priredio: mr. hfz. Halil Mehtic “ Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje, da biste bili zahvalni. ”
Zaklinjanje je svakodnevna pojava među ljudima, bez obzira na njihovo vjersko opredjeljenje, socijalni status, spol i uzrast. U principu, ljudi se zaklinju onim što smatraju posebno važnim ili svetim u životu. Svrha zaklinjanja je da se sagovornik ubijedi u istinitost tvrdnji koje se iznose ili djela koja se čine. Zakletve su, ustvari, osnaženje onoga zbog čega se zaklinjemo. Tako se ljudi zaklinju Bogom, majkom, ocem, djecom, nebesima, Zemljom, Suncem, hljebom, Kabom, džamijom i čime sve ne. Nerijetko se ljudi zaklinju s razlogom i bez razloga, dobronamjerno ali i zlonamjerno.
Dozvoljeno je zaklinjati se samo Allahom !
Sa stanovišta islama, zaklinjanje bilo čime drugim mimo Allaha Uzvišenog nije dozvoljeno, shodno hadisu Allahova poslanika, a.s, koji glasi: “Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima vašim, a ko hoće da se zakune neka se zakune Allahom ili neka šuti.”
Od Ibnu Omera, r.a, prenosi se da je on čuo nekog čovjeka kada je rekao: “Ne tako mi Kabe” pa mu je Ibnu Omer rekao: “Ne zaklinji se bilo čime drugim osim Allahom, jer ja sam čuo Allahova poslanika, s.a.v.s, da kaže: “Onaj ko se zakune bilo čime drugim osim Allahom, uznevjerovao je, ili je učinio širk.
Neki islamski učenjaci značenje spomenutog hadisa pokušavaju ublažiti tumačenjem; da se tekst hadisa ne smije razumjeti doslovno već da je njegovo pravo značenje ukazivanje na težinu zaklinjanja bilo čime drugim osim Allahom.
A Burejde, r.a, prenosi sličan hadis od Resulullaha, s.a.v.s, koji glasi: ““Ko se zakune poštenjem ili vjerom, nije naš.”
Iz citiranih hadisa jasno se vidi da muslimanu koji se iz bilo kog razloga zaklinje, nije dopušteno spominjati bilo šta ili bilo koga drugog mimo Allaha, dž.š. Ono čim se još vjernik može zaklinjati su neki Allahovi, dž.š, atributi (esmaul-husna) koje ne posjeduje bilo ko od Njegovih stvrorenja kao što su: Svemilosni, (Er-Rahman), Koji sve čuje (Es-Semi’), Sveznajući (El-Alim), Veličanstveni (El-Azim) itd. Spominjanje bilo koga ili bilo čega drugog je omalovažavanje Uzvišenog i ima karakteristike malog širka, kao što je spomenuto u hadisu. Takođe je pokuđeno učestalo zaklinjanje Allahom, koje počesto preraste u naviku, zbog čega se dešava da se ljudi ponekad nesvjesno zaklinju zbog nečeg što je bezvrijedno, pa čak i lažno.
Nenamjerno zaklinjanje
U 89. ajetu sure El-Maide, kao i u 225. ajetu sure El-Bekare, Uzvišeni govori o čovjekovom zaklinjanju spomenuvši nenamjerno i namjerno zaklinjanje. Ako bismo definirali nenamjerno zaklinjanje, mogli bismo reći da je to zakletva koju jezik brzopleto izgovori, a srce nije odlučilo i naumilo ono što je jezik već izrekao. To je kad čovjek kaže brzopleto u govoru “ne, tako mi Allaha” ili “svakako, tako mi Allaha.” O nenamjernoj zakletvi Ebu Davud navodi predanje od Aiše, r.a, koja kaže da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Omaška u zakletvi je ono što čovjek kaže u kući: “Ne, Allaha mi” ili “Da, Allaha mi” Takva vrsta zaklinjanja ne povlači za sobom nikakve konsekvence, pogotovo ako njome nismo uzurpirali nečije pravo, dok namjerno zaklinjanje zahtijeva određenu vrstu keffareta (iskupljenja). Po Ibni Abbasu, r.a, :”Nenamjerna je zakletva ona kojom zabranjuješ ono što ti je Allah dopustio i u tome nisi obavezan kefaret činiti.” Naprimjer, čovjek sebi uskrati neku vrstu jela, kao što je meso i slično, i pritom ustraje. U tefsirskim djelima navodi se još dosta definicija nenamjernog zaklinjanja. Navedeni ajet ima namjeru da ukaže na sustezanje od zakletve, često pa i nenamjerno, jer zaklinjanje Allahom ima svoju svetost i dostojanstvo.
Namjerno zaklinjanje Allahom, dž.š.
Zakletva je jedna vrsta ugovora, a Allah, dž.š, naredio je da se ugovori ispunjavaju. Iako za zakletve izrečene bez razmišljanja nije predviđena kazna, treba ih izbjegavati. Posebno se treba sustezati od onih zakletvi za koje su predviđene određene šeriatske sankcije, kao što kaže Uzvišeni: ''ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno’’ Sufjan es-Sevri, rahimehullahu teala, u svom El-Džamiu navodi: “Četiri su vrste zakletvi; dvije koje se ne ubrajaju u grijeh, a to su kad čovjek brzopleto rekne, Allaha mi, to i to ću uraditi, a ne uradi, ili Allaha mi, to neću uraditi, pa uradi. Druge dvije su kad čovjek rekne, tako mi Allaha nisam to uradio, a uradio je, ili kad rekne, tako mi Allaha uradio sam to i to, a nije uradio. Što se tiče prvih dviju zakletvi, među islamskim učenjacima postoji saglasnost da za njih nema grijeha i nije potreban keffaret, dok se druge dvije ubrajaju u grijeh i neophodano je iskupljivanje za njih. Neki čak smatraju da zbog namjerno izrečene laži u takvim zakletvama, ni keffaret ne važi.
Odustajanje od zakletve
To su zakletve koje su uslijedile nakon čina koji se već desio i o kojem se ima jasna predstava da li je lažan ili istinit. Međutim, kada se čovjek svjesno i s predumišljajem zakune na nešto što tek treba da se desi u budućnosti, a kasnije ustanovi da je bolje da ne postupi onako kako je naumio, odustaće od svoje zakletve. Primjerice, ako čovjek u afektu, rekne: “Vallahi prekinuću rodbinske ili prijateljske veze s tim i tim”, ili ako bi rekao supruzi, “Allaha mi, rastaviću se od tobe”, i kasnije kada uvidi da je pogriješio i da bi ta njegova odluka izazvala dalekosežne posljedice, odustane od svoje nakane. U tom smislu Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao:Ko se zakune a potom uvidi da je bolje da drukčije postupi, neka učini keffaret (iskupljenje) i neka postupi kako misli da je bolje za njega.” Sličnu predaju navodi i Abdurrahman bin Semure, r.a, i kaže da mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s, jednom rekao:“Kad se zakuneš, a potom htjedneš učiniti nešto bolje od toga, učini što smatraš boljim, zatim se iskupi zbog zakletve koju si prekršio. Ebu Hurejre, Allah bio zadovaljan snjim, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Da jedan od vas muči svoju čeljad zbog zakletve koju je izrekao, veći mu je grijeh nego da prekrši jemin i dadne keffaret koji mu je Allah propisao.”
Otkup za prekršenu zakletvu
Povodi objavljivanja ovog ajeta na slikovit način objašnjavaju odnos prema izrečenoj zakletvi. Prema Ibni Abbasu, r.a, grupa ashaba se zaklela i sebi uskratila neke ovosvjetske užitke koji su, inače, po islamu dozvoljeni. Kada je objavljen ajet: “Ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio,” rekli su: “Šta da učinimo s našom zakletvom?” Tim povodom objavljen je ajet: “Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti, ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da nahranite deset siromaha uobičajenom hranom, kojom hranite čeljad svoju; ili da ih odjenete; ili da roba ropstva oslobodite. – A onaj, ko to ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte, kad se zakunete. A o zakletvama svojim vodite brigu! – Eto tako vam Allah objašnjava propise svoje, da biste bili zahvalni.” Zbog svjesnog obavezivanja na nešto i zaklinjanja Allahovim imenom predmetni ajet nas podučava i propisuje postupak kojim se reguliše otkup za prekršenu zakletvu kako slijedi:
- opskrbljivanje hranom deset siromaha,
-ili pribavljanje odjeće za njih,
-ili oslobađanje jednog roba,
-ili post tri dana ukoliko nijedna od prethodne tri stavke ne može biti izmirena.
Opskrbljivanje hranom podrazumijeva uobičajenu ili prosječnu hranu kojom se, inače, hrane čeljad prekršitelja zakletve. Prema nekima, predviđa se ručak i večera, dok drugi smatraju da se u ajetu misli samo na ručak. Prilikom pripremanja hrane ne smije se škrtariti ali ni pretjerivati, bez obzira da li je dotični u tom trenutku u izobilju ili oskudici. Deset siromaha za tu prigodu moraju se najesti. Navedenom propisu će se, po mišljenju Omera, Alije, Aiše, Mudžahida, Ša’bija, Džubejra i drugih, udovoljiti, ako se siromasima u zamjenu za hranu podijeli po pola sa’a ( 1,666 kg.) pšenice. Ebu Bekr bin Mirdevejh prenosi od Ibn Abbasa, r.a, da se Poslanik, s.a.v.s, otkupljivao jednim sa’om (3,332 kg) hurmi i da je to naređivao ljudima, a ko nije imao preporučivao je pola sa’a. U današnjim prilikama propisu će se takođe udovoljiti ukoliko se umjesto u hrani ili prehrambenim artiklima siromasima podijeli protuvrijednost u novcu. Svevišnji dalje kaže: “ili da ih odjenete”. Kao zamjena za hranu u ajetu se spominje odjeća. Svakom od deseterice potrebno je dati, po mišljenjeu većine, toliko odjeće koliko se može pokriti čovjekovo tijelo. Dvojica imama, Malik i Ahmed, preciziraju taj stav i smatraju da: “svakom od deseterice treba dati toliko odjeće da se u njoj može obaviti namaz, bez obzira bio to muškarac ili žena. Imam Šafija, rahimehullah, kaže: “Ako bi svakom od tih deset dao nešto zašto se može kazati da je odjeća, kao neka košulja, ili hlače, ili ogrtač ili turban, ili veo, bilo bi mu dovoljno za otkup” Mudžahid smatra: “najniže jedno odijelo, a najviše koliko ti hoćeš.” U produžetku ajeta Allah, dž.š, kaže: “ili da roba ropstva oslobodite”. Ovdje se misli na oslobađanje roba muslimana, što razumijemo iz predaje Muavije bin el-Hakema es-Sulemija, koja je zabilježena u Malikovom Muvettau, Šafijinom Musnedu, i Muslimovu Sahihu. Naime ovaj prenosilac spominje da je bio dužan roba osloboditi, a sa njim je došla jedna robinja, pa ju je Allahov poslanik, s.a.v.s, upitao: “Gdje je Allah?” Odgovorila je: “ Na nebu.” Pitao je: “Ko sam ja?” Odgovorila je: “Allahov poslanik:” “Oslobodi je, ona je vjernica,” rekao je Resulullah, s.a.v.s. Iz ajeta se razumije da je Allah, dž.š, sredstva za otkup poredao od lakšeg ka težem. Međutim, ukoliko se nema ništa od nabrojanog, onda se prekršitelju zakletve stavlja u obavezu da posti tri dana. Ono što je jako bitno u ovom ajetu je da se niko ne izuzima od otkupa za prekršenu zakletvu, bez obzira u kakvom imovinskom stanju bio. Ukoliko se ne može udovoljiti ni jednoj od tri nabrojane mogućnosti otkupa, onda se pribjegava postu tri dana, kako se navodi u ajetu: “A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti” Učenjaci se razilaze treba li postiti uzastopno ili može preskok. Po jednom mišljenju uzastopni post nije obavezan, jer riječi Uzvišenog “neka tri dana posti” mogu značiti i skupa ali i razdvojeno kao i u slučaju napašćanja propuštenih dana ramazana. Osobno je pravo svakog pojedinca hoće li postiti uzastopno ili napreskog. Po drugom mišljenju, uzastopno postiti tri dana je obaveza. Ovaj stav bazira se na predajama koje se vezuju za Ubejj bin Ka’ba i Ibn Mes’uda, u kojima stoji da su oni prilikom učenja ovog dijela ajeta dodavali i riječ “mutetabiat” što ima značenje “neka tri dana, uzastopno, posti”. Međutim, dio uleme izražava rezervu prema tom stavu jer je ta predaja na stepenu merfu’a a ne mutevatira, kao ostali vjerodostojni kiraeti.
Lažno zaklinjanje Allahom
Ono na šta posebno želimo skrenuti pažnju jeste lažno zaklinjanje, “el-jeminul-gamus”. Ta vrsta zakletve ubraja se u teške, katastrofalne grijehe, koji se vrlo negativno odražavaju na čovjekovo vjerovanje. Tako od Amr bin el-Asa imam Muslim bilježi predaju da je Vjerovjesniku, s.a.v.s, došao neki gorštak iz pustinje i upitao ga za velike grijehe, našto mu je Poslanik, a.s, odgovorio:“Da Allahu pripisuješ druga.” A šta je poslije toga? “El-Jeminul-gamus,” odgovori Poslanik. “A šta je to el-jeminul-gamus?” “To je kad neko, lažno zaklinjući se, zakine muslimana u njegovom pravu,” U sličnoj predaji od Ebu Umame navodi se da je Alejhisselam rekao: “Ko svojom zakletvom prisvoji pravo jednog muslimana, Allah mu je odredio Vatru, i zabranio Džennet.” Neko od prisutnih je upitao: “Važi li to, Allahov poslaniče, i za nešto neznatno?” Čak i za grančicu misvaka”, odgovorio je Poslanik, s.a.v.s.
Priča za ibret
U jednoj televizijskoj kontakt-emisiji na temu Zakletva i krivokletstvo javio se jedan gledatelj koji je ispričao potresnu priču i, na kraju, tražio savjet. Zbog njene poučnosti i ibreta spomenućemo je u kratkim crtam. Naime, dvojica provalnika, u pijanom stanju upali su u jednu kuću i počeli da iznose sve što im se sviđalo. Naočigled tog gledatelja razbojnici su ukućane još i maltretirali. Nakon što su se udaljili, došla je policija, da bi na koncu slučaj bio predat nadležnom sudu. U međuvremenu dvojica kriminalaca su našem gledatelju ponudili novac, a zauzvrat, trebalo je da on na sudu posvjedoči kako se ne radi o njima dvojici. On je prihvatio ponudu i na sudu se zaklinjao Allahom, djecom i čime sve ne, samo da bi dokazao da njih dvojica nisu počinili navedeno djelo. Sud ih je oslobodio optužbe. Žena iz opljačkane kuće, ozlojeđena je rekla: “Neka ti Allah da onako kako si zaslužio i kako si istinu rekao”. “Kada sam došao kući, zatekao sam svoju kćerku jedinicu mrtvu”, rekao je plačući, nesretni čovjek.Za ovog nesretnika, ne važi keffaret, osim da zatraži halala od oštećenih, da im izmiri štetu i da se iskreno pokaje Allahu, dž.š.
Krivokletstvo u trgovini
Ako bismo analizirali koja kategorija ljudi se najčešće krivo zaklinje, onda bismo mogli primijetiti da su trgovci najskloniji toj štetnoj pojavi u društvu. Ljudima koji se bave mjerenjem i vaganjem, Uzvišeni je u Kur’ni kerimu posvetio čitavo poglavlje El-Mutaffifun u kojem im prijeti zbog zakidanja kojem su skloni. U cilju što povoljnijeg plasmana svoje robe oni se često krivo zaklinju. Poslanik, s.a.v.s, takođe je ukazao na trgovce varalice koji svojom rječitošću i lažnim zaklinjanjem podvaljuju robu i tako se nepravedno bogate. Od Katade se prenosi da je čuo Allahovog poslanika, s.a.v.s, kad kaže: “Čuvajte se pretjeranog zaklinjanja u trgovini, jer, zaista, često zaklinjanje donosi prođu robe, ali njenog vlasnika lišava bereketa.” Sličnu predaju navodi i Ebu Hurejre, r.a, da je Pejgamber, s.a.v.s, rekao: “Zaklinjanje pri prodaji, prodaje robu, ali uništava bereket.”
O zakletvama svojim brinite se
Na samom kraju ajeta Svevišnji nam skreće pažnju i upozorava nas na opreznost pri zaklinjanju, rekavši: “o zakletvama svojim brinite se.” Tri su stvari na koje vjernik mora obratiti pažnju kada se zaklinje. Prvo, treba izbjegavati pretjerano i učestalo zaklinjanje. Osoba koja govori istinu nema potrebe da se zaklinje, osim ako neko insistira na tome. Drugo, ako se zakune pa prekrši zakletvu, dužnost joj je ispoštovati odredbe keffareta, kako bi joj Uzvišeni oprostio za olahko spominjanje Njegovog imena. Ispunjenje keffareta, primorat će je da reducira zaklinjanje, i doprinijet će ozbiljnosti njenog svakodnevnog govora. I treće, vjernik se posebno mora čuvati, lažnog zaklinjanja koje ima štetne posljedice na ovom i budućem svijetu, a koje je Allahov poslanik, s.a.v.s, svrstao u velike grijehe. Ta vrsta zakletve ubraja se u najgnusnije laži što je Uzvišeni, na dosta mjesta u Svojoj Knjizi spomenuo u negativnom kontekstu. U tridesetom ajetu sure El-Hadždž rekao je: “I što više izbjegavajte lažni govor.” Resulullah, s.a.v.s, savjetovao je ashabima: “Zaista iskrenost vodi dobročinstvu, a dobročinstvo vodi u Džennet. Čovjek govori istinu sve dok ga Allah ne svrsta među istinoljubive. Zbilja, laž vodi ka razvratu, a razvrat uvodi u Džehennem. Tako čovjek laže dok ga Allah ne svrsta u lašce... “A teško li se toga dana lašcima,” zbog prijetnje koju Uzvišeni, na nekoliko mjesta, iznosi u svojoj Knjizi.
Gospodaru naš, pomozi nam da budemo od istinoljubivih. Podari nam volju i snagu u borbi protiv laži. Svrstaj nas među one koji kontrolišu svoj govor i koji o zakletvama svojm brigu brinu, jer Ti si, uistinu dobar, i plemenit. Amin!
