Pravila, principi i načini ophođenja s novotarima i novotarijama, shodno učenju i stavovima šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm..
Sva hvala pripada samo Allahu dž.š.; neka je salevat i selam na povjerljiva upućivača Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu, na njegove ashabe, i na sve one koji se drže njegova sunneta, i njegovom stazom hode, do Sudnjega dana.
Dr. Ahmed b. Abdul-Aziz el-Halibi
Preveo: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Davanje odgovora na stavove novotara, njihove postupke i pravce, te otkrivanje neistina na kojima su, uz upozoravanje ostalih ljudi na njihove greške – je zadaća uleme i učenjaka, prema čemu se ne smije biti ravnodušno ili nemarno. Na ovakav način se štiti din/vjera i čuva od neistina raznih tipova, a svima nam je poznato da je Allah dž.š., ovaj din upotpunio, i blagodat njegovu, i da je zadovoljan islamom koji je objavljen Muhammedu s.a.w.s., o čemu nam sljedeći kur'anski ajeti podrobnije zbore: „Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera!“ (el-Ma'ida, 3.) Na drugom mjestu stoji: „Ono što vam Poslanik da - to uzmite, a ono što vam On zabrani – to ostavite; i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, strahovito kažnjava!“ (el-Hašr, 7.)
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko u ovu našu stvar ubaci ono što nije od nje – to će mu se odbiti!“ U drugom rivajetu stoji: „Ko učini nešto što mu nije propisano od nas – to će mu se odbiti!“ (Muslim)
Alah dž.š., je ulemi i učenjacima podario mizan hakka – vagu istine – pomoću koje su u stanju mjeriti i odmjeravati neispravne stavove kako bi izdali ispravan sud o njima. Ta vaga počiva na dvjema stopama:
1. 'Ilm/znanje, pomoću kojeg se odvaja ono što je ispravno/hakk od onoga što je neispravno/batil, i pomoću kojeg se uspostavlja dokaz protivu onoga ko nešto neispravno zbori ili radi. Allah dž.š., kaže: „Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati!“ (el-Isra', 36.)
2. 'Adl/pravda, pomoću koje se svakom stvorenju daje ono na što polaže pravo, bilo da je pohvala ili pokuda u pitanju, bez popuštanja ili zatezanja, kako sa prijateljem tako i sa neprijateljem. Allah dž.š., kaže: „O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede na to da nepravedni budete! Pravedni budite! to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“ (el-Ma'ida, 8.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., se smatra jednim od glavnih imena kada je vjera islam u pitanju; on je jedan od upućenih imama, koji je svojim perom i jezikom branio sunnet Muhammeda s.a.w.s., i lično vodio borbu s glavešinama fitni i smutnji. Spram novotarskih misionara se postavljao kao najbolji borac, izdržavajući sva iskušenja koja su ga snalazila na putu uzdizanja Allahove riječi. Nije gubio nadu, niti je padao u očaj, sve dok Allah dž.š., nije dao da ehlu-sunnet dobije na težini putem njegova 'ilma, džihada i odlučnih stavova. Preko njegovih ruku se 'akida ehli-sunneta proširila na sve strane, nakon što je prednost u tome vodio apologetski pravac ('ilmul-kelam), kao i različiti stavovi novotara.
Kada je u pitanju sagledavanje stavova i postupaka ljudi, kako u primarnim/usul, tako i sekundarnim/furu', pitanjima vjere – šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., se u svemu tome oslanjao na Allahovu knjigu i sunnet Njegova poslanika s.a.w.s., bez povođenja za svojom strašću/havom, i bez slijepog povođenja za ljudima, zbog toga što je Allah dž.š., pokudio slijeđenje sumnji i onoga za čim duše žude, ostavljajući ono što je Allah objavio od upute. Allah dž.š., kaže: „To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao; oni se povode samo za predpostavkama i za onim za čim njihove duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa!“ (el-Nedžm, 23.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., je uspostavio pravdu u ličnom donošenju suda kada su određene riječi i postupci ljudi u pitanju, pa makar se razilazili s njime i u primarnim/usul, stvarima vjere, uvjek uzimajući u obzir pitanja koja podnose određenju dozu razilaženja, ili greške koje su plod nečijeg idžtihada, ili ako je u pitanju ispravno tumačenje, ili nešto što podnosi određenu vrstu opravdavanja neistomišljenika – jer je sve to sigurnije od zapadanja u zulum i nasilje kojeg je Allah dž.š., zabranio i oharamio robovima Svojim, ili pak da se o Allahu dž.š., govori bez znanja – što je, naravno, bliže takvaluku i bogobojaznosti.
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., je vagao pravim mizanom hakka, za kojeg je i sam tvrdio da je obaveza njime vagati, ukazujući na to da je takvo postupanje s ljudima glavna razlika između menhedža ehli-sunneta vel-džema'ata i menhedža ehlu-bid'ata i razbijenosti, pa kaže: „Govor o ljudima mora biti utemeljen na 'ilmu/znanju i 'adlu/pravdi, a ne na džehlu/neznanju i na zulmu/nepravdi – što je praksa svih novotara!“ (Minhadžus-sunneh el-nebevijjeh, 4/337.)
Ovo je sve zbog toga što je pravilo da se jezik čuva od priče svega onoga što nije istina/hakk, kao i zbog čuvanja časti ljudi od povređivanja lažnog i potvorenog. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji Dan, neka se boji Allaha, i neka zbori istinu ili neka ćuti!“ (Sahih, Musned Ahmed b. Hanbel) Na drugom mjestu Poslanik s.a.w.s., kaže: „Dosta je čovjeku zla da potcijeni svoga brata muslimana; muslimanima su međusobno sveti i zabranjeni životi, imetak i čast!“ (Muslim)
Allah dž.š., je zabranio vrijeđanje i ezijjet vjernika, kao i imanje lošeg mišljenja o njima ili pak njihovo ogovaranje i gibet. Allah dž.š., kaže: „A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh!“ (el-Ahzab, 58.) Allah dž.š., kaže: „O vjernici, klonite se mnogih sumljičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, a vama je to odvratno, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je!“ (el-Hudžurat, 12.)
Allah dž.š., je teškim prijestupom proglasio govor o muslimanu neutemeljen na znanju, upućujući nas na to da jezik držimo za zubima onda kada je u pitanju nepravedno diranje u njegovu čast, s ponukom neprihvatanja i odbijanja onoga što se govori o njemu, držeći se osnove – pravednost i čistoća – kada je musliman u pitanju. Allah dž.š., kaže: „A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i na ovom i na onom svijetu, već bi vas stigla teška kazna zbog onoga u što ste se upustili & kad ste to jezicima svojim prepričavati stali, i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono kod Allaha krupno bilo. Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: »Ne dolikuje nama da o tome govorimo, hvaljen neka si ti! To je velika potvora!« Allah vam naređuje da više nikad tako nešto ne ponovite, ako ste vjernici, i Allah vam propise objašnjava; a Allah sve zna i mudar je. One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.“ (Nur, 15-19.)
'Ilm/znanje i 'adl/pravda su dva osnovna šarta/uslova, kada smo kod govora o ljudima, pogotovo kada je u pitanju donošenje suda o nečijim riječima ili postupcima. Sve ovo ne znači da se time ulagujemo novotarima, ili pak da branimo njihove novotarije, ili da je takvo postupanje razlog topljenja ili slabljenja ispravne 'akide/vjerovanja, pred naletima zabluda, ili neažurnost na putu njenog ispoljavanja i uzdizanja u odnosu na sve druge pravce i neispravna mišljenja. Pravedno postupanje s neistomišljenicima je menhedž hakka i istine kojeg je Allah dž.š., propisao poslanicima i robovima Svojim, na šta im uzvraća razilukom Svojim i zadovoljstvom, shodno ajetima objave Njegove. Muhammed s.a.w.s., je te ajete u životu svome praktikovao, a za njim su se u tome povodile sve generacije selefa i sva 'ulema ovoga ummeta.
O svemu navedenom nam šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže sljedeće: „S obzirom na to da su sljedbenici Allahovih poslanika bili pobornici 'ilma/znanja, i 'adla/pravde, onda i dijalog i priča sljedbenika islama i sljedbenika sunneta sa nevjernicima i novotarima mora biti utemeljen na znanju i pravdi, a nikako na sumnjama i strastima i porivima duše, pa zbog toga Poslanik s.a.w.s., kaže: „Tri su vrste sudija, dvojica će od njih u džehennem, a jedan će u džennet. Čovjek koji poznaje istinu i po njoj sudi – taj će u džennet. Čovjek koji poznaje istinu pa suprotno njoj sudi – taj će u vatru, i čovjek koji sudi ljudima na osnovu neznanja – taj će u vatru.“ (Sunen: Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madždže)“ (Pogledaj: el-Dževab el-Sahih, 1/107.)
Ko se vrati na knjige i risale šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., primjetiće doći će do prejasnih rezultata tj. jačina, utemeljenost i temeljitost su glavna odlika njegovih zaključaka i izvođenja opštih pravila ophođenja s novotarima i novotarijama, na koje je često puta skretao pažnju, onoliko koliko se bilo u potrebi za time, posebno kada bi polemisao i intelektualno obrađivao neki od stavova ili postupaka novotara, što ga je pomoglo u tome da uvjek ima jedinstvene i uravnotežene stavove.
Važnost svega ovoga je sam on pojasnio sljedećim riječima: „Kod svakog čovjeka moraju postojati opšta pravila (kullijjat), kroz prizmu kojih će on sagledavati posebne i detaljne propise (džuz'ijjat), kako bi mogao govoriti intelektualno i pravedno, i kako bi znao na koji način se sagledavaju detaljni propisi. U suprotnom, čovjek će ostati u laži i neznanju u detaljnim propisima, i neznanju i nasilju u opštim propisima, iz čega će se izroditi veliko zlo!“ (Pogledaj: Minhadžul-Sunneh el-Nebevijjeh, 5/83.)
Bitnost ovih pravila i principa se ogleda u sljedećem dvjema stvarima:
1. U pitanju su pravila pomoću kojih se stiže do preciznih, utemeljenih i pravednih propisa, izgrađenih na znanju i pravdi, a usko vezanih za menhedž hakka i istine.
2. Pomoću ovih pravila čovjek se čuva od griješenja u propisima, od postupanja neutemeljenog na sunnetu Poslanika s.a.w.s., i od svega štetnog što se zna izroditi iz griješenja na ovom polju, a tiče se kako pojedinaca tako i cijelih društava.
Zbog svega navedenog sam odlučio skupiti sva ta pravila na jednom mjestu izravno iz djela šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., kako bi bilo olakšano okorišćavanje i vraćanje na iste. Doslovce sam citirao šejhul-islama ibnu Tejmijju rhm., navodeći njegove riječi iz njegovih djela, trudeći se da iznađem najljepši redoslijed za njih, uz sav napor deriviranja pravila i principa kada je govor o novotarima i novotarijama u pitanju. Ne kažem da sam uspio sva ta pravila sažeti na jednom mjestu sa svim detaljima, ali se nadam da sam u dovoljnoj mjeri na jednom mjestu skupio ono što mi je bilo dostupno.
Od Allaha dž.š., molim da me razboritosti uputi, i da me istinom opskrbi kako u riječima tako i u djelima, a On je jedini Taj koji upućuje pravome putu.
Dr. Ahmed b. Abdul-Aziz el-Halibi
Pravila, principi, načela ophođenja s novotarima i novotarijama...
1. Opravdavanje dobrih i vrijednih ljudi po pitanju novotarija koje su plod njihova idžtihada, tumačeći i razumjevajući njihove riječi/stavove na najljepši mogući način.
2. Neproglašavanje griješnikom mudžtehida koji je pogriješio u nekom primarnom/usul, ili sekundarnom/furu', pitanju, što u sebi podrazumjeva i neproglašavanje istog nevjernikom/kafirom ili pak griješnikom/fasikom.
3. Opravdavanje novotara ne iziskuje i opravdavanje novotarije ili dozvoljavanje slijeđenja iste, već je obaveza negirati je koliko se može, uz neophodni edeb pri svemu tome.
4. Neproglašavati novotarem svaku osobu koja izvjesnu novotariju čini, i ne biti zbog toga pravi neprijatelj s njom, izuzev ako je u pitanju novotarija koja je toliko teška i opasna shodno mišljenju uleme sunneta.
5. Ne smatrati stopostotno propalim svakog onog ko pogriješi u nekom od pitanja i'itikada/ubjeđenja ili nečeg drugog, niti smatrati određenu skupinu ili grupaciju ljudi da je jedna od 72 zalutale skupine izuzev ako nije u pitanju stvarno teška greška.
6. Temeljito ispitivanje hala i stanja određene osobe koja je počinila izvjesna djela nevjerstva ili grijeha prije nego li se proglasi nevjernikom ili griješnikom (tekfir/tefsik) tj. neće se tekfiriti niti proglašavati griješnikom niko dok se ne uspostavi dokaz protivu te osobe.
7. Nastojanje i rad na zbližavanju srca i jedinstvu stava i riječi, uz stalno čišćenje prsiju, upozoravajući na to da razilaženje u određenom sekundarnom propisu - bilo da je vjerskog ili praktičnog karaktera - ne smije biti povodom pucanju halki bratstva, prijateljstva ili mržnje među muslimanima.
8. Insaf – kada je u pitanju govor o nekom od novotara, spominjući sve pohvale i sve pokude na njegov račun, prihvatajući hakk i istinu koja je pri njima, uz odbijanje batila i neistine koji je pri njima, što je i središnji put ovoga ummeta.
9. Pridavanje pažnje šartovima/uslovima naređivanja dobra, i odvraćanja od zla, pogotovo onda kada se naređuje sunnet a zabranjuje bid'at, dajući prednost prečem nad prečim u svemu tome.
10. Propisanost kažnjavanja osobe koja javno poziva novotariji na način koji će ga odvratiti od toga, upristojiti i ostvariti cjelokupni interes, zbog toga što je štetno djelovanje dotičnog prelazno na ostale ljude za razliku od onoga koji javno ne poziva novotariji; od takvog se prihvata njegova vanjština, dok se njegova nutrina prepušta Allahu dž.š.!
11. Ispravnost namaza za novotarem ako se nije u mogućnost obavljati namaz za osobom koja je na sunnetu, a ako se to bude u mogućnost islamski učenjaci nemaju jedinstvena stava po tom pitanju.
12. Prihvatanje tewbe i pokajanja od osobe koja je pozivala određenoj novotariji.
Neka se Allah dž.š., smiluje šejhul-islamu Ibnu Tejmijji rhm.! Koliko li je bio pravedan i pun insafa prema drugim ljudima, a kako su malo bili pravedni i sa malo insafa drugi ljudi prema njemu, mada možemo naići i na veliki broj onih koji mu se pripisuju u menhedžu a da su veoma daleko od njegova menhedža u insafu prema ostalom svijetu.
Prijevod s arapskog jezika:
Sead ef. Jasavić, prof.fikha
