Bitke koje su se odigrale u Ramazanu i promjenile tok historije

Mjesec velikih muslimanskih pobjeda

 

Allah, dželle šanuhu, odabrao je i odlikovao ramazan nad ostalim mjesecima u godini. Nemoguće je nabrojati sve njegove blagodati. Ramazan je mjesec velikih  pobjeda. On je mjesec pobjede nad prokletim šejtanom,  pobjede nad niskim porivima, pobjede nad nevjerstvom i grijehom. Ramazan je mjesec pobjede duhovnog nad materijalnim, sakralnog nad profanim. Ramazan je mjesec pobjede čovjeka u punom značenju te riječi

 

Piše: Abdusamed Bušatlić

Ramazan je mjesec istinskog džihada, borbe na Allahovom putu radi promicanja istine i pozivanja ljudi u islam, jedinu priznatu vjeru kod Allaha, dželle šanuhu, a rušenje svake vrste idolatrije, nevjerstva i bezboštva i njihovih protagonista koji siju smutnju i nered na Zemlji, tlačeći i izrabljivajuči ljude na najsvirepiji način.

 

Bitka na Bedru

 

Spomenut ćemo samo neke bitke koje su muslimani vodili u ramazanu, a koje su promjenile tok historije i učinile ovaj mjesec mjesecom džihada. Nemoguće je govoriti o ramazanu, posebno o bitkama u ramazanu, a da se, na prvom mjestu, ne spomene velika Bitka na Bedru. Bitka koja je donjela veliki preokret kako na polju širenja islama, tj. dave, tako i na političkoj pozornici. U toj bitki su se sukobile dvije vojske, vojska istine, slobode i pravde i vojska nevjerstva, laži, nepravde i ropstva. Prvu skupinu je predvodio posljednji Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve selem, čovjek simbol čestitosti i istinoljubivosti. On je darovana milost čovječanstvu. Uzor koji se slijedi i kome se ne može i nema na ćemu prigovoriti. Drugu skupinu je predvodio Ebu-Džehl, otac neznanja i kolovođa nereda i nasilja, faraon ovog umeta koji je, kao i svaki drugi faraon i nasilnik, izišao da se suprostavi istini i njenom nosiocu i njegovim sljedbenicima. Izišao je oholo i nadmeno, ubijeđen u svoju pobjedu zbog nadmoči u ljudstvu i tehnici. I, doživio potpuni poraz i ponižavajuću smrt. 

 

Poslije ove velike pobjede je zvjezda islama zasjala punim sjajem, a zvijezda nevjerstva se gotovo ugasila. čovječanstvo je bilo pred novim preporodom i novim životom dostojnim čovjeka. 

 

Oslobađanje Mekke

 

Druga, isto tako važna bitka koja se dogodila u ramazanu bilo je osvajanje, tj. oslobađanje Mekke. Oslobodioce Mekke je predvodio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, koji je, sa svojom vojskom, ušao u Mekku bez prolivanja krvi i najavio opću amnestiju onih koji su njega i njegove sljedbenike na najbrutalniji način protjerali sa njihovih ognjišta, zaplijenivši i sav nji hov imetak. Toga dana, prilikom osvojenja Mekke, ti zlikovci su bili poniženi, jadni i izgubljeni. Mislili su da slijedi osveta i mučenje kakvo su oni priredili muslimanima. Međutim, prevarili su se i iznenadili. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, ušao je u sveti grad ponizno i dostojanstveno, baš kao i kad ga je napuštao. Pokazao je Mekelijama da nije poslan da proliva nedužnu ljudsku krv, niti da čini nered na Zemlji, niti je cilj njegovog poslaničkog poziva i njegove borbe, borba za vlast i za ratni plijen, već oslobađanje ljudi iz robavanja ljudima i poziv u robovanje Gospodaru ljudi. Zato su se ovoj pobjedi radovali i stanovnici Nebesa i stanovnici Zemlje, i ljudi su poslije ovog trijumfa istine u skupinama ulazili u Allahovu vjeru. 

 

Spomenutćemo još jednu u nizu bitaka koje su se odigrale u ramazanu. To je Bitka kod Poatjea. Svjetlo islama, koje je obasjalo veliki dio Azije i Afrike u vrijeme emevija, nije se zaustavilo u tim granicama, več se širilo dalje, sve do juga Evrope. Islamske vojskovođe nisu stali na osvajanju Endelusa, več ih je želja da baklju islama prenesu i dalje dovela do pirineja, planinskog vjenca koji je dijelio Endelus i Francusku. Željeli su ljude obradovati islamom, vjerom čovječnosti, znanja i civilizacije. Jedan od takvih muslimanskih vojskovođa je bio i Abdurahman Gafikija, koji je muslimane poveo u džihad radi širenja Allahove vjere, i oni su se odazvali. On je iz Endelusa poveo vojsku prema Francuskoj i zaustavio se na mjestu Poatje ili Palača šehida. Opći metež i neopisivi strah je natjerao francuskog vodzu Karla Martela da u boj podigne sve što sablju može držati, a svesrdno mu je pomogao i Papa, tako da je uspio okupiti vojsku koja je bila brojnija od muslimanske.

 

Bitka je trajala  sedam dana, uz  neprestanu kišu, koja je uveliko otežala kretanje muslimanskoj konjici. Ali, vrhunac iskušenja se zbio kad je poginuo vojskovođa Abdurahman Gafikija, poslije čega je nastao metež u muslimanskim redovima i morali su se povuči sa bojnog bolj u toku noći. Tako je Francuska, sa glavnim gradom Parizom, i dalje ostala da živi u tminama nevjerstva, na štetu vlastitog naroda. Taj poraz je bio tragičniji za Franke negoli za muslimane, što je primijetio i jedan francuski historičar rekavši: "Da nije bilo iznenadne pobjede Karla Martela nad muslimanima i njihovim zapovjednikom Gafikijem, Francuska bi dan-danas uživala u tolerantnosti islama , a civilizacija i napredak u Evropi ne bi kasnili punih osam stolječa".

 

Drugi francuski učenjak, Moris Bicay, koji je i sam primio islam, na upit koji je dan najtragičniji u historiji Francuske, odgovara: "Najtragičniji dan za Francusku je dan Bitke kod Poatjea, kad su porazili muslimane. Bolje bi bilo da su izgubili, jer bi se tako upoznali sa islamom i njegovim uzvišenim propisima".

 

Ne možemo a da ne spomenemo i Bitku kod Ajni Džaluta, u kojoj su muslimani, uz Alahovu pomoć, 15. ramazana 658. h. g. izvojevali sjajnu pobjedu nad Mongolima i poslije koje se vratio ponos i samopouzdanje u život muslimana, jer su prije toga pretrpjeli niz strašnih poraza.

 

Pobjeda nad Mongolima

 

Islamski svijet je, inače, u to vrijeme preživljavao možda najteže trenutke u svojoj historiji. Križarski ratovi koji su trajali nepuna dva stolječa su potpuno iscrpili muslimane. I, tada dolazi još jedno iskušenje, koje je, po svojim tragičnim posljedicama, bilo gore od križarskih ratova. To iskušenje je najezda Mongola i Tatara, divljih hordi koje nisu rušile samo islamsku civilizaciju, več su rušile i uništavale sva kulturno-civilizacijska dostignuča čovječanstva. Mongolske horde je predvodio Džingis Kan, koji nije osvojio nijedno muslimansko mjesto, a da ga nije spalio a njegove stanovnike poubijao. U tim pohodima su došli i do muslimanske prijestolnice Bagdada. Osvojio ga je i sa zemljom sravnio Hulagu Kan. Nakon toga je osvojio Halep i Damask. Pred  njim je otala još samo jedna velika tvrđava islama - Egipat. Hulagu Kan je poslao prijeteče pismo egipatskom sultanu Sejfudinu Kutuzu i tražio da mu bezuvjetno preda Egipat. Sultan Kutuz je to, bez imalo oklijevanja, odbio i naredio je hitnu mobilizaciju muslimanske vojske. Na čelu muslimanske vojske je bio lično sultan Kutuz, koji je, 15. ramazana, stigao do mjesta Ajnu Džalut, gdje se sukobio sa mongolskom vojskom. Ova bitka je bila strašna i krvava, slična borbi između Taluta i Džaluta (Davida i Golijata). Sretan izhod je bio za muslimane, koji su do nogu potukli Mongole. Tom pobjedom je srušen mit o nepobjedivosti Mongola i svijet Allahovom voljom spasen od tih napasnika.

 

Pobjeda nad Rimljanima

 

U ramazanu 223. h. g. odigrala se i Bitka za Amurijju, u kojoj su muslimani slavili pobjedu protiv krščana. Tadašnji vladar Rimljana Teofil je izgarao od želje da napadne i porazi muslimane. Ta želja mu se ispunila kad je muslimanka vojska bila u Azerbejdžanu. On je, sa 100.000 vojnika, napao muslimansko utvrđenje Azopetra i napravio masakr nad starcima, ženama i djecom. Spalio je kuće, zarobio i obeščastio mnoge muslimanke. Među zarobljenim ženama je bila i muslimanka koja je u teškom trenutku zavapila dozivajući halifu Mutesima. Kad je ta vijest stigla do Mutesima, obuzela ga je srdžba i prezir spram onoga što su uradili kršćani. Uvrijeđen zločinom, uzviknuo je: "Odazivam ti se, sestro muslimanko!" Mobilizirao je ogromnu vojsku i udario na najjače krščansko utvrđenje, grad Amurijju. Astrolozi su ga opomenuli da to nije vrijeme za osvajanja i da neče uspjeti. Vradžbinama nije pridavao pažnju. Opkolio je grad, srušio jednu od kapija i provalio u Amirijju. Krščani su pružili veliki otpor, ali uzalud. Muslimani su ih porazili i potukli do nogu i oslobodili i spomenutu muslimanku.

 

Ova velika ramazanska pobjeda je dala novu snagu i polet muslimanima i olakšala im napredovanje u širenju i prenošenju Allahove vjere islama.