Hvala Allahu Uzvišenom, Sveznajućem, I neka je salavat na Njegovog Poslanika s.a.v.s. koga Allah posla da izvede ljude iz tmine na svjetlo !
Musliman je stoljećima vladao svijetom, ne zato što je posjedovao oružje koje nisu imali drugi, nego zato što je u srcu nosio ispravnu vjeru koja mu je omogućila da jasno sagleda svoju ulogu i misiju na ovom svijetu.
Najbitniji uzrok nazatka poznih sinova tog slavnog djeda je njihovo udaljavanje od Allahove upute. Milioni muslimana prodaju ahiret za dunjaluk, oslanjajući se na truhle kosti evlija umjesto na Allaha, kružeči oko mezara umjesto oko Kabe, uzimajući kršćane, židove i mušrike za zaštitnike umjesto Allaha, Poslanika i muslimana!Postoje razni stepeni širka, tmine nad tminama i ponori nad ponorima. Islamska ulema taj posvemašnji mrak mora odagnavati iz srca, i korov širka posvuda mora sasijecati.
Cilj ovog pisanja nije kritika, nego bratski savjet dervišima tj. sufijama, skidanje koprena sa očiju, i vraćanje onome s čime je došao Allahov Poslanik s.a.v.s. Molim Allaha da ovaj trud stavi na vagu mojih dobrih djela!
NASTANAK I RAZVOJ SUFIJSKIH POKRETA
Riječ "sufizam" je preuzeta iz grčkog jezika od riječi "SOPH", što u prijevodu znači mudrost. Neki pak tvrde da joj je porijeklo od nekih drugih riječi, međutim sva druga mišljenja su manje osnovana.
Sufizam i tesavuf nisu postojali u vrijeme Allahovog Poslanika s.a.v.s.niti u vrijeme ashaba. To je uljez koji se među muslimane uvukao iz neislamskih civilizacija koje su došle u dodir s njim.
"Ako dobro proučimo sufijsko učenje, u prvo vrijeme njegove pojave kao i u novije vrijeme, i izjave njihovih prvih čelnika, kao i naših savremenika, koje su zabilježene u starim i novijim sufijskim djelima, vidjećemo da između njega i učenja Kur'ana i sunneta postoji ogromna razlika. Ništa od sufizma ne nalazimo u životu Allahovog Poslanika s.a.v.s. niti u životu njegovih ashaba…
Naprotiv, primjetićemo da je sufijski nauk preuzet od kršćanskih sveštenika, hinduskih brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika." [1]
Tako npr. u Šrilanki i u nekim drugim azijskim zemljama, postoje mezari kojima dolaze i "muslimanski" derviši i budisti i hindusi, i svi oni se dovom obraćaju mrtvim kostima u tim grobovima, što jasno ukazuje da je sufizam mješavina asketizma raznih vjera, filozofija i kultura. Kulturni islamski centar Šrilanke je štampao spisak s 45 islamskih praznika i imena mjesta koja njihove sufije hodočaste i kod njih obavljaju hadždž. [2]
Prvi ko se prozvao sufijom je Abduke Abulkerim 210. god. po hidžri. Istoričari prenose da je on pripadao jednoj ši'itsko-iranskoj sekti, a drugi kažu da je upravo on bio glavni čelnik kufanskih otpadnika od islama. Kufa se nalazi u blizini Perzije te je vatropoklonstvo koje je prije islama vladalo Perzijom znatno doprinijelo pojavi sufizma, kao i grčka filozofija čija su djela uveliko prevođena na arapski jezik upravo u Kufi.
U trećem i četvrtom hidžretskom stoljeću sufizam prolazi kroz tri sljedeće etape:
1. Prvi muslimani u kojima se mogu pronaći neki simptomi sufizma su bili poznati po iskrenosti u isposništvu do te mjere da je to prerastalo u vesvese. Oni su bježali od dunjaluka i pretjerano se odavali ibadetu što je bilo oprečno onome čemu je poučavao Allahov Poslanik s.a.v.s., zato je on tako nešto osporio grupici ljudi koji su pitali za njegov ibadet. Rekao im je: "Ja postim, ali i mrsim, klanjam noćne nafile, ali i spavam, oženjen sam, jedem meso, i onaj ko postupa suprotno mom sunnetu nije od mene."
Tako su postupali i ashabi i tabeini. Nisu zapostavljali ni znanje ni činjenje dobrih djela, ni ibadet, ni rad za dunjaluk. Žestoko su osuđivali novotarije. Tako se Ibn Mes'ud žestoko suprostavio grupnom obavljanju zikra.
U tom periodu se pojavljuju neki stručni sufijski izrazi koji do tada nisu bili poznati, javlja se uvjerenje da je osnovni izvor spoznaje "kešf" (otkrovenje), kao i tvrdnja da sufijski šejhovi mogu činiti razna natprirodna djela.
2. U drugoj etapi dolazi do zastranjivanja u idejnom pogledu. Tekstovi Kur'ana i sunneta se počinju komentarisati onako kako to odgovara idejnom usmjerenju sljedbenika određene sekte.
U sufijskim kružoocima se pojavljuju, do tada nepoznati pojmovi, kao što su: vahdetul vudžud (ubjeđenje da postoji samo jedno postojanje), fena'a (utapanje čovjeka u Boga), itihad (spajanje čovjeka s Bogom), hulul (tvrdnja da se Bog oličio u Svom stvorenju), sahv (opijenost ibadetom), murid (učenik), 'arif (onaj ko je spoznao), mekamat (stepeni), i dr. Njihovi najpoznatiji učenjaci u tom periodu su: Ebul Jezid El-Bistami (umro 263. g. po hidžri) i Zun-Nun El-Misri (245. g.h.) i dr.
Prenosi se da je Bistami rekao: "O Ti koji si ja, već sam se sjedinio s tobom. Neka sam ja slavljen, neka sam slavljen! Kako sam ja samo uzvišen!"
3. U trećoj fazi, sufizam se uveliko miješa s grčkom filozofijom i poprima veoma opasne konotacije. Do izražaja dolazi učenje o hululu, itihadu i vahdetul vudžudu. Zagovara se filozofska ideja o tome da postoji samo Allah, a sve drugo je samo privid.
Krajem trećeg stoljeća tesavuf je već formiran kao cjelovito učenje. Ebu Mugis El-Husejn ibn Mensur El-Haladž, čiji je djed bio zoroastrista, počinje širiti nevjerničke ideje o hululu i itihadu i obznanjuje sufijsku akidu (vjerovanje) zbog koje ga šerijatski sud osuđuje na smrt. Smrtna kazna je izvršena (309. g. po hidžri).
Međutim, njegove ideje ostaju. Šejtan u svojim redovima iznalazi one koji će njegov nauk širiti. I sufizam se, poput korova, nastavlja širiti Iranom, Irakom i drugim krajevima islamskog svijeta.
U četvrtom stoljeću po hidžri, sufizam stiže u Egipat i Alžir, gdje se počinju graditi i prve tekije. Iranski sufija Ebu Seid Muhammed Ahmed El-Mejhemij (307-430. h.g.) udara temelje na kojima će se formirati razni derviški redovi.
Dakle, sufizam je 300 godina nakon objave Kur'ana, počeo pokazivati svoje pravo lice, koje je ranije prekrivao strahujući od islamskog mača, koji je dok su ga nosile ruke ashaba sasijecao sve novotarije u korijenu. Ideje prvih sufija počinju davati plodove, i šeri'atski sudovi imaju puno posla sa jereticima.
Od svoje pojave pa sve do prvih javnih istupa u četvrtom hidžretskom stoljeću, nijedan arap nije prihvatio sufizam. Svi su oni porijeklom iz Perzije.
U šestom hidžretskom stoljeću mnogi sufijski šejhovi tvrde da vode porijeklo od Muhammeda s.a.v.s. i svaki od njih zasniva zaseban tarikat. Tako se u Iraku javlja Er-Rufa'i, u Egiptu El-Bedevi (čije je porijeklo tadašnjim Egipćanima bilo potpuno nepoznato).
U sedmom i osmom hidžretskom stoljeću sufijska fitna doživljava kulminaciju. Osnivaju se posebni kružooci derviša i na sve strane se nad grobovima grade turbeta i kubbeta i to pod blagoslovom Fatimija koji su vladali Egiptom i još nekim pokrajinama islamskog svijeta.
Sufizam dobija svoj današnji oblik između petog i šestog stoljeća, u vrijeme Ebu Hamida El-Gazalija (450.-505. h. G.) rođenog u perzijskom gradu Horasanu. Gazalija je bio veliki borac protiv filozofskih učenja, ilmul kelama i uveliko je sufijsko učenje približio islamskom, da bi se na kraju u potpunosti odrekao sufizma. Peto hidžretsko stoljeće za sufizam predstavlja pravi procvat koji se iz Irana počinje širiti prema ostalim dijelovima islamskog svijeta.
U to doba se javljaju Kaderije i Rufaije, kao i poznati učitelj sufizma Es-Suhraverdi Šihabu Ed-Din Ebu el-Futuh Muhjuddin ibn Hasen (549.-587. h.g.) kojeg je pravedni halifa Salahuddin El-Ejjubi zbog nevjerstva pogubio.
Isto tako pojavljuje se Ibn Arebi (560.-638. h.g.) samozvani "zadnji evlija", koji obnavlja učenje o vahdetul vudžudu, tj. samo jednom postojanju i o tome da se sva Božija svojstva mogu oličiti samo u čovjeku kada se on utopi u Bogu.
A što se tiče Bosne, sufizam se u njoj javlja dolaskom Osmanlija. "Osmanlijska država je derviškim redovima davala podršku čak i službenim aktima, što je doprinijelo širenju sufizma, praznovjerja i izopačenih ideja kod neukog svijeta. Međutim, Allah s.v.t. je na Sebe preuzeo obavezu da će čuvati ovu vjeru sve do Sudnjeg dana. I kada god nastupi period nazadovanja i zastranjivanja u vjeri, učini da se nađe ulema koja će ummet vratiti ka pravom putu." [3]
VEZA IZMEĐU SUFIZMA I ŠI'IZMA
Sufizam je ši'itsko čedo, strano islamskom učenju. Prvi sufija je bio Perzijanac, Abduke Abdulkerim, ši'ija i čelnik kufanskih otpadnika od islama. Prvo arapsko mjesto u kome se pojavio sufizam je bila Kufa, koja se nalazi u blizini Perzije. Sufizam se od svoje pojave pa sve do četvrtog hidžretskog stoljeća nema ni jednog pristalicu među arapima. Sve sufije tog vremena su porijeklom iz Perzije.
Na zemaljskoj kugli ne postoji država u kojoj ima više sufizma od Irana.
Između sufizma i ši'izma postoji vidna veza. I jedni i drugi se najčešće pozivaju na Aliju r.a. koji je za sufije prvi kutb, a za ši'ije prvi evlija.
Sufije su ideju o kutbovima i ebdalima preuzeli od ši'itske sekte ismailije. Vjera u bezgriješnost sufijskih evlija je preuzeta iz ši'itskog vjerovanja u bezgriješnost njihovih imama.
SUFIJSKE SEKTE (TARIKATI)
Sufije imaju veoma mnogo tarikata. Gotovo da nema muslimanske zemlje, a da u njoj nema sufija. Posvuda nalazimo njihova svetišta, kabure njihovih evlija kod kojih veoma mnogo ljudi čini širk. Oni brižno čuvaju kaburistane, obilaze ih, ponekad ih osvjetljavaju, nad njima podižu turbeta ili kubeta, polažu na njih cvijeće, ili pak, oko njih tavafe i prizivaju ih.
Egipatski "Mešihat derviških redova" je 1989. god. izdao tabelu sa 72 priznata derviška reda.[4] A svaki od njih se raslojio na nekoliko desetina ili pak, stotina manjih tarikata. Tako se npr. jedan od egipatskih ogranaka šazilijskog tarikata koji se zove "hamidije šazilije", pocijepao na hiljadu drugih sekti. Sljedbenike svih tih mnogobrojnih podsekti možete vidjeti kod turbeta i mezara tobožnjih evlija. Tako su se i neke od velikih egipatskih džamija preobratile u kaburistane njihovih evlija kod kojih se čini svakovidni vid širka.
Isti je slučaj i sa Sudanom u kojem se sufizam javlja tristotine godina nakon hidžre Allahovog Poslanika s.a.v.s. U Sudanu, ali i u svim drugim mjestima, kolonijalisti svesrdno podržavaju sufizam, jer on nikada nije bio prepreka njihovoj ekspanzionističkoj politici. Naprotiv, historija nam svjedoči da je na čelu engleske kolonijalističke vojske koja je porobila Kartum porazivši vojsku halife Mehdija u bitci (Um Dibukrat) stajao šejh jednog poznatog derviškog reda.
Sufizam je umrtvio sudanske mase, koje su morale biti slijepo poslušne šejhovima, 'poput mrtvaca u rukama onoga ko ga gasuli'. Ako je šejh kazao 'da je sinoć hodao po nebesima', ili 'da mu je Poslanik s.a.v.s. u snu naredio da radi tako i tako', tu nije bilo pogovora. Takvo stanje je potrajalo sve do 1917. god., kada veliki islamski učenjak Ahmed ibn Hadžer počinje razotkrivati pravo lice sufizma, pozivajući u pravi islam i najavljujući rat kubetima i građevinama nad mezarima kod kojih se uveliko čini širk. Tada je u Sudanu takvih turbeta bilo više nego džamija. U jednom selu od 5000 stanovnika je bilo 99 turbeta, a džamija nije bilo ni 10. Sufije su Ahmedovom pozIvanju davale neviđen otpor, ali Allah s.v.t. je htio da sunce čiste vjere iznova zasija sudanskim nebom, i da čista akida iznova zauzme mjesto koje joj pripada u zajednici muslimana. Plodovi islamskog da'veta počinju sazrijevati u svijesti ljudi. Iznova se traži da Sudanom vlada šerijat, da zaživi čisti i izvorni islam. Islam koji je svoje sljedbenike jedan put učinio vođama čovječanstva. Budi se uspavni «div». Islam će iznova imati tlo pod nogama, onoga ko će ga štititi nakon što je živio kao jetim, obezglavljen bez domovine, bez oca i majke. I (tek) tada ustaje Amerika i cijeli kršćanski svijet u osudi Sudana. Tada se on proglašava stjecištem fundamentalista. Zapitajte se zašto bezbožnom svijetu nije smetao podervišeni Sudan? Naravno, odgovor je jednostavan, jedno mračnjaštvo nikada nije smetalo drugom mračnjaštvu? Zajedno ne mogu samo istina i zabluda, svjetlost i tmina. To je Allahov zakon.
Ni u Nigeriji stanje nije ništa bolje. U njoj ima preko 10 000 000 sufija tidžanijskog tarikata.
U Maroku i Sjevernoj Africi ima oko 10 000 000 sljedbenika hatmijskog reda. U Pakistanu i Indiji ima veoma mnogo derviša koji pripadaju redu zvanom Pirilvije. Oni zastranjuju u određivanju uloge i položaja Allahovog Poslanika s.a.v.s., prizivaju umrle šejhove kada se nađu u nevolji, pokazuju veliko neprijateljstvo prema sljedbenicima sunneta, prinose žrtve kod mezara svojih evlija, obilaze ih u određeno doba godine i upućuju im dove.
Takvo je stanje i u mnogim drugim krajevima islamskog svijeta. Posvuda širk i mračnjaštvo.
Pa neka te ne zavaravaju ni naše bosanske sufije. Tragovi širka se naziru i kod nekih od njih, na Ajvatovici koja je za njih «mali hadždž», kod turbeta sedmorice braće u Sarajevu, u Karićima u koje je odlazak jedanput godišnje «ibadet», u tekijama, kod mezarja koje oni podižu po Sarajevu, Travniku, Tešnju i dr., ako treba i od sredstava namijenjenih za obnovu džamije. Posvuda isti simptomi, ista bolest, ista zabluda i isti millet.Pošto je nemoguće pobrojati sve derviške redove, jer im broj ne zna niko osim Allah s.v.t. zadovoljit ćemo se pomenom najpoznatijih.
1. Kaderije ili Džejlanije
Tvrdi se da im je osnivač[5] Abdulkadir Gejlani (umro 561. h.g.) kome se pripisuju djela koja ne može činiti niko osim Allah, kao što su: oživljavanje mrtvih, poznavanje gajba (tajanstvenog), određivanje šta će se desiti u svemiru i za života, a i nakon smrti. On je, kako to tvrde derviši, svojim muridima propisao određene zikrove i virdove. Govorio im je (?): "Ko se nađe u nevolji neka od mene traži pomoć, pa ću mu olakšati…"[6] Mezar mu je u Bagdadu i posjećuju ga velike skupine sufija tražeći u tome bereket i oni mu svake godine prave mevlude.
2. Rufa'ije
Njihov osnivač je Ebul Abas Ahmed ibn El-Husejn Er-Refa'i (580. h.g.), za koga tvrde da posjeduje božanske osobine, da je kutb nad svim kutbovima, i na Zemlji i na nebu, da svih sedam nebesa nosi na svojoj nozi, kao što nosi običnu halku.[7] Rufa'ije svoje "keramete" dokazuju probadanjem sabljama. Zajedničko im je sa ši'ijama to što i jedni i drugi vjeruju u Džaferov kitab, u dvanaest imama, da je trinaesti imam Ahmed Er-Rufa'i, i jedni i drugi oplakuju ašuru. Ovaj tarikat se podijelio na tri sekte: bazije, melekije i hubejbije.
3. Ahmedije ili bedevije
Osnivač ovog tarikata je najpoznatiji egipatski "evlija" Ahmed El-Bedevi, koji je rođen u jednoj ši'ijsko iranskoj porodici, a umro 624. h.g. u Iraku, gdje je pokopan i čiji kabur svake godine posjeti preko 3 000 000 Ahmedija. Sljedbenici ovog tarikata su izašli iz okvira islama. Svo njihovo učenje je zatrovano mnoštvom idolatrije i novotarija od kojih je islam potpuno čist.
Njih ima u Egiptu i mnogim dijelovima Evrope, a obično se prepoznaju po crvenoj 'poši' koju zamotavaju oko glave. Tarikat im se pocijepao na šesnaest sekti.
4. Bektašije
Ovaj tarikat se proširio među Osmanlijama, a i danas postoji u Albaniji. Njihovo učenje je blisko učenju ši'itskih sufija.
5. Mevlevije
Osnivač mevlevijskog reda je iranski pjesnik Dželaludin Er-Rumi (umro 672. h.g.). Pokopan je u turskom gradu Konji. Sljedbenici ove sekte se razlikuju od ostalih derviša po tome što u toku zikra plešu u krugovima. Ovaj derviški tarikat je bio uveliko rasprostranjen u Turskoj i nekim dijelovima Zapadne Azije, a danas se mogu pronaći samo neke od njihovih tekija u Turskoj, Halepu (Sirija) i nekim dijelovima Maroka.
6. Nakšibendije
Osnivač ove sekte je šejh Behauddin Muhammed ibn Muhammed El-Buhari, poznat kao Šah Nakšibend (umro 791. h.g.). Njegov tarikat se raširio u Iranu, Indiji i zapadnim dijelovima Azije.
Mnoge derviške sekte su iščezle, a u okrilju sufizma su se javljale druge, manje poznate sekte, kao što su: Tidžanije, Kadijanije, Šazilije, Kana'ije, Kajrevanije, Murabitije, Bešbešije, Senusije, Muhtarije, Hatmije i dr.
I svaka od njih tvrdi da je samo ona na pravom putu, a u stavri su sve u zabludi, i ni s jednom od njih nije došao Allahov Poslanik s.a.v.s. i od svih njih je islam čist.
VASPITNE MJERE KOJIMA SE DERVIŠI PODVRGAVAJU
Šejhovi svoje sljedbenike prevaspitavaju na jedan poseban način. Od njih traže slijepu pokornost. Poslušaj šta od njih traže, pa sam donesi sud o svemu. Evo samo nekih od njihovih zahtjeva:
U šejhovom prisustvu budi kao mrtvac u rukama onoga ko ga gasuli; bez dozvole nema pogovora, ni pokreta ni priče. Onaj ko svome šejhu kaže: 'Zašto?' nikada neće uspjeti.
Ako tvoj šejh učini nešto nepristojno, znaj da je njegova nutrina potpuno čista.
Onaj ko nema šejha, šejtan mu je šejh.
Nipošto ne prezirite to što neki od evlija ne klanja s vama u džematu. Postoje ljudi koji svaki namaz klanjaju van zemlje u kojoj žive. Neki od njih svaku džumu klanjaju u haremu Mekke ili kod Allahovog Poslanika s.a.v.s., a neki pak klanjaju svaki akšam na Zul Karnejnovom zidu ili na brdu Kaf …
Ne druži se s onim ko nevoli tvoga šejha.
Od šejha ne skrivaj ništa što ti padne napamet, i bez njegove dozvole se nemoj ženiti niti putovati. Muridu je haram da pita…
Šejh El-Džunejd je svoje muride savjetovao da ne budu zaokupljeni: 'sticanjem opskrbe, izučavanjem hadisa (Poslanikovog s.a.v.s. sunneta), ženidbom'. On isto tako od njih traži da ne čitaju, ne pišu, jer je to kraći put do spoznaje.
Ovo su samo neke od metoda kojima odgajaju svoje muride i pripremaju ih na slijepo slijeđenje njihovih zabluda.
Eto, tako sufijski šejhovi odgajaju svoje muride. Postavljaju temeljna pravila koja treba da u potpunosti upokore pristalice njihove sekte. Od običnog derviša se traži slijepa pokornost: da bude samo alatka u rukama nekoga ko za njega misli. On treba da pokorno i bez ikakvog razmišljanja radi ono što mu se servira. I tako neuki slijepo slijede zalutale, ljube im ruke, pred njima osjećaju strahopoštovanje, od njih odlaze povijajući svoje vratove. Njihov glas ne smije se čuti. Šejhu se vjeruje sve, jer je on, za njih, nepogrješiv.
Sve su to prepredene zamke kojima šejhovi skrivaju svoje neznanje i zavode potpunu vlast nad umovima i srcima običnog svijeta.
Gdje to u Allahovoj s.v.t. vjeri stoji da svako mora imati šejha? Islam ne traži slijeđenje nikoga osim Allahovog Poslanika s.a.v.s. Muslimanu je jedini uzor on, a od drugih se znanje uzima samo ako ono nije u protivrječju s njegovim sunnetom. Dakle, od nas se traži slijeđenje ispravnog programa, a ne slijeđenje osobe. U islamu nema slijepog slijeđenja. Allahov Poslanik s.a.v.s. se u potpunosti slijedi samo zato što ga je Allah sačuvao od grijeha, a od svakog drugog se uzima i odbacuje. Muslimanu je dovoljno da prisustvuje dersovima raznih alima i da od svih njih uzima znanje. To je ono što se od njega traži: da upozna svoju vjeru, a ne da slijepo slijedi osobu, ma ko ona bila.
Šejh može izaći i go na mimberu i u takvom stanju održati hutbu, može poput faraona tvrditi da je 'on bog' kao što je to učinio njihov šejh Halladž, može tvrditi da jednim korakom obiđe zemaljsku kuglu, da je hodao po nebesima, i da radi ono što ne može činiti niko osim Allaha s.v.t., a murid sve to treba da povjeruje, i to bez ikakvog pogovora, i ijednog pitanja. Šejh je za njih nepogrješiv, njegova nutrina je čista, a čudesa koja radi su kerameti.
Ako se sufijama prigovori, reči će: "Naravno, samo su oni tako nešto u stanju, jer samo oni 'poznaju' tajna značenja Kur'ana."
[1] Et-Tesavvuf el-menšeu vel meraddi', Šejh Ihsan Ilahi Zahir.
[2] Vidi časopis El-Usreh, koji izdaje islamski vakuf Holandije, br. 57, 1418. h.g. str.28.
[3] Nurul jekini fi usuli ed-dini fi šemi 'akaide Et-Tahaviji, od Hasana Kati El-Akhasarija, u obradi dr. Zuhdije Adilovića, str. 23. na arapskom jeziku.
[4] Vidi djelo "El-Fikr-es-sufij el-mu'asir", koje je napisao Abdulaziz el-Kaš'ami, str. 237
[5] Neke od sekti nekada tvrde da im je osnivač određena osoba, a ponekad je ta osoba daleko od svega što joj se pripisuje.
[6] Vidi Dairetil me'arif el-islamije, 11/171
[7] Vidi Kaladetul dževahir, str. 42
OSNOVE SUFIJSKE VJERE
Sufije imaju svoj akaid, svoje vjerovanje u Boga, svoje razumjevanje poslanstva, svoj sud o evlijama i svoje viđenje svijeta. I njihovo vjerovanje ovisi o tarikatu koji slijede. Ovdje iznosimo samo osnovna ubjeđenja većine sufija po pitanju njihovog odnosa prema Allahu s.v.t., Njegovoj vjeri, Poslaniku s.a.v.s., evlijama, džennetu, džehennemu, Iblisu, faraonu, virdovima, zikru, ibadetu, dovi, i sl.
SUFIJSKA VJERA U ALLAHA S.V.T.
Neki od derviša slijede eš'arijski ili maturidijski pravac u pitanju Allahovih s.v.t. svojstava i imena, drugi tvrde da se sufija utapa u Allahovo s.v.t. biće i s Njim sjedinjuje, a treći smatraju da ima samo jedno postojanje, te su širenjem ideje o hululu, ittihadu i vahdetul vudžudu potpuno izašli iz okvira islama.1. Hulul i ittihad
Prvi zagovornik hulula i ittihada je bio Halladž i u tom učenju je vidan uticaj indijsko-kršćanskog asketizma. Sjeme koje je posijao Halladž i danas, poput korova klija. I danas ima derviša koji vjeruju u 'hulul', tj. da se Bog utjelovljuje u biću sufije i da se sufija sjedinjuje s Bogom do te mjere da išćezava sve što ih je nekada razdvajalo. Otuda su, neki od njih u stanju 'opijenosti' izrekli nevjerničke riječi, poput onih koje je izgovarao faraon: "Ja sam bog", i "U mom džubbetu nema nikog osim Allaha".
2. Vahdetul vudžud
'Vahdetul vudžud' je ideja koju je Iblis prvi puta zasijao u glavi Muhjuddina ibn 'Arebija. Tako je on počeo govoriti o 'samo jednom postojanju'. Po njemu ne postoji ništa osim Allaha, da bi potom za sve postojeće ustrdio da je sve to Allahovo biće. Govorio je 'da je Allah stvorenje i da je stvorenje Allah!?' Jednom prilikom je rekao: "Allah mene hvali, i ja Njega hvalim. Ja obožavam Njega i On obožava mene." A za svoju knjigu "El Futuhat el-Mekkije" kaže da je ona od Allaha s.v.t.!?
Ebu Jezid El-Bistami je govorio: "Da mene jedanput vidiš, bolje ti je nego da vidiš Allaha hiljadu puta." Kada je jedan čovjek pokucao na njegova vrata on je uzvratio: "U kući nema nikog osim Allaha."
Jedan drugi sufijski šejh bi prilikom oblačenja svoga džubeta govorio: "U džubbetu nema nikog osim Allaha."
Halladž, sufija kojem je sablja šerijata odsjekla glavu zatrovanu nevjerničkim idejama, je tvrdio 'da su mu lično od Allaha s.v.t. stizala pisma koja je Allah napisao Svojom rukom'.
Neki derviši smatraju da je moguće vidjeti Allaha i na dunjaluku. Ed-Dusuki je izjavio: "Ja sam na nebesima vidio svoga Gospodara. Govorio sam s Njim, dok je On bio na Svome Kursu (prijestolju)."
Eto oni mogu ono što poslanici nisu mogli, Musa a.s. kojeg je Allah odlikovao nad ostalim svijetom, je molio Allaha da mu se pokaže, kako bi Ga vidio. Poslušaj šta mu Allah s.v.t. kaže: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" – "Ne možeš Me vidjeti" – reče -, "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!"
"O Musa", - reče On – "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom…"[1]
SUFIJSKA VJERA SE SASTOJI OD ŠERIJATA I HAKIKATA
Islam, po mišljenju sufija, se sastoji od dva dijela:
- Vanjskog koje se naziva šerijatom (Allahovim vjerozakonikom) i
- Tajanstvenog koji se naziva hakikatom (stvarnošću).
Šerijat je, za njih, samo kapija na koju ulazi svaki musliman, a hakikat je iznad šerijata i do njega mogu dospjeti samo odabrane sufije. Tako je njihov sufizam satkan od ta dva dijela islama. I kada im se iznesu jasni dokazi, oni za njih imaju nekakva 'tajanstvena značenja' koja ne zna niko osim njihov šejh. Na taj način dovode cijeli islam u pitanje. A kada je Ebu Bekr r.a., upitan za značenje ajeta koje mu je bilo nejasno, rekao je: "A koje će me to nebo zakloniti, i koja će me to Zemlja na sebi nositi, ako ja o Kur'anu kažem ono što ne znam?!" Međutim, zavirite u Mesneviju koju oni nazivaju najboljim komentarom Kur'ana, pa ćete vidjeti kako sufije tumače Kur'an!Navodimo samo jedan primjer njihovog iskrivljavanja Kur'ana. 106. ajet sure Bekare, koji je Korkut preveo ovako: "Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo…", a šejh šazilijskog reda, Ebu El-'Abbas El-Mersij (umro 1287. h. god.) ga tefsiri ovako: "Mi nijednog evliju ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da boljeg od njega ili sličnog njemu ne dovedemo…"
SUFIJE I POSLANIK S.A.V.S.
Među sufijama postoje i oni koji smatraju da je stepen do koga su se oni uzdigli iznad deredže do koje je došao Allahov Poslanik s.a.v.s. zato što on nije poznavao čelnike tesavvufa, kako to izjavljuje učitelj sufizma El-Bistami. On kaže: "Mi smo zagazili u more na čijoj su obali zastali Allahovi poslanici."
Neki od njih vjeruju da je Muhammed s.a.v.s. prvo Allahovo stvorenje, vrhunac svemira i da su od njegovog nura stvoreni nebesa, Zemlja, Arš, Kursijj i sva ostala stvorenja, a da za to nalaze nijedan valjan dokaz.
Ebu Jezid El-Bistami je govorio: "Neka sam ja slavljen, neka sam slavljen, kako sam ja samo uzvišen! Allaha mi, moj bajrak je veći od Muhammedovog! Pod mojim bajrakom su svi vjerovjesnici od ljudi i džinna!"
A drugi tvrde da njihovi šejhovi Poslanika s.a.v.s. vide u budnom stanju. To se samo njima 'dešava'. Poslanika s.a.v.s. nakon smrti i ukopa niko od ashaba nije vidio, ali eto danas među dervišima ima i onih koji su bolji od njih i tako nešto mogu. Da nas Allah sačuva od takvih gluposti.
Ahmed Et-Tidžani, (1815. god.) je tvrdio da se susreo s Poslanikom s.a.v.s. i s njim direktno razgovarao, pa mu je Poslanik s.a.v.s., rekao da uči slijedeći salavat: "Allahumme salli 'ala sejjidina Muhammedinil – fatihi lima aglika, vel-hatimi lima sebeka, nasiril-hakki bil-hakki, el-hadi ila siratikel-mustekim, ve 'ala alihi hakka kadrihi ve mikdarihi el 'azim.", i rekao mu: "Ko ga prouči jedanput kao da je proučio Kur'an 6000 puta.[2] Svaki komentar na ovo je suvišan.
SUFIJSKE EVLIJE
Po islamskom učenju, svaki musliman koji se pokorava Allahu, ostavlja ono što mu On zabranjuje i slijedi sunnet Njegovog Polsanika s.a.v.s., je evlija. U Kur'anu i sunnetu se nigdje ne kaže da su kerameti dokaz da je neko evlija.
Međutim, sufije po pitanju evlija imaju više stavova. Jedni ih smatraju nižim od Allahovih poslanika, drugi ih uzdižu iznad njih, treći ih poistovjećuju sa Allahom u svim božanskim svojstvima, tvrdeći da evlija daje opskrbu, stvara, oživljava i usmrćuje, i ima neka zaduženja u svemirskim događanjima.
Po njihovom ubjeđenju evlije imaju hijerarhiju po kojoj najveći stepen, deredža 'gavsa', zatim 'kutba', pa 'bedela' i 'nedžba'. A sve evlije se noću okupljaju u Mekkanskoj pećini Hira radi uvida u sudbine.
Ahmed Et-Tidžani je rekao: "Allah je u stanju da poslije mene pošalje drugog evliju, ali On to neće učiniti, isto kao što neće ni novog poslanika poslati nakon Muhammeda s.a.v.s."
Neki od sufija ne vjeruju u tako nešto, ali se 'približavaju' Allahu prizivanjem umrlih evlija. Tome ih uče njihovi najveći šejhovi.
Tako je Ed-Dusuki izjavio: "U mojoj ruci je bio džehennem, pa sam ugasio njegovu vatru, i džennet pa sam otvorio njegove kapije. Niko me neće posjetiti, a da ga neću uvesti u džennet zvani Firdevs… I nikada evlija nije bio sjedinjen s Allahom, a da s Njime nije razgovarao kao što je Musa a.s. s Njime razgovarao."
Brate, ne vjeruj Ed-Dusukiju nego vjeruj Allahu s.v.t., koji poručuje: "Njegovoj kazni nećete umaći ni na Zemlji ni na nebu, a nemate, mimo Allaha, ni zaštitinika ni pomagača."[3]
Sve je to tako daleko od čistog islama u kome evlija ni sebi ni drugome ne može nikakvo dobro pridonijeti. A tako je mnogo derviša koji tavafe oko mezara evlija i upućuju im dove, što predstavlja širk. To sam svojim očima vidio u jednoj velikoj džamiji u Damasku (Sirija). Uzvišeni Allah kaže: "Samo se Njemu možete moliti! A oni kojima se pored Njega mole – neće im se odazvati, kao što ni voda neće stići u usta onome koji prema njoj samo dlanove svoje pruži; molitva nevjernika je stvar izgubljena."[4]
Zemljom nije hodao bolji čovjek od Muhammeda s.a.v.s., a njemu Allah s.v.t. kaže: "Reci: "Ja se samo Gospodaru svome klanjam, i nikoga Njemu ravnim ne smatram." Reci: "Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas kakvu korist pribavim."[5]
Omiljena sufijska mjesta su kaburi evlija. I gdje god oni vode glavnu riječ oni podižu kabure, ograđuju ih, uljepšavaju i osvjetljvaju. A u islamskom svijetu se širk najviše čini kod kabura. Kod njih prizivaju mrtve šejhove od kojih se traži porod, opskrba, kiša, sreća, uspjeh, i sl. Allah s.v.t. onima koji tako misle poručuje: "Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! – Njemu ćete se vratiti."[6]
Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju evlije (zaštitnike) i govore: "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili."[7]
[1] A'raf 143-144.
[2] Vidi njihovu knjigu: Dževahiru el-me'arif ve bulugu el- emani fi fidi sejjidi Ebil 'Abbas Et-Tidžani 1/136
[3] Ankebut 22
[4] Ra'd 14
[5] Džinn 20-21
[6] Ankebut 17
[7] Zumer 3
SUFIJSKI KERAMETI
Kerameti su nadnaravna djela Uzvišenog Allaha koje Allah daje nekome od Svojih dobrih robova. Onaj kome se takvo nešto desi je u narodu poznat kao evlija. Međutim, po islamskom učenju pojam evlije je različit. Svaki vjernik je Allahov evlija. A što se tiče nadnaravnih djela, ona sama po sebi nisu ničemu dokaz. I kada bi nekoga vidjeli da leti po nebesima bez ikakve letilice, to samo po sebi nije dokaz da je dotična osoba evlija. Možda ga nose šejtani, možda obmanjuje vid onoga koji ga posmatra, možda se radi o sihru i magiji. Zato za nas uopšte nije bitno to što je nekom od ljudi dato neko nadprirodno djelo, jer ono samo po sebi ništa ne dokazuje. Vjernik gleda u njegova djela, pa ako ona budu u skladu s Allahovom vjerom, onda može tu osobu smatrati dobrom.
Razlika između kerameta i mu'džiza je u tome što se mu'džiza dešava na molbu nekog od Allahovih poslanika, a keramet nekom od Allahovih dobrih robova. Mnogi ne prave razlike između kerameta i magije koju čine najgora stvorenja koja hodaju ovom zemljom.
Međutim, kerameti su kod sufija nešto sasvim drugo. To se kod njih postiže duhovnim vježbama. Prof. Muhammed Handžić nam govori o stavu Hasana Kjafije Prušćaka po tom pitanju, pa kaže: "Prezirao je derviške šejhove svog vremena, suprostavljao se njihovom učenju, i dolazio im s jasnim šerijatskim dokazima. Između ostalog im je govorio: 'Da se keramet postiže duhovnim vježbama i ja bih ga postigao…'[1]
'Kerameti' nekih derviških šejhova su tako krivotvoreni i jadni da je suvišan svaki komentar. Zato ćemo pomenuti samo neke od 'kerameta' zabilježenih u njihovim knjigama, i prepustiti čitaocu da o njima sam formira svoje mišljenje.
Eš-Ša'rani kazuje: "Šejh Ibrahim bi pri ulasku u neko nepoznato mjesto, selam poimenice nazivao svakom pojedincu, i malom i velikom, kao da je među njima odrastao. Potom bi se potpuno go popeo na mimber i održao ljudima hutbu."
El-Menavi nam govori o kerametima Muhammeda Es-Sa'idija: "Njemu su se događali mnogi kerameti, od kojih je i to da bi mu došao lav, pa bi ga on zajahao i na njemu išao kuda god hoće."
A za šejha Ahmeda Es-Sadija kaže: "Kada bi šejh Ahmed pao na sedždu ostao bi na njoj godinu dana, tako da bi na njegovim leđima nikla trava i drugo rastinje."
Jedan od sufijskih kutbova kaže: "Da se ne stidim Allaha pljunuo bih na Njegov džehennem i on bi se pretvorio u džennet."
Eš-Ša'rani priča o kerametima šejha Jusufa El-'Adžmija: "Pogledao je u psa pa su ga počeli svi psi slušati i slijediti. Kada bi krenuo svi psi bi krenuli, a kada bi zastao svi bi zastali. Javili su to šejhu Jusufu, pa je poslao čovjeka do tog psa da mu kaže: 'Neka si bijedan i jadan', pa su se psi okrenuli protiv njega i počeli ga ujedati. Potom je šejhov pogled ponovo pao na tog istog psa, pa su ga psi ponovo počeli poštivati. I kada se pas razbolio, dolazili su mu psi sa svih strana i za njim žalosno plakali. Krepao je, pa je tuga za njim među psima porasla. Posvuda se čuo lavež pasa. Nekim ljudima je došao ilham (nadahnuće) da tog psa pokopaju. I od tada su svi psi koji su ga poznavali, svake godine posjećivali njegov kabur. A kakav bi tek ugled imao čovjek kojeg bi on pogledao?!"
"Učeniku Ebu Jusufa Ed-Dehmanija je umro sin, pa se ražalostio. Došao mu je šejh Ebu Jusuf i njegovom mrtvom sinu naredio: 'Ustani', i on je ustao i dugo nakon toga živio."
Ebu Talib El-Mekij kazuje: "Korak od Allahovog evlije se proteže na 500 godina. On jednom nogom stane na brdo Kaf, a drugom na neko drugo brdo i načinivši samo jedan korak obiđe cijelu zemaljsku kuglu."
Muhammed Ahmed Fergali nam kazuje o kerametu svoga šejha, pa kaže: "Jednog dana je krokodil pojeo kćerku Muhejmira En-Nekiba, pa je plačući otrčao do šejha, koji mu naredi: 'Idi na mjesto, gdje ju je krokodil pojeo i na sav glas ga zovni i reci mu da dođe kod mene'. I on ga je zovnuo. Krokodil je izašao iz vode i došao pred šejhovu kuću. Šejh je naredio kovaču da mu izbije sve zube, a potom krokodilu naredio da iz svoje utrobe izbaci djevojčicu, što je on poslušno učinio. Potom je šejh od njega uzeo zavjet da više nikada neće nikoga iz tog mjesta pojesti, i on je sa suzama u očima otišao prema rijeci."
A sada poslušaj Allahove riječi: "Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji, On život i smrt daje, i vi osim Allah nemate ni zaštitnika ni pomagača."[2]
Ebu Nasir Et-Tusi nam kazuje o "kerametima" svoga šejha Muhammeda ibn Alija El-Kitanija, pa kaže: "Na tavafu (oko Kabe) je proučio 12 000 puta cijeli Kur'an."
Zamislite, ako je svaki dan proučio cijeli Kur'an koji ima 600 stranica, trebale su mu 33 godine da ga prouči 12 000 puta. A onaj ko ga prouči prije tri dana nije ga razumio. Tako nešto, zaista, niko ne može osim sufijski šejh!
Šejh Et-Tidžani za evlije kaže: "Ni jedan evlija u džennet neće ući bez obračuna, osim ja."
Egipatski derviš Abdurrahim El-Kanavi priča o kerametu svoga šejha: "Dok smo, jednog dana, sjedili kod šejha, među nas je s neba sišao nekakav duh o kome ništa nismo znali. Šejh je s njim razgovarao oko sat vremena da bi se on potom uzdigao na nebesa. Pitali smo ga o čemu se to radi, pa nam je rekao: 'To je bio melek koji je počinio grijeh, pa je pao s nebesa među nas da od mene zatraži šefa'at (zagovorništvo da mu Allah oprosti). Ja sam to učinio i moj šefa'at je primljen te se on ponovo vinuo u nebesa."
Ako povjerujemo šejhu, šta ćemo onda s Allahovim riječima u kojima Allah tvrdi da Njegovi meleki ne griješe?
"O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti."[3]
Pripadnici nekih derviških redova se udaraju sabljama, i gutaju vatru i time dokazuju da su evlije i da posjeduju keramete.
A u stvari se radi o šejtanskim trikovima kojim obmanjuju neuke. Uzvišeni kaže: "Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati;"[4]
Hinduski mušrici (Sike) su u gutanju vatre i probadanju sabljama vještiji od tih "naših" derviša, pa hoćemo li i za njih reći da su evlije?!
Eto to vam je sufizam. Gomila bajki izmiješanih s kojekakvim virdovima i zikrovima koje nije objavio Uzvišeni Allah i s kojima nije došao Njegov Poslanik. I onaj ko u njih povjeruje, taj je, zaista u stanju povjerovati u sve što mu šejh kaže. S takvim je lahko manipulisati, jer su u potpunosti isključili svoj razum.
Onaj ko vjeruje da mrtvog može oživiti neko mimo Allaha s.v.t., veći je nevjernik od predislamskih Arapa za koje Allah s.v.t., tvrdi da su vjerovali u to da samo Allah oživljava, daje opskrbu, spušta s neba kišu: "A da ih upitaš: 'Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio?' – sigurno bi rekli: 'Allah!' Pa kuda se onda odmeću? Allah u izobilju daje hranu onome kome hoće od robova Svojih, a nekome i uskraćuje; - Allah, zaista, zna sve. A ako ih upitaš: 'Ko s neba kišu spušta i njome mrtvu zemlju oživljava?' – sigurno će reći: 'Allah!' a ti reci; 'Hvala Allahu!' ali većina njih ne shvaća."[5]
Oni su ispravnije razumijevali Allahovu moć, jer su vjerovali da samo Allah stvara, hrani, ravna svemirom, uvodi u džehennem i džennet … Pa koliki li je tek onda širk nekih današnjih derviša?!
Onaj ko vjeruje da se Bog utjelovljava u svakom insanu, veći je nevjernik od kršćana koji kažu da se Bog otjelovio samo u Isau i Merjemi. Kršćani tvrde da postoje tri boga (neuzubillah), a zagovornici "hulula" tvrde da je svako stvorenje bog, jer se bog po njima utjelovio u svemu. Zato neki njihovi šejhovi nazivaju svinji i psu selam i govore: "lebejke ve sa'dejk" što znači 'odazivam ti se gospodaru'. I šta nam je preostalo da kažemo na sve to osim: "Neka ih Allah uputi i očisti njihove umove i srca od takvog smeća!"
Nad njihovim "kerametima" se zdrav razum zgraža. Pa zar ćeš, brate dragi, krenuti za takvim luđacima i vlastitim rukama se baciti u propast. Zar ćeš umjesto s čistog islamskog vrela piti s vrela mitova i bajki. Kloni se dedždžala koji i od tebe traže da ne učiš, ne čitaš, ne postavljaš pitanja, nego traže da pred njima budeš kao mrtvac, bez vlastite ideje, volje, ličnosti. Oni znaju da ne mogu obmanuti učenog i zato od tebe traže da isključiš vlastiti razum kojim te je Allah obdario. A onoga ko progleda nakon što mu um obasja svjetlost znanja oni odbacuju, etiketiraju ga kako se njegova riječ ne bi kod naroda prihvatala.
Imam Šafija, neka je Allah s njim zadovoljan, je rekao: "Čovjek koji prihvati dervišluk jutrom, neće dočekati podne, a da ne postane pravi ahmak."
A onome kome se dopadaju sufijski "kerameti", preporučujemo Ša'ranijevu knjigu "Et-Tabekat el-kubra", jer je ono prepuno takvih izmišljotina.
[1] Nurul jekini fi Usuli ed-dini fi šerhi 'akaide Et-Tahaviji, od Hasana Kjafije El-Akhasarija, u obradi dr. Zuhdije Adilovića, str.
[2] Tevbe 116
[3] Tahrim 6
[4] Zuhruf 36
[5] Ankebut 61-63
SUFIJSKA VJERA U DŽEHENNEM I DŽENNET
Pravi sufija od Allaha ne traži da ga uvede u džennet. Za njega je to velika manjkavost. On žudi da se s Allahom sjedini, da spozna gajb (tajanstveni svijet) i postigne pravo na upravljanje svemirom. Eto to je džennet sufija.
Isto tako je sa džehennemom. Sufija od njega ne bježi niti Allaha moli da ga od džehennema udalji. To je osobina robova, a sufija je slobodan. A zašto bi i bježali od džehennemske vatre kada vjeruju da im ona ništa ne može, i koja bi se ugasila, ili pak, u džennet pretvorila kada bi neki od sufija u nju ušao. Poslušajte šta oni o tome kažu:
Ebu Jezid El-Bistani je govorio: "Džennet nije ništa drugo do dječja igračka." Jedan od njihovih "kutbova" je rekao: "Da se ne stidim Allaha pljunuo bih na Njegov džehennem i on bi se pretvorio u džennet."
Možeš li zamisliti da je jedan od njihovih šejhova rekao: "Mi Allaha ne obožavamo iz želje da uđemo u džennet, niti bojeći se džehennema!"
A Uzvišeni Allah, Svoje poslanike hvali zato što Ga skrušeno mole da ih uvede u džennet i da ih sačuva džehennema, pa kaže: "Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni."[1] Tj. nadali su se džennetu i strahovali od džehennema. Pa koga to treba (po)slušati: Allaha s.v.t. ili derviše!? U drugom ajetu Allah s.v.t. nam poručuje: "a Njemu se molite sa strahom i nadom;"[2]
Šejh Muhammed Morgani kaže: "Onoga ko mene vidi, i onoga ko vidi onoga koji je mene vidio… itd. (pomenuvši pet generacija koje su jedne druge vidjele) toga neće džehennemska vatra pržiti."
Pa ako je on u pravu, pa čemu onda Kur'an i sunnet, kakav smisao imaju iman i činjenje dobrih djela, kada je onome ko njega vidi sve dopušteno i nema čega da se boji. Ebu Džehlu nije bilo od koristi to što je vidio Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, a eto derviše će viđenje Morganija "spasiti" od vatre. Pa može li to zdrav razum prihvatiti?!
Eto, tako sufizam iznova protivurječi čistom islamskom učenju. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, ni svojoj kćeri ne može na Sudnjem danu pomoći, a eto Morgani "može". Poslanik sallallahu alejhi ve sellem svojoj kćeri Fatimi radijallahu anha kaže: "Fatima, znaj da te ja od Allaha ni najmanje ne mogu zaštititi." Time je savjetuje da radi što više dobrih djela i da se samo na Allaha oslanja, dok šejh Morgani tvrdi da je dovoljno da njega neko vidi, pa da bude sačuvan i spašen.
SUFIJSKA VJERA U IBLISA I FARAONA
Sufije veličaju Iblisa, uzdižu ga i prema njemu osjećaju sažaljenje. Među njima i onih koji vjeruju da je najbolji iman Iblisov iman, zato što on nikome nije pao na sedždu osim Allahu subhanehu ve te'ala. Njemu je Allah subhanehu ve te'ala oprostio i uveo ga u džennet.
A Uzvišeni Allah u Svome Kur'anu jasno kazuje da se na Iblisa rasrdio, prokleo ga, iz dženneta protjerao i od Svoje milosti udaljio. Ali, za njih je, i pored svih tih ajeta najbolja akida (vjerovanje) Iblisova akida, zato što on nije pao na sedždu stvorenju, Ademu. Oni gube iz vida to da meleki na sedždu nisu pali zbog Adema alejhi selam, nego zbog Allahove subhanehu ve te'ala naredbe. Uzvišeni Allah za Iblisa kaže: "Meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili, osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik."[3]
"on se uzoholio i postao nevjernik."[4]
Tako je i s faraonom. On je, po mišljenju sufija, i bolji vjernik i znaniji od Musa alejhi selama, jer je rekao: "Ja sam vaš gospodar najveći."[5], i time pokazao da je sve što egzistira Bog. Tako je, po njihovom mišljenju, faraon, vjernik i zaslužuje džennet.
Eto opet sufije jedno, a Allah subhanehu ve te'ala drugo. Onaj ko je čitao Kur'an zna da Allah subhanehu ve te'ala, u veoma mnogo ajeta faraona oslovljava kafirom i garantuje mu da će ga uvesti u džehennem, a već smo vidjeli šta o njemu kažu neke sufije, pa da vidimo šta o njemu kaže Uzvišeni Allah:
"…a faraon je zaista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio."[6]
"…a faraonove ljude zla kob zadesi. Oni će se ujutro i naveče u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: 'Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!'"[7]
"O velikaši", - reče faraon – "ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jar ja mislim da je on, zaista, lažac!’"[8]
SUFIJE I ZIKR
Ono što se danas smatra sufizmom (dervišlukom) je uglavnom skup mušričkih ubjeđenja i novotarija u vjeri, kao što je prizivanje Abdulkadira Gejlanija, ili riječi: "meded meded…" ili upućivanje dova kutbovima i šejhovima, i grupni zikr uz povijanje za koje u vjeri ne postoji nikakav dokaz.
Sljedbenici svih derviških tarikata uče zikrove koje su izmislili njihovi šejhovi, i s kojima islam nema ništa zajedničko. Svi oni zikr obavljaju zajednički, dopuštaju ples, povijaju se desno i lijevo, podižu glas u toku zikra, koriste defove i druge muzičke instrumente, prizivaju Allaha imenima koja On sebi nije dao niti Ga je njima prizivao Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.
A Allah subhanehu ve te'ala kaže: "Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene."[9]
Podizanje glasa u toku zikra je zabranjeno.
A Uzvišeni Allah kaže: "Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole."[10]
Derviški zikr su propisali njihovi šejhovi i oni smatraju da je učenje baš tog zikra ibadet, dok je zikr koji je propisao Uzvišeni Allah u Kur'anu ili je njemu poučio Svoga Poslanika, zikr običnog svijeta. Tako su riječi: 'la ilahe illallah', zikr običnih ljudi, a riječi 'Hu' ili 'ah' zikr derviša.
Zato je njihov zikr veoma čudan, a ponekad i smiješan. Obično ga počinju izgovaranjem riječi 'Allah… Allah… Allah… Allah… Allah…' (nakšibendije ga nazivaju srčanim zikrom), da bi neosjetno prešli na riječ 'ah… ah… ah… ah… ah…', ili 'Hu… Hu… Hu… Hu… Hu…' I kao da su potpuno zaboravili riječi Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: "Najbolji zikr je: 'la ilahe illallah'!"
Uzvišeni Allah kaže: "Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!"[11] A kada su to riječi: 'Hu… ili ah…' i sl. bile Allahova imena?!
Derviši, naravno, imaju svoje tumačenje Objave. Pogledajte kako oni ovdje iskrivljuju Kur'an, kako bi iznašli dokaz za svoje zablude. Navode Allahov subhanehu ve te'ala ajet: "Reci: 'Allah!' Zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju." En'am 91, i to im je dokaz da treba zikr činiti izgovaranjem riječi 'Allah'. Takav način iznošenja dokaza je potpuno pogršan, i na taj način se može naći dokaz za sve. Tako npr. možete Allahovim subhanehu ve te'ala riječima: "Tako mi vremena, - čovjek je, doista, na gubitku,"[12] dokazati da je svaki čovjek gubitnik u svakoj situaciji. Međutim, to je pogrešan način korištenja dokaza, jer time je misao još uvijek nedorečena, te se moraju uzeti u obzir i ajeti koji slijede.
Kur'an se ne može tumačiti neprirodnim isijecanjem pojedinih dijelova iz konteksta koji se ne da raščlanjivati. Derviši, namjerno prešućuju ajete koji prethode ajetu iz koga oni uzimaju dokaz za svoju zabludu. Oni neukim neće da kažu da je ajet koji su oni pomenuli, samo odgovor na upit u ajetu pomenutom prije njega. A sada čitajte taj ajet s ajetima koji mu prethode, pa sami zaključite da li ajet ukazuje na to da zikr treba obavljati izgovaranjem same riječi 'Allah' ili ukazuje na nešto drugo.
Uzvišeni Allah kaže: "Reci: 'A ko je objavio Knjigu koju je donio Musa kao svjetlo i putokaz ljudima, koju na listove stavljate i pokazujete, - a mnoge i krijete-, i poučavate se onome što ni vi ni preci vaši niste znali?' Reci: 'Allah!' Zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju."[13] Tj. Reci: 'Allah je objavio Knjigu koju je donio Musa.'
Sufija isto tako kaže: "Bojim se da izgovarajući riječi: 'la ilahe illallah' koje znače 'nema boga osim Allaha', ne umrem između negacije i potvrde koje se u njima nalaze. Zato izgovaraju samo Allahovo ime ponavljajući 'Allah' ili umjesto njega izgovaraju ličnu zamjenicu trećeg lica 'hu' (On). Takav način zaključivanja je u potpunosti pogrešan, jer u vjerodostojnom hadisu se kaže da se djela vrijednuju prema namjerama. I niko neće umrijeti kao nevjernik, ako ne bude u srcu nevjernik.
Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je tražio da se samrtnik podsjeća na riječi: 'la ilahe illallah', jer će onaj čije posljednje riječi budu la ilahe illallah, ući u džennet." A da postoji ikakva opasnost od smrti između negacije i potvrde, Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ne bi tražio od samrtnika koji svakog momenta može umrijeti da izgovara te riječi, nego bi od njega tražio da zikr čini izgovarajući samo riječ 'Allah', ili pak, zamjenicu trećeg lica muškog roda kao što to rade sufije. Naravno, sufijski zikr je u potpunoj suprotnosti s islamskim učenjem.
Zikr je vrsta ibadeta, a sve ibadete je propisao Allah subhanehu ve te'ala. I onaj ko nekome propiše način na koji će obavljati određeni zikr, ili mu odredi vrijeme ili količinu, on mora imati za to dokaz u Kur'anu ili sunnetu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, jer je vjerodostojnim putem do nas prenesen hadis: "Ko unese u ovu našu stvar (vjeru) što nije od nje, to mu se odbija."
Propisivanje zikra, njegove kakvoće, količine ili vremena je isključivo pravo Uzvišenog Allaha, i svako ko se u to petlja kvarta se u Allahovo. Zato su svi načini zikrova i virdovi koje ne nalazimo u životu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem neprihvatljivi, bez obzira ko ih propisao.
A tvrdnja da šejh uzima znanje direktno od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, ili pak, direktno od Allaha subhanehu ve te'ala je samo podla laž na Allaha subhanehu ve te'ala i na Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Šerijat se ne uzima iz snova. Islam je upotpunjen prije smrti Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i niko nam ne treba u njega ništa po svome prohtjevu unositi. "
DOVE KOD SUFIJA
Većina sufija pored Allaha subhanehu ve te'ala upućuju dove i vjerovjesnicima, i živim ili mrtvim evlijama. Često ponavljaju sljedeće riječi: 'Ja Resulullah! El-Meded El-Meded… Ja Resulullah, alejku el-mu'temed!', a to znači: 'O Allahov Poslaniče, pomozi nas, pomozi nas… O Allahov Poslaniče, na tebe se oslanjamo!' Neki od njih u dovi prizivaju mrtve i govore: 'O Džejlani podari mi opskrbu, o Rufa'i izliječi me, o Šazili pomozi me!' Takve dove su pravi širk.
Uzvišeni Allah zabranio je da se bilo kome pored Njega upućuje dova, pa kada bi se radilo o najodabranijem Poslaniku, ili Allahu najbližem meleku. Dova se upućuje samo Uzvišenom Allahu.
"i, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi, uistinu, nevjernik."[14]
"Ako ih upitaš: 'Ko je stvorio nebesa i Zemlju?', sigurno će reći: 'Allah!', a ti reci?: 'Mislite li vi da bi oni kojima se, pored Allaha, klanjate mogli otkloniti štetu, ako Allah hoće da mi je učini, ili, da bi mogli zadržati milost Njegovu, ako On hoće da im je podari?'"[15]
Dova je ibadet isto kao i namaz. I kao što se nikome osim Allahu subhanehu ve te'ala ne može klanjati, tako se nikome drugom ni dova ne smije upućivati. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže: "Dova je ibadet."[16]
Tako onaj ko klanja, posti, obavi hadždž, ali uz to traži pomoć od mrtvih ili od meleka, taj je mušrik. Ako bude posavjetovan, pa ustraje u svome širku, umro je kao mušrik, te se ne gasuli, ne klanja mu se dženaza, niko od muslimana ga ne nasljeđuje, ne kopa se u muslimansko groblje, ne smije se za njega moliti oprost grijeha, jer je počinio veliki širk koji izvodi iz islama. "
[1] Enbija 90
[2] A'raf 56
[3] Sad 73-74
[4] Bekare 34
[5] Nazi'at 24
[6] Junus 83
[7] Mu'min 45-46
[8] Kasas 38
[9] Enfal 2
[10] E'araf 55
[11] E'araf 180
[12] Asr 1-2
[13] En'am 91
[14] Junus 106
[15] Zumer 38
[16] Bilježi Tirmizi
DERVIŠI I IBADET
"Tesavvuf se u trećem i četvrtom stoljeću javlja zaodjenut u 'ruho' ibadeta, pobožnosti i odricanja, što je po islamskom učenju ne samo prihvatljivo, nego i pohvalno, da bi ubrzo nakon toga pokazao svoje pravo lice. Takav je slučaj sa svakom novotarijom. U vjeri se nikada nijedna novotarija nije pojavila, a da na samom početku nije bila upakovana u islamsko ruho koje je prihvatljivo, pa čak i pohvalno u očima onih kojima se ona nudi."[1]
I među današnjim sufijama ima onih koji vjeruju da su namaz, post, hadždž i zekat ibadeti običnog svijeta, i pošto oni sebe smatraju 'elitom' (hasah) ili 'elitom elite' (hasatul-hasah), imaju i svoj ibadet, koji njima priliči. Obično je to utapanje u Allaha ili samo srčani ibadet, ili obavljanje svakog namaza kod Ka'be iako on živi u sasvim drugoj zemlji, i sl. (da nas Allah subhanehu ve te'ala sačuva od takvih pomisli). I ako je cilj ibadeta običnog svijeta čišćenje srca, onda je zikr sufijske elite vezivanje srca uz Allaha kako bi direktno od Njega uzimali znanje… Zato je za takve sufije sasvim normalno da većinu noći provedu u grupnom zikru, koji im je propisao njihov šejh, a da ne ustanu na sabah namaz.
Stoga neke derviške sekte smatraju da su njihovi sljedbenici oslobođeni od činjenja ibadeta koji obavlja običan narod, te za njih ne postoji ni halal ni haram. "Oni su to već prevazišli."
Dokaz za to pokušavaju pronaći u 99-tom ajetu sure Hidžr tumačeći (shodno svojim ćejfovima) riječ 'jekin' spoznajom. Taj ajet je Besim Korkut (rahmetullahi alejhi) sasvim ispravno preveo: "i sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!" I sva islamska ulema se slaže u tome da je značenje riječi 'jekin' smrt. A Kur'an se najbolje tumači samim Kur'anom. Riječ 'jekin' nalazimo i u suri Muddesir i to s istim značenjem.
Uzvišeni kaže: "'Šta vas je u Sekar dovelo?' 'Nismo' – reći će – bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali, i Sudnji dan smo poricali, sve dok nam smrt (jekin) nije došla."[2]
I svako ko smatra da je prije smrti oslobođen od islamskih obaveza, namaza, posta i sl. je već u potpunosti okrenuo leđa islamu i izašao iz njegovih okvira. Zato su šeriatski sudovi mnoge sufije osudili na smrt zbog otpadništva od islama.
Ako neko misli da se to dešavalo tamo negdje daleko od nas, vara se. Dok je Allahov šerijat vladao Bosnom sufije nisu mogle širiti svoje zablude. "Kada se Hamza Bosnevi, šejh Biramijskog tarikata, 968. h. godine osmjelio pozivati sufijskim idejama koje su bile sušta suprotnost šerijatu, najpoznatije istambulske kadije su ga osudile na smrt. Pogubljenju je prisustvovao jedan od njegovih murida, koji je, tom prilikom, sam sebe ubio nožem učinivši sebe kurbanom kojeg prinosi svome šejhu. Međutim, sjeme koje je on posijao nije iskorijenjeno njegovim pogubljenjem. Njegovi muridi koji su sebe smatrali sljedbenicima 'tarikata i hakikata' nastavljaju u Bosni širiti njegovo učenje, sve dok im u kraj nije stao šerijatski kadija Hasan Kjafi Prušćak i njegovi saradnici, koji su neke od njih osudili na smrt, neke protjerali, dok su se preostali pokajali, tako da im se sjeme zatrlo."[3]
Onaj ko želi provjeriti podatke o sufijskim zabludama neka se obrati na sljedeća sufijska djela:
- 'El-Futuhat El-Mekkije', koju je napisao Ibn Arebi,
- 'Kutu el-kulubi' koju je napisao Dževni
- 'Et-Tavasin' koju je napisao Halladž.
Ta djela su osnovni izvori 'njihove vjere' i ona su prepuna širka i kufra, tako da su onome ko se na njih osloni dovoljna da ga odvedu na dno džehennema.
Međutim, musliman drugog muslimana nikada ne proglašava nevjernikom, nego ukazuje na postupke koji predstavljaju kufr ili širk, te kaže da je onaj ko radi tako i tako, ili ko vjeruje u to i to, on je nevjernik ili mušrik. Zato ovdje skrećemo pažnju na to da nisu sve sufije (derviši) nevjernici, niti mušrici, ali svi su, posigurno, u zabludi. Svi oni rade ono s čime nije došao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, i svi čine novotarije. Mnogi ne znaju bit sufizma, a kada bi znali o čemu se radi pokajali bi se. I cilj ovog rada je upravo to, ukazati na zastranjivanje, kako bi razumom obdareni razmislio, jer Allah subhanehu ve te'ala kaže: "i nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti."[4]
ISLAMSKI STAV PO PITANJU IBADETA
Islam posjeduje preciznu vagu kojom se vrjednuju djela. I samo se njome može i treba, odvagati svako djelo koje se čini da bi se znalo da li je ono ibedet ili nije. Pa neka i sufije svoje postupke i cio sufizam na nju stavi.
OSNOVNI PREDUSLOVI DA BI NEKO DJELO BILO IBADET
1. Da se taj ibadet čini samo u ime Allaha subhanehu ve te'ala
Uzvišeni Allah kaže: "Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!"[5]
Ako se u ibadet uvuče i najmanji vid širka pokvariće cio ibadet.
Uzvišeni Allah kaže: "A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su čInili."[6]
2. Da se čini iz ljubavi prema Allahu subhanehu ve te'ala
Uzvišeni Allah kaže: "Reci: "Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!"[7]
Uzvišeni nam ovim ajetom kazuje da se ljubav prema Njemu subhanehu ve te'ala ogleda kroz pokoravanje Njemu i kroz slijeđenje Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Ljubav je jedan od najbitnijih temelja na kojima se gradi ibadet, ali nije i jedini. Dakle, u ibadetu nije dovoljna samo ljubav, jer onaj ko Allahu subhanehu ve te'ala čini ibadet samo iz ljubavi taj je otpadnik od vjere, ko ga čini samo iz straha iman mu je manjkav, a ko ga čini iz ljubavi i iz straha taj je pravi vjernik. Kršćani su iz ljubavi prema Isa alejhi selamurekli da je on Božiji sin, i upravo su time postali nevjernici.
3. Da je način na koji se obavlja propisan od strane Allaha subhanehu ve te'ala
U činjenju ibadeta nema mjesta za ljudsko mišljenje. Način na koji se on obavlja je objašnjen Kur'anom ili sunnetom. Tako npr. namaz otpočet sa selamom ili učenjem sure se ne smatra ibedetom i neće biti primljen, jer svojom kakvoćom protivrječi šerijatskom načinu obavljanja namaza.
4. Da nam je jedini uzor u činjenju tog ibadeta Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem
Uzvišeni Allah kaže: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje."[8]
Uzvišeni Allah kaže: "Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite;"[9]
A Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže: "Ko unese u ovu našu stvar (vjeru) što nije od nje, to mu se odbija."[10]
"Klanjajte onako kako vidite da ja klanjam."[11]
"Od mene uzmite obrede (hadžske)."[12]
5. Ibadet je određen vremenski i količinski
Od ibadeta se ne može po vlastitom hiru nešto oduzimati, niti mu se smije nešto samovoljno pridodavati. Ako bi neko npr. ikindijskom farzu oduzeo četvrti ili mu dodao peti rekat, pokvario bi cio namaz.
Ibadet je vezan za određeno vrijeme. Tako se npr. hadždž obavljen u ramazanu ne prima i ne smatra ibadetom, jer ramazan nije vrijeme za obavljanje hadždža.
Uzvišeni Allah kaže: "Hadždž je u određenim mjesecima;"[13]
6. Neki ibadeti se obavljaju samo na određenim mjestima
Neki ibadeti su vezani za određeno mjesto i ako se obave na drugom mjestu neće biti valjani. Ako bi neko npr. tavafio oko Poslanikove sallallahu alejhi ve sellem džamije umjesto oko Kabe, njegov tavaf je novotarija i gubi svojstvo ibadeta.
7. Pametan i punoljetan musliman je zadužen činjenjem ibadeta sve do svoje smrti
Uzvišeni Allah kaže: "I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!"[14]
"O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!"[15]
Pa stavimo i sufizam, a naročito ibadet sufija na ovu vagu, da bismo vidjeli da li su njime zadovoljni Allah i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.
Ibadet je sve ono što Allah voli od riječi, djela i ubjeđenja, i on je isključivo pravo Uzvišenog Allaha, a korist od njega se vraća onome ko ga čini.
- Onaj ko odbije da obavlja ibadet taj je ohol.
- Ko ga čini Allahu i još nekom taj je mušrik.
- Ko ga čini Allahu, ali na način koji nije u skladu sa šerijatom je novotar.
- A onaj ko ga čini isključivo Allahu i to na način koji je vjerom propisan taj je pravi vjernik.
Pošto je ibadet čovjeku potrebniji od hrane, a on ga nije u stanju spoznati svojim vlastitim umom, Allah subhanehu ve te'ala je na Sebe preuzeo obavezu da mu putem Objave i Svojih poslanika objasni kako ga treba činiti.
Uzvišeni Allah kaže: "Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: 'Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!'"[16]
I onaj ko ibadet čini po vlastitom ukusu, taj ga ne čini Allahu subhanehu ve te'ala nego svojoj strasti i svome šejtanu koji mu tu novotariju uljepšava.
Uzvišeni Allah kaže: "Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?"[17]
[1] Vidi: "Tarihut-tesavvufi el-islamijj" od Abdurrahmana Bedevija.
[2] Muddesir 42-47
[3] Nurul jekini fi Usuli ed-dini fi šerhi 'akaide Et-Tahaviji, str. 31
[4] Zarijat 55
[5] Kehf 110
[6] En'am 88
[7] Ali Imran 31
[8] Ahzab 21
[9] Hašr 7
[10] Bilježe Buharija i Muslim
[11] Bilježe Buharija i Muslim
[12] Bilježi Muslim
[13] Bekare 197
[14] Hidžr 99
[15] Ali Imran 102
[16] Enbija 25
[17] Džasije 23
ZAVRŠNA RIJEČ
Znajte da Propisivanje šerijata (zakona po kojem se mora živjeti) je isključivo pravo Uzvišenog Allaha. Samo On u potpunosti zna u čemu se krije korist po Njegove subhanehu ve te'ala robove, a u čemu šteta. A ako je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem istupio sa s nekim propisom, to je bilo samo sa Allahovim subhanehu ve te'ala dopuštenjem.
Ibadet, o kojem smo ovdje govorili, nam je propisan radi čišćenja duše. Uzvišeni Allah kaže: "Uspjeće samo onaj ko je očisti,"[1]
Allah subhanehu ve te'ala nije zadovoljan s prljavom dušom i u Svom džennetu ne želi prljavštinu, te je propisao način na koji će se ona očistiti, kao i način na koji će se ona očistiti, kao i način na koji će se od nečistoća čuvati.
Samo Onaj ko je u hrani stvorio sastojke kojima se može utoliti glad, i u vodi one koji gase žeđ može odrediti način na koji se duša hrani i čisti, i ona se ničim drugim ne može nahraniti niti očistiti. Duša se čisti samo Kur'anom, sunnetom i onim što se u njima nalazi, a svim drugim se samo prlja.
Allahovim subhanehu ve te'ala robovima, koji žive pod Njegovim nebom i na Njegovoj zemlji, koji jedu hranu koju je On dao i udišu zrak koji je On stvorio, niko osim Njega nema pravo propisivati šerijat ili ibadet.
Zato se vrati Allahovom subhanehu ve te'ala Kitabu i sunnetu Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Vrati se onome čemu su Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i ashabi radijallahu anhum naučavali, a kloni se svega što je u islam uneseno nekoliko stoljeća nakon njegove kompletne objave.
Kloni se sufizma koji je daleko od izvornog učenja, i raznih zikrova i virdova koje ti propisuje šejh, jer zikr je ibadet, a ibadet može propisati samo Allah subhanehu ve te'ala. To je isključivo Njegovo pravo. Čak ni Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ne smije po svome nahođenju propisati nikakav ibadet. Njegova zadaća je da prenese i pojasni ono što mu Allah subhanehu ve te'ala objavljuje.
Predislamski idolopoklonici su sebi i drugima propisali ibadete i propise, kao što je tavaf oko Kabe bez odjeće, zabrana jedenja mesa nekih životinja određenim osobama, i sl. pa je to Uzvišeni Allah strogo osudio: "Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?"[2] Njima se na kraju ajeta prijeti patnjom nesnosnom: "A nevjernike, doista, čeka patnja nesnosna."
Nikakve razlike nema između propisivanja virda od strane šejha, i mušričke zabrane jedenja halal mesa. Ni jedno ni drugo nije propisao Allah subhanehu ve te'ala, i ni zajedno ni za drugo ne postoji nikakav dokaz u Njegovoj Objavi.
Zato, sve svoje postupke stavi na islamsku vagu, odvagaj ih vagom šerijata, pa ćeš shatiti da u mnogim tvojim shvatanjima, riječima i djelima ima tako mnogo širka. I ni za kim, osim za Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem se ne povodi, jer će te svi drugi odvesti u zabludu.
Već smo vidjeli kada i gdje se sufizam pojavio i kuda on vodi. Od svoje pojave, pa sve do danas, je predstavljao zastranjivanje od ispravnog islamskog poimanja islama i zuhda (odricanja od dunjaluka), koji je u islamu nerazdvojan od sticanja znanosti, činjenja dobrih djela, naređivanja dobra, zabranjivanja zla i borbe na Allahovom subhanehu ve te'ala putu. Upravo zato je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem prezreo isposništvo nekih ashaba, njihovu želju za pretjeranim činjenjem nafila, odricanjem od dunjaluka, ženidbe, spavanja, lijepih jela, i sl.
Nakon što je sufizam došao u dodir s grčkom, indijskom i kršćanskom filozofijom, poprimio je još opasnije oblike, što su kolonizatori islamskog svijeta i drugi neprijatelji islama veoma vješto iskoristili, predstavljajući sufizam kao jedinog meritornog tumača islama, nastojeći preko njega ocrniti cio islam.
O dervišu, o sufijo, tebi govorim.
Zar nije vrijeme da se osvijestiš! Zar ćeš i dalje isključivati svoj vlastiti razum, kojim te Allah subhanehu ve te'ala nije bez razloga obdario, i nastaviti da misliš šejhovom glavom? Zar ćeš prodati ahiret za dunjaluk?! Povrati se Allahu subhanehu ve te'ala dok ti nije kasno. Ne vjeruj u bajke. Truhle kosti Džejlanija i Ajvaz Dede ne mogu od tebe otkloniti nikakvu nesreću niti ti priuštiti nekakvu korist.
Zar tvoj um još uvijek vjeruje u lažne keramete, i zar si još uvijek zadovoljan svojom pripadnošću sekti čiji su osnivači govorili 'da im Allah subhanehu ve te'ala šalje objavu koju piše lično Svojom rukom, da jednim korakom obiđu čitavu zemaljsku kuglu, da se uspinju na nebesa i na njima vide nekakve labudove, da se kod njihovih kitaba pojavljuje nekakva tajnovita svjetlost, da iz Bosne idu u Mekku i da tamo obavljaju svaki namaz? Zar tvoj um još uvijek vjeruje u tako nešto?
Sjeti se Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, koji je bolji od tvog šejha, sjeti se njegovog hidžretskog puta, njegovih izranjavanih nogu u džihadu. Sjeti se koliko je žudio za povratkom u rodnu Mekku. Islam je vjera koja ne izlazi izvan okvira prirodnih zakona. Tačno je da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem imao mu'džize, i da Allah nekim Svojim dobrim robovima daje keramete, ali ono što 'čine' neki sufijski šejhovi je prešlo sve granice. U njihove 'keramete' ne vjeruju više ni mala djeca, oni više ni za njih nisu. Pa kada ćeš i ti, brate sufijo, progledati?!
Znaj da posljednjim ljudima ovog ummeta nema selameta i spasa osim u onome u čemu su ga pronašli ashabi.
Kloni se onih koji te zovu novotarijama prije nego što nastupi Dan kada će mnogi govoriti: "Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli; Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!"[3]
"Ulazite u džehennem s narodima, sa džinnovima i ljudima koji su prije vas bili i nestali!’ – reći će On. I kad god neki narod uđe, proklinjaće onaj za kojim se u nevjerovanje poveo. A kad se svi u njemu iskupe, tada će običan puk reći o glavešinama svojim: "Gospodaru naš, ovi su nas u zabludu odveli, zato im podaj dvostruku patnju u vatri!" – "Za sve će biti dvostruka!" – reći će On-, "ali vi ne znate."[4]
Kloni se dova u kojima se krije širk i ne prizivaj onoga čije su kosti istruhle ili će istruhnuti. Ne prizivaj Allaha subhanehu ve te'ala na način koji ti nije On propisao, kao što su riječi: 'Hu… Hu…' i sl., jer izraz 'Hu…' je samo zamjenica trećeg lica, a nije Allahovo subhanehu ve te'ala ime.
Shvati da su sve vrste ibadeta, dove, zikr, obredi i sl. osnovni dio vjere i u njima nema prostora za ukus, prohtjev i ljudsko mišljenje. Onaj ko je objavio ovu vjeru, samo On ima pravo da propiše način na koji Mu se rob može približiti. I islam je samo ono što je On objavio preko Svoga Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Sve drugo je novotarija koju islam strogo osuđuje. A zar neko može znati islam bolje od Allaha subhanehu ve te'ala koji ga je objavio, ili Poslanika kojeg je Allah subhanehu ve te'ala podučio i poslao da bude tumač Njegove vjere?!
Uzvišeni Allah kaže: "I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; - eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili."[5]
Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ti poručuje: "…Onaj ko od vas bude dugo živio vidjeće veliko razilaženje. Vi se tada držite moga sunneta i sunneta mojih hulefair-rašidina. Toga se čvrsto prihvatite, a klonite se unošenja novina u vjeru, jer svaka novina u vjeri je novotarija, a svaka novotarija je zabluda."
Molim Allaha subhanehu ve te'ala da derviše izvede iz tmine na svjetlo, da s njihovih očiju skine debele zastore džehaleta, kako bi uvidjeli odakle potiče nauk koji oni slijede i kuda on vodi, i shvatili da je pravi put samo ono s čime je došao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, a sve drugo zabluda.
Gospodaru uputi i nas i njih na pravi put, na put onih s kojima si Ti zadovoljan, i put onih koji slijede Tvoj Kur'an i sunnet Tvog Poslanika! Amin!
LITERATURA
1. El-Mevsu'a el-mujessere fi el-edjani vel-mezahibi
2. Et-Tesavvuf el-menšeu vel meraddi', Šejh Ihsan Ilahi Zahir.
3. Hakikatu et-Tesavvuf, Salih ibn Fevzan ibn Abdullah El-Fevzana, Šarika
4. El-Usreh, koji izdaje islamski vakuf Holandije, br. 57, 1418. h.g.
5. Dairetil me'arif el-islamije
6. Kaladetul dževahir
7. Tarihut-tesavvufi el-islamijj" od Abdurrahmana Bedevija
8. Nurul jekini fi usuli ed-dini fi šemi 'akaide Et-Tahaviji, od Hasana Kati El-Akhasarija, u obradi dr. Zuhdije Adilovića
9. I'saru et-tevhidi juhattimu vesene es-sufijjeti, Abdulaziz ibn Baz
10. El-Futuhat El-Mekkije', od Muhjuddina ibn Arebija, Bejrut
11. Kitabu et-Tavasin' od Halladža, izdanje Lujsa Masnijuna, Pariz 1913. god.
12. El-Fikr-es-sufij fi davi el-kitabi ve sunneh, od Abdurrahmana Abdulhalika
13. Dirasatu havle et-tesavvuf, od Ihsana Ilahi Zahira
14. Dževahiru el-me'arif ve bulugu el-emani fi fidi sejjidi Ebil 'Abbas Et-Tidžani, štampanu u Egiptu 1961. god.
15. Kitabu el-minber, od Ebu Bekra El-Džezairija, vaiza iz Poslanikove sallallahu alejhi ve sellem džamije, štampana 1993. god.
[1] Šems 9
[2] Šura 21
[3] Ahzab 67-68
[4] A'raf 38
[5] En'am 153
