Pravedna je u svom presuđivanju
Ponekad se mogućnosti žene muslimanke stavljaju u situaciju u kojoj se traži da kaže svoje mišljenje ili da presudi. U ovome izlazi na vidjelo iman žene muslimanke, njena mudrost i bogobojaznost. Mudra žena muslimanka pravedno presuđuje. Ona ne posupa nepravedno, niti je kome naklonjena, niti je pristrasna, bez obzira u kakvim se uvjetima i situacijama nalazila, jer ona iz upute svoje vjere zna da su pravednost i suprotstavljanje nasilju srž vjere i njeno jezgro. O tome govore jasni i odjsječni tekstovi iz Allahove Knjige i Sunneta Njegovog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem. U njima je naredba u kojoj nema ustupaka niti naprezanja:
“ Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojn povjeravate i kada ljudima sudite da pravedno sudite. ...”[62]
Pravednost čiju srž je žena muslimanka razumjela iz upute svoje vjere, je čista, nepristrasna, precizna i iskrena pravednost čiju ravnomjernost ne pometa ni ljubav a ni mržnja i na njenu čistotu ne ostavljaju traga ni prijateljstvo, rodbinstvo, porijeklo, a niti simpatije:
“ O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!”[63]
“ ... I kad govorite, krivo ne govorite, pa makar se ticalo vaših srodnika, i obaveze prema Allahu...”[64]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem predstavlja najbolji primjer pravednosti, pošto je Usame bin Jezid došao da se zauzme za ženu Mahzumijku koja je ukrala, a Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je naredio da joj se odsječe ruka, rekao mu je:
“ Zar ćeš se to zauzimati kod jedne od Allahovih kazni? Tako mi Allaha, kada bi Fatima kći Muhammedova nešto ukrala, odsjekao bih joj ruku.”[65]
Pravednost je sveobuhvatna i apsolutna i za veliko i malo, i za vladara i raju, i za muslimana i nemuslimana. Niko joj ne može izmaći. Ovo je raskršće između pravednosti u islamskom društvu i svega ostalog što se nalazi u drugim društvima.
Sve ono što istorija sabire i ono što ušutkuje uvažavanjem društva pravde u cijelom svjetu kroz vijekove, jeste stajanje vladara pravovjernih Alije bin Ebi Taliba radijellahu anhu pored svoga protivnika Židova koji je ukrao njegov oklop, pred kadijom Šurejhom, kojem nije zabranjivala velična i slava vladara pravovjernih da traži od njega jasni dokaz krađe njegovog oklopa od strane Židova. Pošto vladar pravovjernih nije našao jasni dokaz, kadija je presudio u korist Židova. Istorija islama bilježi primjere ovakvih vijesti koje dokazuju suverenitet istine i pravednosti u islamskom društvu.
Stoga, žena muslimanka, koja se pridržava svoje vjere, i jeste pravedna u svojim riječima i djelu i ova njena karakteristika potvrđuje da je istina starodrevna u njenoj baštini i da je pravednost ukorijenjena u njenom ummetu. Odstupanje od istine i pravednosti je zabranjeno-haram u njenom zakonodavstvu (šeri`atu).
Ne čini nasilje
Obzirom da bogobojazna žena muslimanka vodi brigu o pravednosti u svojim riječima i djelu, ona će se kloniti i nasilja u njima, jer je nasilje tmina na Sudnjem danu koja će poklopiti nasilnike i nasilnice, kao što je to obznanila Poslanikova sallallahu `alejhi we sellem uputa:
“ Boj se nasilja, jer je nasilje tmina na Sudnjem danu. “ [66]
Islam je strogo zabranio nasilje i nema razloga za raspravljanje o njemu ili za njegovo tumačenje. To se nalazi u hadisi-kudsijji:
“ O moj robovi, Ja sam samom Sebi zabranio nasilje i učinio sam ga među vama zabranjenim, pa ne činite nasilje.”[67]
Ako je Allah, Stvoritelj, Vladar, Silni, Svemogući i Uzvišeni samom Sebi zabranio nasilje i učinio ga među robovima zabranjenim, pakako onda da bude dopušteno slabom i smrtnom robu da učini nasilje svome bratu čovjeku?
Plemeniti poslanik sallallahu `alejhi we sellem zabranio je činjenje nasilja od strane muslimana i muslimanki prema braći po ubjeđenju i vjerovanju, bez obzira u kakvim se prilikama, uzrocima i uvjetima nalazili, jer je nemoguće da nasilje učini čovjek musliman koji se pridržava najčvršće veze njegove vjere:
“ Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nasilje, niti ga na cjedilu ostavlja. Ko pomogne svome bratu u nekoj njegovoj potrebi, Allah će njemu pomoći u njegovoj potrebi. Ko od muslimana otkloni nekakvu tegobu, Allah će od negea otkloniti neku njegovu tegobu na Sudnjem danu. Ko pokrije sramotu muslimana, Allah će pokriti njegovu sramotu na Sudnjem danu.” [68]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem se nije zadovoljio zabranom nasilja prema čovjeku muslimanu, bio čovjek ili žena, nego zabranjuje i bilo kakvo ostavljanje na cjedilu svoga brata muslimana. U ovom ostavljanju na cjedilu nalazi se nasilje i to kakvo nasilje.!! On želi muslimanima da pomažu svome bratu u njegovoj potrebi, da otklone od njega njegovu tegobu i da pokriju njegovu sramotu. On kao da ukazuje na to da je oklijevanje u ovim vrlinama, zapravo nasilje, nedostatak i nepravda u pravu bratstva koje povezuje muslimana s njegovim bratom (muslimanom).
U prethonom odlomku vidjeli smo tekstove koji podstrekavaju na apsolutnu pravednost na koju ne utiču ni ljubav, ni mržnja, pristrasnost, rodbinstvo ili porijeklo. Vidjeli smo, u ovom odlomku, tekstove koji zabranjuju nasilje prema svakom čovjeku, makar i ne bio musliman. Uzvišeni Allah naređuje da se bude pravedno i da se čini dobročinstvo, a zabranjuje nasilje i zlostavljanje bilo kojeg čovjeka:
“ Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični -.”[69]
Pravedno postupa prema onome koga ne voli
Ponekad život ženu muslimanku obavezuje na suživot s nekom ženom koju ne voli, kao što to čini isti krov nad glavom koji je sastavlja sa ženom iz kuće njene svekrve ili nekom drugom ženom s kojom se nije izmirila i prema kojoj njeno srce nije otvoreno. Ovo se dešava u mnogim kućama, što je nemoguće zanijekati, jer duše su regrutovana vojska, pa koje se međusobno upoznaju harmonične su, a koje se međusobno ne upoznaju razilaze se, kao što je to Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem obznanio u hadisu koji bilježe El-Buhari i Muslim. Kako, onda, žena muslimanka koju je islam odgojio na svojoj uputi, kako ikako može doći u ovakvu situaciju?
Da li će biti negativna u svojim postupcima, stanovištima i reakcijama? Ili će biti, dobrodušna, pravična i inteligentna prijateljica i dobra drugarica, pa čak i s onim koga ne voli?
Odgovor je da je žena muslimanka, koja je obasjana uputom islama i čija duša je osjetila zrake njene veličanstvene i zadivljujuće vjere, nepristrasna, inteligentna, razborita, dobrodušna, ne pokazuje onome koga ne voli ono što se nalazi u njenoj duši, ne promiče joj postupak, situacija ili reakcija koja ukazuje na njene hladne osjećaje prema ženi koju ne voli, nego se pokazuje u svjetlu koje prikriva mržnju, ne postojanje ljubavi i zadovoljstva koje se nalazi u njenoj duši, te se osmjehuje toj ženi, nježna je prema njoj i obraća joj se lijepim riječima. Ovo je moral kojim je živio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem i plemeniti ashabi. Prenosi se od Ebu Derda` radijellahu anhu da je rekao:
“ Mi se, doista, smiješimo ljudima, a u našim srcima ih proklinjemo.” [70]
Od Urveta bin Ez-Zubejr prenosi se da ga je Aiša, radijellahu anha, obavijestila da je neki čovjek tražio dozvolu od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da uđe kod njega, pa je rekao:
“ Dozvolite mu. Loš li je on sin plemena” ili “ loš li je on brat plemena”. Pošto je ušao kod njega bio je blag u razgovoru s njim, te sam rekla:” Allahov poslaniče, rekao si ono što si rekao, a zatim si bio blag u razgovoru s njime?” Odgovorio je:” Ah, Aiša! Najgori čovjek kod Allaha je onaj kojeg ljudi ostave - ili isprate - čuvajući se njegove neuljudnosti .”[71]
Ljubaznost prema ljudima, blagost i nježnost prema njima, ubraja se u moral vjernika i vjernica, a brižnost, blag razgovor i napuštanje grubosti prema ljudima u razgovoru, jedan je od najvažnijih uvjeta prisnosti, međusobne ljubavi i bliskosti koju islam preporučuje muslimanima i muslimankama u njihovom ophođenju prema ljudima.
Žena muslimanka, koju je islam formirao, iza svoje nježnosti ne povinjuje se ljubavi ili mržnji, nego je umjerena, objektivna, pravedna, realistična i nepristrasna u svojim istupima i razmišljanjima o ženi koju ne voli. U svemu tome presuđuje njen intelekt, vjera, ljudskost i njen moral. Ona samo istinito svjedoči, pravedno i nepristrasno presuđuje, povodeći se u svojim istupima i razmišljanjima za majkama vjernika koje su bile na vrhuncu nepristrasnosti, pravednosti i bogobojaznosti u razmišljanju jednih o drugima.
Aiša, radijellahu anha, koja je bila najbliža Vjerovjesnikovom sallallahu `alejhi we sellem srcu, a u tome se s njom takmičila, majka vjernika, Zejneb bintu Džahš. Prirodno je da među njima postoji ljubomora, ali ova ljubomora nije im zabranjivala da istinito svjedoče, te je svaka od njih opisivala svoju sestru onim svojstvima koja je ona, doista, posjedovala, ne uskraćujući ništa od onoga po čemu je bila poznata, niti prikrivajući bilo koju vrlinu kojom se opisivala.
U djelu “ Sahihu Muslim “ Aiša, radijellahu anha, o Zejnebi, radijellahu anha, kaže:
“ Bila je sa mnom izjednačena u svom mjestu kod Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem. Nikad u životu nisam vidjela ženu bolje vjere od Zejnebe, niti bogobojaznije, iskrenije žene, žene koja više obilazi svoju rodbinu, koja više udjeljuje milostinju, koja je jednostavna u činjenju djela kojim čini milostinju i približava se uzvišenom Allahu, izuzev siline morala i brze srdžbe koju je posjedovala, a koja bi je brzo prolazila.”[72]
U Buharijinom “ Sahihu “, u kontekstu hadisa o ifku-potvori u kojem ju je Allah, dželle we `ala, oslobodio od svakog zla, Aiša, radijellahu anha, veliča Zejnebino svjedočenje o njoj:
“ Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je pitao Zejneb bintu Džahš o meni, te joj je rekao:” O Zejneb! Šta znaš? Šta si vidjela?” Odgovorila je:” Allahov poslaniče, ja čuvam svoj sluh i vid. Tako mi Allaha, o njoj znam samo dobro.” Zatim je nastavila Aiša, radijellahu anha,: ”Ona se sa mnom izjednačavala i Allah ju je zaštitio putem pobožnosti.”[73]
Ko istražuje biografske i generacijske knjige, pronaćiće mnogobrojne izreke majki vjernika u kojim se nalazi nepristrasnost i pohvala od strane jedne inoče (žena čiji muž ima još jednu ili više žena) prema drugoj.
Jedna od tih izreka je i ono što se prenosi od Ummu Seleme, radijellahu anha, o Zejnebi, radijellahu anha,:
“ Zejneb je bila draga Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem i želio je mnogo od nje. Bila je dobra, mnogo je klanjala i postila i bila je vješta, a svim tim je činila milostinju siromasima.”
Prenosi se i od Aiše, radijellahu anha, o Zejnebi, radijellahu anha, kada joj je došao smrtni čas:
“ Otišla je hvale vrijedna, pobožna, ona koja je bila utočište jetima-siročadi i udovica.”[74]
Aiša, radijellahu anha, je o Mejmuni, radijellahu anha, rekla:
“ Tako mi Allaha, otišla je i Mejmuna... Ona je, doista, bila jedna od najbogobojaznijih među nama i jedna od onih koje su najviše oblazile rodbinu.”[75]
Ovo je bio primjer morala, nepristrasnosti i pravednosti majki vjernika prema inočama, a i među njima je postojala ljubomora, takmičenje i osjetljivost. A na nama je da zamislimo koliko je na visokoj razini bio njihov moral s drugim ženama, pored inoča. One su ovim svojim primjerenim životom, ženama muslimankama dale program naprednog ljudskog suživota koji apsorbuje mržnju proširenjem intelektualnog obzorja i ograničava prekomjernu ljubomoru - ako je ima - time što prevladava nepristrasnost, dobročinstvo i međusobna hvala. Na taj način se žena muslimanka nepristrasno ponaša prema onoj ženi koju ne voli, bez obzira u kakvim rodbinskim ili bilo kojim drugim vezama bile. Ona je pravedna u prosuđivanju o njoj i staložena, razborita i dobrodušna u ophođenju prema njoj.
Nije zlobna ni prema kome
Bogobojazna i iskrena žena muslimanka, čija duša se napojila upute čistog islama i koja se formirala prema njegovom čistom i dobroćudnom moralu, nije zlobna ni prema kome od ljudi, jer je zloba pokuđeno, štetno i uvrjedljivo ponašanje, koje se ne može naći kod bogobojazne žene koja poznaje uputu svoje vjere. Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je zabranio ovakvo ponašanje i upozorio na njegovo činjenje, riječima:
“ Ne pokazuj zlobu prema svome bratu, ta Allah će mu se smilovati a tebe iskušati.”[76]
U duši žene muslimanke, koju je odgojio islam, nema mjesta za zlobu, naprotiv, ona je nježna prema onim ženama koje su iskušane, žalosna je zbog njihovog stanja, nastoji da im olakša i suosjeća s njihovim bolom. Zloba se ne javlja u dušama koje se rukovode islamskom uputom, koje su obasjane njegovom blistavom svijetlošću, nego se javlja u mračnim, škrtim, okrutnim, okamenjenim i zlobnim dušama koje su sklone obmani, osveti, mržnji, koje vole klevetu, nasilje i koje su osvetoljubive. Bogobojazna žena muslimanka je oslobođena i udaljena od svega ovoga.
Kloni se sumnjičenja
Jedna od karakteristika iskrene žene muslimanke je da ne sumnjiči ljude za nešto o čemu nema dokaza. Naprotiv, ona se kloni mnogih sumnjičenja, kao što je to naredio Allah u Svojoj Knjizi:
“ O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. ...”[77]
Ona, doista, zna da se naslućivanjem dolazi do sumnjičenja koje je grijeh, bez obzira da li je to sumnjičenje bilo prepušteno maštanju i da li je bilo na obzorju zamišljanja, pretpostvaki i vjerovatnoće. Ako sumnjičenje uništava ljude nekim nedostatkom, pripisuje im potvoru, a oni s time nemaju ništa, onda je to sumnjičenje koje je zabranjeno u islamu.
Stoga Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem strogo upozorava na sumnjičenje i naslućivanje koje je daleko od istine i stvarnosti. On kaže:
“ Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažniji govor.” [78]
Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem sumnjičenje ubraja u najlažniji govor. Bogobojazna i iskrena žena muslimanka je iskrena u svom govoru i na njenom jeziku nema tragova laži, pa kako, onda, ona može zapasti u najlažniji govor?
Verovjesnička uputa upozorava na sumnjičenje, ubraja ga u najlažniji govor i usmjerava muslimane i muslimanke da prihvataju ona ljudska djela koja su vidljiva, a da se udaljavaju od istruhlosti sumnjičenja, pretpostavki, glasina i varki. Nije moralno, niti je bitno za čovjeka muslimana da otkriva tajne ljudi, da zalazi u njihove lične stvari i da kalja njihovu čast. Skrivene tajne zna onaj ko ih skriva i ko ih otkriva i za njih će odgovarati pred Bogom koji zna tajne i skrivene misli. A što se tiče čovjeka, on o svome bratu zna samo ono što je vidljivo. Tako su smatrali selefi-salih: ashabi i tabi`ini, koji su udahnuli dašak ove Upute koja je čista i sačuvana od bilo kakve mahane i nedostatka.
Abdurrezak prenosi od Abdullaha bin Utbeh bin Mes`ud da je rekao:
“ Čuo sam Omera bin El-Hattab da kaže:” Doista su ljudi prihvatali objavu u vrijeme Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, a objava je prekinuta i sada ćemo od vaših djela uzimati ono što je vidljivo. Ko nam se prikaže dobrim, vjerovat ćemo mu i približiti mu se. Mi ne znamo njegove skrivene misli i on će Allahu račun polagati zbog svojih skrivenih misli. A ko nam se pokaže lošim, nećemo se uzdati u njega, niti ćemo mu vjerovati, makar i rekao:“ Doista su njegove skrivene misli dobre.” [79]
Žena muslimanka koja je svjesna upute svoje vjere, prihvata samo načela bogobojaznosti i dobrog djela. Ona je oprezna i čuva se pri svakoj riječi koju izgovori a kojom bi mogla pogoditi svoju sestru muslimanku, izdaleka ili izbliza. Ona je postojana u svakoj presudi po pitanju prava ljudi. Ona je neprestano svjesna riječi Uzvišenog Allaha:
“ Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.”[80]
Ona stoji kod ove stroge zabrane, govori samo kad je sigurna i donosi presudu samo kad ima jasni dokaz.
Bogobojazna žena muslimanka uvijek je svjesna tog meleka koji neprestano prati čovjeka, koji je zadužen za zapisivanje svake riječi koja dođe s njenog jezika, svake presude koja dođe od nje. Tako se kod nje povećava strah od zapadanja u grijeh sumnjičenja:
“ On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije.”[81]
Prosvijećena žena muslimanka može odrediti odgovornost riječi koju izusti, jer zna da je ova riječ, koju izgovori, uzdiže do stepena Allahovog, dželle we `ala, zadovoljstva, ili pak, putem nje dolazi do tmina Njegove srdžbe i bijesa. O tome govori Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Doista čovjek govori riječi kojima je Allah zadovoljan i ne misli da će one dosegnuti ono što su dosegnule i da će mu Allah njima upisati Svoje zadovoljstvo sve do Dana kada će Ga susresti. A, doista, čovjek govori riječi koje izazivaju Allahovu srdžbu i ne misli da će one dosegnuti ono što su dosegnule i da će mu Allah njima upisati Svoju srdžbu sve do Sudnjeg dana.”[82]
Šta ima veličanstvenije od odgovornosti za riječ! Koje su to veće posljedice izjava u koje zapadaju jezici brbljivaca!
Inteligentna i bogobojazna žena muslimanka ne bavi se mnogo glasinama, govorkanjima, sumnjičenjima i fantazijama koje kruže na sijelima. To na sijelima čine besposlene i bezbrižne žene koje se ne zadovoljavaju time da prešute brbljanje o glasinama, govorkanjima i sumnjičenjima, pa nešto od toga ispričaju i onda kada za to nemaju dokaza čime bi dale ozbiljnost ispravnosti, vjerodostojnosti i jasnog dokaza. Naprotiv, ona je spremna prenijeti ove glasine prije potvrde njihove ispravnosti i nepostojanja laži koja je zabranjena, a o kojoj Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Čovjeku je dovoljno laži da govori sve ono što čuje.”[83]
Čuva svoj jezik od gibeta i nemimeta
Žena muslimanka, koja je svjesna upute svoje vjere, bogobojazna je i boji se Allaha u tajnosti i na javi. Ona vodi brigu o tome da joj ne izmakne riječ u kojoj će biti gibet (ogovaranje) ili nemimet (prenošenje tuđih riječi), kojom će rasrditi svoga Gospodara, koja će je učiniti jednom iz skupine koje ogovaraju i prenose tuđe riječi. O njima strogo govore islamski tekstovi koji govore o njihovoj kazni.
Ona, doista, uči riječi Uzvišenog Allaha:
“ ...I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, - a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.”[84]
Učeći ove riječi ona osjeća zločin groznog i omraženog gibeta, jer se poredi s jedenjem mesa umrlog brata. Ona tada žuri da učini tevbu-pokajanje, koju Allah, dželle we `ala, dodaje na kraju ajeta. Ona pribjegava istigfaru-traženju oprosta za svoje grijehe, ako poklizne njen jezik u nečemu čime bi nekoga ogovorio.
Ona sluša riječi plemenitog Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem koji kaže:
“ Pravi vjernik je onaj vjernik od čijeg jezika i ruke su sigurni muslimani.”[85]
Ona osjeća da je gibet grijeh koji ne dolikuje muslimanki koja je izgovorila dva šehadeta i da se ona žena kojoj gibet pređe u naviku na njenim sijelima, ne ubraja u dobre muslimanke.
Od Aiše, radijellahu anha, prenosi se da je rekla:
“ Dovoljno ti je o Safijji da znaš to i to - neki prenosioci kažu: znači da je ona bila niska - pa je rekao Poslanik sallallahu `alejhi we sellem:” Rekla si jednu riječ koja bi ako bi pala u more, mogla zamutiti ga. “[86]
Žena muslimanka pomno sluša saopćenje o sedam velikih grijeha u kojem Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem traži da ih se kloni. Ona pronalazi da postoje i gori i opasniji grijesi od gibeta, a to je potvaranje za blud čestitih žena i bezazlenih vjernica, što se dešava nekim ženama u njihovim društvima:
“ Klonite se sedam velikih grijeha! Upitan je:” Allahov poslaniče, a koji su to?” Odgovorio je:” Pripisivanje druga Allahu, sihr, ubijanje nedužne osobe, uzimanje kamate, bespravno trošenje imetka siročadi, bježanje s bojnog polja i potvaranje za blud čestitih žena i bezazlenih vjernica.”[87]
Žena muslimanka razumije i shvata ovo veličanstveno usmjerenje kako bi prestala s gibetom, te kako ne bi zaglibila u neki od njegovih oblika. Ona nikome ne dozvoljava da ogovara na njenom sijelu. Naprotiv, ona štiti svoje sestre od jezika nepravde i neprijateljstva i odbacuje loš govor o njima, slijedeći riječi Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem:
“ Ko zaštiti meso svoga brata od ogovaranja, Allah će ga osloboditi od Vatre.”[88]
Bogobojazna žena muslimanka čuva svoj jezik, takođe, i od nemimeta i ona, doista, zna kakva je opasnost od nemimeta u rasprostranjenosti zla i nepravde u društvu i u prekidanju veza ljubavi i prijateljstva među njegovim članovima, kao što to obznanjuje Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem riječima:
“ Najbolji Allahovi robovi su oni koji čine zikr Allahu, a najgori Allahovi robovi su oni koji prenose tuđe riječi, koji rastavljaju one koji se vole i koji nanose nepravdu nedužnim ljudima.”[89]
Ženi koja prenosi tuđe riječi, koja zavađa one koji se vole i koja širi neprijateljstvo, dovoljno je poniženje na ovome svijetu i vatra na Ahiretu, ako ravnodušno nastavi u svojoj zabludi, zalutalosti i prenošenju tuđih riječi među ljudima. Ovo je vjerodostojni i jasni hadis koji svakom ko prenosi tuđe riječi zabranjuje blagodati Dženneta:
“ U Džennet neće ući onaj ko prenosi tuđe riječi.”[90]
Dušu vjernice uznemirava i ispunjava je strepnjom i strahom od nesnosne kazne za nemimet, da se Allahova kazna obrušava na svakog ko prenosi tuđe riječi, odmah nakon što se položi u njegov kabur. To nalazimo u vjerodostojnom hadisu koji pored Buharije i Muslima bilježe i drugi, od Ibnu `Abbasa radijellahu anhu:
“ Pričao je:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem prošao je pred dva kabura, pa je rekao:” Ova dvojica se sada kažnjavaju, a ne kažnjavaju se zbog velikog grijeha! Jedan od njih je prenosio tuđe riječi, a drugi se nije čuvao od mokraće kada bi mokrio.” Pričao je dalje:” Te je potražio zelenu granu, raspolovio je, a zatim jedan dio usadio na jedan kabur, a drugi dio na drugi. Potom je rekao:” Da im Allah olakša dok se ne osuše.” [91]
Kloni se psovke i bestidnog govora
Žena muslimanka, koju je islam odgojio, na svom jeziku nema besramnog govora ili bestidnog razgovora i nikoga ne psuje i ne grdi, jer zna da moralna usmjerenja islama izazivaju odvratnost prema ovome i psovku čine nemoralom koji djeluje na ljepotu čovjekovog islama. Ta usmjerenja bestidnu neuljudnost predstavljaju pokuđenim i odvratnim djelom kod uzvišenog Allaha:
Od Ibnu Mes`uda radijellahu anhu se prenosi da je rekao:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Psovanje muslimana je razvrat, a njegovo ubistvo je nevjerstvo.”[92]
“ Allah, doista, ne voli ni jednog neuljudnog i bestidnog čovjeka.”[93]
“ Doista uzvišeni Allah prezire besramnog čovjeka koji je neuljudan.”[94]
To su, doista, svojstva koje ne dolikuju ženi muslimanki koja je iz upute islama udahnula dašak božanske upute, čije srce je ispunjeno svjetlošću imana i čiji jezik i osjećaji su odgojeni putem šeri`atskih saznanja. Ona je, potom, udaljena i od vrijeđanja ili prostih prepirki u kojim se isprepliću psovke i prosti govor. Prosvijećena žena muslimanka udaljava se od ovog moralnog propadanja i dekadence svaki put kada se poistovijeti s najboljim primjerom koji nalazi u riječima Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, u njegovim djelima i njegovoj izvanrednoj biografiji. Poznato je da od njega nije potekla ni jedna uvrjedljiva riječ koja bi povrijedila osjećaje nekog čovjeka ili povrijedila njegov ugled, ili omalovažila nečije ljudsko dostojanstvo.
Enes bin Malik radijellahu anhu, koji je bio sluga Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem dugi niz godina, kaže:
“ Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem nije psovao, prosto govorio, niti je proklinjao. Kada bi nekoga ružio rekao bi:” Šta mu je? Palo mu čelo u prašinu.”[95]”[96]
Naprotiv, Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem čuvao je svoj jezik od proklinjanja mušrika koji su se udaljili od njega i svoja srca zapečatili da ne slušaju njegovo pozivanje u vjeru. On ih nije zlostavljao, niti im je upućivao uvrjedljive riječi. O tome nas obaviještava cijenjeni sahabija Ebu Hurejre radijellahu anhu kad kaže:
“ Rečeno je:” Allahov poslaniče! Prokuni mušrike.” Rekao je:” Ja nisam poslat da proklinjem. Ja sam, doista, poslat kao milost.” [97]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem teži ka krčenju korijenja zla i čupanju korijenja mržnje i neprijateljstva iz ljudskih duša, sve dok ne dođu do određenih visina, jer on muslimanima predočava da je onaj ko svoj jezik koristi u neprijateljstvu prema ljudima, njihovoj časti i njihovim imecima, istinski muflis (bankrot) koji će izgubiti i Dunjaluk i Ahiret, jer će njegova lakomislena neprijateljstva prema ljudima izbrisati dobra djela koja je učinio u svom životu i sva njegova djela će propasti i na dan jezivog polaganja računa bit će nezaštićen i neće mu biti spasa od vatre Džehennemske:
“ Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem upitao je svoje ashabe:” Znate li ko je muflis (bankrot)?” Odgovorili su:” Muflis je kod nas onaj čovjek koji nema gotovine, a niti robe.” Rekao je :” Doista je muflis onaj čovjek iz mog ummeta koji na Sudnjem danu dođe s namazom, postom i zekatom (koje je na ovome svijetu izvršio), ali dođe i s time da je ovoga opsovao, onoga napadao, zakinuo imetak ovoga, prolio krv onoga i udario ovoga, pa će od njegovih dobrih djela biti dato ovome i onome. Ako se iscrpe njegova dobra djela prije nego što se podmire njegovi dugovi, onda će se od njih uzimati grijesi i njemu natovariti, a zatim, će biti bačen u Vatru .” [98]
Nema sumnje da su iz života iskrenih muslimanki, koje su napojene s vrela čistog islama, odstranjeni isprazni propusti i pogreške, kao što su odstranjene prepirke i svađe koje vode psovkama i vrijeđanjima u ženskom islamskom društvu koje se temelji na vrijednostima, odgoju i poštovanju ljudskih osjećaja i društvenom progresu u ophođenju i dijalogu.
Ne ruga se nikome
Ličnost žene muslimanke, koja je napojena ljubavlju prema skromnosti i udaljenošću od oholost i uobraženosti, doista, nije moguće da se bilo kome ruga i ismijava ga. Kur`anska uputa u kojoj je usađena ljubav prema skromnosti i prijezir prema oholosti, doista, je ta koja ju je očistila od podrugljivosti i ismijavanja drugih žena, njihovog omalovažavanja i potcjenjivanja i njihovog podsmjehivanja:
“ O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je to ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju - sami sebi čine nepravdu.” [99]
Iz izvora poslaničke upute, takođe, izvlačimo karakterstike skromnosti i uljudnosti, kao i suzdržanost od oholosti, ruganja i ismijavanja ljudi, jer ti izvori saopštavaju riječi Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, koje bilježi Muslim, u kojim se kaže da je ismijavanje ljudi čisto zlo:
“ Dovoljno je čovjeku zla da prezire svoga brata muslimana.”[100]
Blago postupa prema ljudima
Žena je po prirodi, nježna, ljubazna, blaga i dobrodušna i to je najprikladnije fizionomiji žene i njenoj konstituciji. Otud dolazi do toga da se žene nazivaju nježnijim polom.
Žena muslimanka, koja se napaja iz upute svoje čiste vjere, najljubaznija je prema ženama koje su u njenom okruženju, najdobrodušnija je i najblaža u suživotu s njima, jer su nježnost, blagost i čednost osobine koje Allah, dželle we `ala, voli kod Svojih robova vjernika i On čini da su oni koji se kite tim svojstvima, bliski dušama i dragi srcima:
“ Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo srećni .”[101]
Uzastopno dolaze tekstvi koji se međusobno isprepliću a koji izazivaju ljubav prema blagosti (ljubaznosti), koji na nju podstiču, koji potvrđuju da je to visok moral koji treba da predvodi islamsko društvo, kojim treba da se opisuje svaki čovjek musliman koji živi u tom društvu. To je moralno svojstvo koje u sebi sadrži propise vjere i koje daje svjetlo svojom blještavom uputom. Ženi muslimanki je dovoljno da zna da je blagost jedno od Allahovih uzvišenih svojstava koje On želi Svojim robovima u svim stvarima:
“ Doista je Allah blag i voli blagost u svim stvarima.”[102]
Doista je to visoko moralno svojstvo koje Allah, dželle we `ala, obilato nagrađuje, više od bilo kojeg drugog moralnog svojstva:
“ Doista je Allah blag i voli blagost. On za blagost (ljubaznost) daje ono što ne daje za grubost, niti za bilo šta drugo.”[103]
Veličanstvena vjerovjesnička uputa uznosi blagost do te mjere da je čini ukrasom svega. Sve ono što je dozvoljeno ukrašava blagost i čini ga dragim dušama i pogledima, a sve ono što je udaljeno od blagosti, pokvareno je i izaziva odvratnost u srcima i dušama:
“ U čemu god se nađe blagost (ljubaznost), ona to ukrasi, a gdje god ne bude blagosti, to bude unakaženo (manjkavo).”[104]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem podučavao je muslimane blagosti u ophođenju prema ljudima, usmjeravao ih je ka najrazboritijem načinu ophođenja koji dolikuje muslimanu koji poziva u vjeru Allaha Milostivog, Blagog prema Svojim robovima, bez obzira koliko situacija izazivala srdžbu i raspirivala ljutnju i gnjev.
Od Ebu Hurejre radijellahu anhu prenosi se da je rekao:
“ Ustao je jedan beduin i mokrio u džamiji, te su ga ljudi napali zbog toga. Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem im je rekao:” Pustite ga. A na njegovu mokraću izlijte veliku kofu vode ili veliku kantu vode. Vama je, doista, naređeno da olakšavate, a ne da otežavate.”[105]
Blagošću, olakšavanjem, ugodnom riječju i praštanjem otvaraju se otvori na srcima ljudi, ljudi se pozivaju istini, a ne putem nasilja, otežavanja, grubosti, grdnje i prijetnje. Otud Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem upućuje:
“ Obradujte i nemojte plašiti, olakšavajte i nemojte otežavati.”[106]
Prirodno je da ljudi bježe od grubosti, surovosti i nasilja i da im je prirođena nježnost, dobrodušnost, popustljivost i blagost (ljubaznost). Zato Uzvišeni Allah kaže Svome Poslaniku sallallahu `alejhi we sellem:
“ ... a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine....”[107]
Ovo je, doista, vječni govor, postojan i čvrst zakonik za svaku ženu misonarku koja se prihvatila pozivanja žena u vjeru, jer je na njoj da do njihovih srca dođe na najbolji način i da pri tome iskoristi sve metode blagosti, lukavstva, dobrodušnosti i nježnosti, pa makar od onih koje poziva doživjela i odbacivanje, suhoparnost i izbjegavanje. Blaga, nježna i draga riječ bez sumnje pronalazi svoj put do svih dijelova duša i njihovih otvora, kao što je neminovno da ostavi željeni trag na dušama onih kojim se obraća. Ovim je Allah, dželle we `ala, posavjetovao Svoga Vjerovjesnika Musaa, `alejhi sellam, i njegovog brata Haruna, kada ih je poslao tagutu (silniku) i oholom faraonu:
“ Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!”[108]
Nema sumnje da blagost u uputi ove vjere predstavlja svako dobro. Kome bude data, postići će svako dobro, a kome bude zabranjena, bit će mu zabranjeno svako dobro. To se nalazi u hadisu koji prenosi Džerir bin Abdullah koji kaže:” Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:
“ Kome bude zabranjena blagost (ljubaznost), zabranjeno mu je svako dobro.”[109]
Vjerovjesnikova praksa nam pojašnjava da se ovo dobro razljeva na pojedince, domaćinstva i narode, ako je blagost vodič u njihovom životu i ako je to jedna od njihovih lijepih i veličanstvenih moralnih osobina. To nalazimo u hadisu Aiše, radijellahu anha, u kojem joj Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ O Aiša, budi blaga (ljubazna). Ta, Allah, doista, kada ukućanima želi dobro, uputi ih da budu blagi.” [110]
U drugoj predaji stoji:
“ Kada Allah želi ukućanima dobro, među njih unese blagost.”[111]
Prenosi se od Džabira radijellahu anhu da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Kada Allah jednom narodu želi dobro, među njih unese blagost.”[112]
Šta ima veličantvenije od moralne osobine kojom se okiti ljudsko biće, te mu bude zaštita od vatre Džehennemske? O tom nas je obavijesto plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem u drugom hadisu, u kojem kaže:
“ Hoćete li da vas obavijestm ko je zabranjen džehennemskoj vatri, ili kome je vatra džehennemska zabranjena? Zabranjena je svakom bliskom, ljubaznom, blagom i jednostavnom (čovjeku).” [113]
Vjerovjesnikova uputa uzvisuje čovjeka, ona u njeg zasađuje osobinu blagosti (ljubaznosti) i od njega traži da bude blag, pa čak i sa životinjom koju kolje i to ubraja u dobročinstvo, kao najviši stupanj do kojeg dolaze najbogobojazniji dobri ljudi:
“ Allah je, doista, propisao dobročinstvo (lijep postupak) u svakoj prilici: pa kada ubijate, ubijajte lijepo (dostojanstveno), a kada koljete, koljite lijepo, i neka onaj ko hoće da kolje (neku životinju) prvo naoštri svoj nož i neka položi svoju žrtvu.”[114]
Blagost prema životinji, nijemoj žrtvi, doista, je dokaz nježnosti ljudske duše koja je kolje, čime se poistovjećuje sa svakim živim bićem. A u čijoj duši se učvrsti ovo značenje pri ophođenju prema živim bićima, bit će najblaži i najnježniji čovjek.
Bogobojazna žena muslimanka u mogućnosti je da sagleda blagost kroz potpunost islamskih usmjerenja upućenih ljudskom rodu, a ta blagost obuhvata čak i blagost prema životinjama.
Milostiva je
Žena muslimanka, čija duša se napaja iz upute njene vjere, dosta je milostiva. Iz njenog velikog srca razbukatavaju se izvori milosti i nježnosti i njena duša je dobronamjerna, jer zna da je njena milost prema ljudima koji je okružuju, uzrok izliva milosti s nebesa na nju samu. Ona zna da onaj ko nije milostiv prema ljudima, neće zadobiti ni Allahovu milost, kao što zna da je Allahova milost zaklonjena od onog čovjeka koji se nalazi u skupini onih koji su propali i kojima je ona zabranjena, kao što se to navodi u Sunnetu Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem:
“ Budi milostiv prema onome ko je na Zemlji, prema tebi će biti milostiv Onaj koji je na nebesima.”[115]
“ Onaj ko ne bude milostiv prema ljudima, Allah neće biti milostiv prema njemu .”[116]
“ Milost se ne odaljava ni od koga osim od bijednika.”[117]
U duši bogobojazne žene muslimanke milost nije ograničena samo na njenu porodicu, njenu djecu, bliže i dalje rođake, nego se u njenoj duši krug milosti proširuje, sve dok ne obuhvati sve ljude, jer ona sluša Vjerovjesnikovu uputu koja obuhvata sve ljude i koja milost čini jednim od uvjeta imana:
“ Nećete biti pravi vjernici sve dok ne budete milostivi.” Rekli su (prisutni):” Allahov poslaniče, svi smo mi milostivi.” Rekao je:” Nije milost da bilo koji od vas bude milostiv prema svome prijatelju, nego je to milost prema ljudima, milost prema svima općenito.”[118]
To je sveobuhvatna i potpuna milost čije izvore je islam rasplamsao u srcu vjernika i vjernica, koji je milost učinio jednim od izvanrednih svojstava, kako bi islamsko društvo sa svojim muškarcima i ženama, svojim bogatim i siromašnim ljudima, kao i ostalim njegovim pojedincima, težilo ka solidarnom društvu, društvu u kojem vlada milost, u čijim dijelovima se talasa milost i širi bratstvo i u čijoj atmosferi vlada međusobna blagost i nježnost.
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem bio je jedinstven primjer iskrene milosti. Čak kada bi čuo plač djeteta, dok bi predvodio džema`at, skratio bi svoj namaz, uvažavajući osjećaje majke koja čezne za djetetom.
El-Buhari i Muslim bilježe hadis od Enesa radijellahu anhu da je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Ja, doista stupim u namaz i želim da ga oduljim, pa začujem plač djeteta, te skratim svoj namaz, znajući kolika je jačina osjećaja majke zbog njegovog plača.” [119]
Jednom mu je došao beduin i upitao ga:” Zar vi ljubite svoju djecu? Pa mi ih ne ljubimo.” Na to mu je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem odgovorio: ”Ne mogu ispuniti tvoje srce milošću ako ju je Allah, dželle we `ala, odstranio iz tvoga srca.”[120]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je poljubio Hasana sina Alijinog radijellahu anhu a kod njega je bio El-Akre` bin Habis Et-Temimi, te je El-Akre` rekao: “ Ja imam desetoro djece i nikad ni jedno od njih nisam poljubio.” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je pogledao u njega, a zatim rekao:
” Onaj ko nema milosti prema drugima, neće ni drugi imati milosti prema njemu.”[121]
Omer radijellahu anhu je htio da jednog muslimana postavi za veliju, pa je čuo da kaže ono što je rekao i El-Akre` bin Habis - da on ne ljubi svoju djecu. Omer je odustao od postavljanja ovog čovjeka za valiju govoreći:” Ako iz tvoje duše ne izvire milost prema tvojoj djeci, kako ćeš onda biti milostiv prema drugim ljudima? Tako mi Allaha, nikad te neću postaviti za valiju” Potom je pocijepao pismo kojim se postavlja za valiju.
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem proširio je krug milosti u dušama muslimana i muslimanki, te je učinio da je oni ne uskraćuju prema ljudima, nego ta milost obuhvata i životinje, takođe. To se navodi u mnogobrojnim vjerodostojnim hadisima, a jedan od njih je i hadis koji bilježe El-Buhari i Muslim od Ebu Hurejre radijellahu anhu koji kaže da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Jednom prilikom je neki čovjek išao putem, te je ožednio. Pronašao je bunar, te se u njeg spustio i napio, a zatim je izašao. Kad tamo pas dahće od žeđi i jede vlažno tle od žeđi. Na to je čovjek rekao:” Ovaj pas je ožednio kao što sam ja bio ožednio.” Potom se spustio u bunar i napunio svoju cipelu vodom, a potom ju je prihvatio držao u svojim ustima sve dok se nije popeo i napojio psa. Allah mu je (zbog toga) zahvalio i oprostio mu (prijašnje grijehe). Upitali su (prisutni):” Zar mi imamo nagradu i kod naše stoke?” Odgovorio je: ”U svakoj vlažnoj jetri je nagrada. ”[122]
Takođe, El-Buhari i Muslim prenose hadis od Ibnu Omera radijellahu anhu u kojem se kaže da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Kažnjena je žena zbog mačke koju je zatvorila sve dok nije umrla od gladi, te je zbog nje ušla u džehennem. Rekao je:” Pa su rekli:” - Allah najbolje zna -: Ti je nisi ni nahranila, ni napojila kad si je zatvorila, a nisi je ni poslala, te je jela insekte i (sitne) gmizavce (koji su izlazili) iz zemlje.”[123]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem težio je uzdizanju milosti do onog stepena sve dok ne dosegne svoju krajnju tačku. Jednom prilikom je legao, te je došao crvendać lepršajući po njegovoj glavi, kao da traži utočište kod njega, žaleći se na nasilje jednog čovjeka koji je uzeo njegovo jaje. Rekao je:
“ Kako li je žalostan zbog svoga jajeta?!” Potom je čovjek rekao: ” Allahov poslaniče, ja sam uzeo njeno jaje.” Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem je rekao: ” Vrati joj ga iz milosti prema njoj.”[124]
Plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem ovim svojim usmjerenjem želio je da u duše muslimana i muslimanki usadi osjećaj duboke, potpune i sveobuhvatne milosti, kako bi, svako ko je izgovorio dva šehadeta, u svojoj prirodi i naravi postao milostiv, pa i prema životinji. Kada srce čovjeka bude milostivo čak i prema životinji, nemoguće je da bude grubo prema svome bratu čovjeku.
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je bio milostiv prema čovjeku i prema životnji i ništa ga nije sprječavalo da u svojim usmjerenjima navraća na milosrđe među ljudima i da ga produbljuje u dušama muslimana i muslimanki, potvrđujući da je milosrđe ključ Allahove milosti prema Njegovim robovima i jedan od uzroka Njegovog oprosta i nagrade onim koji su milostivi, makar oni bili neposlušni Allahovi robovi i griješnici. Muslim u svome “Sahihu “ navodi hadis od Ebu Hurejre radijellahu anhu koji kaže:” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Jednom prilikom je pas kružio oko bunara, a žeđ samo što ga nje ubila, kada ga je ugledala jedna prostitutka (pripadnica) Benu Israil. Uzela je svoju cipelu, napunila ju je i napojila ga, te joj je zbog njega bilo oprošteno (pređašnji grijesi).”[125]
Kakva je to milost! Nema veće blagodati za čovjeka od nje! Kakva je to milost!! Nema od nje ljepše moralne osobine kojom se kiti čovjek! Dovoljna joj je čast i ugled u tome da je Uzvišeni Allah po njoj uzeo Svoje ime, te je On Milostivi, Samilosni!
Pomaže ljudima i otklanja nevolju od njih
Iskrena žena muslimanka, koja svoju dušu napaja iz upute njene istinite vjere, vodi brigu o tome da bude elemenat nepromjenjivosti, koristi i dobra, ne samo za sebe, nego i za sve ljude. Ona neprestano istražuje prilike za činjenje dobra, žureći da ga učini onoliko koliko je u mogućnosti. Ona to radi na osnovu riječi Uzvišenog Allaha:
“... I dobra djela činite da biste postigli ono što želite.”[126]
Ona zna da je činjenje dobra drugim ljudima ibadet, sve dok time želi Allahovu nagradu. Vrata činjenja dobra su otvorena pred svim muslimanma koji su u mogućnosti da prođu kroz njih kada god žele, te time zadobiju Allahovu milost i zadovoljstvo. Načini dobročinstva, dobra i pokornosti Allahu, dželle we `ala, mnogobrojni su i njihovo polje djelovanja je prostrano i široko. Ono je dovoljno prostrano za sve one koji rade na Allahovom putu. Bilo koje djelo plemenitih ljudi, koje učine u ime Allaha, upisat će im se kao sadaka (milostinja):
“ Svako dobro djelo je sadaka.”[127]
“ Ugodna riječ je sadaka.”[128]
Doista je Allahova milost svobuhvatna i ona obuhvata i svaku muslimanku koja je pročistila svoju dušu i čiji nijet je iskren u ime Allaha. Ona će razumjeti, ako učini dobro i ako ne učini dobro, da se treba kloniti zla:
“ Prenosi se od Ebu Musaa radijellahu anhu, a on od Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem da je rekao:” Svaki musliman je dužan da udijeli sadaku (milostinju).” Upitaše:” Allahov poslaniče, šta ako ne nađe ništa da udijeli?” Odgovorio je:” Neka radi svojim dvjema rukama, koristit će samom sebi i udijelit će sadaku.” Upitaše:” Šta ako to ne bude mogao ili to ne bude činio?” Odgovorio je:” Neka pomogne jadnom siromahu.” Upitaše:”Ako to ne učini?” Odgovorio je:” Neka naređuje dobročinstvo ili dobro.” Rekoše: ” Ako to ne čini?” Rekao je:” Neka se kloni zla. To mu je, doista, sadaka.” [129]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem započinje hadis riječima:” Svaki musliman je dužan da udijeli sadaku”, a potom nabraja nijanse dobročinstva i dobra, kojim je svaki musliman i muslimanka u mogućnosti da ubere plodove nagrade tih milosrđa. Tako, žena muslimanka dužna je da udijeli sadaku, tj. na njoj je da čini plemenita djela koja će graditi njeno društvo. A ako to nije u stanju, ili to ne čini iz nekog razloga, nema ništa manje od toga da svoj jezik i svoja čula čuva od činjenja svega onoga što je loše, a u tome je sadaka. Sve pozitivne i negativne stvari kod muslimana i muslimanki su usmjerene ka služenju istine koja predvodi društvo muslimana i muslimanki. A čovjek musliman je:
“ Onaj od čijeg jezika i ruku su mirni ostali muslimani.”[130]
Zato žena muslimanka neprestano nastoji da čini dobro, težeći ka njemu i nadajući se da će ga učiniti. Ona se kloni zla, izbjegava ga i ustrajna je u tome da ne zapadne u njega. Time ona spada u najbolje muslimane i muslimanke u islamskom društvu. O tome nas obavještava Poslanik sallallahu `alejhi we sellem u hadisu koji bilježi imami Ahmed u kojem se navodi da je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem zastao kod ljudi koji su sjedili i rekao:
“ Hoćete li da vas obavjestim o najboljim i najgorim među vama?” Narod je šutio. Ponovio je to tri puta, pa je jedan čovjek iz tog naroda rekao:” Da, Allahov poslaniče.” Rekao je:” Najbolji među vama je onaj od kojeg se očekuje dobro i od čijeg zla se sigurno, a najgori među vama je onaj od kojeg se očekuje dobro, a od čijeg zla se nije sigurno.”[131]
Žena muslimanka, koja je svjesna svog islama, koja se napaja s izvora čiste upute, spada u vrstu od koje se očekuje dobro i od čijeg zla se sigurno. Ako joj se pruži prilika da učini dobro djelo na ovome svijetu, ona je, doista, sigurna da njen trud neće propasti i da se njeno nastojanje neće izjaloviti. Ona je sigurna da će biti nagrađena za svoje dobročinstvo na ovome i na onome svijetu:
“ Ko od vjernika otkloni jednu od ovosvjetskih tegoba, Allah će od njega otkloniti jednu od tegoba na Sudnjem danu. A ko olakša onome kome je teško, Allah će njemu olakšati na ovome i na onome svijetu.”[132]
Žena muslimanka ne žali truda u činjenju dobra, ako je to u stanju. A kako i da ne bude tako? Ona iz Poslanikove sallallahu `alejhi we sellem upute zna da oklijevanje u činjenju dobra, kada je to u stanju, prijeti iščeznuću blagodati:
“ Ni jedan rob kojeg je Allah obilno obasuo nekom blagodati, zatim je učinjeno da ljudi imaju potrebu kod njega, pa je on time bio nezadovoljan, a da ta blagodat neće biti izložena iščeznuću.”[133]
Žena muslimanka ne omalovažava ni jedno dobro djelo bez obzira koliko malo bilo, sve dok ga prati iskreni nijjet (odluka) i iskrenost u tome da je to djelo učinjeno u ime Allaha, dželle we `ala Ponekad je dobro djelo u otklanjanju zla od muslimana i muslimanki. Ovu situaciju oslikava nekoliko vjerodostojnih hadisa na najveličanstveniji način. Jedan od njih je hadis u kojem Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Vidio sam čovjeka koji uživa u Džennetu zbog drveta koje je posjekao sa sredine puta, a koje je štetilo ljudima.”[134]
Dobro ima dva lica i na muslimanima i muslimankama je da ih čine i da se takmiče u Allahovom zadovoljstvu putem njihovog činjenja: činjenje dobra i koristi ljudima i otklanjanje zla i nevolje od njih.
Otklanjanje zla i nevolje od muslimana nije nimalo manje od činjenja dobra i koristi prema njima. Oboje se ubraja u dobra djela za koja će imati nagradu i biti nagrađen onaj ko ih čini. Društva u svim vremenima i na svim mjestima imaju potrebu za ove dvije vrste djela zajedno, jer se putem njih širi dobro i dobročinstvo u društvu, učvršćuju korijeni ljubavi među pojedincima i putem njih oni osjećaju ljepotu i zadovoljstvo života. Ovo je cilj čijem ostvarenju islam teži putem svog neprestanog podstrekavanja na činjenje dobra i koristi prema ljudima i na otklanjanje nevolje od njih.
Jedno od visokih islamskih usmjerenja u otklanjanju zla i nasilja od muslimana i muslimanki nalazi se u hadisu koji prenosi Ebu Berzeh, a koji kaže:” Rekao sam:” Allahov vjerovjesniče! Poduči me nečemu čime ću se okoristiti.” Rekao je:
“ Skloni s puta ono što šteti muslimanima.” [135]
U drugoj predaji stoji:
“ Allahov poslaniče! Uputi me na djelo koje će me uvesti u Džennet.” Rekao je:” Ukloni s puta ono što šteti. To ti je sadaka.”[136]
Koje društvo je odgojeno i napredno kao ovo društvo koje islam gradi, jer u osjećaje svakog pojedinca ubacuje da su dobra djela ta koja približavaju Allahu, koja svog vlasnika uvode u Džennet zbog otklanjanja s puta onoga što šteti ljudima?
Čovječanstvo je danas u najvećoj potrebi za ovakvim odgojenim i naprednim društvom koje islam gradi. U njemu svaki pojedinac osjeća da učestvuje u činjenju dobra i u napretku društva, što ga približava Allahu i uvodi u Džennet, makar njegovo djelo bilo i otklanjanje s puta onoga što šteti ljudima. Postoji razlika između društva koje formira ove osjetljive duše koje ne podnose da gledaju raskalašenost, nazadnost i nemarnost u društvu, i između društva koje ne obraća pažnju na formiranje ličnosti njegovih pojedinaca. Vidjet ćeš ih kako ne mare za tim da na put bacaju izmet, nečistoću i ono što će štetiti, ne obraćajući pažnju na to da će time nasilje učiniti ljudima. Ovo nemarno društvo je prisiljeno da izdaje zakonike i odredbe koji će kažnjavati prestupnike.
Šta ima veličanstvenije od razlike između društva koje je na pravom putu, uz pomoć upute ove vjere, društva u kojem pojedinci žure da sklone s puta ono što šteti ljudima, povodeći se za Allahovom naredbom i želeći Njegovu nagradu, i između društva zalutalog od Allahove upute, društva u kojem njegovi pojedinci ne mare za tim ko baca svoj izmet koji je bačen iznad balkona, prozora i terasa njihovih kuća!!
Ako je civlizovani zapadni svijet dostigao visoki stepen uređenja, privikavanjem njegovih pojedinaca na poštivanje tog uređenja i njegovog preciznog i energičnog sprovođenja, pa islam ga je u tome pretekao još prije petnaest vijekova, s ogromnom razlikom. Ta razlika se očituje u tome da se pojedinac musliman predaje sprovođenju uređenja s iskrenošću i odanošću, jer on smatra da njegova nemarnost i izlazak iz okvira tog uređenja, predstavlja nepokornost Allahu, dželle we `ala, za koju će biti kažnjen na Sudnjem danu. Za razliku od toga Zapadnjak u suprotstavljanju uređenju vidi samo građanski prekršaj, za koji će koriti samog sebe, ili pak neće ni koriti i tako se stvar završava, osobito ako bi bio daleko od očiju ljudi i od očiju vlasti.
_________________________________________________________________________
[62] En-Nisa` 58.
[63] El-Maide 8.
[64] El-En`am 152.
[65] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 10/328, knjiga “ El-hududu “, poglavlje “ Kat`u jediš-šerifi vel-mer`etu veš-šefa`atu fil-haddi “.
[66] “ Sahihu Muslim “ 16/134, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Tahrimuz-zulmi“.
[67] Ibid.
[68] “ Fethul-bari “ 5/97, knjiga “ El-mezalimu “, poglavlje “ La jazlimul-muslimu el-muslime ve la juslimuhu “.
[69] El-Mumtehine 8.
[70] “ Fethul-bari “ 10/527, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ El-mudaratu me`an-nasi “.
[71] “ Fethul-bari “ 10/528, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ El-mudaratu me`an-nasi “.
[72] “ Sahihu Muslim “ 15/206, knjiga “ Fedailus-sahabeti “, poglavlje “ Fedailu ummul-mužminin Aiša “.
[73] “ Fethul-bari “ 8/455, knjiga “ Et-tefsiru “, poglavlje “ Lev la iz semi`tumuhu zannel-mužminune vel-mužminatu bi enfusihim hajren “.
[74] “ Es-semtus-semin “, str.110, “ El-isti`abu “ 4/1851, “ El-isabetu “ 8/93.
[75] “ El-isabetu “ 8/192.
[76] Bilježi ga Et-Tirmizi 4/662 u knjizi (glava) “ Sifetul-kijameti “, str.54. On kaže da je hadis hasenun-sahihun.
[77] El-Hudžurat 12.
[78] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 13/109, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “ Ma la jedžuzu minez-zanni “.
[79] “ Hajatus-sahabeti “ 2/151.
[80] El-Isra` 36.
[81] Kaf 18.
[82] Hadis je vjerodostojan, a bilježi ga Malik u svom djelu “ El-muvetta` “ 2/985, knjiga “ El-kelamu“, poglavlje “ Ma ju`meru bihi minet-tehaffuzi fil-kelami “.
[83] “ Sahihu Muslim “ 1/73, uvod, poglavlje “ En-nehju `anil-hadisi bi kulli ma semi`a “.
[84] El-Hudžurat 12.
[85] “ Sahihu Muslim “ 2/12, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ Bejanu tefadulil-islami “.
[86] Bilježe ga Ebu Davud 4/371, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Fil-gibeti “ i Et-Tirmizi 4/660, knjiga “ Sifetul-kijameti “,str. 51. On kaže da je hadishasenun-sahinun.
[87] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 1/86, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ El-kebairu “.
[88] Bilježi ga Ahmed 6/461 sa senedom koji je hasenun.
[89] Bilježi ga Ahmed 4/227 s vjerodostojnim-sahih senedom.
[90] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 13/147, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “ Ve`idun-nemmami “.
[91] Ibid, 1/370, knjiga “ Et-taharetu “, poglavlje “ El-istitaretu `inde kadail-hadžeti “.
[92] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 1/76, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ Alamatun-nifaki “.
[93] Bilježe ga Ahmed i Et-Taberani a njihovi prenosioci su pouzdani (sukatun). Pogledaj “Medžme`uz-zevaid “ 8/64.
[94] Bilježi ga Et-Taberani i njegovi prenosioci su pouzdani (sukatun). Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid“ 8/64.
[95] “ Palo mu čelo u prašinu “izreka je Arapa koja nema doslovno značenje - Da Bog da mu čelo palo u prašinu -, nego se njome izražava želja za dobrim.
[96] “ Fethul-bari “ 10/452, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Lem jekunin-nebijju fehhašen ve la mutefehhišen “.
[97] “ Sahihu Muslim “ 16/150, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Men le`anehu Ennebijju“.
[98] Ibid, 16/135, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Tahirmuz-zulmi “.
[99] El-Hudžurat 11.
[100] “ Sahihu Muslim “ 16/120, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Tahrimu zulmil-muslimi ve hazlihi ve ihtikarihi “.
[101] Fussilet 34,35.
[102] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str. 340, poglavlje “ El-hulmu vel-enatu ver-rifku “.
[103] “ Sahihu Muslim “ 16/146, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Fadlur-rifki “.
[104] Ibid.
[105] “ Fethul-bari “ 1/323, knjiga “ El-vudu`u “, poglavlje “ Sabbul-mai `alel-bevli fil-mesdžidi “.
[106] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 10/67, knjiga “ El-imaretu vel-kadau “, poglavlje “ Ma `alel-vulati minet-tejsiri “.
[107] Ali `Imran 159.
[108] Ta Ha 43,44.
[109] “ Sahihu Muslim “ 16/145, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Fadlur-rifki “.
[110] Bilježi ga Ahmed 6/104. Njegovi prenosioci su vjerodostojni (ridžalus-sahih).
[111] Ibid.
[112] Bilježi ga El-Bezzar i njegovi prenosioci su vjerodostojni (ridžalus-sahih). Pogledaj “Medžme`uz-zevaid “ 8/18, poglavlje “ Ma džae fir-rifki “.
[113] Bilježi ga Et-Tirmizi 4/654, knjiga “ Sifetul-kijameti “ str.45. On kaže da je hadis hasenun.
[114] “ Sahihu Muslim “ 13/106, knjiga “ Es-sajdu “, poglavlje “ El-emru bi ihsaniz-zebhi “.
[115] Bilježi ga Et-Taberani i njegovi prenosioci su vjerodostojni (ridažlus-sahih). Pogledaj “Medžme`uz-zevaid “ 8/187, poglavlje “ Rahmetun-nasi “.
[116] Bilježi ga Et-Taberani sa dobrim (hasen) senedom. Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid “ 8/187, poglavlje “ Rahmetun-nasi “.
[117] Bilježi ga El-Buhari u “ El-edebul-mufred “ 1/466, poglavlje “ Irhamu men fil-erdi “.
[118] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 13/34, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “Rahmetul-veledi ve takbiluhu “.
[119] Ibid, 3/410, knjiga “ Es-salatu “, poglavlje “ Et-tahfifu li emrin jahdusu “.
[120] “ Fethul-bari “ 10/426, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Rahmetul-veledi ve takbiluhu “.
[121] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 13/34, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “Rahmetul-veledi ve takbiluhu “.
[122] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 2/229, knjiga “ Es-salatu “, poglavlje “ Fadlu salatil-`išai vel-fedžri fi džema`atin “.
[123] Ibid, 6/171, knjiga “ Ez-zekatu “, poglavlje “ Fadlu sekjil-mai “.
[124] Bilježi ga El-Buhari u " El-edebul-mufred "1/472, poglavlje " Ahzul-bejdi minel-hummereti ".
[125] “ Sahihu Muslim “ 14/242, knjiga “ Katlul-hajjati ve nahveha “, poglavlje “ Fadlu sekjil-behaimi“.
[126] El-Hadždž 77.
[127] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 6/142, knjiga “ Ez-zekatu “, poglavlje “ Kullu ma`rufin sadekatun “.
[128] Dio iz hadisa muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 6/145, knjiga “ Ez-zekatu “, poglavlje “ Kullu ma`rufin sadekatun “.
[129] Ibid, 6/143.
[130] “ Fethul-bari “ 1/53, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ Men selimel-muslimune min lisanihi ve jedihi “.
[131] Bilježi ga Ahmed i njegovi prenosioci su ridžalus-sahih. Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid “ 8/183, poglavlje “ Fi men jurdža hajruhu “.
[132] “ Sahihu Muslim “ 17/21, knjiga “ Ez-zikru ved-du`au “, poglavlje “ Fadlul-idžtima`i `ala tilavetil-Kur`ani ve `alez-zikri. “
[133] Bilježi ga Et-Taberani u “ El-evsat “ sa dobrim (džejjid) senedom. Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid“ 8/192, poglavlje “ Fadlu kadail-havaidži “.
[134] “ Sahihu Muslim “ 16/171, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Fadlu izaletil-eza `anit-tariki “.
[135] “ Sahihu Muslim “ 16/171, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Fadlu izaletil-eza `anit-tariki “.
[136] Hadis je vjerodostojan i bilježi ga Ahmed 4/423.
Ponekad se mogućnosti žene muslimanke stavljaju u situaciju u kojoj se traži da kaže svoje mišljenje ili da presudi. U ovome izlazi na vidjelo iman žene muslimanke, njena mudrost i bogobojaznost. Mudra žena muslimanka pravedno presuđuje. Ona ne posupa nepravedno, niti je kome naklonjena, niti je pristrasna, bez obzira u kakvim se uvjetima i situacijama nalazila, jer ona iz upute svoje vjere zna da su pravednost i suprotstavljanje nasilju srž vjere i njeno jezgro. O tome govore jasni i odjsječni tekstovi iz Allahove Knjige i Sunneta Njegovog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem. U njima je naredba u kojoj nema ustupaka niti naprezanja:
“ Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojn povjeravate i kada ljudima sudite da pravedno sudite. ...”[62]
Pravednost čiju srž je žena muslimanka razumjela iz upute svoje vjere, je čista, nepristrasna, precizna i iskrena pravednost čiju ravnomjernost ne pometa ni ljubav a ni mržnja i na njenu čistotu ne ostavljaju traga ni prijateljstvo, rodbinstvo, porijeklo, a niti simpatije:
“ O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!”[63]
“ ... I kad govorite, krivo ne govorite, pa makar se ticalo vaših srodnika, i obaveze prema Allahu...”[64]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem predstavlja najbolji primjer pravednosti, pošto je Usame bin Jezid došao da se zauzme za ženu Mahzumijku koja je ukrala, a Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je naredio da joj se odsječe ruka, rekao mu je:
“ Zar ćeš se to zauzimati kod jedne od Allahovih kazni? Tako mi Allaha, kada bi Fatima kći Muhammedova nešto ukrala, odsjekao bih joj ruku.”[65]
Pravednost je sveobuhvatna i apsolutna i za veliko i malo, i za vladara i raju, i za muslimana i nemuslimana. Niko joj ne može izmaći. Ovo je raskršće između pravednosti u islamskom društvu i svega ostalog što se nalazi u drugim društvima.
Sve ono što istorija sabire i ono što ušutkuje uvažavanjem društva pravde u cijelom svjetu kroz vijekove, jeste stajanje vladara pravovjernih Alije bin Ebi Taliba radijellahu anhu pored svoga protivnika Židova koji je ukrao njegov oklop, pred kadijom Šurejhom, kojem nije zabranjivala velična i slava vladara pravovjernih da traži od njega jasni dokaz krađe njegovog oklopa od strane Židova. Pošto vladar pravovjernih nije našao jasni dokaz, kadija je presudio u korist Židova. Istorija islama bilježi primjere ovakvih vijesti koje dokazuju suverenitet istine i pravednosti u islamskom društvu.
Stoga, žena muslimanka, koja se pridržava svoje vjere, i jeste pravedna u svojim riječima i djelu i ova njena karakteristika potvrđuje da je istina starodrevna u njenoj baštini i da je pravednost ukorijenjena u njenom ummetu. Odstupanje od istine i pravednosti je zabranjeno-haram u njenom zakonodavstvu (šeri`atu).
Ne čini nasilje
Obzirom da bogobojazna žena muslimanka vodi brigu o pravednosti u svojim riječima i djelu, ona će se kloniti i nasilja u njima, jer je nasilje tmina na Sudnjem danu koja će poklopiti nasilnike i nasilnice, kao što je to obznanila Poslanikova sallallahu `alejhi we sellem uputa:
“ Boj se nasilja, jer je nasilje tmina na Sudnjem danu. “ [66]
Islam je strogo zabranio nasilje i nema razloga za raspravljanje o njemu ili za njegovo tumačenje. To se nalazi u hadisi-kudsijji:
“ O moj robovi, Ja sam samom Sebi zabranio nasilje i učinio sam ga među vama zabranjenim, pa ne činite nasilje.”[67]
Ako je Allah, Stvoritelj, Vladar, Silni, Svemogući i Uzvišeni samom Sebi zabranio nasilje i učinio ga među robovima zabranjenim, pakako onda da bude dopušteno slabom i smrtnom robu da učini nasilje svome bratu čovjeku?
Plemeniti poslanik sallallahu `alejhi we sellem zabranio je činjenje nasilja od strane muslimana i muslimanki prema braći po ubjeđenju i vjerovanju, bez obzira u kakvim se prilikama, uzrocima i uvjetima nalazili, jer je nemoguće da nasilje učini čovjek musliman koji se pridržava najčvršće veze njegove vjere:
“ Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nasilje, niti ga na cjedilu ostavlja. Ko pomogne svome bratu u nekoj njegovoj potrebi, Allah će njemu pomoći u njegovoj potrebi. Ko od muslimana otkloni nekakvu tegobu, Allah će od negea otkloniti neku njegovu tegobu na Sudnjem danu. Ko pokrije sramotu muslimana, Allah će pokriti njegovu sramotu na Sudnjem danu.” [68]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem se nije zadovoljio zabranom nasilja prema čovjeku muslimanu, bio čovjek ili žena, nego zabranjuje i bilo kakvo ostavljanje na cjedilu svoga brata muslimana. U ovom ostavljanju na cjedilu nalazi se nasilje i to kakvo nasilje.!! On želi muslimanima da pomažu svome bratu u njegovoj potrebi, da otklone od njega njegovu tegobu i da pokriju njegovu sramotu. On kao da ukazuje na to da je oklijevanje u ovim vrlinama, zapravo nasilje, nedostatak i nepravda u pravu bratstva koje povezuje muslimana s njegovim bratom (muslimanom).
U prethonom odlomku vidjeli smo tekstove koji podstrekavaju na apsolutnu pravednost na koju ne utiču ni ljubav, ni mržnja, pristrasnost, rodbinstvo ili porijeklo. Vidjeli smo, u ovom odlomku, tekstove koji zabranjuju nasilje prema svakom čovjeku, makar i ne bio musliman. Uzvišeni Allah naređuje da se bude pravedno i da se čini dobročinstvo, a zabranjuje nasilje i zlostavljanje bilo kojeg čovjeka:
“ Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični -.”[69]
Pravedno postupa prema onome koga ne voli
Ponekad život ženu muslimanku obavezuje na suživot s nekom ženom koju ne voli, kao što to čini isti krov nad glavom koji je sastavlja sa ženom iz kuće njene svekrve ili nekom drugom ženom s kojom se nije izmirila i prema kojoj njeno srce nije otvoreno. Ovo se dešava u mnogim kućama, što je nemoguće zanijekati, jer duše su regrutovana vojska, pa koje se međusobno upoznaju harmonične su, a koje se međusobno ne upoznaju razilaze se, kao što je to Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem obznanio u hadisu koji bilježe El-Buhari i Muslim. Kako, onda, žena muslimanka koju je islam odgojio na svojoj uputi, kako ikako može doći u ovakvu situaciju?
Da li će biti negativna u svojim postupcima, stanovištima i reakcijama? Ili će biti, dobrodušna, pravična i inteligentna prijateljica i dobra drugarica, pa čak i s onim koga ne voli?
Odgovor je da je žena muslimanka, koja je obasjana uputom islama i čija duša je osjetila zrake njene veličanstvene i zadivljujuće vjere, nepristrasna, inteligentna, razborita, dobrodušna, ne pokazuje onome koga ne voli ono što se nalazi u njenoj duši, ne promiče joj postupak, situacija ili reakcija koja ukazuje na njene hladne osjećaje prema ženi koju ne voli, nego se pokazuje u svjetlu koje prikriva mržnju, ne postojanje ljubavi i zadovoljstva koje se nalazi u njenoj duši, te se osmjehuje toj ženi, nježna je prema njoj i obraća joj se lijepim riječima. Ovo je moral kojim je živio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem i plemeniti ashabi. Prenosi se od Ebu Derda` radijellahu anhu da je rekao:
“ Mi se, doista, smiješimo ljudima, a u našim srcima ih proklinjemo.” [70]
Od Urveta bin Ez-Zubejr prenosi se da ga je Aiša, radijellahu anha, obavijestila da je neki čovjek tražio dozvolu od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da uđe kod njega, pa je rekao:
“ Dozvolite mu. Loš li je on sin plemena” ili “ loš li je on brat plemena”. Pošto je ušao kod njega bio je blag u razgovoru s njim, te sam rekla:” Allahov poslaniče, rekao si ono što si rekao, a zatim si bio blag u razgovoru s njime?” Odgovorio je:” Ah, Aiša! Najgori čovjek kod Allaha je onaj kojeg ljudi ostave - ili isprate - čuvajući se njegove neuljudnosti .”[71]
Ljubaznost prema ljudima, blagost i nježnost prema njima, ubraja se u moral vjernika i vjernica, a brižnost, blag razgovor i napuštanje grubosti prema ljudima u razgovoru, jedan je od najvažnijih uvjeta prisnosti, međusobne ljubavi i bliskosti koju islam preporučuje muslimanima i muslimankama u njihovom ophođenju prema ljudima.
Žena muslimanka, koju je islam formirao, iza svoje nježnosti ne povinjuje se ljubavi ili mržnji, nego je umjerena, objektivna, pravedna, realistična i nepristrasna u svojim istupima i razmišljanjima o ženi koju ne voli. U svemu tome presuđuje njen intelekt, vjera, ljudskost i njen moral. Ona samo istinito svjedoči, pravedno i nepristrasno presuđuje, povodeći se u svojim istupima i razmišljanjima za majkama vjernika koje su bile na vrhuncu nepristrasnosti, pravednosti i bogobojaznosti u razmišljanju jednih o drugima.
Aiša, radijellahu anha, koja je bila najbliža Vjerovjesnikovom sallallahu `alejhi we sellem srcu, a u tome se s njom takmičila, majka vjernika, Zejneb bintu Džahš. Prirodno je da među njima postoji ljubomora, ali ova ljubomora nije im zabranjivala da istinito svjedoče, te je svaka od njih opisivala svoju sestru onim svojstvima koja je ona, doista, posjedovala, ne uskraćujući ništa od onoga po čemu je bila poznata, niti prikrivajući bilo koju vrlinu kojom se opisivala.
U djelu “ Sahihu Muslim “ Aiša, radijellahu anha, o Zejnebi, radijellahu anha, kaže:
“ Bila je sa mnom izjednačena u svom mjestu kod Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem. Nikad u životu nisam vidjela ženu bolje vjere od Zejnebe, niti bogobojaznije, iskrenije žene, žene koja više obilazi svoju rodbinu, koja više udjeljuje milostinju, koja je jednostavna u činjenju djela kojim čini milostinju i približava se uzvišenom Allahu, izuzev siline morala i brze srdžbe koju je posjedovala, a koja bi je brzo prolazila.”[72]
U Buharijinom “ Sahihu “, u kontekstu hadisa o ifku-potvori u kojem ju je Allah, dželle we `ala, oslobodio od svakog zla, Aiša, radijellahu anha, veliča Zejnebino svjedočenje o njoj:
“ Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je pitao Zejneb bintu Džahš o meni, te joj je rekao:” O Zejneb! Šta znaš? Šta si vidjela?” Odgovorila je:” Allahov poslaniče, ja čuvam svoj sluh i vid. Tako mi Allaha, o njoj znam samo dobro.” Zatim je nastavila Aiša, radijellahu anha,: ”Ona se sa mnom izjednačavala i Allah ju je zaštitio putem pobožnosti.”[73]
Ko istražuje biografske i generacijske knjige, pronaćiće mnogobrojne izreke majki vjernika u kojim se nalazi nepristrasnost i pohvala od strane jedne inoče (žena čiji muž ima još jednu ili više žena) prema drugoj.
Jedna od tih izreka je i ono što se prenosi od Ummu Seleme, radijellahu anha, o Zejnebi, radijellahu anha,:
“ Zejneb je bila draga Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem i želio je mnogo od nje. Bila je dobra, mnogo je klanjala i postila i bila je vješta, a svim tim je činila milostinju siromasima.”
Prenosi se i od Aiše, radijellahu anha, o Zejnebi, radijellahu anha, kada joj je došao smrtni čas:
“ Otišla je hvale vrijedna, pobožna, ona koja je bila utočište jetima-siročadi i udovica.”[74]
Aiša, radijellahu anha, je o Mejmuni, radijellahu anha, rekla:
“ Tako mi Allaha, otišla je i Mejmuna... Ona je, doista, bila jedna od najbogobojaznijih među nama i jedna od onih koje su najviše oblazile rodbinu.”[75]
Ovo je bio primjer morala, nepristrasnosti i pravednosti majki vjernika prema inočama, a i među njima je postojala ljubomora, takmičenje i osjetljivost. A na nama je da zamislimo koliko je na visokoj razini bio njihov moral s drugim ženama, pored inoča. One su ovim svojim primjerenim životom, ženama muslimankama dale program naprednog ljudskog suživota koji apsorbuje mržnju proširenjem intelektualnog obzorja i ograničava prekomjernu ljubomoru - ako je ima - time što prevladava nepristrasnost, dobročinstvo i međusobna hvala. Na taj način se žena muslimanka nepristrasno ponaša prema onoj ženi koju ne voli, bez obzira u kakvim rodbinskim ili bilo kojim drugim vezama bile. Ona je pravedna u prosuđivanju o njoj i staložena, razborita i dobrodušna u ophođenju prema njoj.
Nije zlobna ni prema kome
Bogobojazna i iskrena žena muslimanka, čija duša se napojila upute čistog islama i koja se formirala prema njegovom čistom i dobroćudnom moralu, nije zlobna ni prema kome od ljudi, jer je zloba pokuđeno, štetno i uvrjedljivo ponašanje, koje se ne može naći kod bogobojazne žene koja poznaje uputu svoje vjere. Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je zabranio ovakvo ponašanje i upozorio na njegovo činjenje, riječima:
“ Ne pokazuj zlobu prema svome bratu, ta Allah će mu se smilovati a tebe iskušati.”[76]
U duši žene muslimanke, koju je odgojio islam, nema mjesta za zlobu, naprotiv, ona je nježna prema onim ženama koje su iskušane, žalosna je zbog njihovog stanja, nastoji da im olakša i suosjeća s njihovim bolom. Zloba se ne javlja u dušama koje se rukovode islamskom uputom, koje su obasjane njegovom blistavom svijetlošću, nego se javlja u mračnim, škrtim, okrutnim, okamenjenim i zlobnim dušama koje su sklone obmani, osveti, mržnji, koje vole klevetu, nasilje i koje su osvetoljubive. Bogobojazna žena muslimanka je oslobođena i udaljena od svega ovoga.
Kloni se sumnjičenja
Jedna od karakteristika iskrene žene muslimanke je da ne sumnjiči ljude za nešto o čemu nema dokaza. Naprotiv, ona se kloni mnogih sumnjičenja, kao što je to naredio Allah u Svojoj Knjizi:
“ O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. ...”[77]
Ona, doista, zna da se naslućivanjem dolazi do sumnjičenja koje je grijeh, bez obzira da li je to sumnjičenje bilo prepušteno maštanju i da li je bilo na obzorju zamišljanja, pretpostvaki i vjerovatnoće. Ako sumnjičenje uništava ljude nekim nedostatkom, pripisuje im potvoru, a oni s time nemaju ništa, onda je to sumnjičenje koje je zabranjeno u islamu.
Stoga Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem strogo upozorava na sumnjičenje i naslućivanje koje je daleko od istine i stvarnosti. On kaže:
“ Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažniji govor.” [78]
Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem sumnjičenje ubraja u najlažniji govor. Bogobojazna i iskrena žena muslimanka je iskrena u svom govoru i na njenom jeziku nema tragova laži, pa kako, onda, ona može zapasti u najlažniji govor?
Verovjesnička uputa upozorava na sumnjičenje, ubraja ga u najlažniji govor i usmjerava muslimane i muslimanke da prihvataju ona ljudska djela koja su vidljiva, a da se udaljavaju od istruhlosti sumnjičenja, pretpostavki, glasina i varki. Nije moralno, niti je bitno za čovjeka muslimana da otkriva tajne ljudi, da zalazi u njihove lične stvari i da kalja njihovu čast. Skrivene tajne zna onaj ko ih skriva i ko ih otkriva i za njih će odgovarati pred Bogom koji zna tajne i skrivene misli. A što se tiče čovjeka, on o svome bratu zna samo ono što je vidljivo. Tako su smatrali selefi-salih: ashabi i tabi`ini, koji su udahnuli dašak ove Upute koja je čista i sačuvana od bilo kakve mahane i nedostatka.
Abdurrezak prenosi od Abdullaha bin Utbeh bin Mes`ud da je rekao:
“ Čuo sam Omera bin El-Hattab da kaže:” Doista su ljudi prihvatali objavu u vrijeme Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, a objava je prekinuta i sada ćemo od vaših djela uzimati ono što je vidljivo. Ko nam se prikaže dobrim, vjerovat ćemo mu i približiti mu se. Mi ne znamo njegove skrivene misli i on će Allahu račun polagati zbog svojih skrivenih misli. A ko nam se pokaže lošim, nećemo se uzdati u njega, niti ćemo mu vjerovati, makar i rekao:“ Doista su njegove skrivene misli dobre.” [79]
Žena muslimanka koja je svjesna upute svoje vjere, prihvata samo načela bogobojaznosti i dobrog djela. Ona je oprezna i čuva se pri svakoj riječi koju izgovori a kojom bi mogla pogoditi svoju sestru muslimanku, izdaleka ili izbliza. Ona je postojana u svakoj presudi po pitanju prava ljudi. Ona je neprestano svjesna riječi Uzvišenog Allaha:
“ Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.”[80]
Ona stoji kod ove stroge zabrane, govori samo kad je sigurna i donosi presudu samo kad ima jasni dokaz.
Bogobojazna žena muslimanka uvijek je svjesna tog meleka koji neprestano prati čovjeka, koji je zadužen za zapisivanje svake riječi koja dođe s njenog jezika, svake presude koja dođe od nje. Tako se kod nje povećava strah od zapadanja u grijeh sumnjičenja:
“ On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije.”[81]
Prosvijećena žena muslimanka može odrediti odgovornost riječi koju izusti, jer zna da je ova riječ, koju izgovori, uzdiže do stepena Allahovog, dželle we `ala, zadovoljstva, ili pak, putem nje dolazi do tmina Njegove srdžbe i bijesa. O tome govori Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Doista čovjek govori riječi kojima je Allah zadovoljan i ne misli da će one dosegnuti ono što su dosegnule i da će mu Allah njima upisati Svoje zadovoljstvo sve do Dana kada će Ga susresti. A, doista, čovjek govori riječi koje izazivaju Allahovu srdžbu i ne misli da će one dosegnuti ono što su dosegnule i da će mu Allah njima upisati Svoju srdžbu sve do Sudnjeg dana.”[82]
Šta ima veličanstvenije od odgovornosti za riječ! Koje su to veće posljedice izjava u koje zapadaju jezici brbljivaca!
Inteligentna i bogobojazna žena muslimanka ne bavi se mnogo glasinama, govorkanjima, sumnjičenjima i fantazijama koje kruže na sijelima. To na sijelima čine besposlene i bezbrižne žene koje se ne zadovoljavaju time da prešute brbljanje o glasinama, govorkanjima i sumnjičenjima, pa nešto od toga ispričaju i onda kada za to nemaju dokaza čime bi dale ozbiljnost ispravnosti, vjerodostojnosti i jasnog dokaza. Naprotiv, ona je spremna prenijeti ove glasine prije potvrde njihove ispravnosti i nepostojanja laži koja je zabranjena, a o kojoj Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Čovjeku je dovoljno laži da govori sve ono što čuje.”[83]
Čuva svoj jezik od gibeta i nemimeta
Žena muslimanka, koja je svjesna upute svoje vjere, bogobojazna je i boji se Allaha u tajnosti i na javi. Ona vodi brigu o tome da joj ne izmakne riječ u kojoj će biti gibet (ogovaranje) ili nemimet (prenošenje tuđih riječi), kojom će rasrditi svoga Gospodara, koja će je učiniti jednom iz skupine koje ogovaraju i prenose tuđe riječi. O njima strogo govore islamski tekstovi koji govore o njihovoj kazni.
Ona, doista, uči riječi Uzvišenog Allaha:
“ ...I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, - a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.”[84]
Učeći ove riječi ona osjeća zločin groznog i omraženog gibeta, jer se poredi s jedenjem mesa umrlog brata. Ona tada žuri da učini tevbu-pokajanje, koju Allah, dželle we `ala, dodaje na kraju ajeta. Ona pribjegava istigfaru-traženju oprosta za svoje grijehe, ako poklizne njen jezik u nečemu čime bi nekoga ogovorio.
Ona sluša riječi plemenitog Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem koji kaže:
“ Pravi vjernik je onaj vjernik od čijeg jezika i ruke su sigurni muslimani.”[85]
Ona osjeća da je gibet grijeh koji ne dolikuje muslimanki koja je izgovorila dva šehadeta i da se ona žena kojoj gibet pređe u naviku na njenim sijelima, ne ubraja u dobre muslimanke.
Od Aiše, radijellahu anha, prenosi se da je rekla:
“ Dovoljno ti je o Safijji da znaš to i to - neki prenosioci kažu: znači da je ona bila niska - pa je rekao Poslanik sallallahu `alejhi we sellem:” Rekla si jednu riječ koja bi ako bi pala u more, mogla zamutiti ga. “[86]
Žena muslimanka pomno sluša saopćenje o sedam velikih grijeha u kojem Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem traži da ih se kloni. Ona pronalazi da postoje i gori i opasniji grijesi od gibeta, a to je potvaranje za blud čestitih žena i bezazlenih vjernica, što se dešava nekim ženama u njihovim društvima:
“ Klonite se sedam velikih grijeha! Upitan je:” Allahov poslaniče, a koji su to?” Odgovorio je:” Pripisivanje druga Allahu, sihr, ubijanje nedužne osobe, uzimanje kamate, bespravno trošenje imetka siročadi, bježanje s bojnog polja i potvaranje za blud čestitih žena i bezazlenih vjernica.”[87]
Žena muslimanka razumije i shvata ovo veličanstveno usmjerenje kako bi prestala s gibetom, te kako ne bi zaglibila u neki od njegovih oblika. Ona nikome ne dozvoljava da ogovara na njenom sijelu. Naprotiv, ona štiti svoje sestre od jezika nepravde i neprijateljstva i odbacuje loš govor o njima, slijedeći riječi Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem:
“ Ko zaštiti meso svoga brata od ogovaranja, Allah će ga osloboditi od Vatre.”[88]
Bogobojazna žena muslimanka čuva svoj jezik, takođe, i od nemimeta i ona, doista, zna kakva je opasnost od nemimeta u rasprostranjenosti zla i nepravde u društvu i u prekidanju veza ljubavi i prijateljstva među njegovim članovima, kao što to obznanjuje Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem riječima:
“ Najbolji Allahovi robovi su oni koji čine zikr Allahu, a najgori Allahovi robovi su oni koji prenose tuđe riječi, koji rastavljaju one koji se vole i koji nanose nepravdu nedužnim ljudima.”[89]
Ženi koja prenosi tuđe riječi, koja zavađa one koji se vole i koja širi neprijateljstvo, dovoljno je poniženje na ovome svijetu i vatra na Ahiretu, ako ravnodušno nastavi u svojoj zabludi, zalutalosti i prenošenju tuđih riječi među ljudima. Ovo je vjerodostojni i jasni hadis koji svakom ko prenosi tuđe riječi zabranjuje blagodati Dženneta:
“ U Džennet neće ući onaj ko prenosi tuđe riječi.”[90]
Dušu vjernice uznemirava i ispunjava je strepnjom i strahom od nesnosne kazne za nemimet, da se Allahova kazna obrušava na svakog ko prenosi tuđe riječi, odmah nakon što se položi u njegov kabur. To nalazimo u vjerodostojnom hadisu koji pored Buharije i Muslima bilježe i drugi, od Ibnu `Abbasa radijellahu anhu:
“ Pričao je:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem prošao je pred dva kabura, pa je rekao:” Ova dvojica se sada kažnjavaju, a ne kažnjavaju se zbog velikog grijeha! Jedan od njih je prenosio tuđe riječi, a drugi se nije čuvao od mokraće kada bi mokrio.” Pričao je dalje:” Te je potražio zelenu granu, raspolovio je, a zatim jedan dio usadio na jedan kabur, a drugi dio na drugi. Potom je rekao:” Da im Allah olakša dok se ne osuše.” [91]
Kloni se psovke i bestidnog govora
Žena muslimanka, koju je islam odgojio, na svom jeziku nema besramnog govora ili bestidnog razgovora i nikoga ne psuje i ne grdi, jer zna da moralna usmjerenja islama izazivaju odvratnost prema ovome i psovku čine nemoralom koji djeluje na ljepotu čovjekovog islama. Ta usmjerenja bestidnu neuljudnost predstavljaju pokuđenim i odvratnim djelom kod uzvišenog Allaha:
Od Ibnu Mes`uda radijellahu anhu se prenosi da je rekao:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Psovanje muslimana je razvrat, a njegovo ubistvo je nevjerstvo.”[92]
“ Allah, doista, ne voli ni jednog neuljudnog i bestidnog čovjeka.”[93]
“ Doista uzvišeni Allah prezire besramnog čovjeka koji je neuljudan.”[94]
To su, doista, svojstva koje ne dolikuju ženi muslimanki koja je iz upute islama udahnula dašak božanske upute, čije srce je ispunjeno svjetlošću imana i čiji jezik i osjećaji su odgojeni putem šeri`atskih saznanja. Ona je, potom, udaljena i od vrijeđanja ili prostih prepirki u kojim se isprepliću psovke i prosti govor. Prosvijećena žena muslimanka udaljava se od ovog moralnog propadanja i dekadence svaki put kada se poistovijeti s najboljim primjerom koji nalazi u riječima Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, u njegovim djelima i njegovoj izvanrednoj biografiji. Poznato je da od njega nije potekla ni jedna uvrjedljiva riječ koja bi povrijedila osjećaje nekog čovjeka ili povrijedila njegov ugled, ili omalovažila nečije ljudsko dostojanstvo.
Enes bin Malik radijellahu anhu, koji je bio sluga Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem dugi niz godina, kaže:
“ Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem nije psovao, prosto govorio, niti je proklinjao. Kada bi nekoga ružio rekao bi:” Šta mu je? Palo mu čelo u prašinu.”[95]”[96]
Naprotiv, Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem čuvao je svoj jezik od proklinjanja mušrika koji su se udaljili od njega i svoja srca zapečatili da ne slušaju njegovo pozivanje u vjeru. On ih nije zlostavljao, niti im je upućivao uvrjedljive riječi. O tome nas obaviještava cijenjeni sahabija Ebu Hurejre radijellahu anhu kad kaže:
“ Rečeno je:” Allahov poslaniče! Prokuni mušrike.” Rekao je:” Ja nisam poslat da proklinjem. Ja sam, doista, poslat kao milost.” [97]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem teži ka krčenju korijenja zla i čupanju korijenja mržnje i neprijateljstva iz ljudskih duša, sve dok ne dođu do određenih visina, jer on muslimanima predočava da je onaj ko svoj jezik koristi u neprijateljstvu prema ljudima, njihovoj časti i njihovim imecima, istinski muflis (bankrot) koji će izgubiti i Dunjaluk i Ahiret, jer će njegova lakomislena neprijateljstva prema ljudima izbrisati dobra djela koja je učinio u svom životu i sva njegova djela će propasti i na dan jezivog polaganja računa bit će nezaštićen i neće mu biti spasa od vatre Džehennemske:
“ Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem upitao je svoje ashabe:” Znate li ko je muflis (bankrot)?” Odgovorili su:” Muflis je kod nas onaj čovjek koji nema gotovine, a niti robe.” Rekao je :” Doista je muflis onaj čovjek iz mog ummeta koji na Sudnjem danu dođe s namazom, postom i zekatom (koje je na ovome svijetu izvršio), ali dođe i s time da je ovoga opsovao, onoga napadao, zakinuo imetak ovoga, prolio krv onoga i udario ovoga, pa će od njegovih dobrih djela biti dato ovome i onome. Ako se iscrpe njegova dobra djela prije nego što se podmire njegovi dugovi, onda će se od njih uzimati grijesi i njemu natovariti, a zatim, će biti bačen u Vatru .” [98]
Nema sumnje da su iz života iskrenih muslimanki, koje su napojene s vrela čistog islama, odstranjeni isprazni propusti i pogreške, kao što su odstranjene prepirke i svađe koje vode psovkama i vrijeđanjima u ženskom islamskom društvu koje se temelji na vrijednostima, odgoju i poštovanju ljudskih osjećaja i društvenom progresu u ophođenju i dijalogu.
Ne ruga se nikome
Ličnost žene muslimanke, koja je napojena ljubavlju prema skromnosti i udaljenošću od oholost i uobraženosti, doista, nije moguće da se bilo kome ruga i ismijava ga. Kur`anska uputa u kojoj je usađena ljubav prema skromnosti i prijezir prema oholosti, doista, je ta koja ju je očistila od podrugljivosti i ismijavanja drugih žena, njihovog omalovažavanja i potcjenjivanja i njihovog podsmjehivanja:
“ O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je to ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju - sami sebi čine nepravdu.” [99]
Iz izvora poslaničke upute, takođe, izvlačimo karakterstike skromnosti i uljudnosti, kao i suzdržanost od oholosti, ruganja i ismijavanja ljudi, jer ti izvori saopštavaju riječi Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, koje bilježi Muslim, u kojim se kaže da je ismijavanje ljudi čisto zlo:
“ Dovoljno je čovjeku zla da prezire svoga brata muslimana.”[100]
Blago postupa prema ljudima
Žena je po prirodi, nježna, ljubazna, blaga i dobrodušna i to je najprikladnije fizionomiji žene i njenoj konstituciji. Otud dolazi do toga da se žene nazivaju nježnijim polom.
Žena muslimanka, koja se napaja iz upute svoje čiste vjere, najljubaznija je prema ženama koje su u njenom okruženju, najdobrodušnija je i najblaža u suživotu s njima, jer su nježnost, blagost i čednost osobine koje Allah, dželle we `ala, voli kod Svojih robova vjernika i On čini da su oni koji se kite tim svojstvima, bliski dušama i dragi srcima:
“ Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo srećni .”[101]
Uzastopno dolaze tekstvi koji se međusobno isprepliću a koji izazivaju ljubav prema blagosti (ljubaznosti), koji na nju podstiču, koji potvrđuju da je to visok moral koji treba da predvodi islamsko društvo, kojim treba da se opisuje svaki čovjek musliman koji živi u tom društvu. To je moralno svojstvo koje u sebi sadrži propise vjere i koje daje svjetlo svojom blještavom uputom. Ženi muslimanki je dovoljno da zna da je blagost jedno od Allahovih uzvišenih svojstava koje On želi Svojim robovima u svim stvarima:
“ Doista je Allah blag i voli blagost u svim stvarima.”[102]
Doista je to visoko moralno svojstvo koje Allah, dželle we `ala, obilato nagrađuje, više od bilo kojeg drugog moralnog svojstva:
“ Doista je Allah blag i voli blagost. On za blagost (ljubaznost) daje ono što ne daje za grubost, niti za bilo šta drugo.”[103]
Veličanstvena vjerovjesnička uputa uznosi blagost do te mjere da je čini ukrasom svega. Sve ono što je dozvoljeno ukrašava blagost i čini ga dragim dušama i pogledima, a sve ono što je udaljeno od blagosti, pokvareno je i izaziva odvratnost u srcima i dušama:
“ U čemu god se nađe blagost (ljubaznost), ona to ukrasi, a gdje god ne bude blagosti, to bude unakaženo (manjkavo).”[104]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem podučavao je muslimane blagosti u ophođenju prema ljudima, usmjeravao ih je ka najrazboritijem načinu ophođenja koji dolikuje muslimanu koji poziva u vjeru Allaha Milostivog, Blagog prema Svojim robovima, bez obzira koliko situacija izazivala srdžbu i raspirivala ljutnju i gnjev.
Od Ebu Hurejre radijellahu anhu prenosi se da je rekao:
“ Ustao je jedan beduin i mokrio u džamiji, te su ga ljudi napali zbog toga. Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem im je rekao:” Pustite ga. A na njegovu mokraću izlijte veliku kofu vode ili veliku kantu vode. Vama je, doista, naređeno da olakšavate, a ne da otežavate.”[105]
Blagošću, olakšavanjem, ugodnom riječju i praštanjem otvaraju se otvori na srcima ljudi, ljudi se pozivaju istini, a ne putem nasilja, otežavanja, grubosti, grdnje i prijetnje. Otud Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem upućuje:
“ Obradujte i nemojte plašiti, olakšavajte i nemojte otežavati.”[106]
Prirodno je da ljudi bježe od grubosti, surovosti i nasilja i da im je prirođena nježnost, dobrodušnost, popustljivost i blagost (ljubaznost). Zato Uzvišeni Allah kaže Svome Poslaniku sallallahu `alejhi we sellem:
“ ... a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine....”[107]
Ovo je, doista, vječni govor, postojan i čvrst zakonik za svaku ženu misonarku koja se prihvatila pozivanja žena u vjeru, jer je na njoj da do njihovih srca dođe na najbolji način i da pri tome iskoristi sve metode blagosti, lukavstva, dobrodušnosti i nježnosti, pa makar od onih koje poziva doživjela i odbacivanje, suhoparnost i izbjegavanje. Blaga, nježna i draga riječ bez sumnje pronalazi svoj put do svih dijelova duša i njihovih otvora, kao što je neminovno da ostavi željeni trag na dušama onih kojim se obraća. Ovim je Allah, dželle we `ala, posavjetovao Svoga Vjerovjesnika Musaa, `alejhi sellam, i njegovog brata Haruna, kada ih je poslao tagutu (silniku) i oholom faraonu:
“ Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!”[108]
Nema sumnje da blagost u uputi ove vjere predstavlja svako dobro. Kome bude data, postići će svako dobro, a kome bude zabranjena, bit će mu zabranjeno svako dobro. To se nalazi u hadisu koji prenosi Džerir bin Abdullah koji kaže:” Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:
“ Kome bude zabranjena blagost (ljubaznost), zabranjeno mu je svako dobro.”[109]
Vjerovjesnikova praksa nam pojašnjava da se ovo dobro razljeva na pojedince, domaćinstva i narode, ako je blagost vodič u njihovom životu i ako je to jedna od njihovih lijepih i veličanstvenih moralnih osobina. To nalazimo u hadisu Aiše, radijellahu anha, u kojem joj Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ O Aiša, budi blaga (ljubazna). Ta, Allah, doista, kada ukućanima želi dobro, uputi ih da budu blagi.” [110]
U drugoj predaji stoji:
“ Kada Allah želi ukućanima dobro, među njih unese blagost.”[111]
Prenosi se od Džabira radijellahu anhu da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Kada Allah jednom narodu želi dobro, među njih unese blagost.”[112]
Šta ima veličantvenije od moralne osobine kojom se okiti ljudsko biće, te mu bude zaštita od vatre Džehennemske? O tom nas je obavijesto plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem u drugom hadisu, u kojem kaže:
“ Hoćete li da vas obavijestm ko je zabranjen džehennemskoj vatri, ili kome je vatra džehennemska zabranjena? Zabranjena je svakom bliskom, ljubaznom, blagom i jednostavnom (čovjeku).” [113]
Vjerovjesnikova uputa uzvisuje čovjeka, ona u njeg zasađuje osobinu blagosti (ljubaznosti) i od njega traži da bude blag, pa čak i sa životinjom koju kolje i to ubraja u dobročinstvo, kao najviši stupanj do kojeg dolaze najbogobojazniji dobri ljudi:
“ Allah je, doista, propisao dobročinstvo (lijep postupak) u svakoj prilici: pa kada ubijate, ubijajte lijepo (dostojanstveno), a kada koljete, koljite lijepo, i neka onaj ko hoće da kolje (neku životinju) prvo naoštri svoj nož i neka položi svoju žrtvu.”[114]
Blagost prema životinji, nijemoj žrtvi, doista, je dokaz nježnosti ljudske duše koja je kolje, čime se poistovjećuje sa svakim živim bićem. A u čijoj duši se učvrsti ovo značenje pri ophođenju prema živim bićima, bit će najblaži i najnježniji čovjek.
Bogobojazna žena muslimanka u mogućnosti je da sagleda blagost kroz potpunost islamskih usmjerenja upućenih ljudskom rodu, a ta blagost obuhvata čak i blagost prema životinjama.
Milostiva je
Žena muslimanka, čija duša se napaja iz upute njene vjere, dosta je milostiva. Iz njenog velikog srca razbukatavaju se izvori milosti i nježnosti i njena duša je dobronamjerna, jer zna da je njena milost prema ljudima koji je okružuju, uzrok izliva milosti s nebesa na nju samu. Ona zna da onaj ko nije milostiv prema ljudima, neće zadobiti ni Allahovu milost, kao što zna da je Allahova milost zaklonjena od onog čovjeka koji se nalazi u skupini onih koji su propali i kojima je ona zabranjena, kao što se to navodi u Sunnetu Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem:
“ Budi milostiv prema onome ko je na Zemlji, prema tebi će biti milostiv Onaj koji je na nebesima.”[115]
“ Onaj ko ne bude milostiv prema ljudima, Allah neće biti milostiv prema njemu .”[116]
“ Milost se ne odaljava ni od koga osim od bijednika.”[117]
U duši bogobojazne žene muslimanke milost nije ograničena samo na njenu porodicu, njenu djecu, bliže i dalje rođake, nego se u njenoj duši krug milosti proširuje, sve dok ne obuhvati sve ljude, jer ona sluša Vjerovjesnikovu uputu koja obuhvata sve ljude i koja milost čini jednim od uvjeta imana:
“ Nećete biti pravi vjernici sve dok ne budete milostivi.” Rekli su (prisutni):” Allahov poslaniče, svi smo mi milostivi.” Rekao je:” Nije milost da bilo koji od vas bude milostiv prema svome prijatelju, nego je to milost prema ljudima, milost prema svima općenito.”[118]
To je sveobuhvatna i potpuna milost čije izvore je islam rasplamsao u srcu vjernika i vjernica, koji je milost učinio jednim od izvanrednih svojstava, kako bi islamsko društvo sa svojim muškarcima i ženama, svojim bogatim i siromašnim ljudima, kao i ostalim njegovim pojedincima, težilo ka solidarnom društvu, društvu u kojem vlada milost, u čijim dijelovima se talasa milost i širi bratstvo i u čijoj atmosferi vlada međusobna blagost i nježnost.
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem bio je jedinstven primjer iskrene milosti. Čak kada bi čuo plač djeteta, dok bi predvodio džema`at, skratio bi svoj namaz, uvažavajući osjećaje majke koja čezne za djetetom.
El-Buhari i Muslim bilježe hadis od Enesa radijellahu anhu da je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Ja, doista stupim u namaz i želim da ga oduljim, pa začujem plač djeteta, te skratim svoj namaz, znajući kolika je jačina osjećaja majke zbog njegovog plača.” [119]
Jednom mu je došao beduin i upitao ga:” Zar vi ljubite svoju djecu? Pa mi ih ne ljubimo.” Na to mu je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem odgovorio: ”Ne mogu ispuniti tvoje srce milošću ako ju je Allah, dželle we `ala, odstranio iz tvoga srca.”[120]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je poljubio Hasana sina Alijinog radijellahu anhu a kod njega je bio El-Akre` bin Habis Et-Temimi, te je El-Akre` rekao: “ Ja imam desetoro djece i nikad ni jedno od njih nisam poljubio.” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je pogledao u njega, a zatim rekao:
” Onaj ko nema milosti prema drugima, neće ni drugi imati milosti prema njemu.”[121]
Omer radijellahu anhu je htio da jednog muslimana postavi za veliju, pa je čuo da kaže ono što je rekao i El-Akre` bin Habis - da on ne ljubi svoju djecu. Omer je odustao od postavljanja ovog čovjeka za valiju govoreći:” Ako iz tvoje duše ne izvire milost prema tvojoj djeci, kako ćeš onda biti milostiv prema drugim ljudima? Tako mi Allaha, nikad te neću postaviti za valiju” Potom je pocijepao pismo kojim se postavlja za valiju.
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem proširio je krug milosti u dušama muslimana i muslimanki, te je učinio da je oni ne uskraćuju prema ljudima, nego ta milost obuhvata i životinje, takođe. To se navodi u mnogobrojnim vjerodostojnim hadisima, a jedan od njih je i hadis koji bilježe El-Buhari i Muslim od Ebu Hurejre radijellahu anhu koji kaže da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Jednom prilikom je neki čovjek išao putem, te je ožednio. Pronašao je bunar, te se u njeg spustio i napio, a zatim je izašao. Kad tamo pas dahće od žeđi i jede vlažno tle od žeđi. Na to je čovjek rekao:” Ovaj pas je ožednio kao što sam ja bio ožednio.” Potom se spustio u bunar i napunio svoju cipelu vodom, a potom ju je prihvatio držao u svojim ustima sve dok se nije popeo i napojio psa. Allah mu je (zbog toga) zahvalio i oprostio mu (prijašnje grijehe). Upitali su (prisutni):” Zar mi imamo nagradu i kod naše stoke?” Odgovorio je: ”U svakoj vlažnoj jetri je nagrada. ”[122]
Takođe, El-Buhari i Muslim prenose hadis od Ibnu Omera radijellahu anhu u kojem se kaže da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Kažnjena je žena zbog mačke koju je zatvorila sve dok nije umrla od gladi, te je zbog nje ušla u džehennem. Rekao je:” Pa su rekli:” - Allah najbolje zna -: Ti je nisi ni nahranila, ni napojila kad si je zatvorila, a nisi je ni poslala, te je jela insekte i (sitne) gmizavce (koji su izlazili) iz zemlje.”[123]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem težio je uzdizanju milosti do onog stepena sve dok ne dosegne svoju krajnju tačku. Jednom prilikom je legao, te je došao crvendać lepršajući po njegovoj glavi, kao da traži utočište kod njega, žaleći se na nasilje jednog čovjeka koji je uzeo njegovo jaje. Rekao je:
“ Kako li je žalostan zbog svoga jajeta?!” Potom je čovjek rekao: ” Allahov poslaniče, ja sam uzeo njeno jaje.” Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem je rekao: ” Vrati joj ga iz milosti prema njoj.”[124]
Plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem ovim svojim usmjerenjem želio je da u duše muslimana i muslimanki usadi osjećaj duboke, potpune i sveobuhvatne milosti, kako bi, svako ko je izgovorio dva šehadeta, u svojoj prirodi i naravi postao milostiv, pa i prema životinji. Kada srce čovjeka bude milostivo čak i prema životinji, nemoguće je da bude grubo prema svome bratu čovjeku.
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je bio milostiv prema čovjeku i prema životnji i ništa ga nije sprječavalo da u svojim usmjerenjima navraća na milosrđe među ljudima i da ga produbljuje u dušama muslimana i muslimanki, potvrđujući da je milosrđe ključ Allahove milosti prema Njegovim robovima i jedan od uzroka Njegovog oprosta i nagrade onim koji su milostivi, makar oni bili neposlušni Allahovi robovi i griješnici. Muslim u svome “Sahihu “ navodi hadis od Ebu Hurejre radijellahu anhu koji kaže:” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Jednom prilikom je pas kružio oko bunara, a žeđ samo što ga nje ubila, kada ga je ugledala jedna prostitutka (pripadnica) Benu Israil. Uzela je svoju cipelu, napunila ju je i napojila ga, te joj je zbog njega bilo oprošteno (pređašnji grijesi).”[125]
Kakva je to milost! Nema veće blagodati za čovjeka od nje! Kakva je to milost!! Nema od nje ljepše moralne osobine kojom se kiti čovjek! Dovoljna joj je čast i ugled u tome da je Uzvišeni Allah po njoj uzeo Svoje ime, te je On Milostivi, Samilosni!
Pomaže ljudima i otklanja nevolju od njih
Iskrena žena muslimanka, koja svoju dušu napaja iz upute njene istinite vjere, vodi brigu o tome da bude elemenat nepromjenjivosti, koristi i dobra, ne samo za sebe, nego i za sve ljude. Ona neprestano istražuje prilike za činjenje dobra, žureći da ga učini onoliko koliko je u mogućnosti. Ona to radi na osnovu riječi Uzvišenog Allaha:
“... I dobra djela činite da biste postigli ono što želite.”[126]
Ona zna da je činjenje dobra drugim ljudima ibadet, sve dok time želi Allahovu nagradu. Vrata činjenja dobra su otvorena pred svim muslimanma koji su u mogućnosti da prođu kroz njih kada god žele, te time zadobiju Allahovu milost i zadovoljstvo. Načini dobročinstva, dobra i pokornosti Allahu, dželle we `ala, mnogobrojni su i njihovo polje djelovanja je prostrano i široko. Ono je dovoljno prostrano za sve one koji rade na Allahovom putu. Bilo koje djelo plemenitih ljudi, koje učine u ime Allaha, upisat će im se kao sadaka (milostinja):
“ Svako dobro djelo je sadaka.”[127]
“ Ugodna riječ je sadaka.”[128]
Doista je Allahova milost svobuhvatna i ona obuhvata i svaku muslimanku koja je pročistila svoju dušu i čiji nijet je iskren u ime Allaha. Ona će razumjeti, ako učini dobro i ako ne učini dobro, da se treba kloniti zla:
“ Prenosi se od Ebu Musaa radijellahu anhu, a on od Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem da je rekao:” Svaki musliman je dužan da udijeli sadaku (milostinju).” Upitaše:” Allahov poslaniče, šta ako ne nađe ništa da udijeli?” Odgovorio je:” Neka radi svojim dvjema rukama, koristit će samom sebi i udijelit će sadaku.” Upitaše:” Šta ako to ne bude mogao ili to ne bude činio?” Odgovorio je:” Neka pomogne jadnom siromahu.” Upitaše:”Ako to ne učini?” Odgovorio je:” Neka naređuje dobročinstvo ili dobro.” Rekoše: ” Ako to ne čini?” Rekao je:” Neka se kloni zla. To mu je, doista, sadaka.” [129]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem započinje hadis riječima:” Svaki musliman je dužan da udijeli sadaku”, a potom nabraja nijanse dobročinstva i dobra, kojim je svaki musliman i muslimanka u mogućnosti da ubere plodove nagrade tih milosrđa. Tako, žena muslimanka dužna je da udijeli sadaku, tj. na njoj je da čini plemenita djela koja će graditi njeno društvo. A ako to nije u stanju, ili to ne čini iz nekog razloga, nema ništa manje od toga da svoj jezik i svoja čula čuva od činjenja svega onoga što je loše, a u tome je sadaka. Sve pozitivne i negativne stvari kod muslimana i muslimanki su usmjerene ka služenju istine koja predvodi društvo muslimana i muslimanki. A čovjek musliman je:
“ Onaj od čijeg jezika i ruku su mirni ostali muslimani.”[130]
Zato žena muslimanka neprestano nastoji da čini dobro, težeći ka njemu i nadajući se da će ga učiniti. Ona se kloni zla, izbjegava ga i ustrajna je u tome da ne zapadne u njega. Time ona spada u najbolje muslimane i muslimanke u islamskom društvu. O tome nas obavještava Poslanik sallallahu `alejhi we sellem u hadisu koji bilježi imami Ahmed u kojem se navodi da je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem zastao kod ljudi koji su sjedili i rekao:
“ Hoćete li da vas obavjestim o najboljim i najgorim među vama?” Narod je šutio. Ponovio je to tri puta, pa je jedan čovjek iz tog naroda rekao:” Da, Allahov poslaniče.” Rekao je:” Najbolji među vama je onaj od kojeg se očekuje dobro i od čijeg zla se sigurno, a najgori među vama je onaj od kojeg se očekuje dobro, a od čijeg zla se nije sigurno.”[131]
Žena muslimanka, koja je svjesna svog islama, koja se napaja s izvora čiste upute, spada u vrstu od koje se očekuje dobro i od čijeg zla se sigurno. Ako joj se pruži prilika da učini dobro djelo na ovome svijetu, ona je, doista, sigurna da njen trud neće propasti i da se njeno nastojanje neće izjaloviti. Ona je sigurna da će biti nagrađena za svoje dobročinstvo na ovome i na onome svijetu:
“ Ko od vjernika otkloni jednu od ovosvjetskih tegoba, Allah će od njega otkloniti jednu od tegoba na Sudnjem danu. A ko olakša onome kome je teško, Allah će njemu olakšati na ovome i na onome svijetu.”[132]
Žena muslimanka ne žali truda u činjenju dobra, ako je to u stanju. A kako i da ne bude tako? Ona iz Poslanikove sallallahu `alejhi we sellem upute zna da oklijevanje u činjenju dobra, kada je to u stanju, prijeti iščeznuću blagodati:
“ Ni jedan rob kojeg je Allah obilno obasuo nekom blagodati, zatim je učinjeno da ljudi imaju potrebu kod njega, pa je on time bio nezadovoljan, a da ta blagodat neće biti izložena iščeznuću.”[133]
Žena muslimanka ne omalovažava ni jedno dobro djelo bez obzira koliko malo bilo, sve dok ga prati iskreni nijjet (odluka) i iskrenost u tome da je to djelo učinjeno u ime Allaha, dželle we `ala Ponekad je dobro djelo u otklanjanju zla od muslimana i muslimanki. Ovu situaciju oslikava nekoliko vjerodostojnih hadisa na najveličanstveniji način. Jedan od njih je hadis u kojem Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Vidio sam čovjeka koji uživa u Džennetu zbog drveta koje je posjekao sa sredine puta, a koje je štetilo ljudima.”[134]
Dobro ima dva lica i na muslimanima i muslimankama je da ih čine i da se takmiče u Allahovom zadovoljstvu putem njihovog činjenja: činjenje dobra i koristi ljudima i otklanjanje zla i nevolje od njih.
Otklanjanje zla i nevolje od muslimana nije nimalo manje od činjenja dobra i koristi prema njima. Oboje se ubraja u dobra djela za koja će imati nagradu i biti nagrađen onaj ko ih čini. Društva u svim vremenima i na svim mjestima imaju potrebu za ove dvije vrste djela zajedno, jer se putem njih širi dobro i dobročinstvo u društvu, učvršćuju korijeni ljubavi među pojedincima i putem njih oni osjećaju ljepotu i zadovoljstvo života. Ovo je cilj čijem ostvarenju islam teži putem svog neprestanog podstrekavanja na činjenje dobra i koristi prema ljudima i na otklanjanje nevolje od njih.
Jedno od visokih islamskih usmjerenja u otklanjanju zla i nasilja od muslimana i muslimanki nalazi se u hadisu koji prenosi Ebu Berzeh, a koji kaže:” Rekao sam:” Allahov vjerovjesniče! Poduči me nečemu čime ću se okoristiti.” Rekao je:
“ Skloni s puta ono što šteti muslimanima.” [135]
U drugoj predaji stoji:
“ Allahov poslaniče! Uputi me na djelo koje će me uvesti u Džennet.” Rekao je:” Ukloni s puta ono što šteti. To ti je sadaka.”[136]
Koje društvo je odgojeno i napredno kao ovo društvo koje islam gradi, jer u osjećaje svakog pojedinca ubacuje da su dobra djela ta koja približavaju Allahu, koja svog vlasnika uvode u Džennet zbog otklanjanja s puta onoga što šteti ljudima?
Čovječanstvo je danas u najvećoj potrebi za ovakvim odgojenim i naprednim društvom koje islam gradi. U njemu svaki pojedinac osjeća da učestvuje u činjenju dobra i u napretku društva, što ga približava Allahu i uvodi u Džennet, makar njegovo djelo bilo i otklanjanje s puta onoga što šteti ljudima. Postoji razlika između društva koje formira ove osjetljive duše koje ne podnose da gledaju raskalašenost, nazadnost i nemarnost u društvu, i između društva koje ne obraća pažnju na formiranje ličnosti njegovih pojedinaca. Vidjet ćeš ih kako ne mare za tim da na put bacaju izmet, nečistoću i ono što će štetiti, ne obraćajući pažnju na to da će time nasilje učiniti ljudima. Ovo nemarno društvo je prisiljeno da izdaje zakonike i odredbe koji će kažnjavati prestupnike.
Šta ima veličanstvenije od razlike između društva koje je na pravom putu, uz pomoć upute ove vjere, društva u kojem pojedinci žure da sklone s puta ono što šteti ljudima, povodeći se za Allahovom naredbom i želeći Njegovu nagradu, i između društva zalutalog od Allahove upute, društva u kojem njegovi pojedinci ne mare za tim ko baca svoj izmet koji je bačen iznad balkona, prozora i terasa njihovih kuća!!
Ako je civlizovani zapadni svijet dostigao visoki stepen uređenja, privikavanjem njegovih pojedinaca na poštivanje tog uređenja i njegovog preciznog i energičnog sprovođenja, pa islam ga je u tome pretekao još prije petnaest vijekova, s ogromnom razlikom. Ta razlika se očituje u tome da se pojedinac musliman predaje sprovođenju uređenja s iskrenošću i odanošću, jer on smatra da njegova nemarnost i izlazak iz okvira tog uređenja, predstavlja nepokornost Allahu, dželle we `ala, za koju će biti kažnjen na Sudnjem danu. Za razliku od toga Zapadnjak u suprotstavljanju uređenju vidi samo građanski prekršaj, za koji će koriti samog sebe, ili pak neće ni koriti i tako se stvar završava, osobito ako bi bio daleko od očiju ljudi i od očiju vlasti.
_________________________________________________________________________
[62] En-Nisa` 58.
[63] El-Maide 8.
[64] El-En`am 152.
[65] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 10/328, knjiga “ El-hududu “, poglavlje “ Kat`u jediš-šerifi vel-mer`etu veš-šefa`atu fil-haddi “.
[66] “ Sahihu Muslim “ 16/134, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Tahrimuz-zulmi“.
[67] Ibid.
[68] “ Fethul-bari “ 5/97, knjiga “ El-mezalimu “, poglavlje “ La jazlimul-muslimu el-muslime ve la juslimuhu “.
[69] El-Mumtehine 8.
[70] “ Fethul-bari “ 10/527, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ El-mudaratu me`an-nasi “.
[71] “ Fethul-bari “ 10/528, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ El-mudaratu me`an-nasi “.
[72] “ Sahihu Muslim “ 15/206, knjiga “ Fedailus-sahabeti “, poglavlje “ Fedailu ummul-mužminin Aiša “.
[73] “ Fethul-bari “ 8/455, knjiga “ Et-tefsiru “, poglavlje “ Lev la iz semi`tumuhu zannel-mužminune vel-mužminatu bi enfusihim hajren “.
[74] “ Es-semtus-semin “, str.110, “ El-isti`abu “ 4/1851, “ El-isabetu “ 8/93.
[75] “ El-isabetu “ 8/192.
[76] Bilježi ga Et-Tirmizi 4/662 u knjizi (glava) “ Sifetul-kijameti “, str.54. On kaže da je hadis hasenun-sahihun.
[77] El-Hudžurat 12.
[78] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 13/109, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “ Ma la jedžuzu minez-zanni “.
[79] “ Hajatus-sahabeti “ 2/151.
[80] El-Isra` 36.
[81] Kaf 18.
[82] Hadis je vjerodostojan, a bilježi ga Malik u svom djelu “ El-muvetta` “ 2/985, knjiga “ El-kelamu“, poglavlje “ Ma ju`meru bihi minet-tehaffuzi fil-kelami “.
[83] “ Sahihu Muslim “ 1/73, uvod, poglavlje “ En-nehju `anil-hadisi bi kulli ma semi`a “.
[84] El-Hudžurat 12.
[85] “ Sahihu Muslim “ 2/12, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ Bejanu tefadulil-islami “.
[86] Bilježe ga Ebu Davud 4/371, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Fil-gibeti “ i Et-Tirmizi 4/660, knjiga “ Sifetul-kijameti “,str. 51. On kaže da je hadishasenun-sahinun.
[87] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 1/86, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ El-kebairu “.
[88] Bilježi ga Ahmed 6/461 sa senedom koji je hasenun.
[89] Bilježi ga Ahmed 4/227 s vjerodostojnim-sahih senedom.
[90] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 13/147, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “ Ve`idun-nemmami “.
[91] Ibid, 1/370, knjiga “ Et-taharetu “, poglavlje “ El-istitaretu `inde kadail-hadžeti “.
[92] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 1/76, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ Alamatun-nifaki “.
[93] Bilježe ga Ahmed i Et-Taberani a njihovi prenosioci su pouzdani (sukatun). Pogledaj “Medžme`uz-zevaid “ 8/64.
[94] Bilježi ga Et-Taberani i njegovi prenosioci su pouzdani (sukatun). Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid“ 8/64.
[95] “ Palo mu čelo u prašinu “izreka je Arapa koja nema doslovno značenje - Da Bog da mu čelo palo u prašinu -, nego se njome izražava želja za dobrim.
[96] “ Fethul-bari “ 10/452, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Lem jekunin-nebijju fehhašen ve la mutefehhišen “.
[97] “ Sahihu Muslim “ 16/150, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Men le`anehu Ennebijju“.
[98] Ibid, 16/135, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Tahirmuz-zulmi “.
[99] El-Hudžurat 11.
[100] “ Sahihu Muslim “ 16/120, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Tahrimu zulmil-muslimi ve hazlihi ve ihtikarihi “.
[101] Fussilet 34,35.
[102] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str. 340, poglavlje “ El-hulmu vel-enatu ver-rifku “.
[103] “ Sahihu Muslim “ 16/146, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Fadlur-rifki “.
[104] Ibid.
[105] “ Fethul-bari “ 1/323, knjiga “ El-vudu`u “, poglavlje “ Sabbul-mai `alel-bevli fil-mesdžidi “.
[106] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 10/67, knjiga “ El-imaretu vel-kadau “, poglavlje “ Ma `alel-vulati minet-tejsiri “.
[107] Ali `Imran 159.
[108] Ta Ha 43,44.
[109] “ Sahihu Muslim “ 16/145, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Fadlur-rifki “.
[110] Bilježi ga Ahmed 6/104. Njegovi prenosioci su vjerodostojni (ridžalus-sahih).
[111] Ibid.
[112] Bilježi ga El-Bezzar i njegovi prenosioci su vjerodostojni (ridžalus-sahih). Pogledaj “Medžme`uz-zevaid “ 8/18, poglavlje “ Ma džae fir-rifki “.
[113] Bilježi ga Et-Tirmizi 4/654, knjiga “ Sifetul-kijameti “ str.45. On kaže da je hadis hasenun.
[114] “ Sahihu Muslim “ 13/106, knjiga “ Es-sajdu “, poglavlje “ El-emru bi ihsaniz-zebhi “.
[115] Bilježi ga Et-Taberani i njegovi prenosioci su vjerodostojni (ridažlus-sahih). Pogledaj “Medžme`uz-zevaid “ 8/187, poglavlje “ Rahmetun-nasi “.
[116] Bilježi ga Et-Taberani sa dobrim (hasen) senedom. Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid “ 8/187, poglavlje “ Rahmetun-nasi “.
[117] Bilježi ga El-Buhari u “ El-edebul-mufred “ 1/466, poglavlje “ Irhamu men fil-erdi “.
[118] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 13/34, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “Rahmetul-veledi ve takbiluhu “.
[119] Ibid, 3/410, knjiga “ Es-salatu “, poglavlje “ Et-tahfifu li emrin jahdusu “.
[120] “ Fethul-bari “ 10/426, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Rahmetul-veledi ve takbiluhu “.
[121] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 13/34, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “Rahmetul-veledi ve takbiluhu “.
[122] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 2/229, knjiga “ Es-salatu “, poglavlje “ Fadlu salatil-`išai vel-fedžri fi džema`atin “.
[123] Ibid, 6/171, knjiga “ Ez-zekatu “, poglavlje “ Fadlu sekjil-mai “.
[124] Bilježi ga El-Buhari u " El-edebul-mufred "1/472, poglavlje " Ahzul-bejdi minel-hummereti ".
[125] “ Sahihu Muslim “ 14/242, knjiga “ Katlul-hajjati ve nahveha “, poglavlje “ Fadlu sekjil-behaimi“.
[126] El-Hadždž 77.
[127] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 6/142, knjiga “ Ez-zekatu “, poglavlje “ Kullu ma`rufin sadekatun “.
[128] Dio iz hadisa muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “ 6/145, knjiga “ Ez-zekatu “, poglavlje “ Kullu ma`rufin sadekatun “.
[129] Ibid, 6/143.
[130] “ Fethul-bari “ 1/53, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ Men selimel-muslimune min lisanihi ve jedihi “.
[131] Bilježi ga Ahmed i njegovi prenosioci su ridžalus-sahih. Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid “ 8/183, poglavlje “ Fi men jurdža hajruhu “.
[132] “ Sahihu Muslim “ 17/21, knjiga “ Ez-zikru ved-du`au “, poglavlje “ Fadlul-idžtima`i `ala tilavetil-Kur`ani ve `alez-zikri. “
[133] Bilježi ga Et-Taberani u “ El-evsat “ sa dobrim (džejjid) senedom. Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid“ 8/192, poglavlje “ Fadlu kadail-havaidži “.
[134] “ Sahihu Muslim “ 16/171, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Fadlu izaletil-eza `anit-tariki “.
[135] “ Sahihu Muslim “ 16/171, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Fadlu izaletil-eza `anit-tariki “.
[136] Hadis je vjerodostojan i bilježi ga Ahmed 4/423.
