ISLAM - NAJLAKŠA VJERA I ŽIVOTNI PRAVAC

Shvatanje Islama

Današnje vrijeme je karateristično po tome što je veoma teško odrediti suštinu nekih stvari, tako da se pogledi i mišljenja ljudi o nekoj stvari obično znatno razlikuju

 

Muslimani današnjice različito gledaju na suštinu Islama.  Na jednoj strani ćemo vidjeti ljude koji kažu da je Islam vjera jednostavnosti, lahkoće i širokih pogleda i da u Islamu ne smije biti pretjerivanja, ali oni u isto vrijeme nisu istinski spoznali pravo značenje svojih riječi. Mnogi od njih tada upadaju u jednu opasnu stvar, a to je traženje olakšica u govorima učenjaka, što nije svojstveno onome ko želi da robuje Allahu, dž.š., onako kako to On želi od njega. Na drugoj strani vidimo ljude koji su shvatili da postupak ovih prvih nije u redu, ali još uvijek nisu spoznali suštinu njihove greške, tako da smatraju da je njihova dužnost da se kategorički suprotstave tom postupku ne birajući riječi. Pri tome često upadaju u drugu krajnost, govoreći da u Islamu nema olakšica i da svi ljudi moraju slušati njihovo mišljenje, ne podnoseći pri tome bilo kakvo razilaženje od njihovog pravca.

 

Oba ova pravca i načina razmišljanja su ipak uveliko obojena ličnim strastima pojedinaca i daleko su od ispravne spoznaje Islama, koja mora biti utemeljena na samim izvorima vjere, Kur'anu i Sunnetu. Istina se obično nalazi u sredini i do nje se dolazi putem ajeta i hadisa. Prije svega moramo znati da je Islam vjera koja je došla da olakša ljudima njihove živote u svakom pogledu. Sve prijašnje Objave su bile daleko teže u svojim propisima, tako da je mudrost slanja posljednjeg poslanika sa posljednom Objavom između ostalog i olakšanje ljudima, kao što kaže Allah s.v.t.: "Onima koji će slijediti Poslanika Vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe u Tevratu i Indžilu zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi." (Prijevod značenja - El-A'raf, 157.)

 

To su tereti i teškoće sa kojim je Allah, dž.š., zadužio one prije nas. Zbog toga vjernici i govore: "Gospodaru naš, ne tovari na nas breme, kao što si ga tovario na one prije nas. Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam i smiluj nam se." (Prijevod značenja - El-Bekare, 286.)

 

Bilježi Muslim predaju od Ibn Abasa, r.a., vezanu za ovaj ajet, u kojoj Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Allah, dž.š., je rekao: "Već sam učinio."

 

U prijevodu značenja sure Hadždž, Allah, s.v.t., nabrajajući blagodati koje je dao ovom Ummetu, kaže: "... On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao..." (78. ajet)

 

Ibn Abas, r.a., tumačeći ove riječi kaže: "Znači od neprijatnosti, uznemiravanja." (Tefsir od Ibn Kesira)

 

ISLAM JE LAHKA VJERA

 

Svaki propis koji dolazi u Islamu slaže se u potpunosti sa čovjekovom zdravom prirodom i u okviru je njegovih mogućnosti. Ovo je vjera koja je prenesena preko čovjeka Muhammeda, s.a.v.s., koji ju je u potpunosti primjenjivao u svom životu, tako da niko nema pravo na neizvršavanje vjerskih propisa, pravdajući se "težinom" vjere. U ovom pogledu će Poslanik, s.a.v.s., biti svjedok protiv takvih, kao i ostali mu'mini, ljudi od krvi i mesa, koji su sproveli islamske propise u praksu.

 

Pored toga, Allah, s.v.t., olakšava mu'minima pojedine dužnosti, ukoliko bi im izvršavanje tih dužnosti u određenim okolnostima moglo stvoriti poteškoće, pa tako kaže vezano za post: "A ko bolestan bude ili se na putu zadesi neka isti broj dana naposti. Allah hoće da vam olakša, a ne da poteškoća imate." (Prijevod značenja - El-Bekare, 185.) Pa ima li veće milosti od Allahove milosti i lakše i blaže vjere od Islama ?

 

Allah, dž.š., nam olakšava sa mogućnošću uzimanja tejemuma ukoliko ne nalazimo vodu za čišćenje i kaže: "Allah ne želi pričiniti vam poteškoće, nego vas sve želi učiniti čistim i blagodat vam svoju upotpuniti, da biste bili zahvalni." (Prijevod značenja - El-Maide, 6.)

 

Prilikom propisivanja dužnosti Allah, s.v.t., nam nije želio stvoriti poteškoće, kao što to jasno kaže na početku ajeta, a da je želio da nam oteža, onda nam ne bi davao olakšice. U ovim ajetima vidimo da je Allah, dž.š., uvijek davao ljudima širu mogućnost za izvršavanje dužnosti, a to je rezultat Njegove naizmjerne milosti i blagosti. Pored ovih ajeta, primjeri za to su mnogobrojni (kraćenje namaza na putu, općenje sa ženama u noćima ramazana, jedenje zabranjenog mesa u krajnjoj nuždi i dr.) i upravo je to ta lahkoća i jednostavnost Islama prema ljudima.

 

Uz ovo, blagost Islama i Onoga koji ga je naredio ljudima se ogleda u praštanju grijeha onima koji ih počine ukoliko se pokaju. Prenosi Ibn Abas, r.a., da je Poslaniku, s.a.v.s., došla grupa mušrika, koja je prevršila svaku mjeru u ubijanju i bludu, pa su mu rekli: "Ono što govoriš i čemu pozivaš je uistinu dobro, pa nam reci da li ima otkupa za ono što smo činili?", pa bi objavljeno: "I oni koji se mimo Allaha drugom Bogu ne klanjaju i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim ako pravda zahtijeva i koji ne bludniče." (Prijevod značenja - El-Furkan, 68.) Kao i: "Reci: "O robovi Moji, koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno sve grijehe oprostiti; On doista mnogo prašta i On je milostiv."". (Prijevod značenja - Ez-Zumer, 53.) (Buharija, Muslim, Ebu Davud i dr.)

 

Također, ovo je vjera u kojoj dobra djela brišu loša djela (Prijevod značenja - Hud, 114.) i vjera u kojoj se dobra djela umnogostručavaju kod nagrađivanja. Blagost Islama se vidi i u životu Poslanika, s.a.v.s.,, koji nikada nije grubo postupio ukoliko se problem mogao riješiti sa blagošću. Jedan od primjera je i slučaj kada se beduin pomokrio u ćošku džamije. Kada su ga ashabi vidjeli, krenuli su prema njemu da ga istuku, ali im je Poslanik, s.a.v.s., to zabranio rekavši im: "Pustite ga, a prolijte na mokraću posudu vode, zato što ste poslani da olakšavate, a ne da otežavate." (Buharija, Muslim, Ahmed i dr.)

 

Poslanik, s.a.v.s., je uvijek u svome životu odabirao ono što je lakše, kao što kaže Aiša r.a.: "Nikada nije trebao da izabere između dvije stvari, a da nije odabrao lakšu, ukoliko to ne bi bio grijeh." (Buharija i Muslim). Svojim izaslanicima je naređivao da budu blagi prema ljudima i da predočavaju blagost Islama, pa je naredio Muazu, r.a., i Ebu Musau, r.a., kada ih je slao u Jemen: "Olakšavajte, a ne otežavajte i prenosite ljudima radosne vijesti i ne rastjerujte ih." (Buharija i Ahmed)

 

Međutim, ovo olakšanje svakako mora biti u granicama šerijatskih propisa i pravednosti, a nikako prema ljudskim strastima, jer kada bi radio kako ko hoće, tada dužnosti i granice Šerijata ne bi imali smisla. Ljudima ćemo dovoljno olakšati ako im ionako lahke propise predočimo sa blagošću, jer često grubost u pozivanju ka Allahovoj vjeri biva uzrokom odbijanja Islama od strane onoga koji se poziva. Zato Islam zabranjuje svako pretjerivanje u vjeri, kao što kaže Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji prenosi Ibn Abas, r.a.: "Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, jer je pretjerivanje u vjeri uništilo one koji su bili prije vas." (Ahmed, Ibn Huzame, Nesai, a Hakim kaže da je sahih po uslovima Buharije i Muslima)

 

Ovaj hadis je izrečen povodom odabira kamenčića za bacanje na Džemretima, prilikom hadždža, sa ciljem da spriječi muslimane u pretjerivanju vezanom za veličinu kamenja, u smislu da vjeruju da je veće kamenje bolje i potpunije od malog. Kaže Ibn Tejmije: "Ova zabrana je općenita u svim oblicima pretjerivanja, bilo to u vjerovanju ili djelima." (El Iktida). Ove krajnosti Islam ne odobrava.

 

Čovjek koji se drži jasnih propisa Islama, pri tome ništa ne dodajući, niti oduzimajući, na najlakši način ide pravim putem ka Džennetu.

 

Iz svega ovoga je nedvosmisleno jasno da je Islam općenito najlakša vjera i životni pravac koji može da odabere neki čovjek. Ta lahkoća se ogleda u lakšim propisima u odnosu na prijašnje Objave, u davanju olakšica ljudima, u opraštanju grijeha i umnogostručavanju dobrih djela pri nagrađivanju.

 

Kao i u životnom programu Poslanika, s.a.v.s., koji nam je najbolji uzor i koji je uvijek težio da olakša ljudima u onome što ne bi bio grijeh. Svi ajeti i hadisi koji su navedeni govore upravo o lahkoći i jednostavnosti propisa Islama koje je odredio Zakonodavac, a nikako o dozvoljenosti neizvršavanja nekih islamskih dužnosti, pravdajući to tolerancijom Islama. Zato nikako ne možemo reći da Islam u okviru svog sistema olakšavanja ljudima trpi onoga ko ne klanja, ne posti ili čini neke druge prestupe i pri tome govori da je Islam tu da olakša, a ne da oteža. Ovo je veoma opasno tumačenje Islama, koje je dosta rašireno među muslimanima, pogotovo onima koji svoju pripadnost Islamu očituju samo "srčanim" vjerovanjem. Ukoliko im se i skrene pažnja na redovno obavljanje namaza i drugih dužnosti, onda to oni smatraju pretjerivanjem i otežavanjem. Da li su se takvi ikada zapitali zašto je Ebu Bekr, r.a., ratovao protiv muslimana koji su odbili davanje zekata? U tom svom postupku Ebu Bekr, r.a., je imao podršku svih ashaba. Oni tada nisu rekli: "Islam je vjera olakšavanja, pa zašto da im otežavamo.", nego su znali da kršenje propisa i granica Šerijata ne spada u olakšicu koju je Allah, dž.š., dozvolio, pa su se zato i borili protiv njih.

 

Međutim, daleko veći broj muslimana upada u drugi grijeh, a to je traženje lakšeg mišljenja kod učenjaka, tj. idu od učenjaka do učenjaka, tražeći fetvu za istu stvar, da bi na kraju odabrali najlakše mišljenje za primjenu. Pri tome oni još uvijek misle da su dobri muslimani i da svoje postupke temelje na mišljenjima uleme i da tako ne upadaju u grijeh. Sva ulema je složna da je ovaj postupak haram, zato što počinilac ovog djela time ne teži da zadobije Allahovo zadovoljstvo, niti da spozna pravu istinu i način obožavanja koji mu je Allah, dž.š., naredio. On želi da se naziva muslimanom, ali je pokorniji svojoj duši koja ga tjera da traži lakšu fetvu, nego Allahu i Njegovim naređenjima. U njegovim djelima nestaje ihlasa (iskreno obožavanje Allaha), tako da mu djela ne bivaju primljena čak i u slučaju da je lakša fetva ispravnija zato što je nije prihvatio radi Allaha, nego radi svoje duše.

 

 Jedan od velikih razloga za upadanje u ovaj grijeh su i pojedini učenjaci, koji kažu da je razilaženje ovog Ummeta milost i da je postizanje razilaženja u propisima jedan od ciljeva Šerijata. Po njima, svaki pravac i mezheb bivaju 100% ispravni i čovjek neće pogriješiti ukoliko uzme bilo koji govor o određenom propisu od bilo kog alima. To pravdaju hadisom: "Razilaženje mog ummeta je milost."

 

Za ovaj hadis Imam Subhi kaže: "Nisam našao sahih sened za ovaj hadis, niti daif, niti mevdu (lažan)." Šejh Albani, r.a., bilježi u svojoj zbirci slabih i lažnih hadisa (br. 58, 59 i 61) dva hadisa: "Razilaženje mojih ashaba vam je milost.", kao i "Moji ashabi su kao zvijezde, pa kojeg god budete slijedili, bićete upućeni." Za prvi kaže da je jako slab, dok za drugi kaže da je mevdu.

 

Pored slabosti koje imaju u senedu, ovi hadisi se svojim tekstom suprostavljaju jasnoj kur'anskoj zabrani vezanoj za razmimoilaženje, što se vidi u ajetima:

 

"... i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali..." (Prijevod značenja - El-Enfal, 46.)

 

"... i ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili; svaka stranka zadovoljna sa onim što ispovijeda." (Prijevod značenja - Er-Rum, 31.-32.)

 

"Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje." (Prijevod značenja - Hud, 118.-119.)

 

Ako su oni koji se ne razilaze u Allahovoj milosti, kako možemo reći da, međutim, razilaženje ashaba i imama koji su došli nakon njih, ljudi koji su se bojali Allaha, dž.š., i koji su se trudili da na osnovu dokaza dođu do istine, nije prezreno i ono je bilo neizbježno. To je prirodno razilaženje u načinu razmišljanja, zato što je to Allahov zakon i Njegova odredba, a nikako razilaženje koje su oni namjerno odabrali i koje je samo sebi cilj. Danas ćemo naći ljude koji na mezhebe gledaju kao na posebne šerijate. Ovo su izjavili čak i neki od naših suvremenika (vidi Fejdu-l-kadir, El-Menavi) i sa ovim mišljenjem oni automatski dozvoljavaju taklid (slijepo slijeđenje), a i oni koji traže lakše fetve, imaju tako opravdanje, jer je po tome svako mišljenje ispravno. Međutim, istina je samo jedna, a ostalo su greške koje se opraštaju mudžtehidu (hadis o jednoj odnosno dvije nagrade za sudiju koji pogriješi ili pogodi, a želi da presudi po istini) i to su greške u kojima se oni ne smiju slijediti, nakon što nam postane jasno da su pogriješili. Kaže Ešheb: "Pitan je Malik o čovjeku koji uzme za govor jednog od povjerljivih ashaba pored ostalih, da li mu je u tome dozvoljen izbor?” Pa je Malik odgovorio: "Ne, tako mi Allaha, sve dok ne pogodi istinu. Istina je samo jedna, pa kako dva suprotna govora mogu istovremeno biti ispravna? Istina i ispravan govor je samo jedan." (Ibn Abdul-Berr, Džamiu Bejanil-Ilm) Kaže Imam Ibn Abdul-Berr: "Kada bi dva suprostavljena govora bila istina onda ulema ne bi govorila da je neko drugi pogriješio u idžtihadu, presudi ili fetvi i logično je da dvije kontradiktorne stvari nisu ispravne u isto vrijeme." 

 

Cilj svakog muslimana mora biti da dođe do istine i da obožava Allaha, s.v.t., onako kako mu je to On naredio, jer u suprotnom to znači da on nije zadovoljan Allahovim zakonima. Čovjek koji zna istinu o nekom propisu Islama, mora postupati po njemu, uprkos tome što se članovi zajednice kojoj pripada možda razilaze od toga, jer nikada se ne smije davati prednost zadovoljstvu ljudi u onome što vodi ka nezadovoljstvu Allaha, s.v.t.. 

 

Također, u prenošenju Allahove vjere moramo govoriti istinu o njoj, jer ćemo u suprotnom slagati na Allaha, s.v.t., i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., a takvima je mjesto u Džehennemu. Neki muslimani misle da će nemuslimani lakše primiti Islam ukoliko im se prezentiraju lakša mišljenja o nekim propisima Islama, uprkos tome što su ta mišljenja možda veoma slaba ili netačna. Islam je dovoljno lahak i lijep u svom istinskom svjetlu za prihvatanje kod onih koji traže istinu, tako da mi tu nemamo šta dodavati ili oduzimati. 

 

Poslanik, s.a.v.s., je vjeru prenio onako kako mu je Allah, dž.š., objavio, ništa ne uskrativši zbog straha od ljudskog odbijanja, i to su mu posvjedočile hiljade muslimana na Oprosnom hadždžu, a kaže Allah, dž.š.: "A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli, i niko ga između vas ne bi mogao odbraniti." (Prijevod značenja - El-Hakka, 44.-47.) Naravno, ta ista istina, da bi imala efekta, mora biti širena na blag način i sa mudršću. Uistinu je ova vjera lahka. Olakšao ju je Allah, dž.š., Svojim robovima, pa ko smo mi da je još olakšavamo?

 

Pripremio: Muamer Gondžo