ponedjeljak, 14. siječnja 2013.

OBAVEZNOST PRIHVATANJA AHAD-HADISA U POTVRĐIVANJU ISLAMSKOG VJEROVANJA

ŠEJH MUHAMMED NASIRUDDIN EL-ALBANI RHM. 

Neka je hvala Allahu dž.š.. Neka je mir i spas posljednjem poslaniku, Muhammedu, njegovoj časnoj porodici, drugovima i borcima za ovu vjeru.

Od davnina se među islamskim dogmatičarima proširilo pogrešno i opasno mišljenje, a to je da hadis-ahad (pod ovim se terminom podrazumijeva autentičan hadis kojeg prenosi jedan ili više prenosilaca pod uvjetom da nije dostigao stupanj mutevatir hadisa; u predgovoru knjige 'El-Hadisu hudždže' vidjeti definicije vezane za ovu temu) i ako se prihvata u pogledu šerijatskih propisa, ne važi kao argument u islamskom vjerovanju (akaidu). Ovo su mišljenje usvojili i neki potonji učenjaci usulul-fikha. Neki pisci i misionari (daije) na sva usta proturaju to mišljenje, dok ga drugi smatraju temeljnom istinom koja ne smije biti predmetom rasprave. Šta više, neki su otišli toliko daleko da onoga ko gradi vjerovanje na ahad hadisu smatraju velikim griješnikom.


Mnogi islamski učenjaci, prvi i potonji, pisali su studije, pobijajući ovo nastrano mišljenje. Jedno od najvažnijih djela jeste 'El-Savaikul-mursele' od imama Ibnul-Kajjima rhm., ali i 'EI-Ihkam fi usulil-ahkam' od velikog učenjaka Ibn Hazma rhm..

Još prije sedamnaest godina napisao sam studiju u vezi s ovom temom, u kojoj sam naveo jasne, nedvosmislene, dokaze koji pobijaju ovo pogrešno mišljenje i pokazuju njegovo pravo lice, te sam je proslijedio nekoj braći u Damasku. Ta je studija, Allahu dž.š. hvala, naišla na veliki odaziv i mnoge sačuvala zla ovog opasnog mišljenja. Također je odigrala veoma važnu ulogu u slabljenju ovog mišljenja na ovim prostorima. Allahovom dž.š. voljom donekle je ušutkala njegove pobornike i sljedbenike. Mnogi su ljudi od mene tražili štampanje ove studije kako bi se što više ljudi njome okoristilo. U svojoj knjizi 'El-Hadisu hudždže' obećao sam njezino štampanje kada se pruži prva prilika za to.

Evo, udovoljavam traženju i ispunjavam dato obećanje. Posvećujem je uvaženim čitaocima i to nakon cenzure i nekih ispravki, moleći Allaha dž.š., da bude od velike koristi, i da bude dokazom protivu onih koji su skliznuli u ovoj stvari i skrenuli s puta prvih generacija selafa. Također je posvećujem ljudima koji vole i praktikuju sunnet, kako bi bila njihovim oružjem u odbrani dragog Resulullaha s.a.w.s., kako bi njome otklonili i eliminisali svaku sumnju. Na kraju, molim Svevišnjeg Allaha da me nagradi za trud i upiše među borce za Njegovu vjeru i pobornike Šerijata, a On dž.š. sve čuje i odaziva se.

Damask, 8.2.1394. h. g. = 1.3.1974. god.

PRVI DIO:

Neki zastupaju mišljenje da za argumenat u pogledu potvrđivanja vjerovanja važi samo kategorički dokaz, ajet ili hadis, nedvosmislenog značenja, i tvrde da su učenjaci usulul-fikha na tome jednoglasni. Ovo je mišljenje, i ako su ga zastupali neki prvi dogmatičari ovoga ummeta, neispravno sa dvadeset aspekata, i to:

1. To je mišljenje uvedeno i nema nikakve osnove u čistome Šerijatu. Daleko je od Kur'ana i Sunneta. Nisu ga poznavale prve generacije. Nije prenešeno da je neko od njih to zastupao. Štaviše, takvo nešto im nije padalo na pamet. Poznato šerijatsko pravilo kaže da se svaka uvedena stvar odbija i da je nije dopušteno prihvatiti, radeći po hadisu: Ko u ovu vjeru nešto uvede, odbija se. (Buhari, Muslim), te po Resulullahovim s.a.w.s. riječima: Čuvajte se novotarija! Doista je svaka uvedena stvar novotarija, svaka je novotarija zabluda, a sljedbenici zablude će završiti u vatri. (Ebu-Davud, Nesai, Ibn-Madže, Tirmizi, Ahmed i i Bejheki. Zadnji su dio hadisa ispravnim lancem prenosilaca zabilježili Nesai i Bejheki) Ponavljamo, ovo su mišljenje prihvatili neki dogmatičari, a također i neki potonji učenjaci uslul-fikha. Bez jasnih argumenata i polemike prihvatili su ga i neki savremeni pisci. Zar se tako smije prihvatiti neka stvar?! Ovo pitanje upućujemo posebno onima koji u pogledu vjerovanja uzimaju samo kategorički ispravne i jasne dokaze.

2. Mišljenje koje zastupaju dio je njihovoga vjerovanja (akide) i ono izisikuje odbacivanje stotine autentičnih hadisa samo zato što govore o vjerovanju. Neistomišljenike pitamo: Na koji se kategorički dokaz pozivate tvdeći da se hadis-ahad ne prihvata u pogledu vjerovanja? Koji to nedvosmislen ajet ili hadis, kategoričkog značenja, ide u prilog vašem mišljenju? Neki će, možda, za dokaz pokušati uzeti ajete koji zabranjuju sljeđenje pretpostavki, a od kojih je ajet u vezi s mnogobošcima: ... a o tome ništa ne znaju, slijede samo pretpostavke, a pretpostavka istini baš nimalo ne koristi. (el-Nedžm:28)

Na dokazivanje spomenutim ajetom odgovaramo sa dva aspekta:

• Onaj kome je objavljen ovaj i slični ajeti, objavljeni su mu i ajeti koji, kako skupinama tako i pojedincima, naređuju prenošenje vjere, kao ajet: Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih (taife) iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kada mu se vrate, da bi se Allaha pobojali. (el-Tevba:122) U jeziku se riječ taife upotrebljava kako za jednog tako i za više ljudi. (Vidi 'El-Hadisu hudždže', str.31.) Dakle, ajet govori da će taife opominjati svoj narod kada mu se vrate. Opomena (inzar) je prenošenje onoga što važi za argumenat u Šerijatu, ticalo se vjerovanja ili propisa.

Drugi dokaz koji pobija njihovo mišljenje jeste ajet: O vjernici, ako vam kakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite ... (el-Hudžurat:6), čije suprotno shvatanje kategorički ukazuje da vijest koju donese pouzdan čovjek ne treba provjeravati, dakle, prihvata se. Da vijest, koju donese pouzdan čovjek, ne iziskuje ubjeđenje, Allah dž.š., bi naredio da i nju provjerimo. Dakle, prethodni ajet iz sure el-Nedžm se ne može uzeti za argumenat, jer bi tada oponirao ajetima koje smo naveli. Mora se uskladiti sa njima tako što ćemo reći da se misli na pretpostavku zasnovanu na strastima i čije je cilj suprotan Šerijatu. Takva ne izsikuje ubjeđenje. Spomenutom u prilog idu i riječi Svevišnjeg: ... oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa. (el-Nedžm:23)

• Da postoji validan dokaz u vezi s neprihvatanjem ahad hadisa na njega bi nas uputili ashabi i učenjaci koje ćemo kasnije spomenuti. Nepojmljivo je da oni, pored velike bogobojaznosti i znanja, ne priznaju argumente kategoričkog značenja ili da ih takvi maše. Razilaženje s njima u vezi toga jeste jedan od najvećih dokaza da spomenuto mišljenje nije ispravno. Ovo u slučaju da su i pogriješili uzimajući ahad hadis za argument, pa kako tek kada su ispravno postupili. Naprotiv, pogriješili su dogmatičari i njihovi sljedbenici, što ćemo kasnije vidjeti.

3. Oprečno je svim šerijatskim dokazima kojima oni dokazuju obaveznost prihvatanja hadisa-ahad u pogledu šerijatskih propisa, tim prije jer su općenitog karaktera i odnose se na sve što je Resulullah s.a.w.s., donio, bilo da se radi o vjerovanju ili propisima. Neke smo od tih dokaza spomenuli u 2. aspektu. Ko se želi pobliže upoznati sa spomenutim dokazima neka vidi 'El-Risala' u kojoj je imam Šafija rhm. naveo sve dokaze vezane za ovu temu. Za specifikaciju šerijatskih propisa mimo vjerovanja u vezi s dokazivanjem hadis-ahadom nema validnog dokaza. Štaviše, to je ništavno (batil) iz čega proizilazi da je mišljenje koje zastupaju, također, ništavno.

4. Ne samo da ga ashabi nisu zastupali, naprotiv, postupali su suprotno njemu. Naime, pouzdano znamo da su bez rezerve prihvatali svaki hadis kojeg im je prenio neko od njih i niko nije rekao: Predanje koje prenosiš je ahad hadis i ne izisikuje ubjeđenje dok ne postane mutevatir. Štaviše, nije im bila poznata filozofija o pravljenju razlike između građenja vjerovanja i propisa na ahadu koja se krišom uvukla među muslimane nakon njih. Oni, radijallahu anhum, jedni su od drugih bez rezerve prihvatali hadise u vezi s Allahovim dž.š. svojstvima i gradili vjerovanje na njima, kao hadis o Allahovom viđenju na Sudnjeme danu, tome da će On dž.š. tada govoriti i da će Njegov glas svako čuti (Zabilježio ga je Buhari u Sahihu, 1/195. bez lanca prenosilaca, ali tvrdi da je ispravan (muallekan-medžzumen bihi), a sa spojenim lancem ga prenosi u 'El-Edebul-mufredu' (970). Hadis u vezi s time je dobar (hasen). Zabilježen je u Es-Sahiha (3250) i Zilalul-dženne (514). (op. izd.)), hadis u vezi s Njegovim spuštanjem noću na zemaljsko nebo (Ovaj je hadis mutevatir. Vidi Et-Temhid 7/127 i dalje, od Ibn-Abdulberra, te djelo Es-Sunne (492-508) od Ibn Ebu-Asima. (op. izd.)), itd. Dakle, oni kojima su ashabi, pouzdani i iskreni, prenijeli te hadise prihvatili su ih bez imalo sumnje i gradili vjerovanje na njima. Naprotiv, ponekada su provjeravali hadise vezane za neke propise i tražili potporu kod drugih ashaba za iste, kao što je postupio Omer, r.a. kada je od Ebu-Seida el-Hudrija r.a. tražio da potvrdi Ebu Musaovo r.a. predanje (u vezi s traženjem dopuštenja-izuna za ulazak u kuću, prenosi imam Buhari (6245), i imam Muslim (2135). (op. izd.)) Međutim, nikada i niko od njih nije tražio potporu za hadis vezan za Allahova dž.š. svojstva. Ovo zato što su bili prvi koji su ih prihvatali i gradili svoje vjerovanje na njima. Onome ko ima imalo uvida u sunnet ovo je dobro poznato.

5. Svevišnji Allah kaže: O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, a ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu... (el-Maida:67) Također kaže: ... a Poslanik je jedino dužan da jasno obznani. (el-Nur:54) Resulullah s.a.w.s. je naredio: Dostavite od mene makar ajet ... (Buhari, Muslim)

Na najvećem skupu ashaba, na Arefatu, upitao je: Vi ćete biti pitani za mene, pa šta ćete odgovoriti? Odgovorićemo da si dostavio i savjetovao - rekoše ashabi. (Muslim)

Poznato je da je smisao poslanice uspostavljanje dokaza protivu ljudi (kako ne bi imali opravdanja na Sudnjeme danu), otuda, da hadis-ahad ne iziskuje ubjeđenje ne bi se prenijela poslanica koja je dokazom protivu ljudi, jer argumenat može biti samo ono što iziskuje ubjeđenje. Resulullah s.a.w.s. slao je pojedince koji su prenosili vjeru i uspostavljali dokaz protivu ljudi. Isto tako su i do nas, putem pouzdanih, pravednih ljudi, došle Resulullahove s.a.w.s. riječi i djela. Da hadis-ahad ne iziskuje ubjeđenje, protivu nas kao i onih prije, ne bi bio uspostavljen dokaz sve dok određeni hadis ne dostigne stupanj mutevatira. To je ništavno.

Iz tvrdnje da Vjerovjesnikovi s.a.w.s. hadisi ne iziskuju ubjeđenje proizilazi jedna od sljedeće dvije stvari: • Da Poslanik s.a.w.s. nije dostavio ništa osim Kur'ana i nekolicine mutevatir hadisa; • Da dokaz protivu ljudi može biti ono što ne iziskuje ubjeđenje niti obavezuje djela.

Ove su dvije stvari ništavne iz čega proizilazi da hadisi koje su nam prenijeli pouzdani, pošteni i ljudi dobra pamćenja, te koje je ummet prihvatio, iziskuju ubjeđenje. To je očito i jasno.

6. Pouzdano znamo da je Resulullah s.a.w.s. slao ashabe u razne zemlje da poučavaju muslimane Islamu. Pojedinačno je slao Muaza, Aliju i Ebu-Musaa r.a. u Jemen. Također znamo da je vjerovanje najvažniji segment vjere, a ovi su izaslanici prvo pozivali u njega. To se jasno vidi iz Resulullahovih s.a.w.s. uputa Muazu: Doći ćeš kod sljedbenika Knjige zato ih prvo pozovi da robuju Allahu dž.š.. U drugoj verziji stoji: … zato ih pozovi da posvjedoče da nema istinskog božanstva do Allaha, a kada povjeruju u Allaha, izvijesti ih da im On naređuje obavljanje pet dnevnih namaza ... (Buhari i Muslim, a ovo je Muslimova verzija) Dakle, Resulullah s.a.w.s. mu je naredio da im, prije svega, dostavi vjerovanje u Allaha (tevhid); potom da ih pouči šta se Njemu mora a šta ne smije pripisati. Nakon što im dostavi tevhid, poučit će ih propisima. Sigurni smo da je to Muaz r.a. i uradio. Ovo je kategorički dokaz da je hadis-ahad punovažan u vezi s građenjem vjerovanja i da isti važi za dokaz protivu ljudi. Da nije tako, Resulullah s.a.w.s. se ne bi zadovoljio slanjem Muaza r.a. samog. To je, hvala Allahu dž.š., očito i jasno.

Iz neslaganja sa pomenutim nužno proizilazi jedna od sljedeće dvije stvari, treće nema:

• Da Poslanikovi s.a.w.s. misionari (daije), ljudima nisu dostavljali vjerovanje jer im to nije naredio, nego su samo dostavljali šerijatske propise. Ovo je intuitivno (samo po sebi) ništavno, štaviše, jasno oponira Muazovom r.a. hadisu. • Da im je bilo naređeno dostavljanje vjerovanja što su i izvršili. Ljudima su dostavili sve stvari vezane za njega, ali i mišljenje da se hadis-ahad ne prihvata u pogledu vjerovanja, jer samo to mišljenje, u pogledu neistomišljenika, jeste dio islamskog vjerovanja, iz čega opet proizilazi da su ti misionari ljudima govorili: Vjerujte u sve o čemu smo vas izvijestili u vezi s vjerovanjem, ali vam to nije obaveza jer smo mi pojedinci tj. sve što smo vam prenijeli su ahad hadisi. Nema sumnje da je ova kao i prethodna stvar ništavna. Iz prihvatanja bilo koje stvari proizilazi ništavno mišljenje, iz čega proizilazi nešto ništavno jer je i samo takvo.

7. Iz toga mišljenja proizilazi da se muslimani nužno razlikuju u pogledu obaveznosti ili neobaveznosti vjerovanja u mnogim stvarima i ako su do svih dospjeli hadisi u vezi s tim stvarima. Ovo je ništavno zbog riječi Uzvišenog: A meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem. (el-Enam:19), kao i zbog poznatog autentičnog hadisa: Pružio Allah udoban život čovjeku koji čuje od mene i prenese kao što je čuo; jer će možda prenešenom biti jasnije nego onome ko je čuo. (Tirmizi, Ibnu Madže)

Da pojasnimo: Ashab koji je od Resulullaha s.a.w.s. izravno čuo hadis koji se tiče vjerovanja kao npr. hadis u vezi s Allahovim dž.š. spuštanjem na zemaljsko nebo, dužan je u to vjerovati, jer je hadis u pogledu njega kategorički dokaz, međutim, ashab ili tabiin koji je od prethodnog primio taj hadis nije dužan u njega vjerovati pa čak i bio ubjeđen da je istina i kategorički dokaz, a sve zato što je prenešen kao ahad za koga je, po neistomišljenicima, moguće da bude neispravan, te se na osnovu njega ne može graditi vjerovanje.

Ovo njihovo obrazloženje je neprihvatljivo jer je zasnovano na neispravnoj analogiji (kijasu), a to je analogija prenosilaca hadisa, vezanih za šerijatske propise ili vjerovanje u neko Allahovo dž.š. svojstvo, na svjedočenje nekoga čovjeka u određenoj stvari. Koja li je samo razlika između te dvije stvari!

Kada bi smo za prenosioca hadisa neosnovano pretpostavili da je slagao, namjerno ili greškom, iziskivalo bi odvođenje ljudi u zabludu jer se radi o nečemu što je cijeli ummet prihvatio i na osnovu njega izgradio svoje vjerovanje u pogledu Allahovih dž.š. svojstava, tim prije jer je nemoguće da stvar, koja se šerijatski mora prihvatiti, bude ništavna, a posebno kada je riječ o nečemu što je prihvatio cijeli ummet. Ovako se mora reći za svaki šerijatski argumenat, koga je obavezno slijediti za razliku od svjedočenja, koje može ali i ne mora u stvarnosti biti tačno. Dakle, nemoguće je da vijest (haber) koju je Svevišnji Allah preko Poslanika s.a.w.s. učinio osnovom vjerovanja u Njega, Njegova lijepa imena i savršena svojstva da u stvari bude ništavna. Ovo zbog toga što su te vijesti jedan od Allahovih dž.š. dokaza protivu ljudi, a Njegovi su dokazi istina nikako laž. Također, nemoguće je da argumenti neistine budu ravni argumentima istine. Nemoguće je da laž na Allaha i Njegovu vjeru bude slična Objavi kojom je On dž.š. obavezao ljude. Razlika između istine i laži, Allahove objave i šejtanskih došaptavanja i više je nego jasna. Svevišnji je Allah učinio da istina svijetli kao Sunce, koju vide samo osvijetljena srca, a neistinu je prekrio noćnom tamom. Nije čudno da slijepcu izgleda noć i dan isto, tako nije čudno i to da onaj čija je duša slijepa ne razlikuje istinu od neistine. Otuda je Muaz r.a. govorio: Istinu primi ma ko je rekao; doista istina sija.

Međutim, nakon što su srca pocrnjela i izgubila razboritost okretanjem od onoga šta je donio Resulullah s.a.w.s., a prihvatanjem mišljenja ljudi, istina i laž su se pomješali.

Ljudi su počeli smatrati da hadisi koje prenose najbolji i najiskreniji ljudi ovoga ummeta mogu biti laž, a za izmišljene hadise, koji odgovaraju njihovim prohtjevima, da mogu biti istina, zbog čega su ih i uzimali za dokaze.

Srž spomenutog jeste da je nemoguće da hadis kojeg prenose pouzdani i pravedni ljudi, kojim je Svevišnji Allah obavezao ummet, u stvari bude laž ili greška. Oni koji kažu da ahad-hadis iziskuje ubjeđenje tvrde da je obavezujuće, kada se ispune uvjeti koji obavezuju rad po njemu, u stvari tvrditi da je tačan. (El-Savaikul-mursele 2/368-370.) To dobro znaju oni koji drže do Resulullahovih s.a.w.s. hadisa i prakse. Ostali to uopće i ne primjećuju.

Neistomišljenici, govoreći da autentični hadisi ne iziskuju ubjeđenje, izvještavaju druge da ga oni nisu stekli iz hadisa što je istina, međutim, njihova tvrdnja da ga isti ne iziskuju kod sljedbenika hadisa nije tačna. (Ibid, 2/379.)

8. Iz spomenutog mišljenja proizilazi neuzimanje hadisa općenito (ahad ili mutevatira) u pogledu vjerovanja. Ništavnost ovoga je očitija od ništavnosti prethodnog.

Da pojasnimo: Većini muslimana, posebno prije sakupljanja hadisa, hadisi su došli kao ahad predaje, jer je u svakoj generaciji bilo malo onih koji su tražili i sakupljali te puteve, do kojih su isti dospjeli mutevatir putem. Dakle, kod nekolicine se našao određen broj mutevatir hadisa, međutim, dogmatičari i njihovi istomišljenici, koji zastupaju da se ahad hadis ne prihvata u vjerovanju nemaju koristi od te nekolicine do koje je dospio mutevatir jer njegova tvrdnja da je neki hadis mutevatir na iziskuje kod njih ubjeđenje, jer je on jedinka i njegova je vijest kao ahad hadis, osim u slučaju da njegovu tvrdnju podupre veliki broj muhadisa, a to je nemoguće, posebno u pogledu onih koji nemaju uvida u hadiske znanosti. Dogmatičari da hoće, u hadiskim zbirkama mogu naći brojne lance prenosilaca nekoga hadisa, što nije slučaj sa nalaženjem mišljenja muhadisa da je neki hadis mutevatir, štaviše, možda, zbog svoje nestručnosti, neće naći ni jedno. Zato će naći da dogmatičari kažu kako je neki hadis ahad, a sve, opet, što čitaju njihove, a ne knjige sljedbenika hadisa. Onda njihove riječi uzimaju za dokaz, a ne riječi specijalista u hadiskim znanostima, za šta ćemo, kasnije, i navesti neke primjere.

Iz prethodnog se mora zaključiti jedna od sljedeće dvije stvari:

• Da se vjerovanje gradi na ahadu i to zbog nemogućnosti da do većine ljudi dopre kao mutevatir. Ova je stvar kategorički tačna zbog spomenutih ali i sljedećih aspekata. • Da se vjerovanje ne gradi na njemu čak i ako muhadisi potvrde da je mutevatir sve dok do sviju ljudi ne dospije kao takav.

Ne smatram da pametan čovjek može uvjetovati prethodnu stvar, a posebno što mnogi od njih drže obaveznim obraćanje stručnjacima u pogledu svake oblasti. Neki od njih, konstatujući da sljeđenje (taklid) obavezuje one koji nisu dostigli stupanj samostalnog iznalaženja rješenja (idžtihada), govore da svaka naučna oblast ima svoje stručnjake, one koji se njome bave, također da ima i onih kojima je ta oblast strana, koji o njoj ništa ne znaju. Npr. čovjek koji ima parnicu, a ne poznaje zakon, prisiljen je obratiti se advokatima i slijediti idžtihad jednoga od njih, kada želi graditi kuću obratit će se arhitektima, kada mu se razboli djete obratit će se doktoru ... Međutim, kako će postupiti ako mu doktor koji je studirao na jednome univerzitetu propiše lijek za koga doktor koji je studirao na drugome tvrdi da je štetan, tim prije što ne postoji odlučujuća indicija, a mora poslušati jednoga od njih?! Gledat će kojemu od njih dvojice teži srce i uzet će njegovo mišljenje. Ovo je, također, stanje običnog čovjeka koji slijedi učenjake u vezi s šerijatskim propisima. Dakle, moraju se slijediti stručnjaci kako u vjerskim, tako i u svjetskim naukama. Ovo otuda što čovjek ne poznaje svaku oblast. Onu koju istražuje, u njoj donosi rješenja i sl. Ako je to tako, onda se mora prihvatiti stav muhadisa kada tvrdi da je neki hadis ahad ili mutevatir, i ako njegov sud u vezi s nekim hadisom da je mutevatir kod drugih ne iziskuje ubjeđenje osim ako ga potvrdi veliki broj muhadisa, ali ga mora prihvatiti, pogotovo što ga prihvata vjerujući u njegove riječi, a ne iz slijepog slijeđenja (taklida). Velika je razlika između te dvije stvari, što je detaljno objašnjeno u djelima te oblasti.

9. Ako je obavezno prihvatiti mišljenje muhadisa da je određeni hadis mutevatir, na kome se gradi vjerovanje, isto tako je obaveza prihvatiti ahad hadis za koga pouzdani muhadis tvrdi da je autentičan i graditi na njemu vjerovanje. Između prvoga i drugoga nema nikakve razlike. Ne prihvatiti ahad zbog toga što je prenosilac, i ako je pouzdan i ne čini grijehe, mogao pogriješiti ili zaboraviti ili slagati u stvari, nije opravdano jer se isto može kazati i za muhadisa koji tvrdi da je određeni hadis mutevatir. Između njih dvojice u vezi toga nema razlike! Ili prihvatiti riječi obojice ili odbiti. Drugo je ništavno, a prvo tačno. Dakle, spomenuta mogućnost nije prihvatljiva kada su u pitanju Resulullahovi s.a.w.s. hadisi koje je cijeli ummet prihvatio. Ovo utoliko jer je ummet kao cjelina nepogriješiv kao i njegov Poslanik s.a.w.s. o čemu je bilo govora u sedmom aspektu. (Detalje u vezi s tim vidjeti u djelu 'Ihkamul-ihkam' 1/128-133, od Ibnu Hazma rhm..)

10. Čovjek koji vjeruje u hadis, koga je prenio određeni prenosilac, osjeća da mu mora vjerovati tim prije jer nema osnove sumnjati ili smatrati da on laže. Isti je slučaj sa nekim od nas koji ima pouzdana prijatelja (te mu mora vjerovati). Otuda, zahtjevati od čovjeka koji vjeruje prenosiocu prihvatanje (njegove vijesti) u pogledu propisa, a neprihvatanje u pogledu vjerovanja (akide), zahtijevanje je nemogućeg. Kategorički tvrdim da oni koji prave razliku između te dvije stvari to čine samo teoretski, a u to nisu ubjeđeni, čak ni u pogledu hadisa o propisima koji, po njihovome mišljenju, nemaju veze sa vjerovanjem. Sve zbog toga što nisu upućeni u nauku o prenosiocima, njihovome jakom i preciznom pamćenju, te (njihovom) izbjegavanju svega što ne priliči. Ne osjećaju smiraj koji je uzrok vjerovanja u ispravnost hadisa. Zbog toga mnogi od njih sumnjaju, štaviše, negiraju mnoge autentične hadise u pogledu propisa, a kamoli u pogledu vjerovanja i skrivenih stvari (gajb). Na tu je činjenicu ukazao Šerik b. Abdullah Kadi. Naime, neko mu je, u vezi s hadisima o Allahovim dž.š. svojstvima, rekao: Ima ljudi koji niječu te hadise - na šta je upitao: Šta kažu u pogledu njih? Kritikuju ih - odgovoriše, na šta, ponovo, reče: Oni koji su prenijeli Kur'an prenijeli su i te hadise, prenijeli su pojedinosti u vezi s pet dnevnih namaza, hadžom, postom ... Allaha spoznajemo samo preko tih hadisa. (Vidi djelo 'el-Sunne' od Abdullaha b. Ahmeda b. Hanbela rhm. i 'el-Šeria' str. 306, od el-Adžurrija rhm.. Potpunija verzija od prethodne zabilježena je u djelu El-Ilmuš-šamih od imama Mukbilija rhm.)

Ishak b. Rahavejh rhm. pripovijeda: Došao sam kod zapovjednika Abdullaha b. Tahira pa me upita: O Ebu Jakube, čujem da tvrdiš kako se Allah spušta (na zemaljsko nebo) svake noći! O zapovjedniče - odgovorih, Allah je poslao Poslanika od koga su nam prenešeni hadisi na osnovu kojih dopuštamo proljevanje krvi određenih ljudi, a drugih zabranjujemo, dopuštamo ženidbu određenih žena, a drugih zabranjujemo, na osnovu njih nečiji imetak smatramo dopuštenim, a nečiji svetim. Ako su ispravni ovi hadisi, ispravni su i oni (o Allahovim svojstvima), a ako su neispravni ovi onda su neispravni i oni. Nakon ovoga zapovjednik Abdullah nije slično upitao. (Ovo je predanje zabilježio imam el-Bejheki u djelu 'el-Esmau ves-sifat', str. 452. Ova predanja pogledati u našem djelu Muhtesarul-uluvv.) 


Mišljenje da je obaveza prihvatiti ahad-hadise u vezi s propisima, a odbaciti ih u vezi s vjerovanjem, izgrađeno je na ništavnoj činjenici, a to je da vjerovanje nije djelo, niti je djelo vjerovanje. Neki potonji učenjaci u vezi s time kažu: U pogledu praktičnih i teoretskih pitanja moraju se ostvariti dvije stvari: znanje i djelo. Djelo u teoretskim pitanjima jeste potvrđivanje i ljubav, negiranje i mržnja; ljubav prema istini, a mržnja laži, koja joj oponire. Djela nisu ograničena samo na udove, naprotiv, i srčana su osnova prvih. Ovo su pitanje zapostavili mnogi dogmatičari smatrajući da u vjerovanje (iman) ne ulaze djela. Kolika je to samo greška! Naime, mnogi nevjernici su bili ubjeđeni u Resulullahovo s.a.w.s. poslanstvo, međutim, to ubjeđenje nije popratilo djelo srca: ljubav, zadovoljstvo, naklonost i borba za ono s čime je došao. Ovo je vrlo važno pitanje i ne smije se zapostaviti. Ko ga shvati, shvatio je suštinu vjerovanja. Mudri Zakonodavac dž.š. nije zadovoljan da se čine djela bez ubjeđenja, niti postojanjem ubjeđenja koga ne prate djela. (el-Savaikul-mursele, 2/420-421.)  
________________________________