Piše: Smail L. Handžić
U predaji koja je zabilježena od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi da je on rekao:
„ Došao je neki beduin i počeo obavljati malu nuždu u uglu džamije, nakon čega ga ljudi počeše grditi. To im je zabranio Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem! A kada je ovaj završio nuždu, Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi we sellem, naredi da se donese kofa sa vodom i pospe na to mjesto! “ (El-Buhari, 221; Muslim, 284) A u predaji kod Buharije se navodi da je rekao: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali! “ (El-Buhari, 1/323)
Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem.
Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.
Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)
Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist...
Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: "Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?" – oni odgovoriše: "Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-'Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.
TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA
Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!
U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)
Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.
Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)
Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu...“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)
ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA
Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.
Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.
U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu...“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“
U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.
Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)
OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE
Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate...“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)
Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)
Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u 'ulumi-d-din, 7/45)
Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!
Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!
Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem.
Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.
Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)
Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist...
Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: "Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?" – oni odgovoriše: "Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-'Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.
TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA
Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!
U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)
Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.
Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)
Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu...“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)
ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA
Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.
Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.
U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu...“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“
U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.
Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)
OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE
Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate...“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)
Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)
Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u 'ulumi-d-din, 7/45)
Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!
Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!
