subota, 12. siječnja 2013.

Hadis Seddada ibn Evsa

Hvala Allahu, Uzvišenom, Stvoritelju, i neka je mir i spas na Njegovog Poslanika, Muhammeda sina Abdullahova, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe. 

 

Vjera islam koju je Allah, dželle še'nuhu, objavio cijelom čovječanstvu je savršena paradigma za ustrojstvo života u bilo kojem vremenu i prostoru. O istinitosti ovoga nije potrebno govoriti jer su to osjetili oni koji su to tako shvatili i koji su tako i primijenili u svojoj svakodnevnici. Neko je čvrsto to prihvatio a neko slabije. Međutim, da bi se ispitala ljestvica nečije vjere nužno je da postoje neka mjerila s tim ciljem. Kao što učenici nakon semestra ili cijele godine imaju ispite da bi se vidjelo ko zaslužuje prelazak u dalje, ozbiljnije i teže etape tako i u ovoj vjeri imaju ispiti koji razvrstavaju njene sljedbenike u grupe i svaka grupa biva stavljena na stepen koji joj odgovara. Svakom muslimanu je to jasno i zna da su to iskušenja koja Allah, dželle š'enuhu, s vremena na vrijeme, šalje svojim robovima da bi vidio koliko su oni iskreni u svojim namjerama da ovaj svijet prebrode sa svjetlom koje im je On podario. Mnogi se u tim teškim situacijama snađu na pravilan način. Razlog tome je razvijena svijest o iskušenjima i njihovoj svrsi, kao i poznaji poslaničke upute za izlazak iz tih iskušenja s krunom pobjednika. Naravno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio uputu, kako se ponašati i kako se postaviti u takvim situacijama. Jedna od takvih poruka je i hadis čije ćemo mudrosti i poruke pokušati dokučiti u nekoliko sljedećih redaka. Molim Allaha da nam u tome pomogne. 

 

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem u hadisu kojeg prenosi Šeddad ibn Evs radijallahu anhu:


Kada ljudi počnu gomilati zlato i sebro, vi se okitite sljedećim riječima: Allahu, učvrsti me u vjeri i ojačaj u činjenju dobra. Učini me od onih koji će ti zahvaljivati na blagodatima i koji će te obožavati na naljepši način. Podari mi čisto srce i iskren jezik. Uputi me na svako dobro koje znaš, a sačuvaj me od svakog zla koje znaš i oprosti mi ono što znaš (od grijeha), uistinu si Ti onaj koji Poznaje gajb (nevidljivo).”  


Hadis bilježe Tirmizija i Ibn Hibban u svom Sahihu, kao i Hakim, za kojeg kaže da je vjerodostojan. Ovaj hadis ima više predaja od Šeddada ibn Evsa, a u nekima od njih stoji da je Poslanik preporučivao ashabima da uče ovu dovu u namazu ili na kraju namaza. 

 

Na samom početku hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje da je učenje ovih riječi vrijednije od gomilanja zlata i srebra, jer njihova vrijednost ostaje dok će zlato i srebro iščeznuti. Allah, dželle še'nuhu, kaže: “Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.” (El-Kehf: 46) 

 

I kaže Uzvišeni: “Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.” (En-Nahl: 96) 

 

Prenosi se da je Sulejman sin Davudov, alejhi selam, prošao sa svojom svitom, sastavljenom od ljudi i džinna, pored zemljoradnika, na što je ovaj rekao: “Uista je Sulejmanu data velika moć.” Sulejman, alejhi sellam, mu priđe i reče: “Jedan tesbih (Subhanallah) je vrijedniji od Sulejmanovog carstva (moći), jer tesbih ostaje a Sulejmanovo carstvo će proći.” 

 

Kada je objavljen ajet: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu nagovijesti bolnu patnju.” (Et-Tevbe:34), Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Teško zlatu i srebru (onima koji ih gomilaju). Ashabi su upitali: “Pa šta ćemo onda uzimati? Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Uzmite (imajte) zahvalno srce, jezik koji će zikriti, i pobožnu ženu koja će vas u imanu pomagati.” 

 

Hadis bilježe Ahmed, Tirmizija i kaže da je hadis hasen, te Ibn Madže i dr. 

 

Kažu da je zlato (zeheb) nazvano zlatom jer odlazi lahko, a srebro (fidda) srebrom jer brzo iščezava (zeheb – zlato, zehebe – otići; fidda – srebro, nefede – iščeznuti, nestati). Onaj ko gomila jedno ili drugo želi da ostane ono čemu ostanka nema. Zlato i srebro su od koristi jedino kada se podijele ili utroše na putu hajra i dobročinstva. 

 

Rekao je Hasan el-Basri: “Loš li su prijatelj zlato i srebro, od koristi su tek kada te napuste. Sve dok su kod tebe niti ti škode, niti koriste. Njihov korist je kada se udijele na putu hajra.” 

 

U ajetu sure Tevba kojeg smo skoro spomenuli se nalazi ukor i prijetnja onima koji ne izvršavaju svoje dužnosti koje im je Allah, dželle še'nuhu, propisao da izdvajaju iz njihovog imetka, kao što su davanje zekata, pomaganje rodbine, ugošćavanje gosta i pomaganje drugih u teškim situacijama. 

 

Tako je Šerijat preporučio gomilanje onoga što ostaje i nakon smrti, a to su iman, dobra djela i lijepe riječi. Njihova korist ostaje i njima čovjek stiče najveće bogatstvo. 

 

Prenosi se u nekim israilijatima (kazivanjima Izraelćana - jevreja) da je rečeno: “Blago vjernika je njegov Gospodar. Odnosno, da vjernik samo gomila pokornost Njemu, strah od Njega i ljubav prema Njemu. Kome njegov Gospodar bude blago naći će Ga kada mu bude potreban, kao što stoji u Poslanikovoj preporuci Ibn Abbasu: “Pazi na Allaha, Allah će na tebe paziti. Pazi na Allaha, naći ćeš Ga ispred sebe (na pomoći). Znaj za Allaha u blagostanju, znaće za tebe u teškoći.” 

 


U sljedećem dijelu hadisa Poslanik, objašnjava koje su to riječi vrijednije od zlata i srebra pa kaže: “Allahu Gospodaru moj, učvrsti me u vjeri.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovdje koristi riječ “emr” kao izraz za vjeru. Nisu rijetki hadisi u kojima se koristi ova riječ sa značenjem vjere. Jedan od tih je i poznati hadis Aiše, radijallahu anha, u kom Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko u ovu našu stvar (vjeru) unese nešto što nije od nje to mu se ne prima.” Bilježe ga Buharija i Muslim. 

 

U nešem hadisu ova riječ još znači i pokornost. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je tražio da ga Gospodar učvrsti u vjeri dok mu ne dođe određeni čas. Kaže Uzvišeni: “One koji govore: "Gospodar naš je Allah" pa poslije ostanu pri tome…” (Fussilet:30). Oni koji govore: “Gospodar naš je Allah”, su mnogobrojni, međutim, broj onih koji pri tome ostanu i budu čvrsti je dosta manji. Omer, radijallahu anhu, bi govorio u hutbi: “Allahu, Gospodaru moj, sačuvaj nas od grijeha i učvrsti nas u vjeri.” 

 

Ustrajnost i čvrstoća nisu u moći roba, te je nužno da za njih moli svoga Gospodara. Hasan, rahmetullahi alejhi, kada bi proučio ajet: “Oni koji govore: "Gospodar naš je Allah" pa poslije ostanu pri tome…” učio bi dovu: “Allahu, ti si naš Gospodar pa nas opskrbi ustrajnošću (u vjeri). (Pogledaj komentar ovog ajeta u Tefsiru od Ibn Kesira) 

 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi često govorio: “O Ti koji usmjeravaš srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.” Nakon što je upitan za tu dovu odgovorio je: “Doista je srce između dva Allahova prsta, pa On ako hoće učvrsti ga (uputi ga), a ako hoće ostavi ga u zabludi.” U rivajetu koji bilježi Tirmizija se dodaje da su ashabi rekli: “O Allahov Poslaniče, vjerujemo u tebe (da si poslanik) i u ono sa čim si došao, pa da li se bojiš za nas?” Rekao je: “Da…” i onda je spomenuo prethodni hadis. 

 

Šta je sa onim čije je srce između dva prsta njegova Gospodara? Kako mu svijest može biti rahat a ne zna kakav ga kraj čeka? Koliko li je onih koji su činili dobra djela a na njih se odnosi sljedeći ajet: “Premorena, napaćena, u vatri užarenoj pržiti.” (El-Gašijeh:3-4). Možda će postač od svog posta imati samo glad i žeđ, a onaj koji je noćni namaz klanjao samo probdijenu noć. Neki pobožni bi postili, i nakon iftara bi zaplakali govoreći: “Bojim se da je moj dio od ovog posta samo glad i žeđ.” 

 

U "Sahihu" se bilježi hadis u kom stoji: “Zaista, neki od vas će raditi djela stanovnika Dženneta, sve dok između njega i Dženneta ne ostane koliko je podlaktica, te će ga preteći Knjiga (Sudba). 

 

Koliko je onih koji se trude u dobru, te kada između njega i Dženneta ostane koliko je podlaktica, i ugleda obalu spasa, zahvati ga val poroka i njim bude potopljen. 

 

Hasan el-Basri bi dugo plakao i govorio: “Bojim se da me ne baci u vatru ne obraćajući pažnju na to.” Ebu Derda, radijallahu anhu, bi znao reći: “Kako li su robovi za Allaha bezvrijedni onda kada su mu nepokorni.” 

 

Riječi Poslanika, sallalahu alejhi ve selleme,: “(podari mi) odlučnost u činjenju dobra” (vel ‘azimete ‘ala rušd), je molba Allahu, dželle še'nuhu, koja je načelo svakog uspjeha. “Rušd” temelj dobra (hajra). Ponekad čovjek zna šta je dobro (rušd) ali kada ga treba uraditi neodlučan je. Uspjeh je neminovan samo ako je nepokolebljiv u nakani činjenja dobra. Definicija “’Azimeta” je: Čvrsta odluka potvrđena djelom. Neki vele da je ‘Azimet “koncentracija snage htijenja u prvacu nekog djela”, što rob nije u stanju bez Allahove pomoći. Stoga je bilo nužno Allaha moliti za tako bitnu stvar. 

U Musnedu imama Ahmeda bilježi se predaja od ‘Imrana ibn Husajna da je rekao jednom čovjeku: “Reci: Allahu moj, sačuvaj me zla moje duše i učini me odlučnim u činjenju onog što je najbolje za mene”. 

 

Rob je potreban Allahove pomoći i oslonca na Njega kako bi se odlučio na neko djelo, a isto tako je poteban Njegove pomoći kako bi ostao ustrajan na tome. Kaze Allah, dželle še'nuhu, : “A kada se odlučiš onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega”. (Ali ‘Imran, 159) 

 

“Rušd” je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku. Kaže Allah, dželle še'nuhu, : “ali Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i raskalašnost i neposlušnost vam omrazio. Takvi su na pravom putu (rašidun)”. (El-Hudžurat, 7) Ovo značenje nalazimo i u riječima Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve selleme, koji je u svojim hutbama govorio: “Ko se Allahu i Njegovom Poslaniku pokori, taj je na pravom putu (fe kad rešede)”. 

 

Rušd se također pojavljuje kao anonim za zabludu. Po ovom značenju onaj ko nema “rušda” sigurno je u zaroniu u vode zablude. 

 

Što se pak tiče čvrstine “’azma” ona se javlja u dvije etapa. Prva je na samom početku kada je potrebno odlučiti se na djelo, ili kročiti nekim putem. Druga je prilikom samog djela, tj. odlučnost u ustrajnosti na tom putu, i prelazak iz potpunog u potpunije stanje čime se dokučuju granice mogućeg. Tako se prva etipa ostvaruje kada nevjernik prelazi iz nevjerstva u vjerovanja, grješnik iz grijeha u pokornost Allahu, dželle še'nuhu, i sl. Koliko rob bude čvrst u svojoj odluci toliko će biti velika i Allahova pomoć tom robu. Rekao je Ibn Hazm: “Kada rob postane odlučan osjetiće olakšanje”, aludirajući na pokorost i predanost Allahu koje će mu postati lahke. Kada su upitali jednog učenjaka: Kada će dunjaluk otići iz srca?”, odgovorio je: “Kada se u srcu pojavi odlučnost. Tada će dunjaluk otići iz srca, a ono će poletjeti nebeskim riznicama. Međutim, ako srce bude kolebljivo vratiće se dunjaluku. 

 

Riječi Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve selleme: “Učini me od onih koji će ti zahvaljivati na blagodatim a i obožavati Te na najljepši način”, je dova koju je Poslanik,sallalahu alejhi ve selleme, preporučivao ashabima. Prenosi se da je Poslanik, sallalahu alejhi ve selleme, Mu’azu opručio da na kraju svakog namaza uči dovu: “Allahu moj, pomozi mi da Ti zahvaljujem i što ljepše Te obožavam. 

 

Prva stvar spomenuta u hadisu je zahvaljivanje Onome koji daje blagodati, koja je imperativ. Kaže Uzvišeni: “i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!” (Al-Bekare, 152); “i budite zahvalni Allahu na blagodatima Njegovim, ako se samo Njemu klanjate.” 

 

Zahvaljivanje se očituje srcem, jezikom i ostalim dijelovima tijela (djelom). Blagodarnost srcem je priznavanje i pripisivanje blagodati Onome koji njima obasipa, tj. da su od Njega i Njegovom dobrotom. Također, srce biva zahvalno ljubavlju prema Allahu zbog Njegovih blagodati. 

 

Jezik zahvaljuje spominjanjem, isticanjem i zbrajanjem Allahovih blagodati. Kaže Allah, dželle še'nuhu: “i o blagodati Gospodara svoga kazuj!” (Ed-Duha, 11) Isto značenje se spominje u hadisu kada Poslanik, sallalahu alejhi ve selleme, kaže: “Spominjanje blagodati je zahvala, a skrivanje (šutnja) neblagodarnost”. 

 

Zahvaljivanje (dijelovima) tijela se ispoljava ispomaganjem Allahovim blagodatima samo u pokornosti Njemu, a nikako pomažući se istim u griješenju Uzvišenom. Kaže Allah, dželle še'nuhu: “Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!” (Sebe’, 13) Prenosi se od selefa komentar ovog ajeta u kojem kažu: “Kada im je došao ovaj imperativ, nije bilo časa a da neko od njih nije klanjao.” Poznata je predaja da je naš Poslanik, sallalahu alejhi ve selleme, klanjao sve dok mu stopala nebi natekla, i govorio bi: “Zar da ne budem zahvalan rob.” Uistinu, čudno je da čovjek blagodatima bude nepokoran Allahu iako zna da su sve one od Allaha Jedinog. 

 

Druga stvar je obožavanje Allaha na najljepši način. Što znači upotpunjavanje i izvršavanje ibadeta na najispravniji način. Na ovo su se odnosile riječi Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve selleme, kada ga je Džibril upitao šta je to ihsan, na što mu je odgovorio: “Ihsan je da obožavaš Allaha kao da ga vidiš, jer ako ti njega ne bvidiš on tebe, zaista, vidi.” U ovim jezgrovitim riječima uočavamo dva stepena ibadeta: 

 

Da obožava Allaha imajući na umu da ga Allah vidi, osjećajući Allahovu blizinu, što produkuje iskrenost, upotpunjavanje i ljepotu u ibadetu. 

 

Da obožava Allaha kao da Ga vidi, odnoseći se prema Njemu kao prema prisutnom a ne prema nekom ko je daleko od njega. U tom smislu je Poslanik, sallalahu alejhi ve selleme, preporučio jednom ashabu da: “Klanja namaz kao da se oprašta sa ovim svijetom.”, tj. namaz nakon kojeg više neće imati prilike obaviti drugi na ovome svijetu. Ovakav osjećaj će dovesti čovjeka u stanje potpune koncentracije i potpunosti ibadeta Allahu, dželle še'nuhu. 

 

Imam Muslim u svom Sahihu bilježi hadis od Ebu Hurejre, radijallah anhu, u kojem stoji da je Vjerovjesnik, sallalahu alejhi ve selleme, rekao: “Kada vaš islam (vjera) budu lijepi (potpuni), svako dobro djelo koje uradite biće umnogostručeno, od deset do sedam stotina puta, a svako loše djelo će biti upisano samo kao jedno, sve dok ne sretnete Allaha, dželle še'nuhu.” 

 

U drugom hadisu se bilježi da je Poslanik, sallalahu alejhi ve selleme, rekao: “Čiji islam (vjera) bude dobar neće biti kaženjen za ono što je počinio u džahilijetu (periodu prije prihvatanja islama), a čiji islam (vjera) bude loš biće kažnjen i za jedno i drugo.” (Period prije i poslije prihvatanje islama) 

 

Na kraju molim Allaha, dželle še'nuhu, da nas pomogne u ibatima našim, učvrsti u vjeri našoj i podari nam Džennet. Amin! 

 

Haskić Selvedin

fakultet hadisi-š-šerifa, Islamski Univerzitet u Medini

____________________________________