?" I neka se prisjeti Allahovih riječi: "Znajte da Allah zna šta je u vašim dušama, zato Ga se bojte, znajte da je Allah onaj koji oprašta i koji je Milostiv." (Prijevod znaženja,Bekare-235.)

 

NAJPREČE JE IMATI LIJEPO MIŠLJENJE O BRATU MUSLIMANU

 

Ovo je zlatno pravilo koje spominje Uzvišeni u Kur'anu: "O, vjernici, klonite se mnogih sumnji (mišljenja), neka mišljenja su zaista grijeh, i ne uhodite jedni druge." (Prijevod značenja, Hudžurat 12.) Allah dž.š. u ovom ajetu naređuje muslimanima da ostave mnoga mišljenja (sumnjičenja), jer je to grijeh, a ono što je odmah poslije toga zabranjeno jeste uhođenje i to je dovoljan dokaz da uhođenje u većini slučajeva biva zbog lošeg mišljenja o bratu. U osnovi je obaveza imati lijepo mišljenje prema bratu muslimanu i zbog toga Allah dž.š. naređuje mu'minima da ostanu pri lijepom mišljenju kada čuju da se ružno govori o njihovoj braći, ako to nije provjereno. I ne samo to, već Uzvišeni Allah dž.š. žestoko osuđuje da se govori o onome što se samo čulo o muslimanima, a nije potvrđeno i nije provjereno. Tako Allah dž.š. u slučaju "potvore" (ifk) kada je rečeno što je rečeno o Aiši r.a., majci pravovjernih, objašnjava muslimanima kakav je postupak ispravan u tom trenutku: "Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: "Ovo je očita potvora." Zatim Uzvišeni u sljedećem ajetu objašnjava da je ovakav govor i njegovo prepričavanje krupna star: "Kada ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu ništa niste znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je to kod Allaha krupno. Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: "Ne dolikuje nama da o tome govorimo, hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!" I savjetujući mu'mine Allah dž.š. upozorava da se više nikada ne vraćaju na ovakav govor i da se tako krupan grijeh nikad ne ponovi. "Allah vam naređuje da tako nešto više nikada ne ponovite ako ste vjernici." U ajetu koji prethodi ovim ajetima, a koji je početak govora o "potvori" (ifk), Allah dž.š. objašnjava da je govor o drugim ljudima, bez opravdanog šerijatskog razloga i bez jasnog dokaza uistinu veliki grijeh: "Svaki od njih će biti kažnjen prema grijehu koji je zaslužio." (Prijevod značenja, Nur 11.-20.) Imami Muslim bilježi hadis od Resula a.s. u kojem je rekao: "Dosta je čovjeku laži da prenese sve ono što čuje." 

 

Obraćajući se ibn Vehibu imami Malik je između ostalog rekao: "Znaj da nije dobar musliman onaj koji prenosi sve što čuje, i da onaj koji prenosi sve što čuje, ne može biti imam nikada." Rekao je Aburahman ibn Mehid: "Ne može biti imam koji se slijedi, onaj koji govori i prenosi sve što čuje." Allah dž.š. je naredio da se svaka vijest mora dobro provjeriti, rekavši: "O, vjernici, ako vam nakakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete." (Prijevod značenja, Hudžurat-6.)

 

GOVOR O LJUDIMA MORA BITI ZASNOVAN NA ZNANJU, PRAVEDNOSTI I NEPRISTRASNOSTI

 

Osnova za ovo pravilo je kur'anski ajet u suri Maide: "O, vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikada ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!" (Prijevod značenja, Maide-8.) I ajet u suri Hud 85. koji u prijevodu značenja glasi: "I ne zakidajte ljudima stvari njihove." Kaže ibn Džerir et-Taberi objašnjavajući riječi Uzvišenog: "O, vi koji vjerujete da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed a.s. Njegov poslanik, neka od vašeg ahlaka i od vaših svojstava bude dosljedno izvršavanje Allahovih propisa i pravedno svjedočenje, odnosno pravda i prema prijateljima i prema neprijateljima. Ne budite nepravedni u vašim presudama ni u vašim djelima pa da prekoračite granicu u pogledu vaših neprijatelja samo zato što je između vas neprijateljstvo, a isto tako ne činite propuste i ne povrijeđujte granicu koju sam vam odredio u sudstvu i svjedočenju u pogledu vaših prijatelja samo zbog toga što vas vežu prijateljske veze, nego poštujte u potpunosti prema svima Allahove dž.š. granice i radite po onome što sam vam je On naredio." 

 

Kaže ibn Tejmije: "Govor o ljudima mora biti sa znanjem i pravednošću a ne sa neznanjem i nasiljem, kao što je stanje kod sljedbenika novotarija." Onaj ko govori o drugim ljudima bez znanja odstupa od islamskog metoda i njegovo ponašanje nije u skladu sa Kur'anom i sunnetom Resula a.s., niti je u skladu sa programom dobrih predhodnika." Uzvišeni je objavio ajet u suri Isra: "Ne povodi se za onim što ne znaš. I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati." (Prijevod značenja, Isra-36.) Također, govor o drugom sa nasiljem i nepravdom odudara od onoga što je rečeno u: "Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti!" 

 

Govor o drugima bez znanja ili sa nepravdom i nasiljem i govor čiji je povod slijeđenje strasti jeste uzrok mnogih razilaženja i udaljavanja muslimanskih srca. Posljedica takvog govora je pojava neprijateljstva, zavisti i mržnje, i, što je još opasnije, on je uzrok besplodnog i ispraznog raspravljanja od kojeg nema nikakve koristi, te slabljenja i cijepanja jedinstvenog muslimanskog safa Allahu dž.š. se utječemo od nepravde i nasilja, a molim Ga da muslimane okupi ako Kur'ana i Sunneta i da nas učvrsti na stazi Islama, stazi jedine istine i potpune pravde.

 

 

Nasuf Bušatlić - Abdussamed