Te dvije osnove su: da ne obožavamo osim Allaha i da Ga ne obožavamo osim onako kako nam je propisao, a da Ga ne obožavamo sa novotarijama.
Kao što Uzvišeni kaže:
فَمَن كَانَ يَرْجُو لِقَاء رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا
“Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje!” (El-Kehf, 110)
U tome je ostvarenje i primjena šehadeta, tj. “La ilahe illallah,” kao i “Muhammedun resulullah.”
U prvom djelu šehadeta je zahtjev da ne obožavamo nikoga osim Njega. A u drugom dijelu jeste očitovanje da je Muhammed Njegov poslanik koji je dostavio od Njega vjeru. A na nama je da vjerujemo u ono što je rekao i da se pokoravamo onome što je naredio. On nam je pojasnio ono čime ćemo obožavati Allaha, kao što nam je i zabranio novotarije, pa je za njih rekao da su zabluda.
Allah, s.v.t., kaže:
بَلَى مَنْ أَسْلَمَ وَجْهَهُ لِلّهِ وَهُوَ مُحْسِنٌ فَلَهُ أَجْرُهُ عِندَ رَبِّهِ وَلاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ
“A nije tako! Onome ko se bude Allahu predao i usto dobra djela činio, pripada nagrada kod Gospodara njegova; takvi se neće ničega bojati, niti će za bilo čim tugovati.” (El-Bekare, 112)
Također nam je naređeno da se ne bojimo nikoga osim Allaha, da se ne pouzdamo osim u Allaha, da ne žudimo nikome osim Allahu, da ne tražimo pomoć osim od Allaha, da naš Ibadet ne bude osim radi Allaha. Isto tako nam je naređeno da slijedimo Poslanika, da mu se pokoravamo i da se vladamo po njemu: halal je ono što je dozvolio, haram je ono što je zabranio, a vjera je ono što je propisao.
Allah, s.v.t, kaže:
وَلَوْ أَنَّهُمْ رَضُوْاْ مَا آتَاهُمُ اللّهُ وَرَسُولُهُ وَقَالُواْ حَسْبُنَا اللّهُ سَيُؤْتِينَا اللّهُ مِن فَضْلِهِ وَرَسُولُهُ إِنَّا إِلَى اللّهِ رَاغِبُونَ
“A trebalo bi da se zadovolje onim što im daju Allah i Poslanik Njegov i da kažu: ‘Dovoljan nam je Allah. Allah će nam dati iz obilja Svoga, a i Poslanik Njegov – a mi samo Allaha hoćemo.” (Et-Tevbe, 59)
Tako je davanje učinio svojstvenim Allahu i Poslaniku, pa kaže:
وَمَا آتَاكُمُ الرَّسُولُ فَخُذُوهُ وَمَا نَهَاكُمْ عَنْهُ فَانتَهُوا
“Ono što vam Poslanik kao nagradu da, to uzmite, a ono što vam zabrani, ostavite.” (El-Hašr, 7)
Međutim, oslonac i pouzdanje učinio je svojstvenima samo Allahu u riječima:
وَقَالُواْ حَسْبُنَا اللّهُ
“…i da kažu: ‘Dovoljan nam je Allah.” (Et-Tevbe, 59)
Ali nije rekao i Njegov Poslanik, kao što je – opisujući ashabe r.a. – rekao u drogom ajetu, gdje kaže:
الَّذِينَ قَالَ لَهُمُ النَّاسُ إِنَّ النَّاسَ قَدْ جَمَعُواْ لَكُمْ فَاخْشَوْهُمْ فَزَادَهُمْ إِيمَاناً وَقَالُواْ حَسْبُنَا اللّهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ
“Onima kojima se – kada su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, pa pazite ih se!’ – vjerovanje povećalo, pa su kazali: ‘Nama je Allah dovoljan, a divan je On Zaštitnik!’” (Ali Imran, 173)
Ili ajet u kojem kaže:
يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ حَسْبُكَ اللّهُ وَمَنِ اتَّبَعَكَ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ
“O vjerovjesniče, Allah je dovoljan tebi i vjernicima koji te slijede.” (El-Enfal, 64)
To jest, dovoljan je tebi i vjernicima, kao što kaže:
أَلَيْسَ اللَّهُ بِكَافٍ عَبْدَهُ
“Zar Allah nije Zaštitnik robu Svome?” (Ez-Zumer, 36)
Zatim kaže:
سَيُؤْتِينَا اللّهُ مِن فَضْلِهِ وَرَسُولُهُ
“Allah će nam dati iz obilja Svoga, a i Poslanik Njegov.” (Et-Tevbe, 59)
Davanje je pripisao Allahu i Poslaniku, ali je Allahovom obilju dao prednost u spomenu. Jer, obilje je u Allahovim rukama – On ga daje kome hoće, i On je Vladar ogromnog izobilja. A Njegova je blagodat data Poslaniku i vjernicima. Pa kaže:
إِنَّا إِلَى اللّهِ رَاغِبُونَ
“…mi samo Allaha hoćemo.” (Et-Tevbe, 59)
Znači, Allah je htijenje opisao da biva svojstveno samo Njemu, kao što je u Njegovim riječima:
فَإِذَا فَرَغْتَ فَانصَبْ
وَإِلَى رَبِّكَ فَارْغَبْ
“A kada završiš, molitvi se predaj, i samo se Gospodaru svome obraćaj!” (El-Inširah, 7-8)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže Ibn-Abbasu: “Ako tražiš, traži od Allaha; a ako tražiš pomoć, traži je od Allaha.”
Kur’an na mnogo mjesta ukazuje na ovo: ibadet, strah i bogobojaznost je pripisao samo Allahu, a poslušnost i ljubav pripisao Allahu i Poslaniku. Tako je u Nuhovim, a.s., riječima:
أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ وَاتَّقُوهُ وَأَطِيعُونِ
“Allahu robujte i Njega se bojte i meni poslušni budite.” (Nuh, 3)
I kaže:
وَمَن يُطِعِ اللَّهَ وَرَسُولَهُ وَيَخْشَ اللَّهَ وَيَتَّقْهِ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْفَائِزُونَ
“Oni koji se Allahu i Poslaniku Njegovu budu pokoravali, koji se Allaha budu bojali i koji od Njega budu strahovali – oni će uspjeti!” (En-Nur, 52)
Kao što su ajeti slični tome.
Poslanici su svojim narodima naređivali samo da obožavaju Allaha, da žude samo Njemu, da se oslanjaju na Njega i da se pokoravaju Njemu, U isto vrijeme, naređivali su im i da budu poslušni njima. Šejtan je odveo u zabludu kršćane i njima slične. Zatim su oni Allahu pripisali drugove i iskazali nepokornost poslanicima. Tako su svoje monahe i sveštenike uzeli za gospodare mimo Allaha, kao i Mesiha, sina Mejremina. U svojim žudnjama su zatim pohrlili njima, oslanjajući se na njih i tražeći od njih svoje potrebe. Međutim, u suštini, bili su im nepokorni i suprotstavljali su se njihovom djelovanju. Poslije je Allah uputio iskrene vjernike, sljedbenike Pravog puta. To su bili oni koji su spoznali istinu i slijedili je, a nisu bili od onih na koje se Allah rasrdio niti od onih koj su zalutali. Naprotiv, oni su iskreno ispoljili vjeru Allahu i predali svoja lica Njemu. Povratili su se svome Gospodaru i svoje stvari prepustili Njemu, pouzdajući se u Njega; pokorili su se Njegovim poslanicima, cijeneći ih i poštujući, slijedeći nihove stope i zadovoljavajući se time, i osvjetljavajući sebi put njihovom svjetlošću.
To je vjera Islam sa kojom je Allah poslao pretke i one koji su poslije došli od poslanika. To je vjera pored koje Allah neće prihvatiti drugu vjeru.
Islam je suština robovanja Allahu.
Molimo Veličanstvenog Allaha da nas učvrsti u islamu, da nas u njemu usavrši, a i svu našu braću muslimane.
Kao što Uzvišeni kaže:
فَمَن كَانَ يَرْجُو لِقَاء رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا
“Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje!” (El-Kehf, 110)
U tome je ostvarenje i primjena šehadeta, tj. “La ilahe illallah,” kao i “Muhammedun resulullah.”
U prvom djelu šehadeta je zahtjev da ne obožavamo nikoga osim Njega. A u drugom dijelu jeste očitovanje da je Muhammed Njegov poslanik koji je dostavio od Njega vjeru. A na nama je da vjerujemo u ono što je rekao i da se pokoravamo onome što je naredio. On nam je pojasnio ono čime ćemo obožavati Allaha, kao što nam je i zabranio novotarije, pa je za njih rekao da su zabluda.
Allah, s.v.t., kaže:
بَلَى مَنْ أَسْلَمَ وَجْهَهُ لِلّهِ وَهُوَ مُحْسِنٌ فَلَهُ أَجْرُهُ عِندَ رَبِّهِ وَلاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ
“A nije tako! Onome ko se bude Allahu predao i usto dobra djela činio, pripada nagrada kod Gospodara njegova; takvi se neće ničega bojati, niti će za bilo čim tugovati.” (El-Bekare, 112)
Također nam je naređeno da se ne bojimo nikoga osim Allaha, da se ne pouzdamo osim u Allaha, da ne žudimo nikome osim Allahu, da ne tražimo pomoć osim od Allaha, da naš Ibadet ne bude osim radi Allaha. Isto tako nam je naređeno da slijedimo Poslanika, da mu se pokoravamo i da se vladamo po njemu: halal je ono što je dozvolio, haram je ono što je zabranio, a vjera je ono što je propisao.
Allah, s.v.t, kaže:
وَلَوْ أَنَّهُمْ رَضُوْاْ مَا آتَاهُمُ اللّهُ وَرَسُولُهُ وَقَالُواْ حَسْبُنَا اللّهُ سَيُؤْتِينَا اللّهُ مِن فَضْلِهِ وَرَسُولُهُ إِنَّا إِلَى اللّهِ رَاغِبُونَ
“A trebalo bi da se zadovolje onim što im daju Allah i Poslanik Njegov i da kažu: ‘Dovoljan nam je Allah. Allah će nam dati iz obilja Svoga, a i Poslanik Njegov – a mi samo Allaha hoćemo.” (Et-Tevbe, 59)
Tako je davanje učinio svojstvenim Allahu i Poslaniku, pa kaže:
وَمَا آتَاكُمُ الرَّسُولُ فَخُذُوهُ وَمَا نَهَاكُمْ عَنْهُ فَانتَهُوا
“Ono što vam Poslanik kao nagradu da, to uzmite, a ono što vam zabrani, ostavite.” (El-Hašr, 7)
Međutim, oslonac i pouzdanje učinio je svojstvenima samo Allahu u riječima:
وَقَالُواْ حَسْبُنَا اللّهُ
“…i da kažu: ‘Dovoljan nam je Allah.” (Et-Tevbe, 59)
Ali nije rekao i Njegov Poslanik, kao što je – opisujući ashabe r.a. – rekao u drogom ajetu, gdje kaže:
الَّذِينَ قَالَ لَهُمُ النَّاسُ إِنَّ النَّاسَ قَدْ جَمَعُواْ لَكُمْ فَاخْشَوْهُمْ فَزَادَهُمْ إِيمَاناً وَقَالُواْ حَسْبُنَا اللّهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ
“Onima kojima se – kada su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, pa pazite ih se!’ – vjerovanje povećalo, pa su kazali: ‘Nama je Allah dovoljan, a divan je On Zaštitnik!’” (Ali Imran, 173)
Ili ajet u kojem kaže:
يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ حَسْبُكَ اللّهُ وَمَنِ اتَّبَعَكَ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ
“O vjerovjesniče, Allah je dovoljan tebi i vjernicima koji te slijede.” (El-Enfal, 64)
To jest, dovoljan je tebi i vjernicima, kao što kaže:
أَلَيْسَ اللَّهُ بِكَافٍ عَبْدَهُ
“Zar Allah nije Zaštitnik robu Svome?” (Ez-Zumer, 36)
Zatim kaže:
سَيُؤْتِينَا اللّهُ مِن فَضْلِهِ وَرَسُولُهُ
“Allah će nam dati iz obilja Svoga, a i Poslanik Njegov.” (Et-Tevbe, 59)
Davanje je pripisao Allahu i Poslaniku, ali je Allahovom obilju dao prednost u spomenu. Jer, obilje je u Allahovim rukama – On ga daje kome hoće, i On je Vladar ogromnog izobilja. A Njegova je blagodat data Poslaniku i vjernicima. Pa kaže:
إِنَّا إِلَى اللّهِ رَاغِبُونَ
“…mi samo Allaha hoćemo.” (Et-Tevbe, 59)
Znači, Allah je htijenje opisao da biva svojstveno samo Njemu, kao što je u Njegovim riječima:
فَإِذَا فَرَغْتَ فَانصَبْ
وَإِلَى رَبِّكَ فَارْغَبْ
“A kada završiš, molitvi se predaj, i samo se Gospodaru svome obraćaj!” (El-Inširah, 7-8)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže Ibn-Abbasu: “Ako tražiš, traži od Allaha; a ako tražiš pomoć, traži je od Allaha.”
Kur’an na mnogo mjesta ukazuje na ovo: ibadet, strah i bogobojaznost je pripisao samo Allahu, a poslušnost i ljubav pripisao Allahu i Poslaniku. Tako je u Nuhovim, a.s., riječima:
أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ وَاتَّقُوهُ وَأَطِيعُونِ
“Allahu robujte i Njega se bojte i meni poslušni budite.” (Nuh, 3)
I kaže:
وَمَن يُطِعِ اللَّهَ وَرَسُولَهُ وَيَخْشَ اللَّهَ وَيَتَّقْهِ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْفَائِزُونَ
“Oni koji se Allahu i Poslaniku Njegovu budu pokoravali, koji se Allaha budu bojali i koji od Njega budu strahovali – oni će uspjeti!” (En-Nur, 52)
Kao što su ajeti slični tome.
Poslanici su svojim narodima naređivali samo da obožavaju Allaha, da žude samo Njemu, da se oslanjaju na Njega i da se pokoravaju Njemu, U isto vrijeme, naređivali su im i da budu poslušni njima. Šejtan je odveo u zabludu kršćane i njima slične. Zatim su oni Allahu pripisali drugove i iskazali nepokornost poslanicima. Tako su svoje monahe i sveštenike uzeli za gospodare mimo Allaha, kao i Mesiha, sina Mejremina. U svojim žudnjama su zatim pohrlili njima, oslanjajući se na njih i tražeći od njih svoje potrebe. Međutim, u suštini, bili su im nepokorni i suprotstavljali su se njihovom djelovanju. Poslije je Allah uputio iskrene vjernike, sljedbenike Pravog puta. To su bili oni koji su spoznali istinu i slijedili je, a nisu bili od onih na koje se Allah rasrdio niti od onih koj su zalutali. Naprotiv, oni su iskreno ispoljili vjeru Allahu i predali svoja lica Njemu. Povratili su se svome Gospodaru i svoje stvari prepustili Njemu, pouzdajući se u Njega; pokorili su se Njegovim poslanicima, cijeneći ih i poštujući, slijedeći nihove stope i zadovoljavajući se time, i osvjetljavajući sebi put njihovom svjetlošću.
To je vjera Islam sa kojom je Allah poslao pretke i one koji su poslije došli od poslanika. To je vjera pored koje Allah neće prihvatiti drugu vjeru.
Islam je suština robovanja Allahu.
Molimo Veličanstvenog Allaha da nas učvrsti u islamu, da nas u njemu usavrši, a i svu našu braću muslimane.
________________________________________________________________________________
