subota, 19. siječnja 2013.

POSLANSTVO MUHAMMEDA, SALLALLAHU ‘ALEJHI WE SELLEM

Kada je imao četrdeset godina Allah, dželle šanuhu, ga je obradovao poslanstvom:
 
“Mi smo te poslali da svima ljudima radosne vijesti dostaviš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna.“(Sebe’:28)
 
Prvo sa čim je počelo poslanstvo su istinski snovi i Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, ne bi ništa usnio, a da to poslije ne bi na javi vidio. Zavolio je samoću i odvajanje iz svog naroda koji je bio u zabludi vjerujući u kipove. Njegova želja za osamljivanjem se povećala pred samu objavu. Mnoge noći bi provodio u pećini Hira’,nekada bi to trajalo deset, a nekada i mjesec dana. Ibadetio je slijedeći vjeru Ibrahima, ‘alejhisselam. Sa sobom je nosio hranu, a kada bi mu je nestalo vraćao bi se kući kako bi se ponovo obezbijedio za boravak u pećini i tako sve dok mu vahj [1]nije došao, a bio je u pećini Hira’. Došao mu je melek i rekao: “Čitaj!“ Rekao je: “Ja ne znam čitati“ - rekao je: “Uzeo me i jako me privukao sebi, zatim me pustio i rekao: “Čitaj!“ Rekao sam: “Ja ne znam čitati - pa me uzeo i privukao sebi, zatim me pustio i rekao:

“Čitaj [2], u ime Gospodara [3]tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.“(El-Aleq:1-5)
 
Poslanik se vrati uzbuđen i usplahirena srca, ušao je kod Hadidže i rekao joj: “Pokrijte me, pokrijte me!“ Pa su ga pokrili i od njega strah otišao, zatim poče Hadidži prenositi ono što mu se desilo: “Strahovao sam za sebe.”A Hadidža mureče: “Ne, tako mi Allaha, Allah te nikada neće poniziti, ti spajaš rodbinske veze, ićramiš gosta, daješ onima kome je potrebno što će mu olakšati teret koji nosi na sebi, paziš na sirotinju i stranu pravde uvijek pomažeš.“
 
Hadidža ode sa Muhammedom kod svog amidžića, Vereke b. Nevfela, koji je u džahilijjetu primio kršćanstvo, a poznavao je Indžil. Vereka je bio slijep, mnogo je ostario. Hadidža mu je rekla: “O amidžiću, čuj priču svoga amidžića!“ Reče Vereka: “Šta si vidio?“ Poslanik ga je obavijestio o onome šta je vidio, pa mu je Vereka rekao: “Ovo je Allahov povjerenik koga je Allah slao i Musau. Kamo sreće da sam mlađi i da budem živ kada te tvoj narod protjera.“ A Poslanik reče: “Zar će me protjerati?“ Reče: “Da, i ni jedan, koji je dolazio sa ovim kao ti, nije bio a da nije imao neprijatelja. Ako dočekam taj dansvesrdno ću ti pomoći.“ Međutim, nije dugo potrajalo, a Vereka je umro, a vrijeme ponovne objave nije dolazilo.
 
Četrdeset dana je prošlo kada je ponovo objava došla.
 
Vahj je osnova iz koje proističe vjera, to je izvor istine za muslimane i njihovo vjerovanje u ono sa čim je došao Muhammed, sallallahu ‘alejhi wesellem. Vahj je dokaz poslanstva i odgovor onima koji smatraju da je Muhammed, sallallahu ‘alejhi wesellem, poučen od Behire i da je objava rezultat dugog razmišljanja. 
 
Zašto je Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, prvi put vidio Džibrila svojim očima, a mogao je vahj biti i iza zastora ? 
 
Zašto je Allah, dželle šanuhu, ulio strah u srce Poslanika i zašto Poslanik nije razumio stvarnost događaja u pećini, a Allah ga je mnogo volio i mogao je od njega da sve to otkloni i da mu učini srce smirenim? Zašto je smatrao da mu je došao džinn, a ne melek ?
 
Zašto se nakon toga prekinula objava što je uznemirilo Poslanika ?
 
Sve su to pitanja koja se javljaju u govoru o početku objave. U svemu tome ima mudrost i odgovor onima koji napadaju na islam. 
 
Dolazak Džibrila ukazuje da objava nije rezultat govora duše Muhammeda, sallallahu ‘alejhi wesellem, već je to vanjski faktor koji nema veze sa dušom, to je susret sa Džibrilom koji ga tri puta privlači sebi da bi potvrdio taj susret.
Strah koji je imao Poslanik nije se mogao odglumiti, jer posljedice toga straha su promjena boje kože i drhtanje tijela. Ako bi i pretpostavili da je mogao to odglumiti, to se kosi sa njegovim ponašanjem prije tog događaja.
 
Kada je došao kod Hadidže rekao joj je da ga je strah, tj. od džinna, pa mu je odgovorila da on nije od onih kojima džinni mogu nauditi nabrajajući mu njegova pohvalna svojstva.
 
Prekid objave nakon toga je odgovor da vahj nije rezultat razmišljanja, već vanjski faktor. Zatim se Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, boji da ga Allah, 'azze ve dželle, nije napustio i taj strah se stalno povećavao dok mu ponovo nije došla objava.
 
Nakon toga dolazi vahj Poslaniku i u tome je dokaz njegova poslanstva, a dokazi toga su:
 
1.Vidljiva razlika između Kur’ana i hadisa, jer je naređivao zapisivanje Kur’ana, a zadovoljavao se da pamte hadis i to ne zbog toga što je hadis njegov govor, nego što je Kur’an objavljen sa istim riječima i slovima preko Džibrila, a hadis je objava od Allaha, 'azze ve dželle, ali sa riječima i konstrukcijom od Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem. To je radio iz bojazni da se ne pomiješa direktni Allahov govor sa njegovim govorom.
 
2. Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, bi bio pitan o nekim stvarima, ali bi potrajalo nekada duže vremena do objave ajeta o tome.
 
3. Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je bio nepismen. Takvoj osobi nije mogla njegova duša da ukaže na historijske činjenice.
 
4. Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je četrdeset godina prije poslanstva bio poznat po svojoj iskrenosti, a da bi neko bio poznat po tome potrebno je da je iskren sam sa sobom i zbog toga Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, se preispituje o samom vahju želeći da se uvjeri da mu se to sve nije učinilo. Sve to odbija sumnju u njega i ono sa čim je došao.
 
Tajno pozivanje u islam
 
Muhammed, sallallahu ‘alejhi wesellem, je počeo tajno pozivati u vjeru u Allaha, pazeći da ljude ne iznenadi čudna stvar. Bio je prvi koji je povjerovao u to, zatim njegova žena Hadidža, te Alija [4]b. ebi-Talib, Abdullah b. ebi-Kuhafe - čiji je nadimak Ebu-Bekr, i Zejd b. Haris.
 
Na samom početku malo uglednih ljudi je prihvatilo islam, kao Osman b. ’Affan, Ez-Zubejr b. El-’Avvam, Abdurrahman b. ’Avf, Abdullah b. Mes’ud, Sa’d b. ebi-Vekkas, Talha b. ’Ubejdullah, Ebu-Zerr El-Gaffari, Suhejb Er-Rumi i drugi.
 
Svi su oni prihvatili islam i žrtvovali se za njega. Koliko su se oni žrtvovali za istinu vidimo iz primjera Ebu-Džehla koji bi čuvši da je neko prihvatio islam ponizio bi ga i rekao bi mu: “Ostavio si vjeru svoga oca, a on je bolji od tebe, sigurno ćemo uništiti tvoju sanjariju, pogrešan izbor i tvoj ugled.“ A ako bi bio trgovac, rekao bi nu: “Tako mi Allaha, upropastićemo tvoju trgovinu i uništićemo tvoj imetak“ - a ako bi bio slabić udario bi ga i napao bi na njega.
U ovome je najveći dokaz da islam nije širen sabljom, kao što to smatraju ljudi sa predubjeđenjem. Poslanik nije imao moć da ih prisili u vjeru, već su on i njegovi sljedbenici bili zlostavljani od Kurejšija zbog svog vjerovanja. 
 
Ulema se složila da muslimani koji su malobrojni ili slabi, i prevagne kod njih sumnja da će biti ubijeni ili zlostavljani, trebaju da na prvom redu stave očuvanje svojihživota i zataje vjeru u sebi.
 
Javno pozivanje u islam
 
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je tri godine tajno pozivao u islam, nakon čega mu Allah, 'azze ve dželle, naređuje da javno ispoljava svoju vjeru.
 
“Ti javno ispovjedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani!“(El-Hidžr:94)
 
Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je poslušao Allahovu naredbu, popeo se na brežuljak Safa u blizini Ka’be i povikao: “Evo neprijateljskog upada.“ Pa su upitali: “Ko to poziva?“ Rekli su : “Muhammed.“ Rekao im je: “O potomci (obraćao se ljudima), o potomci Abdulmuttaliba, o potomci Abdumenafa“ - pa su se okupuli oko njega. Rekao im je: “Šta mislite kada bi vas obavijestio da se u dolini nalazi konjica koja će vas napasti, da li bi mi povjerovali?“ Rekoše: “Da, ti nisi nikada lagao.“ Rekao im je: “Poslan sam vam da vas upozorim na tešku patnju i kaznu koja vas čeka.“ Ebu-Leheb reče: “Nek je propast na tebe, zar si nas zbog toga sakupio?“ Nakon toga je objavljeno: “Neka propadne Ebu-Leheb i propao je...“
 
Nakon toga Allah, dželle šanuhu, naređuje svome Poslaniku: 
 
“I opominji rodbinu svoju najbližu i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede!“(Eš-Šuara’:214-215)
 
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, sakupi svoju rodbinu i reče im: “Vođa ne smije lagati svoj narod, tako mi Allaha, kada bi svi ljudi lagali, ja vam ne bi lagao, kada bi svi ljudi obmanjivali, ja vas ne bi obmanuo. Tako mi Allaha, nema drugog boga osim Njega, ja sam Allahov Poslanik, vama naročito, a svim ljudima općenito. Tako mi Allaha, sigurno ćete umrijeti, kao što spavate, i sigurno ćete biti proživljeni, kao što se budite. Sigurno ćete račun polagati za svoja djela i sigurno ćete za dobro biti nagrađeni, a za zlo kažnjeni. To će biti vječni Džennet ili vječna vatra.“
 
Narod je uzvratio blagim riječima, osim njegov amidža Ebu-Leheb.
 
Suprotstavljanje Kurejšija Poslaniku
 
Prije poslanstva Muhammeda, sallallahu ‘alejhi wesellem, Arapi su obožavali kipove koji su bili u Svetom Hramu. Kipovi nisu ništa drugo do gomila kamenja koja nije mogla pomoći, niti odmoći, ali i pored toga Kurejšije, u čijim rukama je bilo vodstvo svih Arapa, su ih obožavali i prinosili njima žrtvu. U tome su imali materijalnu dobit, a Kurejšije su štitile kuću u kojoj se nalazio jedan od tih kipova. Rušenje te vjere je označavalo rušenje tih dobiti, kao i gubljenje vodstva među Arapima.
 
Zbog toga je zadatak Poslanika bio težak. Zaprijetio je opstanku mnogoboštva i uvjerenjima koja se kose sa Allahovim vahdanijjetom. Ne samo to, već je islam unio nered u njihov društveni život i zbog toga su Kurejšije gledale na Muhammeda, sallallahu ‘alejhi wesellem, kao u čovjeka koji je izišao iz njihovih normi ponašanja i njihovih običaja, kao u čovjeka koji je došao da im razori osnove njihovog ekonomskog i društvenog života, pa su odlučili da mu se suprotstave kako bi sačuvali svoje bivstovanje. 
 
Dok su tako boravili u Svetom Hramu i klanjali se svojim kipovima, Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je ušao u Hram i zabranio im da to čine i ukazao im da time izlaze iz vjere svoga pradjeda Ibrahima, ‘alejhisselam. Rekli su mu: “Mi se njima klanjamo kako bi nas približili Allahu“ - o tome nam Kur’an kaže: 
 
“Mi njih obožavamo kako bi nas približili Allahu“
 
Poslanik im je objasnio da je širk ono što čine, djelo koje Allah, 'azze ve dželle, ne prima od njih i prekorio ih je zbog toga. Oni su se sakupili i suprotstavili mu se ismijavajući ga i o tome nam Kur’an kaže:
 
“Oni se čude što im jedan od njih došao da ih opominje, i govore nevjernici:“Ovo je čarobnjak, lažov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista, nešto veoma čudno!“(Sad:4-5)
 
Sve je to bolilo Poslanika i padalo mu je teško, ali Kur’an mu daje utjehu: 
 
“A poslanici su i prije tebe lažnim smatrani, pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili sve dok im ne bi došla pomoć Naša...“(El-En’am:34)
 
Oni koji su ismijavali Poslanika bili su ugledni ljudi, i susretali su Poslanika psujući ga i rugajući mu se, govorili bi mu da je: monah, lud i lažov. 
 
Allah, dželle šanuhu, se obraća Poslaniku: 
 
“Zato ti opominji, jer ti, milošću Gospodara svoga, nisi ni prorok ni lud.“
(Et-Tur:29) 
 
O Kur’anu su govorili da su priče starih naroda:
 
“Oni koji ne vjeruju govore: “Ovo nije ništa drugo do velika laž koju on izmišlja, a u tome mu i drugi ljudi pomažu“ - i čine nepravdu i potvoru i govore: “To su izmišljotine naroda drevnih; on traži da mu se prepisuje i ujutro i naveče da mu ih čitaju.“(El-Furkan:4-5)
 
U svome suprotstavljanju prema Poslaniku tražili su mu’džize:
 
“I govore: “Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa dok kroz njeg svukuda rijeke provedeš; ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao što tvrdiš; ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok ne budeš imao kuću od zlata ili dok se na nebo ne uspneš, a nećemo vjerovati ni da si se uspeo sve dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo.“ Reci: “Hvaljen neka je Gospodar moj! - zar ja nisam samo čovjek, poslanik?“(El-Isra’:90-93)
 
Ovo je samo nešto od onoga čemu je Poslanak bio izložen, ali je ostao postojan i čvrst pozivajući ka Allahu, subhanehu ve te’ala, ukazujući na ništavnost njihovog vjerovanja u kipove:
 
“A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!“ - oni odgovaraju: “Nećemo, slijedićemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.“ - Zar i onda kad im preci nisu ništa shvaćali i kad nisu na pravom putu bili?!“(El-Beqare:170)
 
Prijetnja Poslaniku
 
Nakon što im je Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, zamjerio na njihovom vjerovanju u kipove i smatrao ih nerazumnim, grupa uglednih Kurejšija se uputila prema njegovom amidži Ebu-Talibu i rekli mu: “O Ebu-Talibe, tvoj bratić psuje naše bogove, sramoti našu vjeru, ruši naše snove, izigrava naše pretke, pa ili ga zaustavi u tome, ili nam se makni s puta, jer i ti isto misliš kao i mi, i vjeruješ isto kao i mi, pa da ga zaustavimo.“ 
 
Ebu-Talib im se obrati blagim riječima i lijepim odgovorom, pa se udaljiše svojim kućama. A Muhammed, sallallahu ‘alejhi wesellem, je nastavio pozivati u vjeru, tumačeći Allahovu vjeru, što je kod Kurejšija izazvalo revolt. Ponovo su se sakupili i otišli kod Ebu-Taliba i rekli mu: “O Ebu-Talibe, ti si čovjek koji je u godinama i koji uživa ugled među nama. Zamolili smo te da se tvoj bratić okani onoga što radi, pa si nas spriječio u tome. Tako mi Allaha, mi nećemo trpiti vrijeđanje naših predaka i rušenje naših snova i sramoćenja naših bogova, sve dok ga ne odvratiš od nas i ne spriječiš u tome. I čuvaj se toga, kako ne bi bila jedna od dvije skupine uništena!“ - zatim su se udaljili od njega. 
 
U očima Ebu-Taliba bio je neizbježan sukob i neslaganje u njegovom narodu, ali nije tražio od Poslanika da im se preda, niti ga je ostavio na cjedilu. Pozvao ga je i obratio mu se: “O moj bratiću, naš narod me posjetio, - te mu ispričao stvari koje su mu rekli, poštedi i mene i sebe i nemoj me opterećivati onim što ne mogu izdržati!“ Poslaniku se učinilo da je njegov amidža promijenio svoje mišljenje i da ga je ostavio na cjedilu i da ga predaje, i da je odbio da mu više pomaže. Tada mu Poslanik izgovara svoje poznate riječi, riječi koje će ostati zapamćene za sva vremena, jer one sadrže ustrajnost i požrtvovanost na putu akide i da’weta ka robovanju samo Allahu. To je pozivanje koje ništi sve prijetnje ispred sebe i sve vrste kazni:
 
“O moj amidža, kada bi mi stavili sunce u desnu ruku, a mjesec u lijevu ruku, a da ostavim ovu stvar (pozivanje u islam), neću je ostaviti sve dok je Allah ne uzdigne ili budem uništen na tom putu.“
 
Poslanik je zaplakao, nakon što je iskazao svoju spremnost za žrtvovanjem na tom putu, zatim se okrenuo. Ebu-Talib ga poziva i kaže mu: “O moj bratiću, idi i govori šta hoćeš. Tako mi Allaha, nikada te ni zbog čega neću predati.“
 
Pokušaj pridobijanja Poslanika
 
Nakon toga mnogi su prihvatili islam, a kada su to vidjeli Kurejšije sakupili su svoje ugledne ljude i počeše razgovarati među sobom o velikoj opasnosti koja im prijeti. Odlučili su da predlože Muhammedu, sallallahu ‘alejhi wesellem, nekoliko stvari koje će ga možda spriječiti od daljnjeg pozivanja u islam. Pozvali su ga, a on je brzo prihvatio njihov prijedlog težeći da im ukaže na istinu.
 
Rekli su mu: “O Muhammede, po tebe smo poslali kako bi razgovarali sa tobom.Tako mi Allaha, mi ne znamo čovjeka koji je uveo u svoj narod nešto kao što si to ti uradio. Vrijeđaš naše pretke, sramotiš našu vjeru, vrijeđaš naše bogove i rušiš naše snove, razjedinjuješ našu zajednicu. Nije ostala ni jedna ružna stvar, a da je nisi upotrijebio među nama. Ako si došao sa svojim govorom da bi dobio sa njim imetak, mi ćemo ti ga sakupiti i postaćeš najbogatiji među nama. A ako tražiš i ugled, mi ćemo te uzdignuti iznad nas. A ako želiš vlast, mi ćemo te postaviti za našeg vladara. A ako slijediš džinna koji te obuzeo - a to je moguće - sakupićemo ti novac da tražiš lijeka i da te očistimo od njega ili da imamo opravdanje za tvoje postupke.“ Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, im je rekao: “Meni se nije ništa desilo od toga što vi smatrate i nisam vam došao da tražim vaš imetak, ni ugled, niti vlast nad vama, nego me Allah učinio vama Poslanikom i objavio mi Knjigu, naredio mi da vas obradujem nagradom koja vas čeka i upozorim vas na kaznu. Ja sam vam dostavio upute svoga Gospodara i savjetujem vas. Pa ako prihvatite ono što vam donosim, bićete srećni na dunjaluku i na ahiretu. A ako odbijete, ja ću se povinovati Allahovoj naredbi sve dok Allah ne presudi između nas.“
 
Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, odbija sve njihove zahtjeve, jer njegovo pozivanje nije imalo ovodunjaličkih interesa kao što to smatraju oni koji se suprotstavljaju islamu. Da je to istina potvrđuje nam njegov skromni život. Njegov cilj je bio mnogo veći, a to je Allahovo zadovoljstvo.

Nakon toga su nevjernici nastavili da se suprotstavljaju pozivanju ka istini. Predložili su Poslaniku da im se pridruži u obožavanju kipova, a oni će se njemu pridružiti u njegovom ibadetu. Nakon toga Allah, dželle šanuhu, objavljuje: 
 
“Reci: “O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate...“ (El-Kafirun:1,2)
 
I objavljuje mu: “Reci: “Zar od mene tražite da se nekom drugom, osim Allahu, klanjam, o neznalice!“(Ez-Zumer:64)
 
Zatim su od njega tražili da izbaci iz Kur’ana ono što ponižava njihove vjerovanje i veliku prijetnju zbogklanjanja kipovima, pa mu Allah, dželle šanuhu, objavljuje:
 
“... Reci: “Nerazumljivo je da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje...“(Junus:15)
 
Zlostavljanja i progoni
 
Kada su nevjernici vidjeli da se broj muslimana povećava počeli su nanositi zlo Poslaniku i zlostavljati ga kako bi ga ponizili, kao i one koji su vjerovali sa njim.
 
Kaže Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem: “Radi Allaha sam zlostavljan kao što niko nije zlostavljan, i strahovao sam radi Allaha kao što niko nije strahovao. Prošlo bi trideset dana i noći, a ja i Bilal nismo ništa imali što živi jedu, osim što može pod Bilalov pazuh stati.“
 
Među onima koji su zlostavljali Poslanika je Ebu-Džehl, Kurejšijski prvak, koji je uzeo veliki kamen da baci na Poslanika i da ga ubije. Pratio ga je dok nije ušao u mesdžid i počeo klanjati. Kada je pao na sedždu, Ebu-Džehl je naumio da tada baci kamen na njega, ali mu je Allah, 'azze ve dželle, ulio strah u srce i vraća se uznemirena srca svojoj kući.
 
Jednom prilikom Ebu-Džehl je nekom čovjeku naredio da donese crijeva zaklane deve koja je on poslije bacio na Poslanika dok je bio na sedždi. Ni jedan od muslimana se nije usudio da skloni ta crijeva sa Poslanika bojeći se da ga nevjernici ne bi ubili. Tada dolazi njegova kćerka Fatima i sklanja sa njega crijeva. Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je ulazio u svoju kuću, a na glavi je još imao tragova prašine koju je na njega bacio jedan od nevjernika. Jedna od njegovih kćerki je kroz plač skidala prašinu, a Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, joj reče: “Ne plači, o kćerkice moja, Allah čuva tvoga babu.“ 
 
Dok je Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, klanjao u Ka’bi naišao je Ukbe b. Ebi-Muit i svojom odjećom jako stegao Poslanikov vrat. U tom trenutku je naišao Ebu-Bekr, uzeo ga za ramena i odgurnuo ga govoreći mu: “Zar da ubiješ čovjeka koji kaže da je Allah njegov Gospodar, a došao vam je sa jasnim dokazima od vašeg Gospodara.“

Zlostavljanje muslimana
 
Muslimani koji su bili slabi i bez zaštite najviše su bili zlostavljani od nevjernika.
 
Umejjet b. Halef bi izvodio svoga roba Bilala b. Rebaha po najvećoj žezi u pustinju i stavljao bi veliki kamen na njegova prsa i govorio bi mu: “Tako mi Allaha, ostaćeš ovako sve dok ne umreš ili dok ne zaniječeš Muhammeda i počneš obožavati Lata i Uzzata. A on bi mu u tim mukama govorio: “Ehad, Ehad. (Allah je jedan)
 
Dok je Bilal podnosio teško mučenje, naiđe Ebu-Bekr pokraj njih i vidje sve, pa otkupi Bilala od Umejjeta, a Allah, dželle šanuhu, je objavio o Umejjetu:
 
“Zato vas opominjem razbuktalom vatrom, u koju će ući samo nesretnik, onaj koji bude poricao i glavu okretao.“tj. Umejjet b. Halef - a kraj sure kaže: “A od nje će daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao, onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao, i on će, zbilja, zadovoljan biti!“
(El-Lejl:14-21)
 
Ammar b. Jasir je bio rob Beni-Mahzuma. On, njegov otac i majka primiše islam zajedno. Bili su izloženi teškim mukama, a u vrijeme najveće žege Benu-Mahzum bi ih izveli u pustinju i stavljali bi njihova tijela na vrući pijesak. Pored njih je naišao Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, i rekao im: “Strpite se porodico Jasira! Vaš boravak će biti u Džennetu.“
 
Njegovu majku ubiše i time postade prvi šehid u islamu.
 
Razne muke je podnio i Habbab ibn El-Erett, rob Ummi-Enmare, koja ga je pržila užarenim željezom kako bi zanijekao istinu, a njemu je to samo iman povećavalo.
 
Otišao je do Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem, da mu se žali i zatražio je od njega da učini dovu za njega.
 
Mnogi muslimani su bili izloženi mučenjima, patili su ih glađu, žeđi, udaranjem, tako da nakon toga nisu mogli da se drže na svojim nogama.
Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, bi im učio ajete koji bi im olakšali te patnje i učvrstilo njihovo srce:
 
“Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemirivani, da bi i Poslanik, i oni koji su s njim vjerovali - uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?“ Eto, Allahova pomoć je zaistablizu.“ (El-Beqare:214) 
 
Čovjek se zapita: “Zašto su Poslanik i muslimani bili izloženi kazni, a slijedili su istinu? I zašto ih nije Allah zaštitio, a oni su Allahova vojska i među njima je Poslanik koji ih poziva ka robovanju Allahu?“
 
Potrebno je znati da čovjek na ovome svijetu ima svoje dužnosti i on je zadužen, tj. od Allaha mu je određeno da obavlja dužnosti i da ima poteškoće. Pozivanje u islam i džihad radi uzdizanja Allahove riječi je od najvažnijih dužnosti. Zaduženost čovjeka je od najvažnijih zahtjeva robovanja Allahu, i robovanje nema svoju vrijednost bez zaduženosti. Dakle, robovanje Allahu zahtijeva zaduženost čovjeka, a zaduženost zahtijeva nošenje poteškoća i ulaganje truda.
 
Zbog toga je dužnost muslimana da se pridržavaju islama i da uspostave islamsku zajednicu, a da bi se uspostavila zajednica treba proći težak put i otkloniti sve opasnosti. Zato je potrebna velika žrtva. 
 
Da je Allah, subhanehu ve te’ala, htio učinio bi put ka ostvarenju islamske zajednice lahkim. Međutim, takav put ne ukazuje na nešto što bi potvrdilo robovanje Allahu i što bi ukazalo da je čovjek žrtvovao nešto na tom putu od svog imetka, života i da on slijedi put Poslanika. Da je tako, onda bi na tom putu bili i vjernik i munafik, iskreni i oni koji lažu i ne bi se jedni od drugih razlikovali.
 
Dakle, ono kroz šta prolaze oni koji pozivaju ka istini i mudžahidi na Allahovu putu je zakon koji je Allah, subhanehu ve te’ala, uspostavio na zemlji od samog početka. Na to nam ukazuju slijedeće činjenice:
 
1. Robovanje Allahu je nerazdvojiva osobina čovjeka,
 
2. Osobina zaduženosti čovjeka proizilazi iz osobine robovanja, a ta zaduženost jeste ostvarenje Šerijata u sebi i u društvu.
 
3. Javno ispoljavanje istine i nijekanje neistine, a iskušenja ljudi su ta koja razdvajaju iskrene od neiskrenih.
 
Iskušenja i nesreće su Allahov zakon na zemlji i njemu su izloženi poslanici i svi ljudi. Musliman ne smije da padne u očaj kad ga snađu poteškoće, jer je sve to prirodan put kojim čovjek ide do konačne pobjede.

Hidžra u Abesiniju
 
Kada se zlostavljanje muslimana povećalo, Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je naredio svojim sljedbenicima da učine hidžru u Abesiniju, jer njen vladar nikome nije činio nasilje. To je bila zemlja mira u kojoj su muslimani našli zaštitu.
 
Nakon što su iznajmili lađu, jedanaest vjernika i četiri vjernice čine hidžru. Zatim se taj broj povećavao dok nije dostigao broj od osamdeset i tri vjernika i osamnaest vjernica.
 
Kada je ova vijest doprla do Kurejšija poslali su delegaciju kralju En-Nedžašiju. U njoj su bili Abdullah b. ebi-Rebi’a i ‘Amr b. El-As koji su imali za zadatak da vrate muslimane u Mekku kako bi ih iznova kažnjavali. Kada se delegacija srela sa Nedžešijem, ‘Amr b. El-As mu je rekao:
 
“U tvoju zemlju je stigla grupa brutalnih mladića, koji napustiše vjeru svoga naroda, a ne primiše ni tvoju vjeru. Dođoše sa nekom novom vjerom koju ne poznajemo ni mi, a ni ti. Poslali su nas tebi naši velikodostojnici, među kojima su i njihovi očevi i amidže i rodbina njihova da ih njima vratiš. Oni će bolje paziti na njih i oni bolje znaju njihovu sramotu zbog koje su ih grdili.“
 
Kada je Nedžaši čuo šta o njima kažu izaslanici njihova naroda odluči da ih preda, a da ne čuje i drugu stranu i njihove dokaze. Poslao je po Poslanikove ashabe i rekao im: “Kakva je to vjera zbog koje vi napustište svoj narod, a ne prihvatište moju vjeru, a niti neku drugu vjeru?“ 
 
Dža’fer b. ebi-Talib mu je odgovorio: “O vladaru, mi smo pripadali narodu koji je živio u neznanju i zabludi, obožavali smo kipove, jeli strv, činili zabranjene stvari, kidali rodbinske veze, uznemiravali komšije i jači od nas je tlačio slabijeg. I takvi smo bili sve dok nam Allah ne posla Poslanika. Iz našeg naroda je, znamo mu lozu i porijeklo. Poznajemo ga kao iskrenog, povjerljivog, pravednog i poštenog. Pozvao nas je ka Allahu, da samo Njega vjerujemo i da Njemu robujemo, a da napustimo sve ono što smo mimo Njega do tada vjerovali, mi i naši očevi. To je bila vjera u kipove i kumire. Naredio nam je da samo istinu govorimo, da izvršavamo ono što nam je povjereno, da obilazimo rodbinu, daje pazimo, nju i komšije svoje i da se klonimo zabranjenog i da ne prolijevamo krv.

Zabranio nam je razvrat i da krivo svjedočimo, i da jedemo imetak siročadi i da potvaramo čestite žene. Naredi nam da Allahu robujemoi da mu nikoga ne pripisujemo. I naredi nam namaz, zekat i post (i nabroja mu ostale temelje islama), pa to prihvatismo i povjerovasmo mu. Mi ga slijedimo u svemu onome što mu je od Allaha došlo i mi robujemo samo Allahu i ne pripisujemo Mu nikoga. Zabranjujemo ono što nam je zabranjeno, a dozvoljavamo ono što nam je učinjeno dozvoljenim. I zbog toga je naš narod nama protivnik, i zbog toga nas namuke staviše i zlostavljaše nas zbog naše vjere i htjedoše nas odvratiti od robovanja Allahu, da bi ponovo vjerovali u njihove kipove i da dozvoljavamo ono što smo prije smatrali dozvoljenim. Kada nad nama počeše silu provoditi, prijetiti nam i mučiti nas, te nas spriječavati u našoj vjeri, mi dođosmo u tvoju zemlju.“ [5]
 
Kada mu je proučio odjeljak iz sure Merjem, Nedžaši zaplaka i reče:
 
“Ovo što sam čuo i ono što je objavljeno Isau su riječi koje dolaze sa istog izvora.“ Tada se okrenu prema Abdullahu b. ebi-Rebi’u i ‘Amru b. El-Asu i reče im: “Idite, slobodni ste. Tako mi Allaha, neću vas njima predati.“
 
Kada je čuo osnove islama, Nedžaši je istog trenutka znao da su to temelji Istine koji nisu skriveni onima koji zdravo razmišljaju. Znao je da ono što se objavljuje Muhammedu izlazi sa istog izvora kao i ono što je objavljeno Isau.
 
Opsada Poslanika i vjernika
 
Sve zavjere mušrika protiv vjernika su bile bezuspješne i nisu odvratile ljude od istine. Nevjernici su uvidjeli da sve njihove metode zlostavljanja i stavljanja muslimana na muke nisu spriječile ljude u ulasku u Allahovu vjeru, te odlučiše da ubiju Poslanika. Kada je njegov amidža Ebu-Talib vidio šta oni smjeraju, sakupi svoju porodicu Beni Abdul-Muttalib i naredi im da uđu sa Poslanikom u neki od klanaca u brdima Mekke i da spriječe sve one koji žele da ubiju Poslanika. Kada su Kurejšije vidjele da je narod spriječio Poslanika, odlučili su dabojkotuju porodicu Beni-Abdulmuttalib. To je bio potpuni bojkot, bilo je zabranjeno da se žene od njih i da trguju sa njima. O tome napisaše jednu stranicu lista i objesiše ga u Ka’bi. Tri godine se nevjernici pridržavaše onoga što je napisano na stranici, a za to vrijeme Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, i njegovi sljedbenici su bili izloženi raznim sankcijama. Bili su prinuđeni da jedu lišće od drveta, a plač njihove izgladnjele djece se čuo na daleko. Opsada se oduljila i mnoge muslimane je zadesio težak i mukotrpan život. To je kod nekih veledostojnika Kurejšija izazvalo suosjećanje sa njima, te petorica od njih zatražiše da se dokine dogovor o bojkotu. Nakon velikog protivljenja, ipak im udovoljiše na njihove zahtjeve, te se Poslanik i njegovi ashabi vratiše svojim kućama.
 
Suprotstavljanje Poslaniku u Taifu
 
Kada su Kurejšije olahko shvatili pozivanje ka Istini i kada su se suprotstavljali Poslanikovu pozivanju u islam, on odluči da ode u pleme Sekif u Taifu i da ga pozove u vjeru, nadajući se da će oni prihvatiti istinu i da će mu pomoći kako bi se izvršila Allahova naredba. Sekif je bilo od najbližih plemena Mekki.
 
Uputio se Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, sa svojim slugom Zejd b. Harisom poglavarima plemena i izloži im vjeru u Allaha i zatraži od njih da ga pomognu u tome. Njihov odgovor je bio žestok i Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, u njima nije vidio hajra. Za Poslanikom su poslali sav svoj ološ i mladiće koji su ga gađali kamenjima. Ranili su ga iznad stopala, a Zejd b. Haris bi ga zaklanjao svojim tijelom. Stigli su do jedne bašče u koju su se sakrili. Poslanik nije pustio suzu, niti je svoju tugu otkrio ikom sem Allahu. Ničim mu nije bilo draže da ublaži bol u kojem se nalazi od dove pokajanja. Ovo je dova koju je tada uputio Allahu, a koja otkriva njegovu iskrenost prema svome Gospodaru:
 
“Gospodaru moj, molim te da me fizički ojačaš i da me izvedeš iz bezizlazne situacije u kojoj se nalazim. Sačuvaj me od ljudskog poniženja. O Najmilostiviji, Ti si Gospodar nejakih i Ti si moj Gospodar. Kome me prepuštaš? Tuđincima koji me neprijateljski dočekaše ili neprijatelju, a Ti posjeduješ sve u vlasti Svojoj. Ako Ti nisi srdit na mene, onda za sve ove patnje ne marim. Međutim, Tvoja briga o meni je prevelika, stoga, utječem se svjetlu lica Tvoga, kojom si rastjerao tame i uz koju je i dunjaluk i ahiret postojan, skini sa mene srdžbu Svoju! Obdari me Svojom milošću dok ne postignem Tvoje zadovoljstvo. Niko nema snage, ni moći osim Tebe.“
 
Poslanik je sjedio u bašči Utbe i Šejbe, sinova Rebi’a. Kada su ga vidjeli, njihovo srce se raznježilo i narediše svome robu Addasu koji je bio kršćanin i rekoše mu: “Uzmi ovaj grozd i odnesi ga onom čovjeku.“ Kada je Poslanik uzeo grožđe rekao je: “Bismillah“- a dječak reče: “Tako ne govore stanovnici ove zemlje.“ Poslanik reče: “Odakle si ti? Koja je tvoja vjera?“ Reče kršćanin: “Ja sam kršćanin iz Ninive.“ Poslanik mu reče: “Ti si, dakle, iz mjesta odakle je dobri čovjek Junus b. Matej?“ Upitao ga je: “A šta ti znaš o Junusu?“ Poslanik mu prouči nešto iz Kur’ana što govori o Junusu. Kada je to čuo Addas primi islam i reče sinovima Rebi’a kada se vratio: “Na zemlji nema niko bolji od ovoga, obavijestio me o onome što niko ne zna do Poslanik.“ 
 

ŠIRENJE ISLAMA 


Iako su pojedini prvaci povjerovali u poslanstvo Muhammeda, sallallahu ‘alejhi wesellem, ipak u samom početku, islam se većinom širio među slabima i siromašnima.
 
Islam je prihvatio sve vjernike i naredio je Poslaniku da im bude naklonjen i da ih pouči osnovama islama.
 
Kada bi Poslanik sjedio u mesdžidu, njemu bi se približili slabi međumuslimanima, poput: Suhejba Er-Rumija; Ammara b. Jasira, Bilala, Selmana el-Farisije, Habbaba i drugih. Kada bi ih ugledali prvaci, rekli bi Muhammedu: “Zar si zadovoljan sa ovakvima iz svoga naroda? Zar je njima Allah darovao iman, pored nas? Zar ćemo uzeti uzor u slabima i robovima? Mi se stidimo da ti dođemo i sjednemo sa njima. Ti ih protjeraj, možda ćemo te tada slijediti.“ Poslanik bi mi odgovorio: “Ja ne protjerujem vjernike.“ Rekli bi mu: “Odvrati ih od nas kada ti dolazimo i udalji ih od nas kad smo kod tebe.“
 
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je ispunio njihove želje kako bi ih pridobio za islam, a nakon toga mu Allah, dželle šanuhu, objavljuje: “I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu - ti nećeš za njih odgovarati a ni oni neće za tebe odgovarati, jer bi, ako bi ih otjerao, nasilnik bio. I tako Mi jedne drugima iskušavamo da bi nevjernici rekli: “Zar su to oni kojima je Allah, između nas, milost ukazao?“ - A zar Allah dobro ne poznaje one koji su mu zahvalni!“ (El-En’am: 52-53)
 
Ovim ajetima Allah, 'azze ve dželle, zabranjuje Svome Poslaniku da protjerava slabe koji danonoćno ibadete svome Gospodaru. Allah, dželle šanuhu, odgovara i onima koji su prigovorili Poslaniku zbog njegova obraćanja slabima i ukazuje da Muhammed, sallallahu ‘alejhi wesellem, neće odgovarati za njih,niti će oni polagati račune za njega. Svako je lično odgovoranpred svojim Gospodarem i ako bi protjerao slabe bio bi od nasilnika.
 
Na pitanje nevjernika koji su govorili: “Kako to da Allah, između nas, slabima ukaže milost?“ Allah odgovara da On najbolje zna one koji su Njemu zahvalni.
Islam ne poznaje klase i poništava sve prednosti koje su imali ugledni ljudi. Pred Allahom nema razlike među siromašnima i bogatima, robovima i njihovim gospodarima. Svi su oni jednaki i nemaju prednosti jedan nad drugim, osim onih koji su sa imanom, bogobojaznošću i dobrim djelima.
 
Ono što je spriječilo pojedine Kurejšije od prihvatanja islama je njihova velika ljubav za očuvanjem svojih položaja i ugleda.
 
El-Velid b. El-Mugire kaže: “Zar da Muhammedu bude objavljen Kur’an, a ne meni koji sam ugledni stari Kurejšija, i Amru b. Umejru Es-Sakifiju koji je poglavar plemena Sekif, a mi smo uglednici dva plemena.“ I Allah, dželle šanuhu, objavljuje: 
 
“I još kažu: “Trebalo je da ovaj Kur’an bude objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog iz dva grada!“ Zar oni raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili.- A milost Gospodra tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.“(Ez-Zuhruf:31-32) 
 
Navedeni ajeti nam ukazuju da oni nemaju pravo da dijele poslanstvo između sebe i da ga stavljaju gdje oni hoće. To pripada samo Allahu, 'azze ve dželle, jer On upravlja svim i određuje njihove živote. On, subhanehu ve te’ala, jedne nad drugima uzdiže u položaju i oprskrbljuje ih više, kako bi jedni drugima služili i kako bi se povezali u potrazi za opskrbom i uređenju života. I kraj ajeta je: “A milost Gospodara tvoga je bolja od onoga što oni gomilaju.“ To su divne riječi koje nose u sebi značenje iskrenosti prema Allahu i uzdizanje čovjeka iznad dunjalučkih ukrasa koji ga zasljepljuju. 
 
Život je dar od Allaha i njegov izvor je samo u Allaha. Pred Njim ćemo polagati račune za svoja djela i šta ima vrijednosti od imetka i ugleda, ukoliko je u tome udaljavanje čovjeka od njegova Stvoritelja? Uživanje na dunjaluku je kratko, a ahiret je bolji i vječan.
 
Primjer koji nam ukazuje na blagost islama prema slabima je i u susretu Poslanika sa uglednim Kurejšijama kada ih je Posalnik pozivao u islam. Abdullah ibn Ummu-Mektum, slijepac koji je prije primio islam, prilazi Poslaniku dok je bio zauzet sa drugima. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je težio da grupa Kurejšija prihvati islam, a Abdullah mu reče: “O Allahov Poslaniče, pouči me onome čemu te Allah poučio!“ - i nastavio je da govori. Poslaniku je teško padalo da neko prekida njegov govor i pobojao se da ne bi njegovo okretanje prema siromašnom Abdullahu odvratilo srca uglednih Kurejšija odislama. Namrgodio se i okrenuo od njih, a Allah ga ukorava za to: 

“On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao: A šta ti znaš možda slijepac želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onaj koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi, i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš.“(‘Abese:1-10)
 
Allahov ukor je od najviših dokaza da je Kur’an Božija objava i dokaz da je poslanstvo Muhammeda, sallallahu ‘alejhi wesellem, istina. Da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, bio obični čovjek, a ne Poslanik, kako to tvrde protivnici islama, ne bi u Kur’anu iznio svoje greške i ne bi se zadovoljio da bude njegov ukor u Božijoj objavi.
 
Poslanik je bio u mogućnosti da traži izvinjenje od Abdullaha i da mu kaže da je on težio da ugledne Kurejšije prihvate vjeru, a svi ashabi bi to prihvatili. Međutim, Allahova volja je bila da ukaže svim muslimanima da su čiste duše muslimana bolje od duša silnika. I ni jedan nema pravo da se namršti i okrene od slabih koji traže dobro, okrećući se ka silnicima koje je obuzela zabluda i oholost.
 
Prenosi se da bi Poslanik kada bi sreo Abdullaha rekao: “Dobro došao onaj zbog koga me ukorio moj Gospodar.“
 
Kada je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, krenuo u bitku na Uhud, naredio je Abdullahu da ga zamijeni u mihrabu. To je divan odnos Poslanika prema slabima i primjer nepridavanja važnosti odlikama uglednih ljudi.
 

[1]Objava
[2]To je poziv ka nauci što nam ukazuje da islam od prvog momenta zahtijeva širenje znanja , a brisanje džahiluka.
[3]Učenje ne treba da bude u ime vladara ili lične koristi, već u ime Gospodara, Stvoritelja, jer ako je učenje u ime Allaha to donosi dobro u svim situacijama. Islam od prvog trenutka odgaja svoje sljedbenike na principima iskrenosti i privržrnosti samo Allahu Uzvišenome.
[4] Alija je živio kod Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, koji se brinuo o njemu. Kurejšije je zadesila glad, a Poslanikov amidža, Ebu-Talib, je imao mnogo djece. Otišao je Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, do svoga amidže Abbasa i predložio mu da olakšaju teret Ebu-Talibu uzimajući od njega po jedno dijete, kako bi se oni brinuli o njima. Ebu-Talib se sa tim složio i Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, uzima Aliju, a Abbas Dža’fera. Alija ostaje pod skrbništvom Muhammeda sve do poslanstva. Alija postaje od prvih muslimana, nikada nije obožavao kipove i zato se za njega kaže: Kerremallahu vedžhehu - Allah je počastio njegovo lice (udaljivši ga od obožavanja kipova).
[5]  Ibn Hišam - I dio