subota, 5. siječnja 2013.

DUNJALUK I VEZANOST LJUDSKIH SRCA ZA NJEGA

Ahlak


Allah, dž.š., kroz Kur'an, navodi mnogobrojne primjere za ovaj svijet u kojima pojašnjava njegovu stvarnost, prolaznost, kako se ljudi ne bi obmanuli njime, okrenuli mu i predali svoja slabašna srca i proveli svoj život na njemu u igri, zabavi, naslađivanju, potpunoj neodgovornosti i neozbiljnosti prema onome što poslije njega slijedi

 

Jedan od najkraćih (najjednostavnijih), a ujedno i najizražajnijih primjera koji dunjaluk predstavljaju u njegovom pravom svjetlu, jeste primjer spomenut u 45-om ajetu sure Kehf, a on glasi: "Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može!"

 

Rekao je Abdurrahman Sa'di, u jednom od možda najljepših osvrta na ovaj ajet: "Allah, dž.š., naređuje Svome Poslaniku i svakome onome koji ga bude naslijedio u dostavljanju vjere, da ljudima navede primjer koji će im pojasniti stvarnost dunjaluka, kako bi imali ispravnu predstavu o njemu, znali njegovu vanjštinu i nutrinu i na osnovu te spoznaje napravili ispravnu analogiju između njega i vječne kuće, i dali prednost onome što je preče da mu se da prednost. U primjeru se navodi da je ovaj svijet poput kiše koja se spušta na Zemlju, miješa se sa njenim rastinjem i čini da niknu različite ukrasne vrste. Dok su se ljudi radovali i bili sretni posmatrajući te ukrase, iznenada se počinju sušiti, raznosi ih vjetar i nestaje blještavog rastinja, krasnog cvijeća i predivnog prizora. Površina Zemlje postaje golom i opustošenom i oči se okreću od nje. Takav je slučaj sa ovim svijetom. Vidimo dunjalučara zanesenog svojom mladošću, ističe se nad svojim prijateljima i vršnjacima u dunjalučkim dobrima, posjeduje dinare i dirheme, uživa u njegovim najljepšim užicima, svoje vrijeme popunjava zadovoljavajući strasti i pomišlja da će to potrajati, kad eto ti smrti ili nepogode u kojoj mu propada imetak, prekida se njegova radost i užitak, njegovo srce postaje sujetnim od teških bolova, nestaje njegove mladosti, snage i imetka i ostaje nasamo sa dobrim ili lošim djelima. U tom trenutku nasilnik će ruke svoje gristi, jer će mu potpuno biti jasno stanje u kome se našao i poželit će da se vrati na ovaj svijet, ne zato što želi upotpuniti užitak, nego da bi nadoknadio ono što je iz nemara ostavio, pokajao se i radio dobra djela.

 

Među primjerima koji na slikovit način govore o ovome svijetu, jesu riječi Poslanika, s.a.v.s., Omeru, kada ga je ovaj pitao zašto ne spava na nečemu udobnijem od hasurice, koja mu je ostavila jasne tragove na tijelu: "Šta sam to ja i ovaj svijet. Primjer mene i ovog svijeta nije ništa drugo do primjer jahača koji putuje u toplom ljetnom danu, skloni se pod hlad drveta jedan dio dana, a zatim odlazi i ostavlja taj hlad."

 

Kaže imam Ibnu-l-Kajjim u komentaru ovog hadisa: "Razmisli samo o ljepoti ovog primjera i njegovom preslikavanju na stvarnost. Primjer dunjaluka u njegovom zelenilu (procvatu) je kao primjer drveta, a u brzini svoje prolaznosti nalikuje hladu drveta. Putnik koji se ovdje spominje ide ka svome Gospodaru. Inače, kada putnik ugleda drvo u toplom ljetnom danu, ne dolikuje mu da pod njim napravi kuću ili da ga uzme za boravište, nego će se odmoriti u njegovom hladu onoliko koliko mu je potrebno. Ako ostane više nego što mu je potrebno, otići će mu društvo sa kojim putuje." (Uddetu-s-sabirin)

 

VEZANOST LJUDSKIH SRCA ZA DUNJALUK

 

Pored toga što je dunjaluk bezvrijedan, prolazi i neće se sa njega ponijeti osim učinjena dobra djela, veliki broj ljudi okrenuo se prema njemu srcem i dušom, podredio mu sav svoj trud i učinio ga vagom ljubavi i mržnje, prijateljstva i neprijateljstva, uspjeha i neuspjeha. Nevolja je time veća što među onima koji padaju Allahu na sedždu, poste, obavljaju hadždž i čine druge ibadete, ima znatan broj onih koji jasno daju prednost ovosvjetskim nad onosvjetskim interesima, odstupaju od vjerskih principa i popuštaju u vjeri samo zato što se boje da im ne bude uskraćeno neko od ovosvjetskih dobara.

 

Ima li jasnijih pokazatelja za ovakvu konstataciju od:

 

- ostavljanje borbe na Allahovu putu i dozvole nasilnicima i nepravednicima da zauzmu vodeće pozicije među muslimanima,

 

- rasipanje imetka u nepotrebne ovosvjetske užitke i raskoš u vremenu kada ne mali broj naše braće i sestara vape za komadom hljeba,

 

- prodavanje vjere i njenih načela radi položaja (stolice) od strane velikog broja ljudi upućenih u vjeru i njene znanosti,

 

- raširenost velikog broja grijeha, pojava i običaja suprotnih izvornom islamskom učenju.

 

Zar glavni uzrok svih ovih pojava nije upravo ljubav prema ovom svijetu i privrženost za njega ?

 

Možda će neko posumnjati u ovu tvrdnju i smatrati da sam pretjerao i preuveličao dati problem. Međutim, nakon što navedem riječi onoga koji nije po hiru svome govorio, nego po Objavi koja mu je dolazila od Allaha, neće imati mjesta ni za kakvu sumnju i kolebanje.

 

Bilježi imam Muslim da je Poslanik, s.a.v.s., upitao ashabe: "Kakav ćete narod biti kada vam u ruke dospiju riznice Perzije i Vizantije?" "Reći ćemo ono što nam je Allah naredio, tj. zahvalit ćemo Allahu.", odgovori Abdurrahman Ibn Avf. "Ili nešto drugo?", ponovo će Poslanik, s.a.v.s.: "Počet ćete se natjecati, zatim zaviditi jedni drugima i na kraju se okrenuti jedni od drugih."

 

U drugom hadisu, kojeg bilježe Buhari i Muslim kaže Poslanik, s.a.v.s.,: "Tako mi Allaha, ne bojim se za vas siromaštva, nego se bojim da vam se otvori dunjaluk, kao što se otvorio onima koji su bili prije vas, da se počnete  natjecati u njemu, kao što su se oni natjecali i upropasti vas, kao što je njih upropastio."

 

Kada kažemo zanesenost (zavedenost, vezanost) ljudskih srca dunjalukom, onda mislimo na sve ovosvjetske užitke, blagodati kojima su ona sklona, vole ih i koja ih odvraćaju od onoga svijeta. Allah, dž.š., ih spominje u 14-om ajetu sure Ali Imran, u prijevodu značenja, uopćeno: "Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata, srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati života na ovome svijetu, a najljepše mjesto povratka je u Allaha."

 

Nema sumnje da su žene, djeca i imetak najveća dunjalučka iskušenja, da se ljudska srca najviše za njih vežu i zbog njih upadaju u grijehe i šerijatske prijestupe.

 

Nastojat ću da o svakom od njih nešto kažem i navedem najznačajnije pojave koje ukazuju na zavedenost (zanesenost) ljudi njima.

 

ZANESENOST ŽENAMA

 

Sklonost ka ženama je prirodno svojstvo sa kojim Allah, dž.š., stvara čovjeka i ne smatra se prezrenim sve dok ga bude ispoljavao u dozvoljenoj vezi, kao što je brak i ne bude ga odvraćao od pokornosti Allahu i navodio na činjenje harama (zabranjenih stvari). Štaviše, poželjno je da ga ispolji u dozvoljenoj vezi (braka), jer će mu to pomoći u obaranju pogleda, čuvanju polnog organa, očuvanju potomstva i izvršavanju Allahovih naredbi. U pogledu toga kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Omiljene su mi dvije ovosvjetske blagodati: žene i miris, a istinsku radost osjećam u namazu." (Bilježi ga imam Nesai, a šejhu-l-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu-n-nesai br. hadisa 3.680)

 

Poslanik, s.a.v.s., je jasno obavijestio ovaj Ummet da će najveće (najopasnije) iskušenje za njega biti žene. Bilježe Buhari i Muslim da je rekao Poslanik, s.a.v.s.: "Najveće (najštetnije) iskušenje, koje sam vam ostavio iza sebe, jesu žene." Dovoljno nam je, kao potvrdu ovih Poslanikovih, s.a.v.s., riječi  navesti neke izjave selefa (dobrih prethodnika), koji su, nema sumnje, pretekli druge u vjerovanju, iskrenosti, bogobojaznosti, dobrim djelima i čuvanju od grijeha. Te izjave je zabilježio imam Ibnu-Dževzi u svojoj poznatoj i vrijednoj knjizi "Sifetu-s-safveti" (u prijevodu "Svojstva najodabranijeg dijela Ummeta").

 

Rekao je Muaz ibnu Džebel: "Allah, dž.š., vas je iskušao nedaćama, pa ste se strpili, a sigurno će vas iskušati i blagostanjem. Najviše čega se bojim za vas jeste zavedenost (zanesenost) ženama, kada obuku zlatne narukvice, šamske ogrtače i jemenske šalove. Umorit će bogataša i obavezati siromaha sa onim što on nije u stanju." (Sifetu-s-safveti, 1/497)

 

Rekao je Seid ibnu-l-Musejjeb (prvak tabiina): "Kada god šejtan ne uspije u onome što je naumio, pokuša to iznova ostvariti putem žena." Kaže Ali ibn Zejd: "Obratio nam se Seid ibnu-l-Musejjeb u 84-oj godini života, sljedećim riječima: "Ničega se ne bojim za sebe kao žena.", u predaji se spominje da je bio oslijepio na jedno oko, a da je kroz drugo teško vidio. (Sifetu-s-safveti, 2/80 strana).

 

Najizražajnije pojave u kojima se ogleda zanesenost (zavedenost) ženama su:

 

- Gledanje u žene strankinje (tj. žene sa kojima čovjek može stupiti u brak, kada se ispune šerijatski uslovi), bez ikakvog ustručavanja i ograničavanja. Nažalost, ova pojava je uveliko raširena u našem narodu i kod velike većine smatra se normalnom. Gore od toga je ismijavanje sa onima koji upozoravaju i zabranjuju ovaj pokvareni običaj, a to nije ništa manje od ismijavanja sa ajetima i hadisima u kojima se zabranjuje gledanje u žene strankinje. Treba li nam jasniji ajet od riječi Allaha, dž.š.: "Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka čuvaju svoja stidna mjesta...", (Prijevod značenja - En-Nur, 30.) i jasniji hadis od riječi Poslanika, s.a.v.s.: "Oči čine blud gledanjem..." Ima i onih koji gledanje u žene opravdavaju apokrifnim hadisom: "Tri stvari otklanjaju tugu (brigu): voda, zelenilo i lijepo lice."

 

Oko izmišljenosti ovog hadisa govori veliki učenjak, muhaddis Ebu-l-Feredž Abdurrahman ibn Ali, poznat kao Ibnu-l-Dževzi, neka mu se Allah smiluje, u svojoj knjizi "Telbisu Iblis".

 

U ovu ružnu pojavu spada i gledanje žena na TV-u i različitim časopisima. Nije potrebno dokazivati štetnost gledanja u žene strankinje, jer su one isuviše očite i mnogobrojne. Pitam one koji normalno gledaju na tu stvar i ne smatraju je zabranjenom, šta je najveći razlog nemorala od kojeg su sačuvani samo pojedinci? Šta je to što najviše prouzrokuje razvode brakova? Šta je to što je prouzrokovalo neke ružne navike među omladinom, čak i među onima koji se pridržavaju za vjeru, kao što je masturbiranje (namjerno ispuštanje sperme iz polnog organa)? Čitanje ljubavnih priča koje pokreću strast kod čitaoca i kod njega stvaraju čvrstu želju za činjenjem bluda i drugim zabranjenim stvarima.

 

Prevelika vezanost za suprugu i opčinjenost njome do te mjere da čovjek postane poput njenog zarobljenika ili roba (da nas Allah sačuva). Ako još uz to supruga bude slaba u vjeri i bestidna, onda će od svog "zarobljenika" tražiti činjenje zabranjenih stvari i ostavljanje onoga što je Allah naredio, radi njenog zadovoljstva. Među najvećim grijesima i prijestupima koje ljudi čine radi žena jeste prekidanje rodbinskih veza i zavada sa najbližim osobama (majkom i ocem).

 

Poziv u izjednačavanje žena sa muškarcima od strane sekularista i njihovih pristalica među muslimanima. Prema njima, žena neće biti slobodna sve dok se potpuno ne izjednači sa muškarcem i ne stane sa njim bok uz bok u svim poslovima i aktivnostima, pa makar one ne odgovarale njenoj prirodi. Najistaknutija polja na kojima djeluju nosioci ovakvih nastranih ideja su: osnivanje ženskih asocijacija i klubova, organizovanje zajedničkih porodičnih proslava (manifestacija), otvaranje restorana i parkova u kojima je omogućeno miješanje muškaraca i žena.

 

ZANESENOST DJECOM I IMETKOM

 

Allah, dž.š., nas, na mnogim mjestima u Kur'anu, upozorava na iskušenje koje leži u imetku i djeci. Kaže u 14-om i 15-om ajetu sure Et-Tegabun: "O vjernici, i među ženama vašim i djecom vašom, doista imate neprijatelja, pa ih se pričuvajte! A ako preko toga pređete i opravdanje prihvatite i oprostite, pa - i Allah prašta i samilostan je. Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje. A u Allaha je nagrada velika."

 

Rekao je imam Begavi u tefsiru (komentaru) ova dva ajeta: "Rekao je Ata ibn Jesar: "Ajet je objavljen povodom Avfa ibn Malika El-Ešdžerija. Naime, kada bi htio da ide u borbu, dođi bi mu djeca, plači bi i govori: "Kome nas ostavljaš?". To je znalo smekšati njegovo srce i privoliti ga da ostane. Povodom toga Allah, dž.š., objavi: "O vjernici, i među ženama vašim i djecom vašom doista imate neprijatelja..." (Tefsir El Begavi, komentar 14-og i 15-og ajeta sure Et-Tegabun)

 

Prenose imam Ebu Davud i Tirmizi od Burejde, r.a., da je rekao: "Jedne prilike, dok je Poslanik, s.a.v.s., držao hutbu, došli su Hasan i Husejn. Na sebi su imali crvene košulje i posrtali su u hodu. Kada je Poslanik, s.a.v.s., to vidio, sišao je sa minbera, ponio ih sa sobom, postavio ih pred sebe i rekao: "Gledao sam ovu dvojicu dječaka kako idu i posrću u hodu. Nisam se mogao strpiti, nego sam prekinuo govor i podigao ih." Zatim je rekao: "Istinu je rekao Allah: "Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje..." (Šejhu-l-Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim u Sahihu-l-džamiu 3.757)

 

ZANESENOST DJECOM I IMETKOM OGLEDA SE U SLJEDEĆIM STVARIMA:

 

- Nemarnost prema Ahiretu i pripremanju za njega, zbog velike zauzetosti djecom i imetkom.

 

- Prevelika ljubav prema djeci i imetku koja čovjeka navodi na činjenje zabranjenih stvari i zapadanje u jasne šerijatske prestupe. Mnogi roditelji kada vide da ne mogu obezbijediti djeci ono što vide kod druge djece i ne mogu ih učiniti sretnim, kao što su to nečija djeca, pribjegavaju raznim stvarima samo da bi to postigli, ne razmišljajući da li se suprostavljaju nečemu što je Allah, dž.š., zabranio ili naredio. S druge strane, roditelji koji imaju mogućnosti da obezbijede svojoj djeci bilo šta od dunjalučkih blagodati bivaju žrtve tzv. "modernizma razvijenog društva i  napredovanja" i ne dozvoljavaju da njihova djeca i u čemu zaostaju za zapadnom djecom, pa makar to bilo suprotno Islamu i njegovim principima.

 

- Međusobna zavist, mržanja i okretanje leđa jednih drugima zbog imetka i dunjalučkih dobara. Kaže imam Ibnu Redžeb u komentaru riječi Poslanika, s.a.v.s: "Ne bojim se za vas siromaštva..." (Hadis smo već navodili): "Nakon što je većina ljudi iskušana ovim dvjema stvarima ili jednom od njih, prekinuli su veze jedni sa drugima i zamrzili se međusobno nakon što su bili braća koja su se voljela i održavala bratske veze. Većinu ljudi su prekrile strasti, postali su opčinjeni ovim svijetom i njegovim ukrasima i najveća preokupacija im je ovaj svijet; radi njega stiču, radi njega se srde i bivaju zadovoljni, radi njega vole i mrze, radi njega prekidaju rodbinske veze, prolijevaju nedužnu krv i krše Allahove zabrane." (Kešfu-l-kurbeti, 23. str.)

 

Govor Ibn Redžeba, iako je vezan za situaciju u kojoj je on živio, može se jasno preslikati na naše vrijeme.

 

Zapadanje u dva prezrena svojstva zbog djece i imetka, a ona su: škrtost i strah. Kaže Poslanik,  s.a.v.s: "Dijete je izvor škrtosti i straha." (Prenosi ga Ibn Madže, a šejhul-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim). Škrtost čovjeka podstiče na sticanje haram imetka i na uskraćivanje (izvršavanje) obaveznih prava, kao što su: zekat, skrbljenje o porodici i sl.

 

Što se tiče djece, ona mogu prouzrokovati strah (kao što se navodi u hadisu) koji čovjeka odvraća od pozivanja u Allahovu vjeru, borbe i hidžre na Allahovu putu, boji se da će ih zadesiti poteškoće i težak život ako ode od njih, što utiče na njegovu promjenu, popuštanje u nekim principima i ostavljanje žrtvovanja na Allahovu putu.

 

Da djeca igraju značajnu ulogu u čvrstini, odnosno labavosti da'ije, dokaz nam je slučaj koji se dogodio u vrijeme imama Ahmeda, a kojeg je zabilježio imam Zehebi u "Sijeru-l-ealami-n-nubelai 9/244. str.": "Prenosi El-Hejsem ibn Halef ed-Devri da mu je pričao Muhammed ibn Suvejd Tahhan: "Bili smo kod Asima ibn Alija, a sa nama su bili Ebu Ubejd, Ibrahim ibnu-l-Lejs i drugi, baš u vrijeme kada je imam Ahmed bičevan (zbog toga što nije htio reći da je Kur'an stvoren). Reče Asim: "Da li je neko spreman da ode sa mnom do halife da mu kažemo istinu." Niko ne odgovori na ovaj njegov poziv, osim Ibn Ebi Lejs, kojem Asim reče: "Skrij se dječače." Ustrajavajući u svojoj namjeri, ponovo će Ibn Ebi Lejs: "O Asime, idem da obavijestim svoje kćeri i oporučim im posljednju oporuku." Mislili smo da je otišao da se ogrne i namiriše. Nakon što se vratio, reče: "Otišao sam kod kćeri i rasplakao ih." Zatim je stiglo pismo Asimovih kćeri iz Vasita u kojem su mu poručile: "Oče naš! Čule smo da je halifa zatvorio Ahmeda ibn Hanbela i udara ga, ne bi li priznao da je Kur'an stvoren. Boj se Allaha i nipošto ne prihvataj ono u šta on poziva (halifa)! Tako nam Allaha, draže nam je da nam dođe vijest o tvojoj smrti, nego vijest da si pokleknuo."

 

S. I.