subota, 5. siječnja 2013.

Je li grijeh biti zaljubljen ?

Ako ste sada ili ste nekada bili mladi sigurno ste se bar jednom  zapitali...


Islam je vjera po mjeri čovjeka, prirodna vjera i ako smo se složili da je emocionalna sklonost čovjeka prema ženi,i obratno, prirodna, onda nema nikakve dileme oko stava Islama prema tome

 

O čemu? O nevjerovatnom iskustvu i neopisivom osjećaju. O tihom razumjevanju i snažnoj podršci. O dijeljenju i opraštanju. O bliskosti u teškoći i lahkoći. O blagom osmjehu i dobronamjernoj opomeni. O onome što ne zahtjeva savršenstvo i trpi ljudsku slabost i manjkavost. O svakodnevnoj hronici sitnih nerviranja, problema, nadanja, kompromisa, malih razočarenja i velikih pobjeda. O zaljubljenosti... O ljubavi između čovjeka i žene...

 

Zašto? Jer o tome nismo nikada govorili. Jer je svako od nas tako nešto doživio ili će doživjeti. Jer ako mi budemo o tome šutjeli drugi će govoriti i već govore. Jer su o tome lagali i lažu, a niko ne upozorava. Jednostavno, kad-tad o tome moramo makar nešto reći.

 

Zaljubljenost ili ljubav između muškarca i žene je, sa društvenog aspekta, jedna sasvim normalna i uobičajena stvar i za površnog posmatrača nema velikog uticaja na društvena kretanja. Međutim, ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da društvo, ustvari, čine pojedinci za koje, bez imalo sumnje, takvo iskustvo predstavlja jedno od najvažnijih u životu, onda će nam biti jasno da ta pojava ima veći značaj za društvo nego mnoge druge pojave, kojima se pridaje veća pažnja.

 

Kod čovjeka kao emocionalnog bića, ljubav, naklonost ili privrženost određenoj ličnosti suprotnog pola je zasigurno jedna od najjačih ako ne i najjača emocija, koja nikada ne ostaje samo puki osjećaj nego gotovo uvijek podrazumijeva akciju. Bilo da se radi o nekakvom pokušaju da se ona iskaže ili pak uguši i zataška, ona bezuvjetno ostavlja traga na čovjeka, i ukoliko se ne radi o pretvaranju, nikada nije beznačajna. Još nekoliko faktora dokazuje da te emocije i osjećaji koji se javljaju kod pojedinca, mogu itekako biti značajni po cjelokupno društvo. Uzmimo samo činjenicu da bi to trebao biti jedan od najčešćih uzroka zasnivanja porodice koja je jezgro i ćelija društva, i funkcioniranje te ćelije uveliko zavisi od međusobnog odnosa osoba koje su tu porodicu zasnovale. Veoma je važno, također, to što je ta pojava u većini slučajeva vezana za mlade ljude, omladinu, koja je u isto vrijeme i najaktivniji i najvitalniji dio društva.

 

Čovjeku prirođena emocija

 

Sad kada nam je konačno postalo jasno da za sve nas nije nevažno kada se neko zaljubi u nekoga, možemo početi govoriti o onome što nas ustvari i interesuje. Naprimjer, vjerovatno ćete se poslije ovoga pitati, ako se već niste pitali, je li se onda meni kao muslimanu dozvoljeno zaljubiti, ili još konkretnije je li grijeh biti zaljubljen? Iako se na ovako jednostavna pitanja obično dobivaju izrazito komplikovani odgovori, mi ćemo pokušati da to izbjegnemo. Ustvari, svakome ko poznaje i razmišlja o temeljima i suštini Islama, odmah će biti jasno da bilo koja emocija, osjećaj, čuvstvo, ukoliko su prirođeni čovjeku ne mogu nikako biti apriori zabranjeni. Islam je vjera po mjeri čovjeka, prirodna vjera i ako smo se složili da je emocionalna sklonost čovjeka prema ženi, i obratno, prirodna, onda nema nikakve dileme oko stava Islama prema tome. Međutim, kao što smo na početku upozorili, nije sve tako jednostavno. Opet ćemo se morati vratiti na temelje i suštinu vjere i sjetiti se da je čovjeku, također, u svakom pogledu prirođeno nesavršenstvo, manjkavost i zavisnost od njegova Stvoritelja, i da je i u ovom slučaju neophodna uputa i usmjerenje od Onoga koji je stvorio i čovjeka i sve te emocije u njemu.

 

Samo u braku

 

Zaljubljenost ili ljubav čovjeka i žene prihvatljiva je samo onda kada ona ima mogućnost i realne uslove da bude na moralan i legitiman način iskazana i ispoljena i sa jedne i sa druge strane. Dakle, samo onda kada zaljubljeni imaju mogućnost da svoj emocionalni naboj koji je bezuvjetno povezan sa tjelesnom privlačnošću ispolje u vezi, koja podrazumjeva međusobna prava i obaveze, koja se kod nas popularno naziva- brak.

 

Nema sumnje da je čovjek manje-više nesposoban da sam kontroliše svoje emocije, a pogotovo kada je ovo u pitanju, i stoga je Šerijat propisao društvene i moralne norme (obaranje pogleda, pokrivanje žene, zabrana druženja muškaraca i žena...itd) koje omogućuju i olakšavaju čovjeku i ženi da spriječe neprirodno i nekontrolisano rasplamsavanje emocija, koje bi mogle dovesti do postupaka koji bi štetili samim pojedincima, a i društvu uopće. Kada bi uzeli kao primjer društvo koje bi primjenjivalo ove norme u potpunosti, onda, unutar tog društva pojedninac faktički ne bi ni imao mogućnost da se zaljubi prije nego bi imao realne uslove da odmah ili u bliskoj budućnosti tu svoju ljubav u svoj svojoj ljepoti i snazi ispolji i iskaže.

 

Pored ovih opće društvenih usmjerenja, zaljubljenost, kao emocija, i unutar samog čovjeka ima određene prirodne granice. Ona nikako ne smije preći iz čovjeku prirođenog osječaja ljubavi, naklonosti, privrženosti u osjećaj zanesenosti i zaluđenosti, koja odvodi čovjeka iz realnosti u idealiziranje i pretjerivanje. Takve ljubavi nikada nisu izraz stvarne emocionalne snage nego upravo izraz slabosti da se odupre maštanju, zamišljanju, idealiziranju i bježanju od stvarnosti. 

 

Zaljubljenost kao sredstvo manipulacije   

   

Pretpostavljam da će poslije čitanja ovih redaka  vaše misli ili riječi zvučati otprilike ovako: "Eh kad nam znaš ovako lijepo vaziti, onda bi nam mogao štogod progovoriti i o ovoj našoj stvarnosti u kojoj nema takvog društva ni na vidiku, niti ima baš na bacanje ljudi koji to o čemu ti pričaš praktično žive."

 

Istina je da zaljubljenost i ljubav danas, barem kada su ljudi zapadnjačkog svjetonazora u pitanju imaju možda malo drugačije značenje i smisao, ali je sigurno da je kod prosječnog čovjeka takvog pogleda na život, zaljubljenost ili ljubav možda jedini ideal koji još uvijek uspijeva da se odupre agresivnom materijalizmu koji je do sada porušio sve ideale i maštanja i u centar stavio  interese svake vrste, kako one sitnošićarske tako i one globalne i dugoročne. Još uvijek će takav čovjek pasti na srceparajuću romansu mladića i djevojke usred tragedije u kojoj strada preko hiljadu ljudi (Titanik op.a), još uvijek će povjerovati u Esmeraldinu tragičnu i beskraju ljubav i reći kako ipak prave ljubavi još uvijek ima. Ustvari, shvativši ovo nismo "otkrili Ameriku" jer su ovo neki ljudi mnogo prije ustanovili, shvativši da je čovjek izrazito osjetljiv kada je ovo u pitanju i u stanju, je zarad ljubavi opravdati rušenje principa i moralnih normi. Svi smo barem jednom u životu čuli krilaticu "u ljubavi je sve dozvoljeno", koja onako izgleda vrlo simpatično, ali nosi veoma opasnu poruku tj. opravdava prelazak svih granica i rušenje principa ma ko ih postavio. Zaljubljenost, ljubav se predstavlja kao visko moralan čin, a u isto vrijeme se, kako bi se ona zadovoljila, dozvoljavaju najnemoralniji postupci, poput izdaje, prevare, laži i slično. Koliko smo samo puta odobravajući posmatrali preljubu nekog filmskog ili serijskog junaka, pravdajući to time što je on ili ona "istinski zaljubljen", ne shvatajući da smo time upali u zamku u kojoj nam se ljubav i zaljubljenost uvijek vežu za kršenje svakog morala i čestitosti. Nažalost, ovaj plemeniti osjećaj je danas postao samo sredstvo putem kojeg se svima, a posebno omladini, na njima prihvatljiv način, natura i podvaljuje nemoral, blud i razvrat svake vrste.                 

 

Tarik Lazović