Jedno od obilježja po kojima su se poznavali muslimani u raznim sredinama bilo je puštanje brade. Možemo slobodno kazati da je to trajalo skoro sve do posljednjih godina u kojima su muslimani stagnirali potpadajući pod jak utjecaj stranih faktora. Najveći belaj u svemu tome jeste što su se neke stvari koje nemaju nikakve veze sa vjerom – stavile pod sami plašt vjere, dok su se neke stvari koje su baš bile od vjere – stavile van tog plašta.
Piše: hfz. Dževad Gološ
Jedno od obilježja po kojima su se poznavali muslimani u raznim sredinama bilo je puštanje brade. Takvo stanje potrajalo je skoro sve do unazad nekoliko decenija, kada se dogodio značajan zaokret u shvatanjima i kada su muslimani počeli potpadati pod jak utjecaj stranih faktora. Značajnim problemom postaje to što se stvarima koje nemaju nikakve veze sa vjerom daje publicitet i na njih se stavlja akcenat, dok stvari koje imaju jako uporište u vjeri padaju u zaborav. U skupinu zaboravljenih i zapostavljenih vjerskih stvari spada puštanje brade. Devijacijama u islamskoj misli ne bi bilo mjesta da se nisu pojavili razni kvaziučenjaci, koji su govorili i vazili o tzv. ''suštinskom shvatanju islama''. Govorili su, a i danas govore, da prepoznatljiva slika islama nije odjeća niti ovo ili ono obilježje, da mi ljudima ne trebamo pokazivati svoje ''dlake'', aludirajući vjerovatno na bradu, nego nešto drugo što je suština islama.
Mehmed Handžić, boreći se protiv ovakvog shvatanja, u svoje vrijeme kaže: ''Čitajući povijest muslimana u Španiji i Siciliji zapazio sam da su neprijatelji od ostataka muslimana u tim zemljama zahtijevali na prvom mjestu da odbace razlikovanje u nošnji i u nadijevanju imena. Ko ovo pomno pročita i kako treba promotri, vidjet će koliko kod nas griješe oni koji uklanjaju razlikovanje muslimana u nošnji od drugih, tvrdeći da islam nije vezan za neku uniformu, niti ovisi o ''komadiću krpe''. Takvi ljudi uistinu ne poznaju dubljeg prozrijevanja stvari, niti paze na ružne posljedice koje njihova djela mogu imati.'' (Izabrana djela, 5/254)
U redovima koji slijede spomenut ću citate islamskih učenjaka koji su u svojim djelima tretirali propis puštanja brade, a među njima je bilo i onih koji su napisali posebna djela samo o ovom propisu. Prije nego što počnem sa navođenjem citata napomenuo bih da mi nije cilj ubjeđivati ''intelektualnu elitu'' o propisu puštanja brade, nego mi je cilj dokazati da je puštanje brade poznata stvar u islamu, i da niko nema pravo odvraćati ljude od ovog propisa. Žalosna je činjenica to da se danas u mnogim medresama na području naše zemlje učenicima zabranjuje puštanje brade, i to od strane onih koji zagovaraju slijeđenje hanefijskog mezheba. Iz tog razloga, a kao što samo to praktikovao i u prethodnim tekstovima ovog feljtona, zadržat ću se samo na citatima učenjaka hanefijskog mezheba.
Piše: hfz. Dževad Gološ
Jedno od obilježja po kojima su se poznavali muslimani u raznim sredinama bilo je puštanje brade. Takvo stanje potrajalo je skoro sve do unazad nekoliko decenija, kada se dogodio značajan zaokret u shvatanjima i kada su muslimani počeli potpadati pod jak utjecaj stranih faktora. Značajnim problemom postaje to što se stvarima koje nemaju nikakve veze sa vjerom daje publicitet i na njih se stavlja akcenat, dok stvari koje imaju jako uporište u vjeri padaju u zaborav. U skupinu zaboravljenih i zapostavljenih vjerskih stvari spada puštanje brade. Devijacijama u islamskoj misli ne bi bilo mjesta da se nisu pojavili razni kvaziučenjaci, koji su govorili i vazili o tzv. ''suštinskom shvatanju islama''. Govorili su, a i danas govore, da prepoznatljiva slika islama nije odjeća niti ovo ili ono obilježje, da mi ljudima ne trebamo pokazivati svoje ''dlake'', aludirajući vjerovatno na bradu, nego nešto drugo što je suština islama.
Mehmed Handžić, boreći se protiv ovakvog shvatanja, u svoje vrijeme kaže: ''Čitajući povijest muslimana u Španiji i Siciliji zapazio sam da su neprijatelji od ostataka muslimana u tim zemljama zahtijevali na prvom mjestu da odbace razlikovanje u nošnji i u nadijevanju imena. Ko ovo pomno pročita i kako treba promotri, vidjet će koliko kod nas griješe oni koji uklanjaju razlikovanje muslimana u nošnji od drugih, tvrdeći da islam nije vezan za neku uniformu, niti ovisi o ''komadiću krpe''. Takvi ljudi uistinu ne poznaju dubljeg prozrijevanja stvari, niti paze na ružne posljedice koje njihova djela mogu imati.'' (Izabrana djela, 5/254)
U redovima koji slijede spomenut ću citate islamskih učenjaka koji su u svojim djelima tretirali propis puštanja brade, a među njima je bilo i onih koji su napisali posebna djela samo o ovom propisu. Prije nego što počnem sa navođenjem citata napomenuo bih da mi nije cilj ubjeđivati ''intelektualnu elitu'' o propisu puštanja brade, nego mi je cilj dokazati da je puštanje brade poznata stvar u islamu, i da niko nema pravo odvraćati ljude od ovog propisa. Žalosna je činjenica to da se danas u mnogim medresama na području naše zemlje učenicima zabranjuje puštanje brade, i to od strane onih koji zagovaraju slijeđenje hanefijskog mezheba. Iz tog razloga, a kao što samo to praktikovao i u prethodnim tekstovima ovog feljtona, zadržat ću se samo na citatima učenjaka hanefijskog mezheba.
1. Kaže imam Muhammed ibnul-Hasan, učenik Ebu Hanife, u svom poznatom djelu El-Asar: ''Obavijestio me je Ebu Hanife, od Hejsema, od Ibn Omera, radijallahu anhu, da bi on (Ibn Omer) svojom šakom obuhvatio bradu i odrezao ono što bi prelazilo tu dužinu.'' Kaže potom imam Muhammed: ''Mi radimo po ovome i to je mišljenje Ebu Hanife.'' (2/857)
2. Kaže poznati hanefijski pravnik Muhammed Alauddin el-Haskefi u djelu Ed-Durrul-muhtar: ''Strogo je zabranjeno (haram) muškarcu da brije bradu.'' (Hašijetu Ibn Abidin, 6/727) Također kaže: ''Sunnet (pohvalno) je da brada bude u dužini šake.'' Komentirajući ovaj govor, Ibn Abidin kaže: ''Tj. da šakom obuhvati svoju bradu i da odreže ono što pređe preko šake.'' (Hašijetu Ibn Abidin, 6/727)
Iz pomenutih citata, koje smo prenijeli iz klasičnih djela hanefijske pravne škole, jasno se vidi da je obaveza muškarcu da pusti bradu i da je grješan onaj ko brije bradu.
Kada je u pitanju kraćenje brade, učenjaci hanefijskog mezheba dozvoljavaju da se od brade skrati dužina koja prelazi šaku. Kaže Muhammed Alauddin el-Haskefi u djelu Ed-Durrul-muhtar: ''A što se tiče kraćenja brade više od toga, kao što čine ženskonje, to nije dozvolio niko od naših učenjaka'', tj. hanefijskih. (2/460)
Ibn Abidin u svojoj Hašiji spominje jedan događaj koji je vezan za kraćenje brade, i kaže: ''Preneseno je od Hišama ibn Kelbija da je rekao: 'Zapamtio sam što drugi nisu i zaboravio sam što drugi nisu. Zapamtio sam Kur'an za tri dana i htio sam da potkratim od brade što je ispod šake, pa sam uzeo i potkratio iznad šake.''' (6/727.)
Šejh Ali Mahfuz (umro 1942.), poznati profesor na Azharu, sljedbenik hanefijskog mezheba, napisao je knjigu koja se zove El-Iibda fi medarikil-ibtida, koja je mnogo godina bila udžbenik na ovom univerzitetu. U spomenutoj knjizi, govoreći o bradi, on kaže: ''Složili su se učenjaci četiri mezheba da je puštanje brade obavezno i da je haram njeno brijanje ili kraćenje koje je blisko brijanju.'' Nakon što je spomenuo citate iz sva četiri mezheba koji jasno ukazuju da je brijanje brade haram, nastavlja i kaže: ''Iz ovoga što smo naveli saznajemo da zabrana brijanja brade ima uporište u Allahovoj vjeri i Njegovom šerijatu. Suprotstavljanje ovoj činjenici je maloumnost i zabluda, griješenje i neznanje!'' Zatim je spomenuo hadise u kojima se naređuje puštanje brade i konstatovao: ''Hadisa koji govore o ovome (puštanju brade) ima mnogo i svi oni upućuju na obaveznost puštanja brade i na zabranu brijanja i kraćenja, koje ćemo pojasniti.'' (El-Ibda, 408, 410)
Šejh Zekerija Kandehlevi jedan je od najpoznatijih učenjaka hanefijskog mezheba u našem vremenu. Iza sebe je ostavio mnoštvo djela, a od najpoznatijih je Evdžezul-mesalik, u 15 tomova. Ovaj učenjak napisao je posebno djelo o ovoj problematici, koje se zove Vudžubu i'fail-lihje / Obaveza puštanja brade. On u ovoj knjizi spominje hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim kaže: ''Briga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za puštanjem brade tokom čitavog njegovog života, i ista ta briga od strane ashaba, radijallahu anhum – niti od jednog od ashaba nije preneseno da je obrijao bradu ili je skratio u dužini ispod šake – jasan je dokaz koji upućuje na obaveznost puštanja brade.'' (str. 39-41) Također je rekao: ''Puštanje brade je nešto što je naređeno u islamu, i to je praksa Allahovih poslanika. Nikada nije preneseno niti od jednog poslanika, niti pobožnog čovjeka, da je brijao bradu, niti da ju je kratio ispod dužine šake. Onaj koji brije bradu ili je krati ispod dužine šake čini nešto što je suprotno prirodi. Brijanje brade je slijeđenje puta grješnika i skretanje sa puta poslanika.'' (str. 45)
Od hanefijskih učenjaka koji su spomenuli ovaj propis bio je i Ešref Ali et-Tehanevi. On u svom tefsiru Bejanul-Kur'an, u komentaru ajeta: ...i sigurno ću im narediti (tj. šejtan) pa će stvorenja Allahova mijenjati, kaže: ''Pod izrazom mijenjanja stvorenja podrazumijeva se i brijanje brade.'' (str. 46-47)
Iz spomenutih citata jasno možemo vidjeti koliku su pažnju učenjaci hanefijskog mezheba posvetili ovoj problematici. Sve je to bilo samo iz razloga što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim svojim hadisima naredio puštanje brade i kraćenje brkova, poput hadisa: ''Puštajte bradu i kratite brkove.'' (Buharija i Muslim)
