subota, 5. siječnja 2013.

ISKRENOST

Slučaj Kaba ibn Malika


Abdullah ibn Mesud, r.a., prenosi od Božijeg Poslanika s.a.v.s, da je rekao:"Zaista iskrenost vodi doboročinstvu, a dobročinstvo vodi ka Džennetu i čovjek govori istinu sve dok ne bude upisan kod Allaha kao iskren, a zaista laž vodi ka griješenju, a griješenje vodi ka vatri i čovjek laže sve dok ne bude upisan kod Allaha lažac."

 

Bilo je to u vrijeme kada je zemlje hodio najbolji Allahov rob, Muhammed, s.a.v.s., vrijeme koje je bilo veoma teško. Svjetlo Islama traži one koji će ga prenositi ne samo na arabijskom poluostrvu, nego i van njega. Drugovi Allahovog Poslanika većinu svoga vremena provode u borbama za uzdizanje Allahove riječi. Istina je došla i treba paziti da se ne ugasi u povoju. Zbog toga je Allah, dž.š., izabrao ljude poput Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Talhe, Zubejra, r.a., i ostalih plemenitih ashaba, kao bi bili oni na čijim će rukama Islam naći sebi dostojne nosioce, ali i prenosioce. Ovi redovi će govoriti o velikoj bici, u kojoj je učestvovao i sam Poslanik, s.a.v.s., ali pouke koje se mogu izvući iz te bitke će ostati daleko bolje upamćene kod muslimana od nje same. Ta bitka je velika, ne zbog toga što je razdvojila munafike od pravih vjernika. Allah, dž.š., posvećuje veliki dio sure Et-Tevbe upravo prijetnji munaficima i obećavanju velike kazne za njih. Međutim, Allah, dž.š., isto tako govori o tri mu'mina koji su izostali iz borbe, ali nisu svrstani među munafike zbog toga. Strah od Allaha, dž.š., i iskrenost u trenicima kada su svi ostali pribjegli laži, bili su dovoljni da im Allah, dž.š. oprosti taj veliki grijeh. Šta se tada dođalo u Medini ?

 

Bila je to 9. hidžretska godina. Muslimani su osvojili Mekku, porazili mušrike na Hunejnu i učvrstili su svoj položaj na Arabijskom poluostrvu. Međutim, Vizantija nije mogla da prihvati ishod bitke na Mu'ti kada 200 000 Vizantijaca nisu mogli da pobijede 3000 muslimana. Ta uspomena ih je pekla i bojali su se da, ukoliko ostave muslimane na miru, postoji mogućnost da ovi za nakoliko godina sami napadnu Vizantiju, zbog toga su spremali veliku vojsku koja je trebala napasti Medinu i sasjeći opsnost u korjenu. Vrijeme za borbu je bilo veoma nepovoljno zbog toga što se se borba trebala voditi pod vrelim ljetnim suncem, voće i plodovi su tek prispjeli za berbu, a pustinja je odbijala svojom vrelinom. Poslanik, s.a.v.s, je saznao planove Vizantijaca i odmah je počeo da mobiliše vojsku. Inače taktika Poslanika, s.a.v.s.,  je bila da nikada ne otkrije svoj cilj prije samog izlaska iz Medine. Bitka na Tebuku je bila karakteristična po vrućini, dugom putu i brojnom neprijatelju, tako da je Poslanik, s.a.v.s., ovaj put objavio da mu je cilj presresti neprijatelja i početi bitku na njegovom teritoriju. Muslimani su počeli ozbiljno da se spremaju, nisu žalili svoje imetke za opremanje vojske. Osman, r.a. je dao 900 deva i 100 konja, ne računajući novac.

 

Ebu Bekr, r.a., je dao čitav svoj imetak, a Omer, r.a., pola imetka. Kada je Poslanik, s.a.v.s., opremio vojsku u skladu sa mogućnostima, izašao je prema Tebuku. U Medini ne osta niko osim munafika i onih koje je Allah, dž.š., poštedio izlaska u borbu kao što su hromi, slabi i bolesni. Međutim, među njima su ostala i trojica koji se nisu mogli ubrojati ni u jednu pređšnju skupinu. Njih je Allah, dž.š., stavio na kušnju tako da su ostali u Kur'anu kao primjer onih koji se iskreno kaju. Jedan od njih je Ka'b ibn Malik. On nije izostao iz bilo koje bitke koju je vodio Poslanik, s.a.v.s., osim Bitke na Bedru zato što cilj Poslanika, s.a.v.s., nije bila borba protiv mušričke vojske, nego njihova karavana, tako da je do bitke došlo neočekivano. On je prisustvovao davanju zakletve Poslaniku s.a.v.s., na Akabi i kaže: "Prisustvo tom događaju ne bih mmijenjao za prisustvo na Bedru, iako je Bedr više spominjan kod ljudi."

 

U vrijeme priprema za Bitku na Tebuku Ka'b je nekoliko dana izlazio u čaršiju kako bi nabavio opremu za put, ali bi se uveče vraćao ne obavivši ništa od toga. Govorio je sam sebi da to može obaviti kad god poželi i onda kad se priključi vojsci ali je Poslanik, s.a.v.s, jednog jutra iyašao s vojskom a on još nije spremio stvari. Kad je vidio šta se dogodilo, u njegovo srce su useli žalost. Posebno ga je žalostila činjenica da su svi koji su ostali u Medini bili poznati po nifaku (licemjerstvu), ili su bili vjernici zbog raznih opravdanja, nisu mogli ići u borbu odmah je osjetio kajanje zbog svog postupka jer je bio svjestan važnosti bitke za muslimane. Za to vrijeme Poslanik, s.a.v.s, je upitao ashabe šta se desilo sa Kabom ibn Malikom. Jedan čovjek iz plemena Benu Selme reče: "O Poslaniče spriječile su ga njegove datule i spavanje". Muaz ibn Džebel r.a., koji je bio prisutan reče:" Kako je ružno to što si rekao. Tako mi Boga, Božji Poslaniče, o njemu znam samo dobro." Poslanik, s.a.v.s, nije niŠta rekao na to. Allah dž.š. je tako odredio pa se prva bitka nije ni dogodila tako da su se muslimani vratili bežz veših poteškoća. Čitav sviuijet je vidio da su muslimani sposobni i spremni stati i nasuprot tadašnjih velikih sila. Kada je Kab čuo da se poslanik  vraća u Medinu obuze ga briga i poče da smišlja opravdanja s koji bi se spasio od Poslanikove srdžbe. Medžutim, znao je da mu laž neće pomoći, tak da je odlučio reći istinu i prihvatiti posljedice svoga postupka. Kada je poslanik stigao u Medinu, otišao je u mesdžid, klanjao dva rekata i izišao medžu ljude. Počeli su prilaziti oni koji su izostali iznoseći razna opravdanja ponovo se zaklinjući na vjernost Poslaniku s.a.v.s Bilo ih je više od osamdeset. Poslanik, s.a.v.s, je primio njihovu vanjštinu i nije ih kaznio dok je njihovu unutrašnjost prepustio Allahu dž. š. Koji zna šta je u čijem srcu. Došao je red na Kab ibn Malika. Poslanik, s.a.v.s, sa ljutitim izrazom lica upita:"Zašto si izostao?" Kab reče: "O Božiji Poslaniče, da sjedim pored bilo koga drugog stanovnika zemlje, znam da bih mogao izbjeći njegov gnjev nekakvim opravdanjem jer imam dara za raspravljanje. Tako mi Allaha dobro znam da ako bih ti rekao laž zbog kojeg bi bio zadovoljan sa mnom Allah bi opet navukao tvoju srdžbu na mene a ako ti kažem istinu zbog koje ćeš se naljutiti na mene reči ću ti je zbog togfa što priželjkujem Allahovo zadovoljstvo zbog toga. Tako mi Allaha nemam nikakvog opravdanja i nisam nikad bio u boljem stanju za borbu nego kada sam izostao iz borbe." Poslanik, s.a.v.s, reče: "Ovaj je rekao istinu. Ustani i idi sve dok Allah ne donese presudu o tebi." Kada je otišao od Poslanika, s.a.v.s, s.a.v.s., ljudi iz plemena Benu Selame krenuše za njim nagovarajući ga da ponudi neko opravdanje Poslaniku s.a.v.s., kako bi mu bilo oprošteno. Bilo mu je veoma teško zbog nagovaranja tako da ih je pitao da li ima još neko da je rekao isto što i on. Rekoše: "Da, dva čovjeka su rekla isto što i ti, i njima je rečeno isto što i tebi." Bili su to Mugire ibn Rebi'a el-Amri i Hilal ibn Umejje el-Vakifi, dva čovjeka koji su učestvovali na Bedru i koji su bili primjer u svome ponašanju. Ovo sada njega još više učvrsti da ostane pri onome što je rekao, jer je znao da Allah neće napustiti iskrene onda kada im je teško.

 

Zbog teškog grijeha koji počiniše ova trojica ashaba Poslanika,  s.a.v.s., zabrani muslimanima da komuniciraju sa njima na bilo koji način. Muslimani se povinovaše neredbi Poslanika s.a.v.s., tako da je počeo period potpune izolacije koji je teško padao ovoj trojici. U samoći su razmišljali o svome postupku iskreno se kajući za počinjeno. Znali su da ukoliko žele da se sačuvaju od bolne ahiretske kazne, moraju podnijeti iskupljenje na dunjaluku. Niko im nije ni selam nazivao, tako da nisu mogli da prepoznaju zmlju na kojoj su do tada živjeli. Takvo stanje je potrajalo pedeset dana. Mugire i Hilal su ostali u svojim kućama plačući, dok je Ka'b izlazio na ulice, hodao pijacama i klanjao u džamiji sa ostalim muslimanima. Cijelo vrijeme nije mogao čuti ni pola riječi koja bi bila upućena njemu. Dolazio je do Poslanika s.a.v.s., dok je sjedio sa ashabima poslije namaza i selamio ga, ali je uvijek ostao u nedoumici da li su se Poslanikove usne pomakle odgovarajući na selam ili ne. Dok bi Ka'b klanjao Poslanik, s.a.v.s., bi gledao u njega, ali čim bi se njihovi pogledi susreli, odmah bi okrenuo svoje lice.

 

Posebno težak trenutak za Kaba je bio kada je jedne prilike došao do ograde bostana koji je pripadao Ebu Katadi, Ka'bovom amidžiću i njemu najdražem čovjeku. Ka'b mu nazva selam, ali osta bez odgovora. Ka'b ga upita: "O Ebu Katade, tako mi Allaha, da li znaš da volim Allaha i Njegovog Poslanika?" Nema odgovora. Ka'b ponovi tri puta isto pitanje nakon čega Ebu Katade reče: "Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju."

 

Ove riječi se zariše u njegov srce poput noža i suze potekoše niz njegovo lice. Kada čak i Ebu Katade sumnja u njegovu ljubav prema Allahu i Poslaniku, čovjek koji ga najbolje poznaje, šta tek drugi misle ?

 

Međutim, iskušenja su se nastavljala. Jednog dana, dok je Kab išao pijacma Medine, do njega doprije glas čovjeka koji se raspitivao o njemu. Ljudi mu ćuteći pokazaše na Kaba. Bio je to jedan Nabatejac iz Šama koji je došao u Medini zbog trgovine. Prišao je Kabu i dao mu pismo od kralja Gasanija. Ka'b je bio pismen, pa odmah pročita pismo u kome je bilo napisano: "Doprlo je do nas da te je tvoj drug bacio u izolaciju, a Bog ti nije namijenio da budeš u zemlji poniženja, pa pridruži nam se." Ka'b reče: "Ovo je samo još jedno iskušenje od Allaha, dž.š., i zapali pismo. Četrdeset dana od početka izolacije, Poslanik, s.a.v.s., naredi ovoj trojici ashaba da se ne približavaju svojim ženama. Ka'b je ibo spreman d se povinuje svakoj neredbi, pa je čak pitao Poslanikovog glasnika da li je potrebno da se razvede od svoje žene, na što je ovaj odgovorio: "Ne, dok Allah ne donese presudu o ovoj stvari."

 

Napuni se pdeset dana od početka samoće ova tri Allahova roba koji su na taj način skupljivali svoj grijeh. Tog jutra Ka'b je, nakon što je klanjao sabah, sjeo na krov svoje kuće. Slavljen neka je Onaj Koji zna šta je u čijem srcu! Allah, dž.š., opisuje njegovo stanje u Kur'anu: "A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kada im je zemlja, koliko god da im je bila prostrana, postala tijesna i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim, i kada su vidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. (Prijevod značenja, Et-Tevbe, 118.)

 

Sunce izlazi. Dal li je to još jedan dan obaranja pogleda pred ljudima zbog sramote izostanka iz borbe? Kaliko će ovo trajati? U tom trenutku Kab'ove misli prekide glas koji je dolazio sa brda Sil'a (brdo u Medini): "O Ka'b ibn Malik, raduj se!" Istog trenutka Ka'b pade na sedždu znajući da je nakon tegobe došlo olakšanje. Poslanik s.a.v.s., je nakon sabah-namaza objavio ljudima da je njohovoj braći oprošteno, tako da su glasnici odmah pohitali njihovim kućama noseći radosne vijesti. Prema Ka'bovoj kući su krenuli jedan konjanik i jedan pješak. Pješak je ibo Hamza ibn Omer el-Eslemi. Znao je da glas putuje brže od konja, tako da se popeo na brdo i svojom domišljatošću je uspio da bude prvi koji je Kabu uručio vijest. Ka'b mu je u radosti dao kao poklon odijelo. Nakon toga, Ka'b se odmah uputi ka mesdžidu Poslanika, s.a.v.s.. Na putu su mu ljudi, prilazeći u grupama, čestitali na Allahovom oprostu. Kada je stigao u mesdžid, našao je Poslanika s.a.v.s., okruženog ljudima. Talha ibn Ubejdullah ustade, potrča prema njemu kako bi se rukovao i čestitao mu oprost grijeha. Talhin postupak Ka'b nikad nije zaboravio. Kada bi Poslanik, s.a.v.s., bio sretan, imao bi lice sjajno poput mjeseca, a tog dana se usistinu vidjela radost na njegovom licu. Nakon što je  odgovorio na Ka'bovo selam Poslanik, s.a.v.s., reče: "Raduj se svojom najsretnijim danu od kako te majka rodi." Ka'b upita: "Da li je ovo od tebe ili od Allaha dž.š. , o Poslaniče?" Reče: "Od Allaha". Ka'b sjede pokraj Poslanika, s.a.v.s., i reče: "Allah me je sačuvao zbog iskrenosti, tkao da  ću ostatak života govoriti samo istinu."

 

Tada Allah, dž.š., objavi: "A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kada i im je zemlja, koliko god da im je bila prostran, postala tijesna, i kad im se stisnulo u dušama njihovim i kad su  vidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah uistinu prima pokajanje i milostiv je. O vjernici, bojte se Allaha, i budite sa onima koji su iskreni." (Prijevod značenja, Et-Tevba, 118.-119.)

 

Ka'b je dugo nakon toga ima običaj da kaže: "Tako mi Allaha, nije mi Allah dao veću blagodat od kako sam primio Islam od toga da ne slažem Poslaniku s.a.v.s, pa da propadnem kao oni što su mu slagali."

 

Allah, dž.š., kaže za one koji su tada lagali: "Kada se među njih vratite, zaklinjaće vam se Allahom samo da ih se okanite, pa okanite ih se jer su oni pogan i prebivalište njihovo biće Džehennem kao kazna za ono što su radili. Oni vam se zaklinju da biste bili zadovoljni njima. Ako vi budete zadovoljni njima, Allah sigurno nije zadovoljan narodnom nevjerničkim." (Prijevod značenja, Et-Tevba, 95.-96.)

 

Istina je ta koja je razlučila između iskrenih vjernika i munafika. Njihov kraj nije isti. Kaže Allah, dž.š.: "Zar ćemo muslimane sa nevjernicima izjednačiti? Šta vam je, kako rasuđujete?" (Prijevod značenja, El-Kalem, 35.-36.) Svaki sin Ademov griješi, tako da su i ashabi bili skloni grešci, međutim, najbolji griješnici su oni koji se odmah pokaju za počinjeni grijeh, upravo zbog toga su oni bili najbolja generacija muslimana. Mi smo ono koji dolaze poslije njih. Allah dž.š. nas upućuje iz Kur'ana kakav odnos treba da imamo prema vjernicima, a pogotovo prema ashabima jer su oni prethodnici svim ostalim generacijama. Allah dž.š., kaže: "Oni koji poslije njih dolaze-govore: "Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i na dobpusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodar naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv." (Prijevod značenja, El-Hašr, 10.)

 

Ashabi nam služe za pouku jer se iz njohovih života može mnogo naučiti. Jedna od pouka je da je bolje reći istinu i zbog nje biti iskušan na dunjaluku, nego reći laži i tako biti kažnjen na Ahiretu. Zbog toga, pokorimo se naređenju: "O vjernici, bojte se Allaha, i budite sa onima koji su iskreni."

 

 

Prijevod sa arapskog:Muamer Gondžo