Autor: M. Kutb (Islamski časopis Hilal)
Uvijek je čovjek pokušavao spoznati i shvatiti bit svojeg postojanja na ovom svijetu. Njegovo razmišljanje ga je ponekad vodilo ka onom ispravnom misaonom pravcu koji bi ga možda neminovno uputio na to da on nije tek puka slučajnost u ovom savršeno stvorenom univerzumu. Dok bi ga ponekad, ili u više slučajeva njegova šejtanom iskvarena svijest vodila ka onom što se suprotstavlja nagonu njegove duševne potrebe t.j. vjere u njegovog stvoritelja Allaha, dželle šanuhu. Potpomognut šejtanskim došaptavanjem koji mu je naredio poricanje vječnog postojanja Stvoritelja, dželle šanuhu, svojom pokvarenom logikom, taj isti slabić u obliku čovjeka ustade boriti se protiv onoga što je već bilo određeno da bude u kosmičkim razmjerima, od strane Sveznajućeg koji je odredio prijašnje, sadašnje i buduće događaje. Od Njegovog određenja je bilo da u svakom čovjeku stvori instinkt vjerovanja u Njega, dželle ve ala. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže:
“ Svako se novorođenče rodi s urođenom vjerom u Allaha. Od njegovih roditelja zavisi hoće li biti kršćanin, ili će ga požidoviti ili ga učiniti od poklonika vatre. “
Allah, dželle šanuhu, je odredio da vjerovanje u Njega bude upravo ono zbog čega je stvorio čovjeka. Vjera koja će predstavljati sistem čovjekovog života na dunjaluku. Sistem koji će obuhvatiti svaku pa i najmanju poru čovjekovog života. Jevrejski zavidljivci u Medini su jednom prigovorili Selmanu, ashabu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: “Ovaj vas Poslanik nauči svemu, pa čak i obavljanju nužde !? Upravo tako - odgovori Selman.“
To je sistem koji će kroz generacije usaditi u svijest i srca ljudi instituciju zalaganja na Allahovom putu radi širenja pravde među ljudima. Pravda koja će svoju manifestaciju naći kroz prihvatanje islamske misli od strane ljudi koji će iskreno naređivati dobro i nesebično odvraćati od zla svim onim što posjeduju od materijalnog dobra i prije svega psiholoske spremnosti bazirane na objavi Uzvišenog Allaha koja je prikazana kroz Kur’an i sunnet. Ovaj je sistem opravo onaj sistem za kojim su ljudi tragali kroz historiju, ali, njihovo se traganje još uvijek nije završilo jer čovječanstvo ogrezlo u svojoj oholosti nije u stanju shvatiti da vjera u Allaha, dželle ve ala, od njega zahtijeva skromnost koja je odlika Allahu odanih robova.
Ti će skromni i istinoljubivi Allahovi robovi biti oni koji će sprovoditi Allahov, dželle ve ala, zakon u društvu kroz pravedni sistem kome su vjerska i nacionalna diskriminacija nepoznati. Tada će se sučeliti dobro i zlo, istina i neistina, pravda i tiranija, čovjek i šejtan. Onaj isti šejtan što odbi poslušnost svome Gospodaru Allahu, dželle šanuhu, i na sebe preuze opaku i prokletu ideju o zavođenju čovjeka s Allahovog pravog puta.
Uzvišeni kaže:
“ Mi smo stvorli Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džinnove od vatre užarene. I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite ! Svi meleki su se zajedno poklonili, osim Iblisa, odbio je da bude sa onima koji padaju na sedždu. Reče: "O Iblisu, šta ti je zar nećeš biti sa onima koji padaju na sedždu ? Reče: Neću da činim sedždu čovjeku kojeg si stvorio od ilovače, od blata ustajalog. Reče: Onda izlazi iz njega (Dženneta), pa uistinu ti si proklet, i uistinu, na tebi je prokletstvo do Dana sudnjeg. Reče: Gospodaru moj, daj mi vrijeme do Dana kad će oni biti proživljeni. Reče: Pa uistinu ti si od onih kojima se odlaže, do dana vakta poznatog. Reče: Gospodaru moj, zato što si me zaveo sigurno ću im uljepšati na Zemlji, i sigurno ću ih sve zavesti, izuzev robova Tvojih iskrenih. (Kur’an, XV/26-40)
Taj se prokletnik ispriječi na putu između čovjeka i njegove želje za spoznajom Gospodara, dželle ve ala, i postade uzrokom opake nesloge čovječanstva u trenutku kad se ljudima postavi pitanje vjere u Allaha, dzelle šanuhu. Tada zavlada neprijateljstvo i podvojenost među ljudima jer je jedan dio ljudi odbio da povjeruje u šejtana i njegov poziv i sačuva svoju Allahom urođenu vjeru u Njega Uzvišenog. Toga je momenta Allah, dželle ve ala, poslao ljude koji će čovječanstvo upozoriti i uputiti na pravi put s Njegovom dozvolom, dželle šanuhu. Ti će ljudi promijeniti tok historije i dostaviti pravi sistem života na ovom svijetu shodno sadržaju Allahove, dželle ve ala, poslanice. Zbog toga Allah, dželle šanuhu, u svojoj objavi obraća posebnu pažnju na vjerovanje u Njega Jedinog, da se ljudi odreknu svih lažnih božanstava i da se samo Njemu Jedinom iskreno predaju i robuju. Isti je slučaj i sa islamskom poslanicom. Nisu mnogobošci Meke Kur’anom upozoravani samo zbog njihovog politeizma (širka), već i zato što je slijeđenje vjere u Allaha, dželle šanuhu, od presudne važnosti za čovjekov život uopće jer je čovjek inače stvoren sa urođenom vjerom u Stvoritelja Uzvišenog. Čovjeku ne preostaje ništa drugo do ili da obožava Allaha, dželle ve ala, ili da mu što pridružuje tj. da mu širk čini.
Svijest čovječanstva se mora uputiti na ibadet samo Allahu Uzvišenom. Ljudi moraju shvatiti da se moraju predati samo Jedinom pravom Bogu koji je utočište svakom, koji nije rođen i nije rodio, i kome niko nije ravan. Ovakvim će se vjerovanjem čovjek uzdići na one stepene koje mu Allah, dželle ve ala, obećava tj. biće odlikovan nad drugim stvorenjima i biće pošteđen stradanja na ovodunjalučkom životu a koja su rezultat nevjerstva i neznaboštva. Samim tim čovjek će biti pošteđen teške patnje u Džehennemu na ahiretu. Čovjekova svijest je nadarena vjerom u Allaha, međutim, duša je čovjekova pri ostavljanju Allahove upute izložena raznim stranputicama i zabludama koje su rezultat pokvarene neislamske sredine u kojoj čovjek živi. A kada se čovjek udalji od Allahovog puta zadese ga mnoge nevolje i bolesti u društvu u kojem živi. U tom će društvu vladati moralna pokvarenost, biće psihološkog propadanja individue, sociološki će se kostur raspadati, politika će toga društva biti osuđena na propast i samim tim u tom će društvu zavladati ekonomski haos i siromaštvo. Sve su to rezultati nevjere u Allaha, dželle šanuhu.
Pogledajmo današnji momenat neznaboštva koje vlada u svijetu. Današnja “ civilizacija “ smatra sebe jedinstvenom ovoga tipa u historiji čovječanstva. Pogledajmo stradanja tog modernog svijeta koji je zaboravio upute Allaha, dželle šanuhu. Danas je čovjek samoga sebe okovao u okove svojih fizičkih požuda i pohota. Zaboravio je vjeru u Allaha jer je ne može osjetiti svojim čulima. Time je izgubio smisao svog postojanja. a kada čovjek izgubi vjeru u Allaha i sudnji Dan, ne može shvatiti zbog čega mu je Allah, dželle ve ala, podario život i zbog čega mu je podredio sve živo u prirodi. Međutim, zbog svojeg nevjerstva čovjek nije u stanju shvatiti pravi smisao, mudrost i vrijednost svega toga njemu podređenog. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:
“ Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti ?“ (Kur’an, XXIII/115)
“ I nismo stvorili nebo i Zemlju i šta je između njih, uzaludno. To je mišljenje onih koji ne vjeruju. Pa teško onima koji ne vjeruju od vatre ! Zar da činimo one koji vjeruju i rade dobra djela, kao mufside (pokvarenjake) na Zemlji ? Ili činimo bogobojazne kao razvratnike !?“ (Kur’an, XXXVIII/27-28)
“ On počinje stvaranje, potom ga ponavlja, da bi nagradio one koji vjeruju i čine dobra djela, pravedno. A oni koji ne vjeruju, imat će piće od ključale vode i kaznu bolnu, za ono što nisu vjerovali. “ (Kur’an, X/4)
Kad čovjek izgubi smisao svojeg postanja na Zemlji, pita sebe - ko sam ja i odakle sam stigao ? Zatekao sam neke ljude prije sebe i njihovim putem hodam ! Šta ja ovdje tražim ? Ne znam ! Taj čovjek koji ne shvata smisao svog života ne može povjerovati u vrijednosti imana koje ga uzdižu iznad nivoa životinje. Ali, ako porekne Allaha, dželle ve ala, spustit će se u najniže nizine pa i ispod nivoa životinje. Uzvišeni kaže:
“ Imaju oni oči; ne vide njima, i imaju oni uši; ne čuju njima. Takvi su kao stoka, štaviše, oni su više zalutali; ti takvi su nemarni. “ (Kur’an, VII/179)
Upražnjavanje fizičkih potreba i opstanak su glavni cilj životinjskog svijeta. Razne se vrste životinja sukobljavaju i jači uvijek odnosi pobjedu uklanjajući svoga rivala s puta. Međutim, svijetu ljudi je Allah, dželle šanuhu, odredio drugu svrhu življenja:
“ O ljudi ! Uistinu, mi smo vas stvorili od muška i ženska, i učinili vas narodima i plemenima, da biste se upoznavali. Uistinu, najplemenitiji od vas kod Allaha je najbogobojazniji od vas. “ (Kur’an, XLIX/13)
Sukob koji vlada na zemlji među ljudima nije sukob opstanka ili puke pobjede. To je sukob radi zavođenja reda na zemlji. Kaže Uzvišeni:
“ A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi doista nered nastao. “ (Kur’an, II/251)
“ O, robovi Moji, šta god vi uradili, niste u stanju Meni štetu nanijeti, niti mi kakvu korist učiniti! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg, bili toliko pobožni kao što je najbogobojazniji među vama, sve to ne bi nimalo uveličalo Allahovo carstvo ! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg bili toliko pokvareni, kao što je najpokvareniji među vama, sve to nimalo ne bi umanjilo Allahovu vlast !“ (Prenosi Muslim)
Čovjek je taj koji će se okoristiti ako bude vjerovao u Allaha, dželle ve ala, i Sudnji dan. Isti će taj čovjek biti na gubitku ako se ne prihvati Allahove upute:
“ Onaj ko ide pravim putem, od toga će on sam imati koristi, a onaj ko luta - na svoju štetu luta. “ (Kur’an, XVII/15)
“ A ko se bori (na Allahovom putu), pa samo se bori za svoju dušu. Allah je Neovisan od svjetova. “ (Kur’an, XXVIII/6)
Smutnja i nered koji vladaju zemljom zbog nevjere čovjekove, velikih su razmjera. Nevjerstvo gasi sjaj duše u čovjeku. Dušu koju je Allah, dželle šanuhu, udahnuo u gomilu blata koje postade čovjek. Međutim, ta gomila blata poriče postojanje Allaha, na zemlji rađa divljaštvo i sije tiraniju. Bogati vladaju a potlačeni i siromašni propadaju. Ta nova “ civilizacija “ i materijalni napredak učiniše od čovjeka bezvjernika koji se odao svojim strastima, koji je obuzet sobom i svojim interesima, a mozda i interesima naroda kome pripada, normalno ako u tome vidi neku ličnu korist. Čovjek umije maksimalno iskoristiti stvari oko njega i putem njih zna obezbjediti sebi ugodan život na dunjaluku. Tako bar čovjek misli. On je svojim materijalnim napretkom pobijedio sve oko sebe i sebi osigurao siguran opstanak. Ali, zaboravio je važniji dio sebe. Zaboravio je upravo Onog što mu je dao razum i život. Zaboravio je pokoriti se Uzvišenom što ga stvori.
Tako je danas među ljudima proširena ideja da je zaista uspio samo onaj što se dobro okoristi dunjalukom. Kod takvih ljudi svjedočenje da nema boga osim Allaha predstavlja zaostalost i prepreku ka uspjehu. Njima nije važno da li je neko vjernik ili nevjernik. U njih je mjerilo vrijednosti čovjekov uspjeh na dunjaluku. Odbijaju vjeru. Neki od njih, na žalost, smatraju da poricanje istinitosti i vrijednosti šehadeta vodi sigurnom biznis - uspjehu. Ova nemarnost današnje “civilizacije“ je rezultat nepoznavanja Allahovog apsolutnog gospodarstva, njihovog površnog razmišljanja i propadanja u požude i strasti. Svi ih ti faktori sprečavaju od pravog spoznavanja i shvatanja istine. Uzvišeni kaže:
“ Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.“ (Kur’an, XXX/7)
Što se tiče čovjekovog nepoznavanja Allaha, dželle šanuhu, njega to neznanje odvraća od istine spomenute u Kur’anu tj. da Uzvišeni nije jednom dijelu ljudi omogućio ono što nije omogućio drugom dijelu od njih. Zato Allah, dželle ve ala, kaže:
“ Svakog snabdjevamo, to su darovi Gosporada tvog; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.“ (Kur’an, XVII/20)
Nevjerniku će na dunjaluku biti dato onoliko materijalnog dobra koliko bude radio:
“ Ko želi život dunjaluka i ukras njegov, ispunićemo im djela njihova u njemu, i oni u njemu neće biti oštećeni.“ (Kur’an, XI/15)
S druge pak strane, dunjaluk je mjesto iskušenja:
“ Mi čovjeka od smjese stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi.“ (Kur’an, LXXVI/2)
“ Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.“ (Kur’an, XVIII/7)
Da je Allah, dželle ve ala, dunjalučke ukrase odredio samo jednoj određenoj grupi ljudi, onda bi iskušenje dunjalučko ostalo bez smisla. Ali, dunjaluk je određen svima, pa se zatim čovjek stavlja na kušnju, hoće li ga ukrasi ovog svijeta odvratiti od Allaha, dželle šanuhu, ili će on robovati Allahu, dželle ve ala, i pridržavati se Njegovih propisa i odredbi.
Nevjernici ne mogu dostići Allahovu, dželle ve ala, blagodat pa makar privremeno uživali u materijalnim dobrima ovoga svijeta. A ko se želi uvjeriti da samo puko zadovoljavanje tjelesnih potreba ne predstavlja svrhu života, neka pogleda današnji Zapad i ono što u njemu ima od luđaka, psihičkih oboljenja, samoubistava, droge, alkohola, gubljenja dragocjenog vremena, uništavanja vrijednosti porodice i drugih stvari koje nikako ne dolikuju čovjeku niti je zbog njih stvoren. Zapadnjačko se srce nikada neće smiriti jer negira svoga Gospodara i ne spominje ga s dobrim. Uzvišeni u Kur’anu kaže:
“ A srca se doista, kad se Allah pomene smiruju.“ (Kur’an, XIII/28)
Nevjernicima se dobro dunjaluka daje da bi im zabludu povecalo: “I kada bi zaboravili ono cime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome sto im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji je cinio zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova.“ (Kur’an, VI/45-46) Misljenje da sehadet nema nikakvog udjela u covjekovom zivotu je misljenje onih koji nisu osjetili slast vjerovanja. Oni misle da su ovodunjalucki uzici nesto najljepse sto se moze desiti covjeku. Njihovi su prijatelji sejtani: “Uistinu, oni uzimaju sejtane zastitnicima mimo Allaha i misle da su oni upuceni.“ (Kur’an, VII/30) “Uljepsan je zivot dunjaluka onima koji ne vjeruju i izruguju se onima koji vjeruju.“ (Kur’an, II/212)
U periodu kada su se muslimani pridržavali Allahove upute, On im je ispunio svoje obećanje da će ih postaviti za namjesnike svoje na Zemlji:
“ Obećao je Allah onima od vas koji vjeruju i rade dobra djela; sigurno će dati da namjesnici na Zemlji budu, kao što je učinio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamjeniti, Mene će obožavati, i neće Meni druge ravnim smatrati. “ (Kur’an, XXIV/55)
Uz ovo Allahovo, dželle ve ala, obećanje ti će ljudi uživati sve blagodati Premilostivog. A i povezanost njihovih srca s Allahom će biti najveća blagodat njima. Oni se neće bojati nevjerničkog zla i nevjerničke vojne nadmoći. Oni će osjetiti blizinu i zaštitu Allaha, dželle šanuhu. Njihove dove će biti uslišane, njihova zajednica će biti čista od svih poroka i pokvarenosti. Oni će biti sigurni u društvu i među njima će vladati ljubav kao da su jedna porodica. A najbolji nam je primjer naših prethodnika koji su shvativši Allahove riječi radili na tome da ljudima dostave pravedni islam. Na tom putu nisu žalili svoje imetke pa ni ono najdraže, svoje živote. Muslimani koji se na ovaj način budu vladali osjetiće pravi užitak koji je nevjernicima uskraćen. Razlika između njihovog i kafirskog užitka su riječi Uzvišenog:
“ A oni koji ne vjeruju - koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere.“ (Kur’an, XLVII/12)
Međutim, na Ahiretu je druga slika. Tamo ima što oko nije vidjelo, što uho nije čulo i što čovjeku nije na pamet palo. Džennet je samo za one što se Allaha, dželle ve ala, bojaše:
“ Reci: “ Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio; i ukusna jela ?“ Reci: “ Ona su za vjernike na ovom svijetu, a na ahiretu su samo za njih. “ (Kur’an, VII/32)
To su Allahove, dželle ve ala, riječi. Međutim, oni koji ne vjeruju kada se opominju ahiretom govore: " Ma hajde nemoj mi o tome govorit’. Daj da se dunjaluka nauživamo." Jadni li su oni i teško njima od paklene vatre džehennemske. Nikako da se vrate vjeri Allaha, dželle šanuhu. Oni su pravi gubitnici.
Molimo Allaha da nas učini od onih koji vjeruju u Njega iskrenim imanom i da nas udalji od svega što izaziva Njegovu srdžbu. Da oprosti nama i onima koji su se već Njemu vratili i da nas učini od onih koji se iskreno bore za stvar islama jer je ovo jedino priznata vjera kod Njega Uzvišenog, subhanehu ve te’ala.
