Piše Ishak Ahmetović
Uvjet ispravnosti našeg islama jeste praktično, verbalno i srčano prihvatanje imana. Islamski učenjaci ovako su definirali značenje imana:
" Iman je čvrsto vjerovanje srcem, očitovanje jezikom i praktična potvrda djelima " (Tahavijska Akida)
U Kur'anu se nalazi veoma puno dokaza koji potvrđuju ovakvo definiranje imana, a jedan od njih je i ovaj kur'anski ajet, koji glasi u prijevodu:
'' Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni “ (Hudžurat, 15)
U ovom ajetu se jasno vidi, da je iman ubjeđenje i uvjerenje koje u sebi nema nikakvih primjesa, niti bilo kakvih sumnji, kao što u ovom ajetu vidimo, također da je i djelo izraženo kroz borbu imovinom i životom na Allahovom putu. Važno je napomenuti da bi iman bio primljen, nije dovoljno samo imati ubjeđenje u to. Zato potvrda imana koji je u srcu, mora biti izražena i kroz vanjska djela.
Ako bi neko rekao da on srcem vjeruje, a u isto vrijeme čini djela koja ga izvode iz vjere, to bi bila sušta kontradiktornost, koja automatski pobija postojanje imana u njegovom srcu. Zato, iman koji je u srcu, neophodno je da se reflektira i na djela, a brojnost i težina djela su shodni jačini imana. Stoga su islamski učenjaci uvrstili i djelo u definiciju, kao uvjet potpune ispravnosti imana. Isto je tako, kad se radi i o očitovanju našeg imana jezikom. Dakle nije dovoljno samo srcem vjerovati, te djelima to popratiti, već to i naš organ govora mora stalno potvrđivati. Stoga kada neki musliman kaže, La ilahe illallah, on to mora jezikom izgovoriti, srcem osjetiti i djelima propratiti, i tek tad će postati pravi mu'min tj. vjernik.
Pa tako imamo hadis Allahova Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi imam Ahmed u svom Musnedu u kojem stoji: ''Ko iskreno kaže La ilahe illellah, ući će u Džennet ''. Imam Ibnul- Kajjim, rahimehullah, kaže: ''Iman se sastoji od govora, rada djelima i potvrde srcom''. Imam Šafija, Allah mu se smilovao, u svojoj poznatoj knjizi ''El- Umm'' kaže sljedeće: ''Ashabi, tabi'ini, kao i svi posle njih koje smo mi zatekli, bili su saglasni i svi su govorili: 'Iman je izgovor, prakticiranje i nijjet, a ni jedno od ovo troje, ne koristi bez ostalo dvoje.'“ Također šejh Ishak ibn Rehavejh, rahimehullah, koji je bio učitelj imama Buharije, rahimehullah, je govorio: ''Iman je govor i djelo, koji se povećava i smanjuje.'' A u doba Evza'ije u Šamu, Sufjana es-Sevrija u Iraku, Malika ibn Enesa u Hidžazu (Mekka i Medina) i Mu'ammera u Jemenu, tvrdilo se da su iman riječi i djela i da se povećava i smanjuje''.
Poznati imam, hafiz ibn-Abdulberr, u svom ''Temhidu'', kaže sljedeće: ''Islamski pravnici i muhadisi, saglasni su da je iman riječ i djelo, a nema djela bez nijjeta. Iman se povećava pokornošću, a smanjuje griješenjem. Sva bogougodna djela su iman, izuzev što Ebu Hanife i njegovi sljedbenici spominju, da se bogougodna djela ne nazivaju imanom. Oni kažu da je iman potvrda (srcem) i izgovor (jezikom)''. (''Šerhul-akide Et-Tahavijje'' str. 373.)
Iz svega dosad navedenog da se zaključiti da postoje tri osnovna temelja na kojima se zasniva iman, a to su:
- rad srca, od koga se zahtjeva ubjeđenje u Allahovu jednoću, strahopoštovanje, kao i traženje utočišta i oslanjanje isključivo i samo na Allaha, džellešanuhu,
- rad jezika, čija je funkcija da izgovori dva šehadeta, kao i ostale zikrove, tj. slavljenje Allaha, džellešanuhu, zatim traženje oprosta i pozivanje u dovama samo Allaha, subhanehu ve te 'ala,
- rad organa, kao što su, namaz gdje su uključeni svi organi našeg tijela, zatim zekat, post, borba na Allahovom putu, traženje nauke, halal trgovina, zemljoradnja, proizvodnja, itd., ostvarujući i izvršavajući time Allahovu naredbu u pogledu ljudske uloge na ovome svijetu a sve to kroz validne dokaze i shodno ispravnom islamskom učenju.
Islamski učenjaci su se složili, da se vjernikom ne može smatrati čovjek koji samo jezikom očituje pripadnost vjeri Islamu, dok ga srcem i djelima s druge strane zaniječe i ne prihvata. Za ovakve ljude se kaže da su oni munafici, tj. dvoličnjaci, a za njih se pouzdano zna da će biti u najdubljim Džehenemskim dubinama, da nas Allah, džellešanuhu, sačuva od ovakve vrste ljudi. Također ako neka osoba spoznaje i potvrđuje svoju pripadnost vjeri Islamu samo srcem, a odbacuje tu pripadnost jezikom i djelima, ne možemo reći da je ta osoba iskreni pripadnik vjere Islama. Kada bi to bilo tačno, onda bi i Faraon bio vjernik, jer je on spoznao srcem da je Musa, alejhisselam, došao sa istinom, ali nije povjerovao u tu istinu. Također i prokleti šejtan srcem je povjerovao postojanje Allaha, subhanehu ve te 'ala, ali on i dalje svojim jezikom i djelima negira Allahove naredbe, te nastoji da svojim spletkama i druge navede na taj pogubni put, koji sigurno vodi u propast.
Zato onaj koji srcem vjeruje i jezikom očituje pripadnost vjeri Islamu, a djelima to ne potvrđuje, takva osoba je griješnik naspram Allaha, džellešanuhu i takva osoba sigurno zaslužuje obećanu kaznu za sve svoje
propuste na ovome svijetu.
Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhum, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ''Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko dijelova. Najvrjedniji (najveći) dio su riječi La ilahe illallah - Nema drugog boga osim Allaha, a krajnji (najniži) dio jeste skloniti prepreku sa puta. A i stid je dio imana.'' (Buhari)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim hadisom imenuje tri, od sedamdeset i nekoliko sastavnih dijelova imana - vjerovanja. Prvi je izgovarati riječi La ilahe illallah (Nema drugog boga osim Allaha). Dakle ovaj vid imana mora da se izgovori jezikom. Najniži dio imana je da se skloni prepreka sa puta, a u to moraju biti uključeni i naši organi tjela, dakle da se iman temelji i na djelima. Dok je i stid dio imana, a on ne biva osim u srcu, tako da kompletno vjerovanje sačinjava; rad jezika, srca i naših tjelesnih organa, tj. naših djela. Vidimo da se ovim hadisom potvrđuje da su sastavni dijelovi imana i verbalne (jezičke) i praktične naravi.
Iman se povećava i smanjuje Moramo znati da iman nije uvjek isti u svim poriodima čovjekova života. Iman je nekad slabiji, a nekad jači, zavisno od vjerovanja svakog insana. Stoga su na osnovu Kur'anskih ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, islamski učenjaci došli do zaključka, da se iman povećava i smanjuje. Povećava se činjenjem dobrih djela, a smanju je sa činjenjem loših djela. Dokaze za povećavanje imana možemo naći u sljedećim Kur'anskim ajetima, u prijevodu značenja:
'' A kad se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im se povećava. ''(El-Enfal,2)
Kao i u suri Alu-Imran:
„ One kojima je, kad su im ljudi rekli: 'Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!' - to povećalo vjerovanje, pa su rekli: 'Dovoljan nam je Allah i divan je On Gospodar ! “ (Al-Imran, 173)
Zatim u suri Feth:
'' On uliva smirenost u srca vjernika da bi još više povećali vjerovanje koje već imaju - a vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i Mudar je'' (El-Feth, 4)
I u mnogim drugim kur'anskim ajetima su, direktni ili indirektni dokazi, koji ukazuju na povećanje imana. Dokaz iz hadisa o povećanju i smanjivanju imana nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhum, gdje se kaže:
„ Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko stepeni. Najveći stepen imana su riječi La ilahe illellah - Nema drugog boga osim Allaha, a najmanji jeste uklanjanje prepreke sa puta.'' (Buhari)
Kao i hadis iz Munzirijeve zbirke 'Et-Tergibu ve Terhib' u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
'' Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga ukloni (izmijeni) rukom, ako ne može rukom onda neka ga ukloni jezikom, a ako ne može ni jezikom, onda neka ga prezire srcem, a to je najslabiji vid imana. "
Kao i riječi Džundub ibn Abdullaha i ibn Omera, radijallahu anhuma, koji su znali reći: ''Naučili smo vjerovati, naučili smo Kur'an čitati i učiti, pa smo povećali svoj iman.'' (Tahavisjka akida, str.386) Postoje i mnoge druge brojne predaje koje nam jasno ukazuju na mogućnost smanjivanja i povećavanja našeg imana.
Logički gledano, svaki čovjek može i sam na sebi osjetiti, kako mu se iman povećava ili smanjuje. Pa ako mu je iman veći on je tad veseliji, bogobojazniji, širokogrudniji i jednostavno ima neki lijep osjećaj prostranosti u prsima. Dok s druge starne ako je iman manji, čovjek je onda; tmuran, potišten, lahko se oda činjenju grijeha, osjeća tjeskobu u prsima i ne boji se svoga Stvoritelja, Allaha, džellešanuhu.
Prenosi nam Ebu Dža'fer, radijallahu anhum, od svoga djeda Umejra ibn Hubejba, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Iman se povećava i smanjuje''. Upitali su ga: 'Kako se povećava i smanjuje ?'' Odgovorio je: ''Kada spominjemo Allaha, pa kažemo: elhamdulillah i subhanallah, time se naš iman povećava, a kada to zanemarimo i zaboravimo, onda se naš iman smanjuje.(Šerh Kasideti Ibnil-kajjim 2/140.)
Izvor teksta - Islamski časopis El-Asr br.13
