KO SU ROBOVI MILOSTIVOG ?

priredio: mr. Halil Mehtic   

 

Kraj sure El-Furkan, Milostivi je ostavio za kazivanjem o svojim robovima. Tu su pobrojana neka svojstva iskrenih Allahovih vjernika, zbog čega ih je On, subhanehu ve teala, nazvao ibadur – rahman i zbog čega im je pripremio džennetske odaje u kojima će vječno boraviti. Spomenut ćemo ajete koji govore o Allahovim, dž.š, robovima i ukratko se osvrnuti na njihovo značenje.

” A robovi Milostivog su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove; odgovaraju: - Mir vama” !

Robovi Milostivog su oni koji dostojanstveno, skrušeno i mirno hode zemljom. U njihovim pokretima se ne primjećuje nadmenost, raskalašenost i oholost koju je Allah dž.š, u negativnom kontekstu, u drugom ajetu spomenuo rekavši: “I iz oholosti, ne okreći lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.”

Skrušeno hodanje mora imati mjeru. Ne smije izgledati poput hodanja bolesnog i nemoćnog. Hazreti Omer, r.a, ukorio je mladića koji je iz pobožnosti imao pokrete oronulog starca. Hodanje Allahova poslanika, s.a.v.s, izgledalo je kao da se spuštao niz strminu. Pojam hevnen, spomenut u ajetu, ima značenje smirenosti i staloženosti.

Govor pravih mu’mina je takođe dostojanstven, umjeren i odmjeren. Kada sa bestidnicima i raskalašnicima razgovaraju, ne uzvraćaju istom mjerom, nego tok razgovora nastoje usmjeriti ka pozitivnom ishodu; u protivnom, sustežu se od daljnjeg polemisanja. Na kraju reknu, “mir vama” ili dovu učine. Imam Ahmed prenosi od Nu’mana bin Mukrina el-Muzenija, koji kaže da je neki čovjek opsovao i izgrdio drugog čovjeka, a onaj što je bio vrijeđan reče mu: “Neka je mir s tobom!” Poslanik, s.a.v.s, to je popratio riječima: “Što se ovog tiče, melek koji je između vas, štititi će te od njega, kad god te tako opsuje.”

“I oni koji provode noć pred Gospodarem svojim na tle padajući i stojeći.”

Zatim je Milostivi spomenuo kako Njegovi iskreni robovi noći provode. Njihove noćI su najodabranije i najbolje jer ih provode u pokornosti i pobožnosti Allahu dž.š. 

To je molitva poniznosti, unatoč njihovim dobrim djelima i pokornosti Njihovom Stvoritelju. Njihovo služenje Allahu Uzvišenome nije ih učinilo ponosnim i oholim pa da umišljaju kako su oni Njegovi miljenici i po tom osnovu daleko od Allahove kazne u Džehennemu. Dapače, iako su pokorni, oni se boje kazne i najvećim stepenom poniznosti, u gluho doba noći, mole svoga Gospodara da ih od toga spasi, jer ovise samo o Njegovoj milosti. Uzvišeni ih opisuje u drugom ajetu kao one koji “noću samo malo spavaju, i u praskozorje oprost od grijeha mole”. O njima Uzvišeni kaže i ovo : “Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju”. Bdijući noćima oni Uzvišenoga mole: “Gospodaru naš, poštedi nas patnje u džehennemu, jer je patnja u njemu doista, propast neminovna, on je ružno prebivalište i boravište”.

Uvjereni u džehennemske patnje koje Svevišnji opisuje u Svojoj knjizi, oni se umiljavaju Gospodaru, u nadi da će On preći preko hrđavih postupaka njihovih i da će ih poštedjeti patnje u Džehennemu koja je neprolazna i nesnosna. Iako poslušni Allahu, dž.š, oni su brižni za svoj konačni ishod. Prožeti su osjećanjem straha i nade pa zato mole Uzvišenog da ih poštedi boravka u Džehennemu.

“I oni koji kada udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine”.

Znači, nisu rasipnici, prekomjerno ne troše i ne dijele iznad stvarnih mogućnosti. Ne škrtare prema drugima niti prema svojoj čeljadi, tako im uskraćujući njihovo pravo. Oni pravedno postupaju držeći se sredine. Upravo onako kako se kaže u 29. ajetu sure El-Isra’. “Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao.” Umjerenost u trošenju je garancija imućstva. Abdullah bin Mes’ud, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Nema siromaštva za onoga ko umjereno troši”. Ebu Bekr prenosi od Huzejfe (a Huzejfa jedini ovo kazuje) i kaže: “Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: " Divna li je umjerenost u bogatstvu, divna li je umjerenost u siromaštvu i divna li je umjerenost u ibadetima.”

“I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kad pravda zahtjeva, i koji ne bludniče; - a ko to radi, iskusiće kaznu.”

U citiranom ajetu Uzvišeni je istaknuo tri velika grijeha od kojih se sustežu ibadur-rahman robovi Milostivog, a to su: robovanje nekom drugom mimo Allaha, ubistvo nedužne osobe i blud. Muhammed, s.a.v.s, je jednom bio upitan: “Koji je grijeh najveći?” a on je odgovorio: “Da pripišeš Allahu druga, a On te je stvorio, da ubiješ svoje dijete bojeći se da će ono jesti tvoju hranu i nafaku i da učiniš blud sa ženom svoga komšije.” Abdullah bin Mes’ud, r.a, navodi da je Allah, dž.š, kao potvrdu tim riječima objavio ajet: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju”…

Stavivši blud u isti kontekst i ravan sa širkom i bespravnim ubistvom, Allah, subhanehu ve teala, želi ukazati na pogubnost tog grijeha i njegove štetne posljedice na ovom i budućem svijetu. U komentaru ovog ajeta Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, upravo apostrofira dio koji govori o bludu (zinaluku). Tako on navodi predaju Ebu Bekr bin ebi ed-Dun’ja, a on od Hejsema bin Malika et-Taija da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “ Nakon širka, kao najvećeg grijeha, nema većeg grijeha kod Allaha, nego da čovjek stavi spermu u maternicu žene koja mu nije dozvoljena.” Mudri Lukman ovako je savjetovao svoga sina: “Sine moj, čuvaj se bluda, početak mu je bojažljivost, a kraj kajanje.”  Allahov poslanik, s.a.v.s, jedanput je upitao ashabe, r.a: «Šta velite za zinaluk?” Rekli su – Allah i Njegov poslanik, s.a.v.s, su to zabranili do Sudnjeg dana. Poslanik, s.a.v.s, je dodao: «Da jedan od vas učini blud sa deset žena lakše je nego da učini blud sa ženom komšije. A šta kažete za krađu?» upitao je ashabe. Odgovorili su: «Allah i Poslanik su je zabranili i o tome nema dileme.» Vjerovjesnik je dodao: «Kad bi čovjek pokrao kuće deseterice lakše je nego da pokrade kuću svoga komšije.” 

Za sklad i slogu uže i šire muslimanske zajednice neophodni su dobri i čvrsti komšijski odnosi. Pojavom krađe i bluda, a posebno ubistava, taj sklad se narušava, što se negativno odražava na džematski život muslimana. Stoga su šerijatom te pojave strogo zabranjene i neprimjerene su onima koji se žele svrstati u red pravih i iskrenih Allahovih robova.  Istaknuvši tri katastrofalna grijeha Allah, dž.š, završavajući ajet veli: “A ko to radi, iskusit će kaznu.” Odmah u nastavku Svemogući govori o vrsti i trajanju kazne rekavši: “Patnja će mu se na onom svijetu umnogostručiti, i u njoj će prezren vječno ostati.”

Po imami Mevdudijevom mišljenju, to može imati dvojako značenje: 1. njegova kazna neće imati kraja, nego će ponavljati; 2. onaj ko osim svog bezvjerja i idolopoklonstva čini i dalje prekršaje, za svaki prekršAj biće kažnjen pojedinačno; on je kriv za svaki od svojih pojedinačnih grijeha.

Ono što daje nadu i lišava i najtežeg grešnika patnji u Džehenemu jeste iskrena tevba o kojoj se govori u nastavku kazivanja o ibadur-rahman robovima Milostivog. Uzvišeni veli: “ A oni koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i milostiv je. A onaj koji se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio.”

Spomenuti ajeti slikovito govore o bezgraničnosti Allahove, dž.š, milosti. Nakon učinjenih teških grijeha, ukoliko se čovjek pokaje i zatraži oprost još na ovom svijetu, Allah, dž.š, će mu, ima nade, oprostiti. Ali, u ajetima se navode uvjeti koji su pokazatelj iskrenog preobraćenja. Na početku se ističe kajanje i odbacivanje neposlušnosti a na kraju je okretanje prema vrlinama i dobrim djelima kao dokaz iskrenog vraćanja Allahu, dž.š.U vezi sa zamjenom loših u dobra djela postoje dva mišljenja. Izdvajamo stav Seid bin Džubejra koji kaže da se pod zamjenom loših u dobra djela, poslije tevbe, misli na obožavanje Allaha, dž.š, poslije obožavanja kipova, na borbu s mušricima poslije borbe s muslimanima, na ženidbu s vjernicama poslije ženidbe s ženama višebožaca. Drugo mišljenje je da će Allah, dž.š, nakon iskrene tevbe i dobročinstva, loše postupke prestupnika, Svojom svemilošću pretvoriti u dobra djela. Kao potvrda tome navodi se hadis kojeg prenosi Džabir od Mekhula da je jedan starac došao pred Resulullaha, s.a.v.s, govoreći o svojim grijesima koji, «kada bi se razdjelili na sve stanovnike zemlje, upropastili bi ih», nakon čega je Allahov Poslanik upitao: - Jesi li musliman? a ovaj je posvjedočio da je samo Allah bog koji nema sudruga i da je Muhammed, s.a.v.s, Njegov rob i poslanik. Vjerovjesnik, a.s, je rekao: “Allah ti je oprostio bez obzira što si takav, promijenio ti je zla djela u dobra.» čovjek je priupitao da se uvjeri: «Allahov Poslaniče, zar moje vjerolomstvo i razvrat?» Nakon toga je čovjek otišao veličajući Allaha i učeći, La ilahe illallah. Potvrđujući Svoju svemilost prema robovima koji se istinski pokaju, On im oprašta grijehe bez obzira na brojnost i težinu, rekavši u drugom ajetu: “Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.”

“I oni koji ne svjedoče lažno, i koji prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno.”

To su takođe odlike robova Milostivog. Oni ne lažu namjerno, jer strahuju od nanošenja nepravde drugome, a to se ubraja u velike grijehe. U vezi s lažnim govorom i lažnim svjedočenjem Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Hoćete li da vam kažem koji su najveći grijesi?” Ashabi su potvrdno odgovorili a on je dodao: “Širk, pripisivanje Allahu druga, i neposlušnost roditeljima.” Poslank, s.a.v.s, bio je na nešto naslonjen, uspravio se i potom nastavio: “Svakako, još lažan govor i lažno svjedočenje, lažan govor i lažno svjedočenje... «'To je toliko ponavljao da smo mi počeli u sebi govoriti: Da hoće prestati.” Uz lažan govor i lažno svjedočenje u ajetu se navodi i beskorisan govor, lagv. Robovi Milostivog, ne bave se štetnim i beskorisnim govorom, niti prisustvuju sjelima gdje se takav govor može čuti. Oni su poput pčele kad naiđe na strvinu ili nešto s neprijatnim mirisom, hitro ga zaobiđu, produžavajući ka svom cilju. Izrazom, lagv u navedenom ajetu, želi se ukazati na nedoličnost sudjelovanja u besmislenom brbljanju, nepristojnim dosjetkama, praznom hvalisanju i slično. Ibn ebi Hatim, u sahih-predaji, prenosi od Ibrahim bin Mejsera: “Ibn Mes'ud je jednom prilikom prolazio pored mjesta gdje je bila neka zabava i nije se zaustavljao, pa je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Ibn Mes'ud osvanuo je i omrknuo plemenit.”

“I oni koji kada budu opomenuti ajetima Gospodara svoga, ni gluhi ni slijepi ne ostanu.”

Pravi mu'mini nisu ravnodušni na dokaze Milostivog, naprotiv, “njihova srca se strahom ispune kada se Allah spomene, a kada im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuje i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.”  Pravi robovi Allahovi, kako veli imam Mevdudi, ne ponašaju se prema Objavi kao da su slijepi ili gluhi i ne zatvaraju namjerno pred tim oči, nego ih se to duboko doima. Oni slijede i provode ono na što su pozvani i drže se daleko od svega što im je zabranjeno. Nisu kao nevjernici koji u svome neznanju, griješenju, zabludi i nepokornosti ustrajavaju. Svi dokazi su uzaludni i oni se zbog toga doimaju kao i gluhi i slijepi. U objašnjenju uz ovaj ajet Zamahšeri primjećuje da se prosječni slušaoci Svete knjige susreću s vanjskim prividom revnosti, i da takoreći, zbog privida, formalno padaju ničice, dok u stvarnosti ni najmanje ne pokušavaju razumjeti Objavu..., te tako u odnosu na sadržaj ostaju gluhi i slijepi. Suprotno tome, oni koji se stvarno boje Allaha, usmjereni su na to da je shvate slušajući je otvorenim ušima i gledajući je otvorenim očima. Hasan Basri, rahmetullahi alejhi, kaže: “Koliko i među onima koji čitaju Allahove ajete ima i gluhih i slijepih, ravnodušnih prema istini koja im se ukazuje. Pravi vjernici su razboriti prema Allahovoj knjizi jer se okoriste onim što vide i čuju iz nje.

I oni koji govore: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju.”

Robovi Milostivog ponizno mole Allaha, dž.š, da im daruje potomstvo koje će samo Njemu Jedinome služiti i koje će činiti dobra djela, baš kao što je molio Zekerijja, a.s, rekavši: “Gospodaru moj, podari mi od Sebe čestita potomka.” Oni nisu zadovoljni time da oni budu Allahu pokorni robovi. Njihova je briga da se broj Allahovih robova povećava, počevši od njihovih potomaka i njihovih supruga. Oni znaju da samo potomstvo kojemu je Allah konačni cilj može biti radost srca i najveći užitak na ovom svijetu i društvo u Džennetu. Allahovi robovi mole da budu predvodnici bogobojaznima, to jeste uzorom i vođama drugim ljudima, za kojima će se povoditi u čestitosti i odanosti Allahu, dž.š. A da bi mogli biti uzorom u čestitosti i sami moraju biti čestiti. Oni mole da budu prvi među vjernicima u širenju pravednosti i činjenju ibadeta na ovom svijetu.

“Oni će biti, za ono što su trpjeli, odajama džennetskim nagrađeni i u njima će pozdravom i blagoslovom biti susretani. U njemu će vječno ostati, a kako su one divno prebivalište i boravište !”

Da bi se postigla nabrojana svojstva s kojima Milostivi opisuje svoje odane i iskrene robove, neizbježna je izdržljivost i strpljenje (sabur) na Njegovom putu. Istinski robovi Allahovi, strpljivo i hrabro podnose sve progone kojima su izloženi od neprijarelja istine i ostaju postojani i dosljedni u svojim nastojanjima da Allahov zakon ostvare. Oni revnosno ispunjavaju svoje obaveze prema Allahu, dž.š, iskreno i bez straha i odolijevaju svim iskušenjima. Zbog postignutih vrlina i pokazane strpljivosti, On Uzvišeni, nagrađuje ih odajama džennnetskim u kojima će pozdravom i blagoslovom biti susretani i čašćeni u izobilju i raskoši Gospodara njihovog. Kao što Uzvišeni u drugom ajetu kaže: “Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište.” “U njemu će vječno boraviti, o kako su one divno prebivalište i boravište,” to jest, divne li su te odaje za gledanje i udobne za stanovanje.
 

U nizu spomenutih ajeta navodi se jedanaest vrlina: skromnost, blagost, provođenje noći u namazu i molitvi, strahopoštovanje pred Allahom, izbjegavanje rasipanja i škrtosti, distanciranje od idolopoklonstva, od vanbračnih odnosa i ubistava, od grijeha, te prihvaćanje opomena i, konačno, poniznost pred Allahom.Želimo li biti s robovima Milostivog, spomenuti ajeti sure El-Furkan treba da nam budu podstrek i putokaz. 

Gospodaru naš, svrstaj nas među ibadur-Rahman, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost srca naših i učini nas istinskim predvodnicima bogobojaznih, jer Ti si neizmjerno plemenit i dobar prema robovima svojim. 

A m i n !