ISTINSKA ULEMA SE BRINE O DRUŠTVENOJ STVARNOSTI

Uloga uleme 

Ovo je jasna karakteristika i obilježje da've (poziva) svih Allahovih poslanika. Sveobuhvatni poziv koji je zahtijevao potpunu promjenu u svim segmentima ljudskog života, kako političkog, tako i ekonomskog, socijalnog i kulturnog, da bi cjelokupna vjera bila samo Allahu, tj. u ime Allaha. Nijedan Allahov poslanik nije bio odvojen i izoliran od životne stvarnosti svoga naroda.

 

Svako onaj ko malo bolje upozna Allahov zakon (Sunetullah) kod prijašnjih naroda i ko čita historiju ovog ummeta, doći će do jednog zaključka, a to je - da, kada god je jedan narod zalutao od istine i udaljio se od upute i kada su njegovi predvodnici bili sljedbenici zablude i skretanja, i kada su njima vladali pokvarenjaci, od Allahovog sunneta (Zakona) je bilo to da je takvom narodu slao jednog od svojih poslanika da bi ljudima objasnio Istinu i otkrio zabludu i laž i njene nosioce, te uzdigao zastavu obnove (reforme) i džihada strpljivo podnoseći sve nedaće i uvrede od nevjernika i munafika.

 

Svi poslanici su pozivali svoj narod istini i zahtijevali su od njihovih vođa da se pokore Allahovoj naredbi i Njegovom Zakonu i da sude po Njemu u svim sferama života, a u isto vrijeme su ljudima otkrivali postojeću laž i zabludu.

 

ULEMA-NASLJEDNICI BOŽIJIH POSLANIKA

 

Kao primjer za to uzećemo kur'ansku priču o Šuajbu a.s. i njegovom narodu u kojoj nam Allah dž.š. spominje da je Šuajb, a.s., pozivao svoj narod na pokornost Allahovom Zakonu, a zabranjivao im nasilje i nered: "I Medjenu, brata njihova Šuajba - "O, narode moj",- govorio je on, - "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate i krivo ni na litru ni na kantaru ne mjerite. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate. O, narode moj! Pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po zemlji praveći nered!" (Prijevod značenja Hud; 84 - 85)

 

Dakle, Šuajb, a.s., je spojio u svojoj da'vi naređivanje dobra i zabranjivanje zla i nije se ograničio samo na pojedine, niti pojedinačne ibadete, već ih je pozivao u promjenu i popravljanje kompletnog stanja, društvenog i ekonomskog. Nisu bili zaokupljeni samo slučajem pojedinca, pa da ih to odvrati od brige o stanju vladara, vođa i od društvene nepravde i nasilja koji su bili prisutni u tom narodu.

 

Allah dž.š. je poslao Muhammeda, a.s., i objavio mu Kur'an da bude knjiga upute i životnog programa koji donosi sreću i smirenost. I onaj ko čita Kur'an vidjeće da on sadrži cjelovit program koji usmjerava i uređuje ljudski život u svim njegovim segmentima. Muhammed, a.s., je vjerno ispunio emanet koji mu je povjerio Allah, dž.š., pozivao je ljude svakom dobru i napretku, a zabranjivao im svako zlo i nevaljalštinu.

 

Poznato je da je Muhammed, a.s., posljednji Allahov poslanik i da poslije njega nema poslanika, međutim, odgovornost u nošenju da've i prenošenju istine poslije njega preuzimaju iskreni istinski učenjaci (alimi) kako je zabilježeno u mnogim hadisima: "Zaista za alima oprost traže i mole i oni na nebesima i oni na zemlji, pa čak i ribe u vodi."

 

"Prednost učenjaka nad običnim ljudima je kao prednost mjeseca nad ostalim zvijezdama, učenjaci su nasljednici Allahovih poslanika." "Allahovi poslanici nisu ostavljali u nasljeđe dinare, niti dirheme, nego su ostavljali znanje, pa ko ga uzme, uzeo je veliko dobro."

 

Ova odgovornost koju su ponijeli i nosili istaknuti alimi ovog Ummeta, kroz dugu islamsku historiju, bila je u svojstvu zaštitnog zida koji je štitio islamski ummet od olujnih vjetrova, cijepanja, slabosti i nereda, i nema sumnje da su ljudi bez alima obične neznalice, koje su lahak plijen šejtanima u ljudskom i džinskom obliku, koji vrebaju na svakoj uzvisini i udolini želeći ih odvesti u zabludu i slijeđenje strasti, te ih tako potpuno uništiti.

 

Stoga su učenjaci, alimi, Allahova blagodat za stanovnike zemlje, jer su oni svjetiljke u tami i nosioci upute.

 

Pod učenjacima, o kojima ovdje govorimo, mislimo na istinske učenjake koji poznaju istinu i rade po njoj. Oni koji govore samo istinu i žele Ummetu samo dobro. To su oni koji naređuju dobro, a zabranjuju zlo. Oni koji upozoravaju vladare na odgovornost i koji su njihova savjest, savjetuju ih i podstiču na istinu. To su oni koji zulumćaru kažu u oči: "Učinio si nasilje", - a grješniku: - "Pogriješio si", - ne bojeći se u ime Allaha ničijeg prijekora. Ne prešućuju istinu koju je obaveza javno kazati. Ne prikrivaju šerijatski propis kod bilo kakvog problema i slučaja, svejedno, radilo se o stvarima naroda ili države i njenog vođstva. Jednom riječju, prosperitet naroda i dobro stanje direktno su vezani za ulemu i njihovu čestitost i bogobojaznost i ustrajnost u izvršavanju povjerenog emaneta.

 

OSOBINE OVE ULEME

 

Ova ulema (učenjaci) posjeduju svojstva i osobine po kojima se odlikuju i prepoznaju u društvu. U ovom broju ćemo navesti sljedeće tri osobine;

 

1. Iskrenost u riječi i djelu

 

To znači da alim svojim znanjem želi samo Allahovo lice i kuću ahiretsku. Rekao je Resul a.s.: "Ne učite nauku da biste se nadmetali sa učenjacima, ni da bi se raspravljali i svađali sa maloumnicima, niti da bi se dokazivali na skupovima i sijelima, jer onaj ko radi toga uči nauku pa vatra mu, vatra mu.". (Bejhekji, ibn Madže, Hakim)

 

U drugom hadisu Poslanik, a.s., kaže: "Prvi s kojim će biti potpaljena vatra na Sudnjem danu jeste čovjek koji je učio nauku i učio Kur'an u ime nekog drugog, a ne u ime Allaha."

 

"Ko proučava nauku s kojom se postiže Allahova nagrada, ali time ne želi nešto osim dunjaluka, taj neće vidjeti Džennet na Sudnjem danu." (Ebu Davud)

 

2. Rad po onome što zna i pozivanje drugih tome

 

Uistinu nema nikakve vrijednosti u znanju koje ne prati djelo. Znanje kod istinskih alima se prepoznaje i odražava u svakom njihovom pokretu ili mirovanju, ćutnji ili govoru.

 

Rekao je Alija r.a.: "O nosioci znanja, radite po njemu. Zaista je učen i znan onaj koji radi po onome što zna i čija su djela sukladna znanju. Uistinu će biti ljudi koji će nositi znanje, ali ono neće prelaziti dalje od njihovih jezika. Njihovo znanje biće u potpunoj suprotnosti sa njihovim djelima, a njihova vanjština biće različita njihovoj unutrašnjosti. Sjediće u naučnim halkama i nadmetati se jedni s drugima, tako da će jedan od njih mrziti svog sagovornika ako ode kod drugog i ostavi ga. Djela ovih ljudi nikada se neće dići Allahu" (ovakva djela Allah ne prima). A u hadisu kojeg prenosi Ibn Mes'ud, Resul, a.s.,kaže: "Neće se pomjeriti stopalo sina Ademovog na Sudnjem danu dok ne odgovori na četvero: - za život, kako mu je prošao, - mladost kako ju je proveo, - imetak kako ga je zaradio i u šta ga je utrošio, - znanje, šta je s njim uradio." (Tirmizi)

 

3. Govoriti istinu i obznanjivati je

 

Među najvažnije zadatke uleme spada odgovaranje na sumnje sljedbenika zablude i skretanja i zabranjivanje svake vrste vidljivog zla, te objašnjenje opasnosti od njega i upoznavanje ljudi s time.

 

Ulema ne smije obmanjivati narod u tom pogledu, jer ljudi uzimaju prešućivanje zla od strane uleme kao dokaz, s ubjeđenjem da je to istina, a posebno kad su u pitanju mes'ele vezane za akidu (vjerovanje) kao što su: suđenje po nekom drugom a ne po Allahovom zakonu, ohalaljivanje onoga što je Allah zabranio (oharamio) i obavezivanje ljudi na to, ljubav i prijateljstvo sa mušricima, "pomaganje" njih protiv muslimana.

 

Prešućivanje istine od strane uleme ima za posljedicu pogrešno shvatanje vjere i njenih načela, izvrtanje istine i predstavljanje istine lažnom, a laži istinom u očima ljudi. Objašnjenje i obznanjivanje istine je ugovor koji je Allah dž.š. uzeo od učenih ljudi kada je objavio:

 

"A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je data Knjiga da će je sigurno ljudima objašnjavati, da neće iz nje ništa kriti, oni su je poslije za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili, a kako je ružno to što su u zamjenu dobili." (Prijevod značenja Ali Imran - 187.) Učenjaci imaju najviše mogućnosti da kažu istinu i da je objasne, posebno ono što je vezano za djela vladara i državnika u kojima se krije opasnost i šteta za cijeli Ummet.

 

Prevedeno iz časopisa El-Bejan

 

Nasuf Abdusamed Bušatlić