Autor: Šejh Muhammed Salih el – Munedždžid
U slučaju bilo koje bolesti u kojoj se osoba ne osjeća dobro, dozvoljeno je da se ne posti. Dokaz za to je ajet:
’ Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili na putu zadesi, neka isti broj dana naposti…’ (2;185).
Ali ukoliko se radi o manjoj bolesti, kao manja glavobolja ili prehlada, onda to nije razlog za prekid posta. Ukoliko postoji medicinski dokaz, ili ako osoba zna iz svog iskustva ili ako je siguran da će mu post pogoršati bolest ili odužiti ozdravljenje, dozvoljeno mu je prekinuti post, i čak mu je mekruh da posti.
Ako je osoba teško bolesna, ne mora da čini nijet posta u toku noći za sljedeći dan, čak i ako ima izgleda za oporavljanje u toku jutra jer ono što se računa je trenutno stanje.
Ako će mu post izazvati nesvijest, nek prekine i nek naposti kasnije
( al-Fataawa, 25/217).
Ako se osoba onesvijesti u toku dana, pa dođe sebi prije magreba ili poslije, njegov post je važeći, ukoliko je bio zapostio u jutro, a ako je u nesvjesnom stanju od fedžra do magreba, onda prema stavu večine uleme post mu je nevažeći. Prema večini uleme, dužnost je onome ko se onesvjesti da nastavi svoj post, bez obzira koliko bio u nesvjesti. (Al-Mughni ma'a al-Sharh al-Kabeer, 1/412, 3/32; al-Mawsoo'ah al-Fiqhiyyah al-Kuwaytiyyah, 5/268).
Ima uleme koja je dala fetve u vezi onoga koji se onesvjesti ili uzme tablete za spavanje ili primi anesteziju iz opravdanog razloga, pa ostane u nesvjesnom stanju tri dana ili manje od toga, da on mora napostiti te dane kasnije, jer se računa kao onaj koji spava, ali ako ostane u takvom stanju duže od tri dana, onda ih ne mora napostiti jer se računa kao bezuman. (Ibn Baaz, usmena fetva).
Ako čovjek osjeća nenormalnu glad ili žeđ, pa se poboji da ne umre ili ne naškodi tjelu na neki način, i ima razloga da vjeruje u to, on može prekinuti svoj post i napostiti ga kasnije, jer je spašavanje života obaveza. Ali nije dozvoljeno prekidati post zbog podnošljivih poteškoća, niti zbog umora, niti od straha od neke umišljene bolesti.
TEŠKI FIZIČKI POSLOVI I POST
Ljudi koji rade teže fizičke poslove, nije im dozvoljeno da prekidaju post, i moraju da učine nijet noću da žele da poste idući dan.
Ako ne mogu prestati raditi, a boje se da će im naškoditi, ili ako budu izloženi ekstremnim prilikama koje čine da moraju prekinuti post, onda nek jedu samo onoliko koliko im je dovoljno da podnesu teškoće, a zatim nek prekinu sa jelom do magreba, a kasnije nek naposte taj dan. Oni koji rade teške poslove kao topionice i slično, nek pokušaju u toku Ramazana da rade nočne smjene, ili na bilo koji dozvoljen način izbjegnu rad u toku dana, pa čak i ako moraju da uzmu neplaćen odmor, a ako ni to nije moguće nek pokušaju naći neki posao gdje mogu upotpunjavati svoju vjeru:
’...a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbiće ga odakle se i ne nada, onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta’. (65;2-3).
Studentski ispiti nisu izgovor prekidanja posta, i nije dozvoljeno slušati roditelje koji ti naređuju da prekineš post zbog ispita, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.(Fataawa al-Lajnah al- Daa'imah, 10/241).
Bolestan koji se nada ozdravljenju nek sačeka dok ne bude bolje, pa onda nek naposti propuštene dane, i nije mu dozvoljeno da samo hrani siromašne.
Onaj koji boluje od hroničnih bolesti, i nema izgleda za ozdravljenje, i stariji koji nisu u stanju da poste, nek hrane siromašne sa pola saa osnovne hrane te zemlje za svaki propušteni dan. Pola saa je otprilike jednako jednom i po kilogramu riže. Dozvoljeno mu je da dadne sve odjednom, u jednom, zadnjem danu posta, ili svaki dan. On mora da daje u hrani a ne parama, jer ajet tako naređuje.(Fataawa al-Lajnah al-Daa'imah, 10/198). Ali može dati pare pouzdanoj osobi ili humanitarnoj Organizaciji da kupe hranu i podjele ih siromašnim na njegovo ime.
Ako bolestan ne posti Ramazan, u čekanju na oporavak da bi napostio propuštene dane, a zatim se otkrije da je to hronična bolest, onda je dužan hraniti siromašnog za svaki dan za koji nije postio. (Ibn Usejmin).
Ako neko čeka da se oporavi od bolesti, i nada se da će biti bolje, pa u tome umre, nema nikakvog "duga" koji treba da se isplati.
Ako se nečija bolest smatra hroničnom, pa on ne posti nego hrani siromašne, a zatim se otkrije da postoji lijek toj bolesti, koji on počne da koristi pa mu postane bolje, onda ne treba da napašta propuštene dane, jer je on uradio ono što mu je bila obaveza u toj situaciji. (Fataawa al-Lajnah al-Daa'imah, 10/195).
Ako je neko bolestan, pa se oporavi, pa bude u mogučnosti da naposti propuštene dane, a to ne uradi prije svoje smrti, onda se trebaju uzeti pare iz njegove ostavštine i nahraniti siromašni za svaki dan koji nije postio.
Ako neko od njegovih rođaka želi da posti radi takvog umrlog, i to je u redu jer se prenosi u oba Sahiha da je Resul, s.a.v.s. rekao: Ko umre a ostalo mu je nenapoštenih dana, pa nek neko od njegovih posti za umrlog. (Fataawa al-Lajnah al-Daa'imah, volume on Da'wah, 806).
