petak, 25. siječnja 2013.

Kako je ubijen Omer ibn El-Khattab r.a.

Bismillahir Rahmanir Rahim

UBISTVO VOĐE PRAVOVJERNIH
OMERA IBN EL HATTABA
(Allah s njim bio zadovoljan) 

Na dan 23. Zu-l-hidždžeta 23 godine po hidžri, muslimani su bili zatečeni i iznenađeni ubistvom vođe pravovjernih - Omera ibn El Hattaba r.a.. Ubijen je u najboljem ibadetu, u namazu, stojeći pred Svevišnjim Gospodarom, na najčistijem mjestu, u Allahovoj kući, mesdždidu Poslanika s.a.v.s. u Medini. Ubila ga pogana nevjernička ruka, perzijanski rob, mladić Ebu Lu'lu' Fejruzi, koji je u Medini radio kao kovač, stolar i mlinar, neka je Allahovo prokletsvo nad njim.

Kako je došlo do ubistva ? 
 
Spominju se tri predaje. Prvu od njih prenosi Sa'd u rivajet u kojem se kaže da je ubistvo bila zavjera od strane ubice Ebu Lu'lu' i židovskog svećenika koji je dolazio Omeru r.a. govoreći da neće isteći mjesec zu-l-hidždže' a da će Omer umrijeti, nalazeći to, kako je tvrdio, u Tevratu:

"Neće proći mjesec zu-l-hidždže' a ti ćeš biti u džennetu! Vidim te kako stojiš na vratima džehennema i odbijaš ljude da u njega ne upadnu, a kada ti umreš neće u njega prestati upadati sve do Sudnjeg dana. Ne uzmi ovo protiv mene, jer to nalazim u našoj knjizi (Tevratu)."

Pa se Omer r.a., uzimajući to šaljivo i ne osvrćući se na njegove riječi, pitao: "Odakle Omer u Tevratu?!" A ovaj bi odgovarao: "Ne nalazimo tvoje ime, nego te prepoznajemo po tvojim osobinama."

Druga predaja, koja ništa nije slabija od prve, navodi da je u samoj zavjeri učestvovao i jedan beduin, Arap, kako se navodi u "Er rijadu en nudre'", da je Ibn Ujejne' ibn Hisn obavijestio Omera r.a. da će biti uboden, rukom pokazavši na mjesto, što se i obistinilo. Međutim, predaja je isprekidanog lanca, a i sam Ujejne je bio umno nestabilna ličnost. Zvali su ga glupakom, što izaziva sumnju da učestvuje u ovakvim djelima, jer bi se malo ko njemu povjerio.

Treća predaja, ovdje i najvažnija, od Ibn Sa'da, a koja dolazi kao svjedočenje od Abdurrahmana ibn Ebi Bekra, da je prošao pored Ebu Lu'lu'a, El Hermezana i Džufejnija koji su u tajnosti razgovarali, pa kada im se približio, razbježali su se i ispao im je nož, isti onaj za koji se kasnije ispostavilo da je bio nož kojim je halifa Omer r.a. ubijen.

Ovo je u poslijetku bilo i razlogom da se izvrsi kisas (smrtna kazna) nad Džufejnijom i El Hermezanijem, dok je Ebu Lu'lu' u bijegu izvršio samoubojstvo, odmah po atentatu, nakon što je vidjeo da će dopasti muslimanskih ruku. 

Omer je tražio šehadet i predosjetio je blizinu svoga edžela
 
Od Seida ibn Musejjiba se prenosi da je čuo Omera r.a. kako je na hadždžu poslije Mine od Allaha dž.š. u dovi tražio da umre na Njegovom putu kao šehid: "Moj Gospodaru, već sam ostario, snaga me je izdala, moje stado (podanici) se povećalo, pa uzmi me Sebi, bez da sam štogod upropastio ili u nečemu pretjerao. Moj Gospodaru, podari mi šehadet na Tvome putu, i učini moju smrt u gradu Tvoga Poslanika s.a.v.s." Pa se mjesec zu-l-hidzdze' nije ni završio a Omer je bio ubijen.

U predaji od Hafse još stoji: "Rekla sam, kako će to biti (jer Omer nije izlazio u pohode, a Medina je bila mirna)?!" Pa mi je (Omer) odgovorio: "Allah će s njim (šehadetom) doći, ako to htjedne." [Ibn El Dževzi, 182]

Omer r.a. je također i predosjetio blizinu svoga edžela. Midan ibn Ebi Talha prenosi da je Omer r.a. po povratku sa hadždža održao hutbu, a ona mu bila i posljednja. Spomenuo je Poslanika s.a.v.s i Ebu Bekra a zatim je kazao: "Vidjeo sam san, i ne vidim ga osim išaretom mog skorog edžela. Vidjeo sam pijetla kako me je dva puta kljucnuo, a oko mene ljudi koji mi naređuju da ukazem na onoga koji će me zamijeniti u hilafetu. Allah zasigurno neće dozvoliti da propadne Njegova vjera, hilafet i ono sa čime je poslao Svoga Poslanika s.a.v.s.. Ako mi dođe suđeni čas, pa neka se o hilafetu dogovore šetorica sa kojima je Poslanik bio zadovoljan kada je preselio..." [Buhari ovu predaju prenosi sažeto, a Muslim sa svim pojedinostima.] 

Kako je ubijen r.a.?
 
Omer r.a. nije dozvoljavao ulazak nemuslimanskim mladićima u Medinu, pa je Mugire ibn Su'be', koji se nalazio u Kufi, od Omera r.a. zatražio dozvolu za ulazak mladića Ebu Lu'lu'a koji je bio vješt stolar, kovač i mlinar (izrađivao je ručene mlinove) pa bio se stanovnici Medine mogli okoristiti njegovim umjećem, na što je Omer r.a. pozitivno odgovorio.

Po svom dolasku je uzeo raditi, a nakon izvijesnog vremena došao je Omeru r.a. žaliti se na preopterećenost poslom, te da više radi nego što ga Mugire plaća, trazeći od Omera r.a. da o tome porazgovara sa Mugirom. Pa kada je spomenuo poslove koje radi i novac koji za to dobija Omer r.a. mu je, imajući namjeru da traži od Mugire da mu olakša, rekao: "Nije to mnogo (misleći na posao kojeg je radio), nego se boj Allaha i budi dobar prema svome vlasniku." Pa je Ebu Lu'lu ljutit otišao od Omera, govoreći: "Sve je obasuo svojom pravdom osim mene... Omer mi izjede džigare!", snujući ubistvo vođe pravovjernih r.a..

Potom je napravio nož sa dvije oštrice (dva bodeža) te ga prelio otrovom, isčekujući pogodnu priliku za izvođenje zavjere. Otišao je do El Hermezana pitajući ga: "Šta misliš o ovome (pokazavši mu nož)?", na što ovaj odgovori: "Ne vidim da ćeš ikoga njime udariti a da ga nećeš usmrtiti."

Prošao je Ebu Lu'lu' jednom pored Omera r.a. i skupine ljudi koji su bili sa njim, pa ga je Omer upitao: "Nećeš li napraviti mlin kojeg će vjetar pogoniti, kao što si govorio?" Pa mu je, proklet neka je, odgovorio: "Napraviću ti "mlin" o kome će ljudi pričati!" Pa je Omer r.a. prisutne zapitao: "Zaprijeti li mi to rob, maloprije?" 

Ubistvo! 
 
Amr ibn Mejsur nam kazuje: "Na dan kada je Omer ubijen između mene i njega je stajao samo Ibn Abbas. Kada bi ulazio (u mesdžid) Omer bi rekao: "Poravnjajte safove!". Pa ako bi safovi bili poredani, stao bi ispred i počeo klanjati. Učio bi suru Jusuf ili En Nahl, kako bi se svijet sakupio i stigao na namaz...

Tog jutra, samo što je izgovorio početni tekbir, čuh ga kako reče: "Ubi me pseto!" Udario ga je više puta između plećke i slabine, možda i šest puta.

A onda se nevjernik (Ebu Lu'lu') dao u bijeg i nije projurio pored čovjeka a da ga nije udario, mašući nožem desno-lijevo, povrijedivši tako trinaest ljudi od kojih je kasnije umrlo devet ili sedam. Abdurrahman ibn 'Avf, vidjevši šta se zbiva, baci svoj ogrtač na ubicu kako bi ga se domogao, pa se nevjernik, znajući da ne može umaći, svojom rukom ubi.

Zatim je Omer rukom propustio Abdurahmana da s ljudima obavi namaz.

Oni što su bili blizu mene, vidjeli su što i ja, dok ljudi s krajeva mesdžida nisu znali šta se to zbiva. Kada su izgubili glas Omera počeli su govoriti: "Subhanallah, subhanallah!" (misleći da je Omer posehvio), pa je Abdurrahman ne duljeći klanjao namaz." 

Nakon zavjere
 
Ibn Abbas kaže: "Bio sam kraj Omera, a on je još bio onesviješćen od udaraca i nije dolazio sebi, a izlazak Sunca se već primicao. Rekao sam, ako je još živ spomenite mu namaz, nećete ga ničim prestrašiti kao namazom (tj. pobojaće se da mu ne prođe namaz, a ništa veće nije vidio od namaza). Povikali su: "Namaz, o vođo pravovjernuih!" Prenuo se, pogledao po našim licima i zapitao: "Je su li ljudi klanjali namaz?!" Pa mu rekoh da jesu, na što on dodade: "Nema vjere onaj ko namaz ostavi." Zatražio je vode, pa se abdestio i klanjao, a krv mu je još tekla iz rane.

Zatim me poslao da upitam ko ga je ubo, pa sam upitao ljude koji su stajali pred vratima kuće, ne znajući je li Omer još živ. Oni rekoše: "Allahov neprijatelj, Ebu Lu'lu', rob Mugire ibn Su'be', a pored njega je još povrijedio skupinu ljudi, a onda se sam ubio."

Pa kada sam se vratio, Omer je s pogledom u mene iščekiovao odgovor, pa kada mu rekoh: "Rob Mugire' ibn Su'be'", on se zahvali Allahu i dodade: "...neka to nije bio musliman kako se ne bi mogao zalagati kod Allaha sedždom koju je učino."

Kada su ga odnijeli kući, pratili su ga ljudi. Jedni su govorili: "Nije to ništa", a drugi su se pak pribojavali za njega sve dok nisu pozvali ensarijskog ljekara...

Napojio ga je nebizom (voda u kojoj su se hurme razmekšavale) pa je izašao na ranu sa komadićima usirene krvi. Onda su mu dali mlijeka pa je i ono pomiješano sa krvlju izbilo na ranu, čime su uvidjeli da je povreda teža i da nema mogućnosti da je preživi...

Potom se začuo plač iz kuće, a Omer r.a. je u punoj pribranosri rekao: "Ne oplakujte me, ko bude plakao neka izađje iz kuće! Zar niste čuli šta je Poslanik s.a.v.s. rekao: "Mejjit će biti kažnjavan zbog plača (plača uz glas) njegove porodice."

Ibn Omer kaže: "Kada je uboden moj otac, pribojavao se da nije kome od muslimana šta skrivio a da toga nije svjestan, pa je pozvao Ibn Abbasa, a on mu je bi drag i puno ga je volio, rekavši mu: "Volio bih da razgledaš stanje ljudi", pa je Ibn Abbas otišao, a kada se vratio rekao mu je: "O vođo pravovjernih, nisam prošao pored skupine muslimana a da ih nisam zatekao kako plaču, pa kao da su danas djecu svoju izgubili."

Bojao se Omer r.a. da nije šta propustio i da nije bio pravedan u svojoj vlasti govoreći: "Da imam sve što je na Zemlji dao bi za čas prelaska preko džehennema." Pa mu je Ibn Abbas rekao: "Tako mi Allaha, nadam se da je (vatru) nećeš vidjeti osim onoliko koliko je Allah kazao: "A svako će od vas preko nje prijeći!" Zaista si ti bio vođa pravovjernih, povjerenik vjernika i njihov prvak. Sudio si po Allahovoj Knjizi, i dijelio si pravedno." Pa su Omera zadivile ove riječi, podigao se, šakom udario po prsima Ibn Abbasa i rekao: "Hoces li mi to posvjedočiti (na Sudnjem danu)?" "Hoću, posvjedočiću ti to!" - reče mu Ibn Abbas. 

Preseljenje
 
Žalost i tuga je obavila muslimane, i svi su iščekivali dan kada će glasnik najaviti svima njima tu pretšku vijest... Zašlo je Sunce tog nedeljnog dana, zatim je prošao ponedeljak, a zebnja je obuzimala ljude. Bili su svjesni da će Omer umrijeti, ali svima je to teško padalo.

Pitali su se ko bi ga mogao i naslijediti, tražili su od njega da izabere svoga zamjenika govoreći mu: "Kako ćeš se pojaviti pred svojim Gospodarom a muslimane ostavljaš bez halife?"

Zaćutao je Omer i nije im odgovarao... Prošlo je neko vrijeme a onda je rekao: "Allahov Poslanik nije ostavio halife iza sebe, a Allah neće dati da propadne Njegova vjera i hilafet."

"Pa smo uvidjeli" - priča Ibn Omer - "da sa Poslanikom nikoga ne ravna."

Prošao je i ponedeljak, pa i utorak. Na pomolu je bila i srijeda, a onda je glasnik najavio tu svima tešku vijest čime je na njihova već potištena i od tuge stiješnjena prsa stavio još jedan kamen. Omer ibn El Hattab, drugi halifa Allahovog posalnika Muhammeda s.a.v.s. je umro... Nekadašnji pastir Kurejšija u džahilijetu, u srijedu 26. zu-l-hidždžeta, kao treća ličnost ovog ummeta ostavlja dunjalučki pijesak i prašinu, i odlazi u blizinu svoga Gospodara.

Muslimani čitave Medine su sa suzama u očima ispratili ovog velikana. Dženaza mu je klanjana u mesdžidu Poslanika s.a.v.s. a potom je ukopan u sobi Aiše r.a., kraj Poslanika svjetova i prvaka Ummeta Ebu Bekra r.a.. 

ALLAH JE S NJIMA BIO ZADOVOLJAN A I ONI SU S NJIM BILI ZADOVOLJNI.
TO JE ZA ONE KOJI SU SE GOSPODARA SVOGA BOJALI

(EL BEJJINE', 8)


Tekst pripremio:
Ismet Purdić
Ras Al Kahaimah, UAE
Četvrtak, 25. 02. 1999