Atak na islamsko buđenje, po kojem su postali prepoznatljivi naši prostori, ovih dana doživljava svoju kulminaciju. Profesor akaida na FIN-u, iz ko zna kojeg razloga, uporno pokušava dokazati da vehabizam postoji i da je to nazadan pravac. Analizirajući njegove knjige, naš saradnik otkriva da je Hafizović, ustvari, ubačeni element u samom vrhu Islamske zajednice
Piše: Hfz. Dževad Gološ
Ono što je više puta jasno kazano i ponovljeno kao odgovor na opću antiislamsku kampanju, između ostalog je i to da islamska enciklopedija ne poznaje mezheb ili pravac koji se zove «vehabijski», u fikhskom smislu, nego poznaje hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski mezheb. Isti je slučaj kada je u pitanju akida i mnogobrojni pravci unutar islamske akide (vjerovanja), a sve to je vrlo lahko i jednostavno provjeriti onome ko pamet i oči ima, i ko čitati zna. Nažalost, i pored toga, neki ljudi iz muslimanskih intelektualnih krugova, tačnije neki profesori sa FIN-a, neshvatljivo su uporni u svojim naučno neutemeljenim pokušajima da dokažu kako tzv. vehabizam zaista postoji, i kako je to retrogradan i u svakom pogledu nazadan pravac, koji je pravo nedonošče rođeno, istina, u krilu islama.
Obmanjivač Bošnjaka
Mi smo ranije pisali i ukazivali na mnogostruke nelogičnosti i demagoško obmanjivanje naše javnosti od strane bošnjačkog akademika i dekana na FIN-u, prof. dr. Enesa Karića, u njegovim TV sesijama o tzv. vehabizmu. No, nije samo profesor Karić revnosan u tom sizifovskom poslu, već ga u stopu prati njegov kolega sa fakulteta, prof. dr. Rešid Hafizović. Doduše, ovaj profesor akide, ili dogmatike, kako on voli nazivati ''svoj'' predmet, otišao je još dalje. On je, naime, dobro upućen i u rad i kretanja svjetskih obavještajnih službi, od kojih su neke, kako nam u EUREKA stilu otkri Hafizović, direktni pokrovitelji i sponzori tzv. vehabijskog pokreta i ideologije koja u sebi nosi klicu terorizma.
Da nije žalosno bilo bi smiješno! Da te opake laži i nebuloze ne dolaze od muslimana sa akademskim zvanjem i respektabilnim referencama, barem na prvi pogled (zahiren), mi bismo to svakako ignorirali, i pridavali bi mu pažnju taman onoliko koliko i onom našem Bošnji koji je, želeći da dokaže kako dobro razumije i poznaje vjeru, u jednoj žučnoj ''teološkoj'' raspravi kazao da je i naš poslanik Muhammed, s.a.v.s., bio hanefijskog mezheba. A pošto nije tako, mi ne želimo ćutke preći preko blasfemičnih izjava i komentara dotičnog profesora, jer bi naše ćutanje u neku ruku moglo značiti i odobravanje.
U obmanjivanju Bošnjaka muslimana, ali i cjelokupne naše javnosti, profesor Hafizović koristi, po njegovom mišljenju, najjači adut u odbrani svojih tvrdnji i fiks-ideja, a to je odbrana tradicionalnog (čitaj bošnjačkog) islama od natruha nekih ''novih'' ideja i učenja koja se nikako ne uklapaju u spomenutu sintagmu. Da bi nam stvar bila kristalno jasna, i da bismo saznali na kojim talasnim dužinama plovi dr. Hafizović, i kakvu akidu i vjerovanje naučava i preferira, konsultovat ćemo ćitabe iz oblasti akide koje je on svojom rukom napisao i ponudio muslimanima Bosne kao krucijalni dokaz njegovog pripadanja, odnosno nepripadanja tradicionalnom bošnjačkom islamu. Ne samo da Hafizović ne pripada tradicionalnom islamskom pravcu, već on u svojim knjigama napada, nipodaštava i pokušava srušiti temelje ehli-sunnetskog pravca u akidi, kojem Bošnjaci pripadaju i koji slijede tačno od onog dana kada se islam i pojavio na našim prostorima. Umjesto toga on, na sva zvona, punim ustima i s potpunim ubjeđenjem pokušava muslimanima u Bosni i Hercegovini nametnuti kao ispravna i vjerodostojna, učenja i vjerovanja nekih zabludjelih sekti, oko čije zablude i hereze postoji konsenzus islamskih alima, naravno i alima Bošnjaka, što ćemo i dokazati.
Ono što je nepobitna činjenica, kada je u pitanju lik i djelo profesora Hafizovića, jeste da se zapravo radi o revnosnom protagonisti i misionaru šiizma, sekte koja je od strane tradicionalne bosanske uleme okarakterisana kao zabludjela. U citatima koje ćemo navesti iz njegovih knjiga, na kojima bi mu i najveći šiitski teolozi pozavidjeli, potvrdit ćemo gornje konstatacije.
Š iizam "“ vrhunac islamske duhovnosti
U svojoj knjizi Znakovi šiitske duhovnosti Hafizović, između ostalog, o šiizmu kaže: »Ukoliko sunnizam, koji osobito naglasak stavlja na neporecivu vjerodostojnost izvornom pokladu islamske vjere i tradicije, predstavlja egzoterijsku širinu par excellence islama kao takvog, tada šiitska duhovnost nije drugo doli cjelovita ezoterijska dubina islamskog učenja kao takvog.» Zbog terminologije i vrlo teškog (crkveno-filozofskog) stila, možda mnogi čitaoci neće ni razumjeti poruku Hafizovićevih riječi, a koje su zapravo pravi atak na Allahovu Objavu kroz izmišljenu i neodrživu egzegezu njenog sadržaja koja nema apsolutno nikakvog utemeljenja u islamu. Praveći komparaciju između sunnizma (izvornog islamskog učenja) i šiizma, Hafizović nam poručuje kako zapravo šiizam predstavlja suštinu islama i kako je on izraz nepatvorene i autentične islamske duhovnosti, dok je sunnizam tek puka forma, harf ili slovo Objave.
Zatim, govoreći o toj šiitskoj duhovnosti, on u nastavku svog pamfleta o islamskom vjerovanju kaže da ta duhovnost ''raste na plodnom tlu autentične Riječi Božije i riječi i djela Poslanika islama''. (str. 9) Zar je moguće da čovjek koji je musliman i koji slovi kao vrsni poznavalac islamske akide na ovakav način izvrgava ruglu posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegove časne ashabe? Kako to? Pa tako što ne postoji niti jedan vjerodostojan hadis od Muhammeda, s.a.v.s., o tome što nam priča Hafizović, i što su svi ashabi bili sunnije, a ne nikakve šiije. I ako je tako, onda su oni po Hafizoviću bili obični formalisti koji uopće nisu poznavali suštinu islamskog učenja, koje će tek mnogo stoljeća kasnije ''otkriti'' šiitski učenjaci i teolozi.
Naime, iole upućenijim muslimanima poznat je nastanak i geneza šiizma. Poznate su četiri velike etape šiitskog učenja: prva etapa predstavlja vrijeme šiitskih imama, druga predstavlja razdoblje od njihovog teologa Kulejnija do Nasiruddina Tusija (umro 1273.) kada su nastale šiitske zbirke ''hadisa'' i napisani posebni tefsiri Kur'ana na temelju šiitskih dogmi. Treća etapa je razdoblje od Nasiruddina Tusija do Safavidske dinastije u Iranu, i četvrta, od Safavida koji su silom nametnuli šiizam u do tada čisti sunnijski Iran, pa do naših dana.
Po Hafizoviću su, dakle, perzijski filozofi ti koji su otkrili dublja značenja islama, i istinsku duhovnost koju su kasnije sabrali i valorizirali u šiitskim djelima. I on, zapravo, kada govori o tradicionalnom islamu misli na šiizam. Govoreći o šiitskoj tradiciji u svojoj knjizi Musliman u dijalogu s drugim i sa sobom, Hafizović kaže: »Muslimanske šiije, s druge strane, čine petinu ukupnog muslimanskog populusa, baš onu petinu koja je snagom svog prenabujalog duhovnog genija, oplemenjenog idejom islama, u najvećem mogućem procentu konstituirala tradiciju mišljenja kod muslimana u svim ključnim poljima uozbiljenja muslimanskog mislećeg duha i napisala najljepšu literaturu iz povijesti muslimanskog interpretativnog duha, literaturu bez koje bi muslimanski misleći duh danas bio nedopustivo reduciran i bezprimjerno siromašan i kržljav.» (119) »Š iitska duhovnost je u svojoj raskošnoj i razuđenoj literaturi, duhovnoj kulturi i tradiciji ustrajno promicala jedno sasvim duhovno kraljevstvo i duhovna vlast imameta koja nadire iz najsvjetlosnijih dubina kur'anskog teksta...» (122)
Iz ovih citata jasno možemo zaključiti da duhovnost poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih ashaba, prvih generacija muslimana, a naposljetku i duhovnost bosanskih muslimana, u proteklom vremenu nije bila ispravna, već ''siromašna'', ''reducirana'' i ''kržljava'', jer u svom vjerovanju nisu imali primjesa šiizma.
Vrijeđanje ashaba
Valjda se zbog toga ovaj misionar šiitske zablude i drznuo da vrijeđa ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pripadnike najbolje generacije do Sudnjega dana. Evo šta je on iz svog šiizmom zatrovanog srca prenio na papir i kazao o Muaviji, r.a., ashabu koji je, između ostalog, bio pisar Objave sa najdužim stažem: "A to opet u krajnjoj analizi, valjda treba značiti da sve to skupa nije drugo doli opožnjeli ili još potpuno neishlapljeli inkvizitorski eho muavijsko-jezidovskog lova na šiijske muslimane, ...lova koji već stoljećima traje unutar muslimanske povijesti...." (Musliman u dijalogu, 120.) Pogledajte kako ovog časnog ashaba Allahovog Poslanika, ovaj doktor šiizma naziva "inkvizitorom" i "lovcem''. Zar to nije otvoreno vrijeđanje i izraz mržnje i prezira prema ashabima?
Da bi nam bila jasnija veličina Hafizovićevog grijeha, spomenut ćemo govor učenjaka ehli-sunneta sa naših prostora o ashabima.
"Ponos naših prostora i prvak naše uleme", kako ga je opisao Mehmed ef. Handžić, Hasan Kafija Pruščak u svom djelu Svjetlost istinske spoznaje, koje je komentar najpoznatijeg djela iz islamske akide Tahavijska poslanica, govoreći o ashabima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kaže: "Istinu je rekao Ibn Mesud hvaleći ih riječima: 'Zaista je Allah, dž.š., pogledao u srca ljudi i vidio da je srce Muhammeda, s.a.v.s., najbolje od srca ljudi, te ga je Sebi odabrao. Zatim je pogledao u srca ostalih ljudi nakon srca Poslanika, s.a.v.s., i vidio da su najbolja srca, poslije njegovog, srca njegovih ashaba te ih učinio vezirima Svog Poslanika, s.a.v.s., koji su se borili za njegovu vjeru.' Zatim je rekao: 'Zato smo dužni voljeti ih i slijediti njihov put.' Ima li iko da je u većoj zabludi od onoga koji u svojim grudima nosi mržnju prema najodabranijim vjernicima i prvacima među Allahovim evlijama, nakon Poslanika, s.a.v.s.?'' (str. 263.)
A onda je, nakon što je spomenuo vrijednost četverice pravednih halifa, rekao: "Zatim, prvi vladar muslimana je Muavija, r.a., i on je najbolji vladar, jer je bio istinski imam kojem je Hasan, sin Alije, r.a., predao vodstvo, nakon što su mu Iračani bili dali prisegu šest mjeseci nakon smrti njegovog oca. On je poslije toga dobrovoljno predao vlast Muaviji i dao mu prisegu na vjernost.'' (str. 269.)
Pored toga, Hafizović u svojim (ne)djelima tako lahko vrijeđa i omalovažava i osmanske sultane i najvećeg vjerskog autoriteta u tom periodu ''šejhul-islama''. (Musliman u dijalogu, 116.-120.)
O šiitskim zabludama pisali su mnogi bošnjački alimi i autoriteti poput gore spomenutog velikana Hasana Kafije, zatim Muhameda b. Pir Bergivije (jedno od njegovih djela iz akide preveo je mr. Muharem Omerdić 1985.), Mehmeda ef. Handžića i mnogih drugih, i onaj ko želi da se upozna sa šiitskim učenjem, neka se vrati na djela ovih bošnjačkih alima.
Navjestitelj dvanaestog imama
Mi ćemo se ovdje ipak zadržati na glavnoj tački i dogmi šiitskog učenja -imametu, i ukratko se osvrnuti na šiitsko vjerovanje u dolazak dvanaestog imama ili Mehdija i njegovu osnovnu ulogu. Hafizović za tu šiitsku dogmu tvrdi da je to ''duhovno kraljevstvo i duhovna vlast koja nadire iz najsvjetlosnijih dubina kur'anskog teksta''. A za šiitske imame, općenito, tvrdi da su ''duhovne vođe koji se unutar zajednice vjernih najizravnije skrbe za prenošenje duhovnog poklada Božanske Objave i poslaničke Predaje, za njegovo pravodobno i pravovjerno tumačenje i naučavanje''. (Š iizam i sufizam, str. 24.)
A evo šta o ''pravovjernom'' tumačenju vjere i pravoj ulogi dvanaestog imama kaže jedan od najpoznatijih šiitskih teologa El-Medžlisi u svom djelu Biharul-Envar: ''Tada će se okupiti šiije iz svih krajeva Zemlje. Glasnik sa neba će dozivati da je istina sa Alijom i njegovim sljedbenicima, a glasnik sa Zemlje će dozivati da je istina sa Usmanom ibn Affanom. Allah će učvrstiti istinu, a oni koji su na neistini, sumnjat će. Al-Qa'im će se pojaviti na dan Nejruza. Kaže Ebu Abdullah, a.s.: "˜To je dan od naših dana. Vi ste ga zaboravili, a Perzijanci su ga sačuvali.'
Mehdi će ubijati potomke Husejnovih ubica. Počet će za sinovima Š ejbe. Odsjeći će im ruke zato što su oni kradljivci Bejtullaha. Kada se Al-Qa'im pojavi, Humejra (Aiša, r.a.) će biti proživljena. On će je izbičevati i osvetit će se za Muhammedovu kćerku Fatimu, a.s. Izbičevat će je zbog potvore majke Ibrahimove. To bičevanje je odgođeno zbog toga što je Muhammed, s.a.v.s., poslat kao milost, a Al-Qa'im je poslat kao osveta (niqmet). Mehdi će biti žestok za Arape. Al-Qa'im će porušiti Al-Mesdžidul-Haram i sravnit će ga do temelja. I porušit će džamiju Alahova Poslanika, s.a.v.s., do temelja i vratit će kuću na njeno mjesto i postaviti je na njenim temeljima.
Kuda god bude prolazio, rušit će džamije. Al-Qa'im će suditi po sudu Davudove porodice. Al-Qa'im će doći sa novom vjerom, novim sunnetom i novim sudstvom. Bit će žestok za Arape. I jedini njegov posao bit će ubijanje. Ubijat će Kurejševiće 500 po 500"¦
Tako će ih silnički ubijati da će mnogi ljudi povikati: "˜Ovaj nije od Muhammedove porodice. Da je od Muhammedove porodice, smilovao bi se.' Prvo sa čim će početi Al-Qa'im je izbacivanje iz džamije Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekra i Omera koji će biti vlažni. Spalit će ih i prepustiti ih vjetru, a zatim će srušiti džamiju Allahovog Poslanika, s.a.v.s." (Biharul-Envar, tom 52.)
Sad nam je jasno zašto je Hafizović onako ostrašćeno, pun mržnje i bijesa govorio za Oslobođenje o tzv. vehabijama, tj. sunnijama, i zašto javnost huška i poziva na njihov linč. Očito je da je on sebi dodijelio ulogu navjestitelja dvanaestog šiitskog imama. Gluho i daleko bilo!
Zbog svega toga poručujemo profesoru Hafizoviću da se ne predstavlja lažno, i da se ne krije iza tradicionalnog ili izvornog islama, i da ne obmanjuje naš narod, jer nisu Bošnjaci toliko glupi koliko ih Hafizović smatra glupima i nepismenima. I nadamo se da će konačno shvatiti da su njegovi pokušaji da odbrani svoju doktrinu i da je predstavi kao izvorni islam, toliko slabi da najviše liče paučini "“ "˜'a zaista je paukova kuća najslabija kuća''.
saff.ba (decembar 2006)
Piše: Hfz. Dževad Gološ
Ono što je više puta jasno kazano i ponovljeno kao odgovor na opću antiislamsku kampanju, između ostalog je i to da islamska enciklopedija ne poznaje mezheb ili pravac koji se zove «vehabijski», u fikhskom smislu, nego poznaje hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski mezheb. Isti je slučaj kada je u pitanju akida i mnogobrojni pravci unutar islamske akide (vjerovanja), a sve to je vrlo lahko i jednostavno provjeriti onome ko pamet i oči ima, i ko čitati zna. Nažalost, i pored toga, neki ljudi iz muslimanskih intelektualnih krugova, tačnije neki profesori sa FIN-a, neshvatljivo su uporni u svojim naučno neutemeljenim pokušajima da dokažu kako tzv. vehabizam zaista postoji, i kako je to retrogradan i u svakom pogledu nazadan pravac, koji je pravo nedonošče rođeno, istina, u krilu islama.
Obmanjivač Bošnjaka
Mi smo ranije pisali i ukazivali na mnogostruke nelogičnosti i demagoško obmanjivanje naše javnosti od strane bošnjačkog akademika i dekana na FIN-u, prof. dr. Enesa Karića, u njegovim TV sesijama o tzv. vehabizmu. No, nije samo profesor Karić revnosan u tom sizifovskom poslu, već ga u stopu prati njegov kolega sa fakulteta, prof. dr. Rešid Hafizović. Doduše, ovaj profesor akide, ili dogmatike, kako on voli nazivati ''svoj'' predmet, otišao je još dalje. On je, naime, dobro upućen i u rad i kretanja svjetskih obavještajnih službi, od kojih su neke, kako nam u EUREKA stilu otkri Hafizović, direktni pokrovitelji i sponzori tzv. vehabijskog pokreta i ideologije koja u sebi nosi klicu terorizma.
Da nije žalosno bilo bi smiješno! Da te opake laži i nebuloze ne dolaze od muslimana sa akademskim zvanjem i respektabilnim referencama, barem na prvi pogled (zahiren), mi bismo to svakako ignorirali, i pridavali bi mu pažnju taman onoliko koliko i onom našem Bošnji koji je, želeći da dokaže kako dobro razumije i poznaje vjeru, u jednoj žučnoj ''teološkoj'' raspravi kazao da je i naš poslanik Muhammed, s.a.v.s., bio hanefijskog mezheba. A pošto nije tako, mi ne želimo ćutke preći preko blasfemičnih izjava i komentara dotičnog profesora, jer bi naše ćutanje u neku ruku moglo značiti i odobravanje.
U obmanjivanju Bošnjaka muslimana, ali i cjelokupne naše javnosti, profesor Hafizović koristi, po njegovom mišljenju, najjači adut u odbrani svojih tvrdnji i fiks-ideja, a to je odbrana tradicionalnog (čitaj bošnjačkog) islama od natruha nekih ''novih'' ideja i učenja koja se nikako ne uklapaju u spomenutu sintagmu. Da bi nam stvar bila kristalno jasna, i da bismo saznali na kojim talasnim dužinama plovi dr. Hafizović, i kakvu akidu i vjerovanje naučava i preferira, konsultovat ćemo ćitabe iz oblasti akide koje je on svojom rukom napisao i ponudio muslimanima Bosne kao krucijalni dokaz njegovog pripadanja, odnosno nepripadanja tradicionalnom bošnjačkom islamu. Ne samo da Hafizović ne pripada tradicionalnom islamskom pravcu, već on u svojim knjigama napada, nipodaštava i pokušava srušiti temelje ehli-sunnetskog pravca u akidi, kojem Bošnjaci pripadaju i koji slijede tačno od onog dana kada se islam i pojavio na našim prostorima. Umjesto toga on, na sva zvona, punim ustima i s potpunim ubjeđenjem pokušava muslimanima u Bosni i Hercegovini nametnuti kao ispravna i vjerodostojna, učenja i vjerovanja nekih zabludjelih sekti, oko čije zablude i hereze postoji konsenzus islamskih alima, naravno i alima Bošnjaka, što ćemo i dokazati.
Ono što je nepobitna činjenica, kada je u pitanju lik i djelo profesora Hafizovića, jeste da se zapravo radi o revnosnom protagonisti i misionaru šiizma, sekte koja je od strane tradicionalne bosanske uleme okarakterisana kao zabludjela. U citatima koje ćemo navesti iz njegovih knjiga, na kojima bi mu i najveći šiitski teolozi pozavidjeli, potvrdit ćemo gornje konstatacije.
Š iizam "“ vrhunac islamske duhovnosti
U svojoj knjizi Znakovi šiitske duhovnosti Hafizović, između ostalog, o šiizmu kaže: »Ukoliko sunnizam, koji osobito naglasak stavlja na neporecivu vjerodostojnost izvornom pokladu islamske vjere i tradicije, predstavlja egzoterijsku širinu par excellence islama kao takvog, tada šiitska duhovnost nije drugo doli cjelovita ezoterijska dubina islamskog učenja kao takvog.» Zbog terminologije i vrlo teškog (crkveno-filozofskog) stila, možda mnogi čitaoci neće ni razumjeti poruku Hafizovićevih riječi, a koje su zapravo pravi atak na Allahovu Objavu kroz izmišljenu i neodrživu egzegezu njenog sadržaja koja nema apsolutno nikakvog utemeljenja u islamu. Praveći komparaciju između sunnizma (izvornog islamskog učenja) i šiizma, Hafizović nam poručuje kako zapravo šiizam predstavlja suštinu islama i kako je on izraz nepatvorene i autentične islamske duhovnosti, dok je sunnizam tek puka forma, harf ili slovo Objave.
Zatim, govoreći o toj šiitskoj duhovnosti, on u nastavku svog pamfleta o islamskom vjerovanju kaže da ta duhovnost ''raste na plodnom tlu autentične Riječi Božije i riječi i djela Poslanika islama''. (str. 9) Zar je moguće da čovjek koji je musliman i koji slovi kao vrsni poznavalac islamske akide na ovakav način izvrgava ruglu posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegove časne ashabe? Kako to? Pa tako što ne postoji niti jedan vjerodostojan hadis od Muhammeda, s.a.v.s., o tome što nam priča Hafizović, i što su svi ashabi bili sunnije, a ne nikakve šiije. I ako je tako, onda su oni po Hafizoviću bili obični formalisti koji uopće nisu poznavali suštinu islamskog učenja, koje će tek mnogo stoljeća kasnije ''otkriti'' šiitski učenjaci i teolozi.
Naime, iole upućenijim muslimanima poznat je nastanak i geneza šiizma. Poznate su četiri velike etape šiitskog učenja: prva etapa predstavlja vrijeme šiitskih imama, druga predstavlja razdoblje od njihovog teologa Kulejnija do Nasiruddina Tusija (umro 1273.) kada su nastale šiitske zbirke ''hadisa'' i napisani posebni tefsiri Kur'ana na temelju šiitskih dogmi. Treća etapa je razdoblje od Nasiruddina Tusija do Safavidske dinastije u Iranu, i četvrta, od Safavida koji su silom nametnuli šiizam u do tada čisti sunnijski Iran, pa do naših dana.
Po Hafizoviću su, dakle, perzijski filozofi ti koji su otkrili dublja značenja islama, i istinsku duhovnost koju su kasnije sabrali i valorizirali u šiitskim djelima. I on, zapravo, kada govori o tradicionalnom islamu misli na šiizam. Govoreći o šiitskoj tradiciji u svojoj knjizi Musliman u dijalogu s drugim i sa sobom, Hafizović kaže: »Muslimanske šiije, s druge strane, čine petinu ukupnog muslimanskog populusa, baš onu petinu koja je snagom svog prenabujalog duhovnog genija, oplemenjenog idejom islama, u najvećem mogućem procentu konstituirala tradiciju mišljenja kod muslimana u svim ključnim poljima uozbiljenja muslimanskog mislećeg duha i napisala najljepšu literaturu iz povijesti muslimanskog interpretativnog duha, literaturu bez koje bi muslimanski misleći duh danas bio nedopustivo reduciran i bezprimjerno siromašan i kržljav.» (119) »Š iitska duhovnost je u svojoj raskošnoj i razuđenoj literaturi, duhovnoj kulturi i tradiciji ustrajno promicala jedno sasvim duhovno kraljevstvo i duhovna vlast imameta koja nadire iz najsvjetlosnijih dubina kur'anskog teksta...» (122)
Iz ovih citata jasno možemo zaključiti da duhovnost poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih ashaba, prvih generacija muslimana, a naposljetku i duhovnost bosanskih muslimana, u proteklom vremenu nije bila ispravna, već ''siromašna'', ''reducirana'' i ''kržljava'', jer u svom vjerovanju nisu imali primjesa šiizma.
Vrijeđanje ashaba
Valjda se zbog toga ovaj misionar šiitske zablude i drznuo da vrijeđa ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pripadnike najbolje generacije do Sudnjega dana. Evo šta je on iz svog šiizmom zatrovanog srca prenio na papir i kazao o Muaviji, r.a., ashabu koji je, između ostalog, bio pisar Objave sa najdužim stažem: "A to opet u krajnjoj analizi, valjda treba značiti da sve to skupa nije drugo doli opožnjeli ili još potpuno neishlapljeli inkvizitorski eho muavijsko-jezidovskog lova na šiijske muslimane, ...lova koji već stoljećima traje unutar muslimanske povijesti...." (Musliman u dijalogu, 120.) Pogledajte kako ovog časnog ashaba Allahovog Poslanika, ovaj doktor šiizma naziva "inkvizitorom" i "lovcem''. Zar to nije otvoreno vrijeđanje i izraz mržnje i prezira prema ashabima?
Da bi nam bila jasnija veličina Hafizovićevog grijeha, spomenut ćemo govor učenjaka ehli-sunneta sa naših prostora o ashabima.
"Ponos naših prostora i prvak naše uleme", kako ga je opisao Mehmed ef. Handžić, Hasan Kafija Pruščak u svom djelu Svjetlost istinske spoznaje, koje je komentar najpoznatijeg djela iz islamske akide Tahavijska poslanica, govoreći o ashabima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kaže: "Istinu je rekao Ibn Mesud hvaleći ih riječima: 'Zaista je Allah, dž.š., pogledao u srca ljudi i vidio da je srce Muhammeda, s.a.v.s., najbolje od srca ljudi, te ga je Sebi odabrao. Zatim je pogledao u srca ostalih ljudi nakon srca Poslanika, s.a.v.s., i vidio da su najbolja srca, poslije njegovog, srca njegovih ashaba te ih učinio vezirima Svog Poslanika, s.a.v.s., koji su se borili za njegovu vjeru.' Zatim je rekao: 'Zato smo dužni voljeti ih i slijediti njihov put.' Ima li iko da je u većoj zabludi od onoga koji u svojim grudima nosi mržnju prema najodabranijim vjernicima i prvacima među Allahovim evlijama, nakon Poslanika, s.a.v.s.?'' (str. 263.)
A onda je, nakon što je spomenuo vrijednost četverice pravednih halifa, rekao: "Zatim, prvi vladar muslimana je Muavija, r.a., i on je najbolji vladar, jer je bio istinski imam kojem je Hasan, sin Alije, r.a., predao vodstvo, nakon što su mu Iračani bili dali prisegu šest mjeseci nakon smrti njegovog oca. On je poslije toga dobrovoljno predao vlast Muaviji i dao mu prisegu na vjernost.'' (str. 269.)
Pored toga, Hafizović u svojim (ne)djelima tako lahko vrijeđa i omalovažava i osmanske sultane i najvećeg vjerskog autoriteta u tom periodu ''šejhul-islama''. (Musliman u dijalogu, 116.-120.)
O šiitskim zabludama pisali su mnogi bošnjački alimi i autoriteti poput gore spomenutog velikana Hasana Kafije, zatim Muhameda b. Pir Bergivije (jedno od njegovih djela iz akide preveo je mr. Muharem Omerdić 1985.), Mehmeda ef. Handžića i mnogih drugih, i onaj ko želi da se upozna sa šiitskim učenjem, neka se vrati na djela ovih bošnjačkih alima.
Navjestitelj dvanaestog imama
Mi ćemo se ovdje ipak zadržati na glavnoj tački i dogmi šiitskog učenja -imametu, i ukratko se osvrnuti na šiitsko vjerovanje u dolazak dvanaestog imama ili Mehdija i njegovu osnovnu ulogu. Hafizović za tu šiitsku dogmu tvrdi da je to ''duhovno kraljevstvo i duhovna vlast koja nadire iz najsvjetlosnijih dubina kur'anskog teksta''. A za šiitske imame, općenito, tvrdi da su ''duhovne vođe koji se unutar zajednice vjernih najizravnije skrbe za prenošenje duhovnog poklada Božanske Objave i poslaničke Predaje, za njegovo pravodobno i pravovjerno tumačenje i naučavanje''. (Š iizam i sufizam, str. 24.)
A evo šta o ''pravovjernom'' tumačenju vjere i pravoj ulogi dvanaestog imama kaže jedan od najpoznatijih šiitskih teologa El-Medžlisi u svom djelu Biharul-Envar: ''Tada će se okupiti šiije iz svih krajeva Zemlje. Glasnik sa neba će dozivati da je istina sa Alijom i njegovim sljedbenicima, a glasnik sa Zemlje će dozivati da je istina sa Usmanom ibn Affanom. Allah će učvrstiti istinu, a oni koji su na neistini, sumnjat će. Al-Qa'im će se pojaviti na dan Nejruza. Kaže Ebu Abdullah, a.s.: "˜To je dan od naših dana. Vi ste ga zaboravili, a Perzijanci su ga sačuvali.'
Mehdi će ubijati potomke Husejnovih ubica. Počet će za sinovima Š ejbe. Odsjeći će im ruke zato što su oni kradljivci Bejtullaha. Kada se Al-Qa'im pojavi, Humejra (Aiša, r.a.) će biti proživljena. On će je izbičevati i osvetit će se za Muhammedovu kćerku Fatimu, a.s. Izbičevat će je zbog potvore majke Ibrahimove. To bičevanje je odgođeno zbog toga što je Muhammed, s.a.v.s., poslat kao milost, a Al-Qa'im je poslat kao osveta (niqmet). Mehdi će biti žestok za Arape. Al-Qa'im će porušiti Al-Mesdžidul-Haram i sravnit će ga do temelja. I porušit će džamiju Alahova Poslanika, s.a.v.s., do temelja i vratit će kuću na njeno mjesto i postaviti je na njenim temeljima.
Kuda god bude prolazio, rušit će džamije. Al-Qa'im će suditi po sudu Davudove porodice. Al-Qa'im će doći sa novom vjerom, novim sunnetom i novim sudstvom. Bit će žestok za Arape. I jedini njegov posao bit će ubijanje. Ubijat će Kurejševiće 500 po 500"¦
Tako će ih silnički ubijati da će mnogi ljudi povikati: "˜Ovaj nije od Muhammedove porodice. Da je od Muhammedove porodice, smilovao bi se.' Prvo sa čim će početi Al-Qa'im je izbacivanje iz džamije Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekra i Omera koji će biti vlažni. Spalit će ih i prepustiti ih vjetru, a zatim će srušiti džamiju Allahovog Poslanika, s.a.v.s." (Biharul-Envar, tom 52.)
Sad nam je jasno zašto je Hafizović onako ostrašćeno, pun mržnje i bijesa govorio za Oslobođenje o tzv. vehabijama, tj. sunnijama, i zašto javnost huška i poziva na njihov linč. Očito je da je on sebi dodijelio ulogu navjestitelja dvanaestog šiitskog imama. Gluho i daleko bilo!
Zbog svega toga poručujemo profesoru Hafizoviću da se ne predstavlja lažno, i da se ne krije iza tradicionalnog ili izvornog islama, i da ne obmanjuje naš narod, jer nisu Bošnjaci toliko glupi koliko ih Hafizović smatra glupima i nepismenima. I nadamo se da će konačno shvatiti da su njegovi pokušaji da odbrani svoju doktrinu i da je predstavi kao izvorni islam, toliko slabi da najviše liče paučini "“ "˜'a zaista je paukova kuća najslabija kuća''.
saff.ba (decembar 2006)
