POKORNOST POSLANIKU, S.A.V.S, ZNAČI POKORNOST ALLAHU, DŽ.Š.

priredio: dr. Šukri H. Ramić

 

Pokornost Poslaniku, s.a.v.s, predstavlja nužnu pretpostavku da bi neko mogao biti musliman. Otuda i velika potreba da ovo pitanje muslimani pravilno razumiju kako bi bili istinski muslimani.

Svakom poznavaocu islama nedvojbeno je jasno da pokornost Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, predstavlja nužnu pretpostavku da bi se upotpunio šehadet, tj. da bi se određena osoba mogla smatrati vjernikom (mu‘minom). Pokornost Poslaniku, s.a.v.s, ogleda se u slijeđenju njegova sunneta, tj. slijeđenju riječi koje je izrekao, djela koja je radio i postupaka njegovih ashaba koje je šutnjom odobrio, te slijeđenju njegovih moralnih vrijednosti i osobina.

Uzvišeni Allah strogo je naredio muslimanima da slijede Poslanika, s.a.v.s, u svemu što naređuje ili zabranjuje: ”Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.” 

Štaviše, iz mnogih naredbi razumijemo da Allah, dž.š, njegove naredbe i zabrane smatra Svojim: ”I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana.” 

Allah, dž.š, kaže da je pokornost Poslaniku ustvari pokornost Njemu: ”Onaj ko se pokorio Poslaniku on se pokorio Allahu.” 

Nadalje, pokornost Poslaniku, s.a.v.s, je vid ljubavi prema Allahu, dž,š.: ”Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!‘, a Allah prašta i samilostan je.” 

Uzvišeni je upozorio na opasnost oponiranja Poslanikovoj, s.a.v.s, naredbi ili zabrani koje može ponekad odvesti čak i u nevjerstvo: ”Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.” ”Reci: ‘Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!‘ A ako oni glavu okrenu, pa, Allah, zaista, ne voli nevjernike.” 

Iz Allahovih riječi, također, razumijemo da vjernik i vjernica ne smiju da mu se suprostave: ”Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” 

Allah Uzvišeni je one koji za sudiju ne uzimaju Poslanika, s.a.v.s, okarakterisao kao licemjere: ”A licemjeri govore: ‘Mi vjerujemo u Allaha i Poslanika i pokoravamo se‘, zatim neki od njih glavu okreću; nisu oni vjernici. Kad budu pozvani Allahu i Poslaniku Njegovu da im On presudi, neki od njih odjednom leđa okrenu.” 

Kao nužnu pretpostavku vjerovanja Allah, dž.š, odredio je da vjernici, kad su u društvu Poslanikovu, s.a.v.s, ne odlaze od njega dok ne dobiju dozvolu: ”Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Njegova Poslanika vjeruju, a koji se, kad su s njim na kakvom odgovornom sastanku, ne udaljuju dok od njega dopuštenje ne dobiju.” Ibnul-Kajjim, da mu se Allah Uzvišeni smiluje, komentarišući ovu odredbu kaže: ”Ako je Allah, dž.š, odredio da od nužnih pretpostavki vjerovanja (imana) bude da oni ne odlaze od njega osim s njegovom dozvolom, još je preče da od nužnih njegovih pretpostavki bude da ne uzimaju mišljenje ili naučni pravac, osim nakon dobivanja njegove dozvole. A njegova dozvola spoznaje se kroz značenje onoga s čime je on došao, a koje upućuje da je on to dozvolio.” 

Ashabi Poslanikovi, r.a, ispravno su shvaćali spomenute ajete. Njihova praksa to jasno pokazuje. To se vidi iz činjenice da su Poslanika, s.a.v.s, slijedili bez pogovora, čak nisu pitali ni za razloge njegovih postupaka, ili mudrosti koje se iza tih postupaka krije. Sljedeći primjeri to živo ilustruju. Naime, jednom prilikom Poslanik, s.a.v.s, u namazu je skinuo svoju obuću. Vidjevši to i ashabi su skinuli obuću. Nakon namaza Poslanik, s.a.v.s, ih je upitao zašto su to uradili, a oni su odgovorili da su to učinili slijedeći njega. On im je objasnio da je to učinio pošto ga je Džibril obavijestio da na njoj ima prljavštine, indirektno im ukazujući da nije trebalo da to i oni urade jer za to nije bilo razloga. Drugom prilikom Poslanik, s.a.v.s, stavio je na ruku zlatni prsten , pa su ashabi isto tako natakli zlatno prstenje. Potom je Poslanik, s.a.v.s, skinuo prsten i rekao da ga više nikada neće nositi, pa su ashabi skinuli svoje prstenje. Ashabi su se strogo pridržavali njegovih odredbi i zabrana. Dok je bio živ, obraćali su mu se da im tumači ajete i presuđuje u sporovima. Trudili su se da ga slijede u svemu, pa čak u načinu hoda, odjeći itd, a pogotovu u pitanjima koja su iz domena naredbi i zabrana, kao što je naredba: ”Klanjajte kako mene vidite da klanjam.” i ”Uzmite od mene obrede (hadžske).” 

Primjeri koji govore da su ashabi iznosili svoje primjedbe odnose se na situacije u kojima je Poslanik, s.a.v.s, postupao po svome idžtihadu i mišljenju, bilo da se radi o nekom dunjalučkom problemu, kao što je bio slučaj određivanja položaja u bici na Bedru, ili pak o vjerskom pitanju o kojem je Poslanik, s.a.v.s, kazao svoje mišljenje prije nego je u tom pogledu došla objava, kao što je slučaj sa zarobljenicima na Bedru kada je Omer, r.a, imao drugačije mišljenje koje je kasnije objavom odobreno.

Da li se može slijediti Kur‘an zapostavljajući sunnet ? 

Oni koji se bore protiv islama pronalaze perfidne puteve kako bi muslimane izveli iz vjere, a da oni to ni ne primijete. Jedan od njihovih metoda jeste poziv ”striktnog slijeđenja Kur‘ana” i zagovaranja da je Allahova, dž.š, riječ dovoljna čovjeku te da nema potrebe za sunnetom, tj. da nema potrebe slijediti Poslanika, s.a.v.s.

To je očita zamka, u koju, nažalost, upadnu mnogi muslimani, koji nisu svjesni da je nemoguće ”striktno slijediti Kur‘an” bez striktnog slijeđenja sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Sljedeći primjeri to jasno potvrđuju. Naime, kur‘anski ajeti uglavnom govore o propisima u općenitom smislu, kao što je, naprimjer, naredba da se klanja namaz, daje zekat, obavlja hadž itd. U Kur‘anu se nigdje ne govori kako treba klanjati, koliko rekata imaju namazi, kako se za namaz treba pripremiti, niti se govori na koju imovinu se daje zekat i koliko, koji su obredi hadža itd. Jedini način da to sve saznamo jeste sunnet. Prema tome, oni koji zagovaraju da se slijedi samo Kur‘an, ustvari zagovaraju da muslimani ne klanjaju, da zekat ne daju i da hadž ne obavljaju, ili pak da to čine na način drugačiji od onoga na koji je to činio Allahov Miljenik, s.a.v.s. 

Svjesni muslimani znaju da je uloga Poslanika, s.a.v.s, između ostalog bila da u detalje objasni sve propise o kojima Kur‘an govori općenito. Uzvišeni Allah kaže: ”A tebi objavljujemo Kur‘an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.” Nadalje, Uzvišeni je Poslanika zadužio da muslimanima objasni istinu ondje gdje se oni raziđu u tumačenju: ”Mi tebi objavljujemo Knjigu da bi im objasnio ono oko čega se razilaze, i da bude vjernicima uputa i milost.” To objašnjenje je sunnet koji musliman mora slijediti. Kako neko može tvrditi da je muslimanima dovoljan samo Kur‘an kad sam Kur‘an jasno kaže da je uslov vjerovanja uzimanje Poslanika, s.a.v.s, za suca: ”I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” Uzvišeni Allah je u mnogim ajetima ukazao na sunnet Poslanikov, s.a.v.s, nekada direktno kao u ajetu: ”Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i hikmetu nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.” Knjizi, znači Kur‘anu, hikmetu, znači sunnetu. Tako su protumačili komentatori Kur‘ana. Imam Šafija, da mu se Uzvišeni Allah smiluje, u svojoj Risali kaže: ”Tako je Allah spomenuo Knjigu, a to je Kur‘an i spomenuo je hikmet. Čuo sam od uleme koja slijedi Kur‘an i koju cijenim kako kaže da je hikmet, ustvari, sunnet Allahovog Poslanika. (...) Uzvišeni Allah spomenuo je Svoje blagodati prema Svojim stvorenjima koje se ogledaju u tome što ih je podučio Knjizi i hikmetu. Zbog toga nije dozvoljeno, a Allah najbolje zna, da se hikmet ovdje protumači osim kao sunnet Allahovog Poslanika, s obzirom da je spomenut zajedno sa Knjigom i da je Allah strogo naredio pokornost Njegovu Poslaniku i neprikosnoveno odredio ljudima da slijede njegovu naredbu.” Na sunnet je ukazao i sam Poslanik, s.a.v.s, u mnogim hadisima kao što je hadis: ”Zar ne! Uistinu mi je data Knjiga i uz nju isto.” To isto protumačeno je kao sunnet. Nekada Uzvišeni na sunnet ukazuje indirektno kao što je ajet: ”Koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta koji su oni imali osloboditi.” Sve spomenuto u ajetu je, ustvari, sunnet, jer su postupci Poslanikovi, s.a.v.s, praktična primjena Kur‘ana, a ono što on govori (tj. sunnet u vidu riječi) ima status objave: ”On ne govori po hiru svome. To je samo Objava koja mu se obznanjuje.” 

Obaveznost slijeđenja i pokornosti Poslaniku, s.a.v.s, do Sudnjega dana

Imajući u vidu da je Kur‘an posljednja objava i da je Muhammed, s.a.v.s, posljednji poslanik i da je šerijat, koji je došao preko zadnjeg poslanika, važeći do Sudnjeg dana, možemo sa sigurnošću tvrditi da je i obaveza slijeđenja Poslanika, s.a.v.s, punovažna i poslije njegove smrti i važi do Sudnjega dana. Dakle, kako su ashabi bili dužni slijediti Poslanika, s.a.v.s, za vrijeme njegova života, bila im je dužnost, kao i ostalim muslimanima, da ga slijede poslije smrti. Ta odredba važi i za nas i važit će do Sudnjega dana. 

 

Molim Allaha, dž.š, da nam pomogne da budemo od onih koji iskreno slijede sunnet Njegova zadnjeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s, i da nas sačuva inovacija u vjeri. Amin.