SKRUŠENOST U NAMAZU

Skrušenost u Namazu

Šejh Muhammed El-Munadždžid

Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao) citirajući riječi Uzvišenog: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Sura El- Bekare, 45) 

kaže: 

“Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.
 

Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeći kur’anski ajeti:

” Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” (Sura El-Mu’minun, 1-2) 

“ Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Sura El-Mu’minun, 10-11)
 

Uzvišeni Allah nam ukazuje da će skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugi osim njih. Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost. 

Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti.  Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik. 

Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medzmu’a-l-Fetava, 22/ 553-558)

O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: 

“ Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)

Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:

Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.
 

Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.
 

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao), objašnjava i ukazuje na
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:

” Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.” 

Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o Kur’anskih ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara  sa svojim Gospodarom). 

Ihsan znači ‘obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas !” Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj da kaže: 

“ U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.” 

U drugom hadisu je rekao: 

“O, Bilale, hajde da nas namaz odmori,” nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).” (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d) 

Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom (Medzmu’a-l-Fetava, 22/606- 607) 

Ebu Hurejre r.a. prenosi: 

“ Allahov Poslanik s.a.v.s je rekao: “Prvo zašta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu bude ispravan i primljen spasio se je i uspio. A ako mu namaz ne bude primljen izgubio je i propao.” (Tirmizi, hasen)

Prikirvanje skrušenosti - Huzejfa r.a. imao je običaj da kaže: “Čuvajte se
licemjerstva u skrušenosti”. Pa je upitan: ”Šta je to licemjerstvo u skrušenosti ? “ Odgovorio je: “Kada tijelo ispoljava skrušenost koje ne potiče iz srca.” Fudail Ibn Ijjad je rekao:”Ružno je vidjeti čovjeka da ispoljava skrušenost, koju ne posjeduje njegovo srce.” Neko je vidio čovjeka pogurenog tijela i ramena, pa mu je prišao i rekao, “Skrušenost je tu” ukazujući na srce, “a ne ovdje,” tapšuci ga po ramenima. (El- Medaridz, 521/1)

Kaže Ibnu-l-Kajjim (Allah mu se smilovao), objašnjavajući razliku između istinske bogobojaznosti i lažne skrušenosti licemjera:

” Bogobojaznost vjernika ogleda se u njegovom srcu koje je pokorno, ponizno i svjesno Allahove Veličine; puno strahopoštovanja i strepnje, dok se u potpunosti ne preda svome Uzvišenom Gospodaru. Stidljivo i sa ljubavlju poznaje Njegove blagodati i vlastite greške. Nema sumnje da će
skrušenost srca biti praćena i od ostalih organa tijela. Lažna bogobojaznost ispoljava se razmetanjem i pretvaranjem bez udjela srca.” 

Tako su se neki Ashabi utjecali Allahu riječima: “Gospodaru moj, utječem ti
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)

Skrušenost u namazu postiže se kada se srca isprazni i klanjač skoncentriše isključivo na namaz; sve ostalo se zanemaruje i zapostavlja. Samo tada on nalazi utjehu i uživanje u namazu, što potvrđuje Poslanik s.a.v.s: “…Radost moga srca je u namazu.” (Tefsir ibn Kesir, 5/456, Hadis se nalazi u Musnedu Ahmeda Ibn Hanbela, br. 3/128, i u Sahihu-l-Dzami’,
3124) 

Uzvišeni Allah spominje: “El-hasi’ine ve-l-Hasi’at (Ljudi i žene koji suponizni pred svojim Gospodarom)”, i opisao ih je kao stepen onih koji su
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poslušnima.” (Suea El-Bekara, 45) 

Iskreni vjernici, pokorni Allahu, se boje Njegove kazne i vjeruju u Njegovo obećanje i opomene. To znači da je namaz zaista težak, osim onima koji posjeduju skrušenost (Tefsir Ibn Kesir, 1/125) 

Skrušenost je veoma važna, ali ipak lahko iščezava iz srca ljudi. Rijetko je prisutna, posebno u vremenu u kojem živimo. Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao je: 

“ Prva stvar koja će biti uzdignuta sa zemlje – oduzeta od mog Ummeta jest skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna.” (Prenosi Et-Taberani u El- Kebiru i njegov sened je dobar.

El-Asr br.4