petak, 18. siječnja 2013.

OSLOBOĐENJE MEKKE - HISTORIJA ISLAMA

Nakon bitke za Hajber, pleme Huza’a je ušlo u savez sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi wesellem, a Benu-Bekr su ušli u savez sa Kurejšijama. Nije dugo potrajalo, a pleme Huza’a je primilo islam. Još u džahilijetu je među njima bilo sukoba i oni su se ponovili nakon ugovora na Hudejbiji. Benu-Bekr je napao pleme Huza’ dok su bili na vodi koja se zove El-Vetir. Tu ubiše jednog čovjeka i dvije strane se sukobiše. Kurejšije pomogoše svome savezniku, Benu-Bekr, u oružju i imetku, a noću ih krišom pomagaše i u ljudstvu. To je prisililo Huza’a da uđu u Harem, ali ih ni to nije spasilo od neprijatelja koji je prekršio svetost Harema. Njima nije ništa preostalo do da pozovu braću muslimane da ih spase, jer su oni jedan ummet.
 
‘Amr b. Salim El-Huza’i odlazi u Medinu i traži pomoć od Poslanika i obavještava ga o onome šta se desilo, na što mu Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, uzvraća riječima: “Pomognut si, o ‘Amre b. Salime!“
 
I još jedna grupa iz plemena Huza’a dolazi kod Poslanika i traže pomoć i obavještavaju Poslanika o Benu-Bekru i njihovom savezniku Kurejšijama. Kurejšije poslaše Ebu-Sufjana da ode u Medinu i potvrdi primirje. Na tom putu on sreće grupu iz plemena Huza’a koja se vraćala iz Medine. Ebu-Sufjan odlazi do svoje kćerke, Ummu-Habibe, koja je bila Poslanikova žena, i koja ga odbija da sjedne na mjesto gdje je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, sjedio, govoreći mu: “Ti si prljavi mušrik i ne volim da sjediš na mjestu gdje sjedi Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem!” Zatim se on upućuje Resulullahu, ali mu on ništa ne odgovara. Nakon toga odlazi do Ebu-Bekra, te do Omera, ali ni jedan ne htjedoše da posreduju za njega kod Poslanika. On ode i do Alije, a ni razgovor sa njim mu ne pomože da dođe do primirja.

Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, obavještava muslimane o svome nijjetu da krene u pohod na Mekku i naredi im da se pripreme, te učini dovu Allahu: “Bože, ometi Kurejšije da išta vide i saznaju sve dok ne stignemo u njihovu zemlju.“
 
Hatib b. ebi-Belta’ se pobojao za svoju porodicu koja je bila u Mekki, te posla pismo Kurejšijama obavještavajući ih o Resulullahovom pokretu. To je poslao po jednoj ženi za koju će on nešto drugo uraditi. Ona je pismo umetnula u svoju pletenicu, a Poslaniku putem objave dođe vijest o tome. On šalje Aliju b. Ebi-Taliba i Zubejra b. el-Avvama koji je susretoše u mjestu Zu-l-hulejfe. Oni je upitaše o pismu, što ona zanijeka, ali joj oni nakon što su pretražili njene stvari zaprijetiše i rekoše joj da Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, ne laže. Tada ona vadi pismo iz svoje pletenice. Oni to predadoše Poslaniku i on upita Belta’a o razlogu koji ga je naveo da tako postupi. On mu odgovori: “O Resulallah , tako mi Allaha ja vjerujem u Allaha i Njegova Poslanika, ja nisam promijenio vjeru, niti sam se odmetnuo. Ja sam čovjek koji ne pripada Kurejšijama, ali je među njima bilo moje dijete i moja porodica i zbog toga sam se tako postavio prema njima.“ Omer b. el-Hattab reče: “Dozvoli mi da mu odrubim glavu, a on je čovjek koji je učinio nifak (licemjerstvo). Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, mu odgovori: “A znaš Omere, možda je Allah uzdigao učesnike Bedra i rekao im: “Radite šta hoćete, Ja vam opraštam!“
 
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, se uputio iz Medine desetog ramazana, osme godine po h?džri. On i muslimani su postili dok nisu došli do mjesta El-Kudejd, gdje su su se iftarili. Na putu su susreli Abbasa i njegovu porodicu koji su činili h?džru ka Medini. Njegova porodica je nastavila put ka Medini, a Abbas se pridružio muslimanima na njihovom putu ka Mekki.
 
Na tom putu Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je sreo i Ebu-Sufjana ibn El-Harisa i brata Ummu-Seleme, sina svoje tetke Abdullaha b. Umejjeta, koji primiše islam. Kada je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, došao do mjesta Vadi-l-Fatima, tu zasjedoše. Ebu-Sufjan b. Harb je sa dvojicom svojih drugova krenuo u izvidnicu. Na tom putu je sreo Abbasa i on uzima Ebu-Sufjana da zatraži zaštitu za njega kod Poslanika. Abbas je priželjkivao da Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, ne uđe sa silom u Mekku i da uništi Kurejšije u potpunosti, želio je da zatraži zaštitu i da uđu u Mekku bez borbe. Zatražio je zaštitu za Ebu-Sufjana i ona mu je data, nakon čega Ebu-Sufjan primi islam. Nakon toga mu Abbas reče: “Požuri u svoj narod, o Ebu-Sufjane!“ On se vraća u Mekku i kada uđe u nju povika iz sveg glasa: “O Kurejšije, Muhammed vam dolazi i niste u stanju da mu se suprotstavite, pa ko uđe u kuću Ebu-Sufjana zaštićen je, ko uđe u svoju kuću i zatvori vrata, spašen je. Ko uđe u mesdžid, spašen je.“ Ljudi su se razišli i ušli u svoje kuće i mesdžid. Time je narod bio zaštićen, a Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je ušao u Mekku bez borbe. Poslanik je naredio muslimanima da se ne bore ni protiv koga, osim ako im se neko suprotstavi. 
 
Neki od mušrika primiše islam, a jedan broj ih ostade u nevjerstvu i pobježe iz Mekke. Oni koji su pretjerali u svome ismijavanju i zlostavljanju muslimana osuđeni su na smrt.
 
Nakon što se smirilo stanje u Mekki, Poslanik čini tavvaf oko Ka’be, zatim poziva Osmana b. Talhu i traži od njega ključ od vrata Ka’be. On ulazi u nju i izbaciva iz nje kipove i slike. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, vraća ključeve Osmanu b. Talhi i on se i dalje brine o njima. Zatim Poslanik odlazi do vrata Ka’be i reče:
 
“Nema drugog boga osim Allaha, Jednog Jedinog, On nema druga. Njegovo obećanje se obistinilo, dao je pomoć Svome robu i samo je On pobijedio udružene saveznike.. ....“ 
 
Zatim je proučio ajet: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da bi ste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije mu skriveno ništa.“ (El-Hudžurat:13)
 
Zatim je rekao: “O Kurejšije, šta mislite da ću s vama učiniti?“ Oni rekoše: “Samo dobro, a ti si plemeniti brat i sin plemenitog brata.“ A on im reče: “Idite, vi ste slobodni!“
 
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je sjedio u džamiji, a ljudi su mu prilazili i davali mu zakletvu na vjernost. Nakon toga su i žene prišle i dale mu zakletvu na vjernost, da neće činiti širkAllahu, da neće krasti, činiti zinaluk, ubijati svoju djecu, iznositi potvoru i biti neposlušne prema Allahovim naredbama. 
 
Tada Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, naređuje da se prouči ezan na Ka’bi. 
 
Poslanik boravi u Mekki devetnaest dana i za to vrijeme krati namaz, a petog dana šalje Halida b. Velida da poruši najvećeg kipa Kurejšija, Uzzata.
Naređeno je ‘Amru ibn El-’Asu da poruši Suva’a, najvećeg kipa plemena Huzejl, a Sa’du b. Tejdu je naređeno da poruši Menata, najvećeg kipa plemena Kelb i Huza’a.
 
Pouke i savjeti
 
Da li se sjećate dana kada je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, izišao iz Mekke u pravcu Jesriba krijući se po stijenama i dolinama, a prije toga su to mnogi učinili. To je bila hIdžra u ime Allaha, ostavljajući svoj imetak, porodicu, zemlju, a sve to zbog toga da bi sačuvali svoj din.
 
Oni se vraćaju u svoju zemlju, svojoj prorodici i imetku. Postali su jaki nakon slabosti, a oni koji su ih protjerali dočekuju ih sa strahom i pognutih glava. Stanovnici Mekke ulaze u vjeru u grupama, a Bilal koji je nekada bio kažnjavan od mušrika penje se na Ka’bu i uči: “Allahu ekber...“ To je isti glas koji je izgovarao i pod udarima biča riječi: “Ehad, Ehad!“ 
 
Osvojenje Mekke je velika pobjeda koja sadrži mnoge mudrosti i pouke u sebi.
Događaj sa Hatibom b. Belta’om nam ukazuje na Allahovu podršku Poslaniku u osvajanjuMekke, jer mušrici nisu bili u stanju da saznaju ništa o pripremama muslimana. Ajeti koji su objavljeni ovim povodom ukazuju na zabranu uzimanja nevjernika za prijatelje i ukazivanje njima ljubavi, ma kakvi god razlozi bili.
 
U davanju zakletve na vjernost učestvuju i žene sa ljudima što ukazuje na potpunu jednakost u svim odgovornostima s kojima je zadužen musliman. Zbog toga svaki islamski vođa treba da uzme u obzir i učešće žena u uspostavaljanju islamskog društva, kao što uzima i rad ljudi. 
 
Zbog toga žena muslimanka treba da poznaje svoju vjeru, kao što i čovjek poznaje, i da se naoruža znanjem i time bude spremna da se suprotstavi svim spletkama koje joj se spremaju.