Džordž je prosječan Amerikanac, pokrupan i širokih pleća. Iako je prekoračio pedesetu godinu života još uvijek uživa u dobrom zdravlju i veoma je aktivan. Trenutno živi u malom gradu sjeverno od Vašingtona. Privlačila su ga i druga mjesta, ali je ipak više volio svoj gradić u kome je odlučio da provede ostatak života kao trgovac. Po isteku radnog vremena vraćao bi se u svoj mali grad, gdje bi uživajući u tišini i odmoru zajedno sa svojom ženom, dvije kćerke i već stasalim sinom provodio preostali dio dana.
Nakon što se približio mjesec zul-hidždže, Džordž je zajedno sa svojom porodicom počeo pratiti islamske radio stanice kako bi se uvjerili u početak mjeseca zul-hudždžeta. Željeli su imati broj telefona neke od islamskih ambasada koju bi nazvali kako bi saznali kad je dan Arefata i prvi dan Bajrama. Toliko su su se zainteresirali da im to postade glavna preokupacija. Na kraju su podijelili odgovornosti: otac je slušao radio, majka je pratila satelitske programe, a sin vrijeme provodio prateći islamske stranice na internetu.
Napokon, želja se ispunila: jedna od radio stanica je prenijela vijest o nastupanju Bajrama. Kao nikad do tada posebna radost obasja Džordžovu porodicu. Tog bajramskog jutra, s tekbirima muslimana koji su odjekivali gradskim četvrtima, Džordž se zaputio ka pijaci s novcem kojeg je brižno sakupljao tokom cijele godine namjeravajući kupiti ovna za Kurban.
Osrednji ovan koji mu se dopao vrijedio je više nego je posjedovao novca. Potražio je najbližu banku i podigao novac i napokon kupio ovna. Želio ga je zaklati svojom rukom i primjeniti islamske obrede žrtvovanja. Ovna je doveo, pomilovao ga, te uz pomoć svoje djece unio u automobil. Ovan poče glasno blejati, a mala petogodišnja kćerkica svojim lijepim, umiljatim glasom ponavljala je za njim, a zatim reče svome ocu:
"Tatice, ima li išta ljepše od Kurban-bajrama kada se igram sa djevojčicama a ne sa dječacima, kada udaramo u def i učimo ilahije. Ja ću zajedno sa vama klanjati Bajram-namaz, obući ću svoju novu haljinu i lijepu zelenu mahramu. Tatice ovog Bajrama ću potpuno prekriti lice, pa već sam odrasla... Ah, ima li išta ljepše od Kurban-bajrama, mnogo mi se dopada kada dijelimo kurbansko meso i posjetimo moju dragu tetku i njene kćeri! Tatice, kamo sreće da su svi dani u godini kao dan Bajrama."
Svi su bili sretni slušajući Ptičicu kako su je i sami zvali... Dok su još bili u autu Džordž nije mogao da izdrži a da makar na kratko ne vidi da li je opis ovna onakav kakav je predviđen Šerijatom. Uvjerio se da on nije ni slijep ni hrom, a rogovi mu poput dva velika luka. Nakon što stigoše kući supruga ih prijatno dočeka, te doda:
"Džordž, saznala sam da Kurban treba podijeliti na tri dijela: jedan dio udijeliti siromasima, drugi pokloniti našim komšijama Dejvidu, Elizabeti i Moniki, a treći dio da jedemo kao svježe meso tokom narednih sedmica!"
Približio se momenat klanja Kurbana. Džordž je zajedno sa svojom ženom potražio pravac Kible. Pretpostavljali su da je Kibla u pravcu Saudije i to je bilo dovoljno! Odmorio je žrtvu, naoštrio nož, te okrenuvši je prema Kibli uz spominjanje Allahova imena presjekao vratne žile. Ubrzo poslije toga žena je počela dijeliti meso na tri dijela, upravo onako kako je to Sunnetom propisano. Radila je brzo, a muž je napregnutih vratnih žila počeo podizati ton:
"Hajde, požurite da idemo u crkvu, danas je nedjelja!" Džordž nikada nije izostavljao odlazak u crkvu na nedjeljnu misu, naprotiv, trudio se da mu društvo prave žena i djeca!"
Govornik koji je prenosio ovu priču završio je, a jedan od prisutnih ga upita:
"Zbunio si nas ovom pričom, da li je ovaj Džordž musliman ili nešto drugo?"
Ovaj odgovori.
"Naravno da nije. Džordž, njegova žena i djeca su kršćani, jer vjeruju da je Allah Jedan od trojice, neka je Allah uzvišen iznad onoga što oni o Njemu govore, i ne vjeruju u posljednjeg poslanika Muhammeda a.s.!"
Skupom zavlada pometnja, podigoše se glasovi, a neki se čak počeše nepristojno ponašati tako da reče jedan od njih:
" Ne laži Ahmede, ko će povjerovati da Džordž sa svojom porodicom uradi takvo što!"
Pogledi puni sumnje, nekontrolisani jezici i osmjesi koji su se ponavljali punili su prostoriju nepovjerenjem. Ne potraja dugo a najtrezveniji od njih se obrati:
" Ahmede, to što si ispričao je neistina i ne vjerujemo da nevjernik poput njega izvršava islamske obrede, sluša radio trudeći se da sazna kada je prvi dan Bajrama, troši imetak, dijeli od kurbana i ...!"
Ahmed poče da se brani od optužbi koje su usmjerene prema njemu i sa čuđenjem i osmjehom reče:
" Draga braćo, zašto ne vjerujete u moju priču?! Zar ne vjerujete da nešto ovakvo radi nevjernik? Ne postoji li kod nas Samir, Haris, Tarik, Amela, Emina koji slave nevjerničke praznike?! Pa zašto nevjernici ne bi slavili naše praznike?! Zašto se čudite? Stvarnost kao što vidite pokazuje da je to moguće, naprotiv, to je činjenica sa kojom se susrećemo. Zar neki ne poklanjaju cvjetove za Valentinovo, drugi opet slave Novu godinu i Uskrs, treći..., a sve su to neislamski praznici! Čudno se ponašate kad je riječ o Džordžu, ali ne i kad je riječ o našim sinovima i kćerima?!"
Pokazujući rukom nastavi:
" U Americi sam živio više od deset godina, a Allaha mi, ni jednog nevjernika nisam vidio da slavi naše blagdane, niti sam čuo da neko od njih pita o našim prigodama i veseljima. Čak sam ramazanski bajram provodio u svom skromnom stanu i niko mi se od njih nije pridruživao. Živio sam na zapadu i to sam vidio svojim očima, a nakon što sam se vratio u naše krajeve vidim da mi proslavljamo njihove praznike koji su grijeh i nemoral."
