utorak, 15. siječnja 2013.

Vrijednost šerijatskog znanja

Prenose Imam Ahmed, Ebu-Davud, Tirmizi i Ibn-Madže u svojim hadiskim zbirkama da je čovjek iz Medine došao kod Ebu-Derda radijallahu anhu u Damask, za vrijeme njegovog boravka tamo. Upitao ga je Ebu-Derda radijallahu anhu: ”Brate moj, kojim dobrom dolaziš? Došao sam zbog hadisa, kojeg, kako sam obavješten, mogu čuti samo od tebe – odgovori čovjek. Da nisi slučajno došao zbog neke potrebe, ili trgovine, ponovo će Ebu-Derda, radijallahu anhu, Ne, odgovori on. Došao si samo da bi čuo hadis- zadivljeno će Ebu-Derda, radijallahu anhu. Da, došao sam samo radi ovog hadisa- odgovori čovjek smireno. E, pa dobro onda ću ti prenijeti hadis, zbog kojeg si došao.

Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Onaj ko bude išao putem sticanja znanja, Allah dželle šenuhu će mu olakšati put ka džennetu. Zaista meleci postavljaju svoja krila, onome, koji traži znanje, zadovoljni onim što on radi. Za učenog čovjeka oprost traže stanovnici Nebesa i Zemlje – čak i ribe u vodi. Prednost učenjaka nad pobožnjakom je kao prednost mjeseca u uštapu nad ostalim zvijezdama. Učenjaci su nasljednici poslanika, a poslanici nisu ostavili u nasljedstvo ni dinare, ni dirheme, nego su ostavili znanje. Onaj ko ga uzme, uzeo je uistinu vrijednu i veliku stvar.” Kaže hafiz Ibn-Redžeb u komentaru ovog hadisa: “Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem … Allah će mu olakšati put ka džennetu …, mogu značiti:* Allah dželle šenuhu će mu olakšati sticanje znanja, zbog kojeg je putovao, jer je znanje put, koji vodi ka džennetu. Slično tome, Allah dželle šenuhu kaže u Kur’anu: ” Mi smo Kur’an učinili lahkim za pamćenje, pa ima li nekoga ko bi pouku primio.”(prevod značenja 17. ajeta sure El-Kamer). Kažu neki komentatori Kur’ana: tj. ima li nekoga da traži znanje u čemu ću mu ja pomoći. * Allah će onome ko bude sticao znanje radi Njega olakšati rad po tom znanju. On će to znanje učiniti uzrokom njegove upute, iskorištavanja i rada po njemu, što je upravo put, koji vodi ka džennetu. * Allah će mu otvoriti puteve ka drugom znanju, koje će mu koristiti i odvesti ga u džennet, kao što je rečeno: Onaj, ko bude radio po svome znanju, Allah dželle šenuhu će mu podariti znanje, koje mu je skriveno.” Onaj, ko bude tražio znanje, sa ciljem spoznaje pravog puta, Allah dželle šenuhu će mu povećati uputu i darovat će mu korisno znanje, koje će ga podstači na činjenje dobrih djela, a sve je to jasan put ka džennetu. Razlog, zbog kojeg je onome ko traži znanje olakšan put ka džennetu, jeste taj, što znanje vodi ka Allahu, najbližim i najlakšim putem. Onaj, ko bude išao tim putem i ne bude skretao sa njega, doći će najbližim i najlakšim putem do Allaha dželle šenuhu. Onaj ko bude išao putem, za kojeg on misli i predpostavlja da vodi ka džennetu, a nema nikakvog znanja o tome, odabrao je najteži i najduži put, koji ga na kraju opet neće odvesti željenom cilju i pored tegobe, koju će pretrpjeti na njemu. (“Šerhu-hadisi Ebi- Derda od hafiza Ibn-Redžeba, 8 i 9 stranica).

Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin:” Traženje znanja je jedno od najboljih i najvrijednijih dobrih djela i jedan od najčasnijih vidova dobrovoljnog ibadeta. Allahova vjera (islam) se može uspostaviti na Zemlji samo uz pomoć dviju stvari: znanja (dokaz) i sablje (borba na Allahovom putu). 


 Nemoguće je da Islam dođe do izražaja i da bude postojan, bez ove dvije stvari zajedno. Prva od njih, tj. znanje predhodi drugoj, na što upućuje činjenica, da Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nije napadao ni jedan narod (skupinu), dok im nije dostavio poslanicu, sa kojom ga je Allah zadužio. Nije isti onaj koji zna i onaj koji ne zna, kao što nisu isti živ i mrtav čovjek, onaj koji čuje i onaj koji je gluh, onaj koji vidi i sljepac. Znanje je svjetlo, koje čovjeku pokazuje put i izvodi ga iz tmine na svijetlost. Njime Allah dželle šenuhu uzdiže koga hoće od svojih robova kao što kaže:” Allah će one među vama, koji vjeruju i kojima je dato znanje uzdignuti na stepene.” (Prevod značenja 11 ajeta sure El-Mudžadele). 

Zbog toga vidimo da su učenjaci u svakom vremenu bili predmet ljudske hvale i kada god se spomenu, možemo čuti pohvale na njihov račun. Istinski pobožnjak je onaj, koji obožava Allaha dželle šenuhu sa znanjem i on na taj način slijedi put Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni:” Reci, ovo je moj pravi put. Ja pozivam ka Allahu sa znanjem, a i oni, koji me slijede. Slavljen neka je Allah, ja Njemu nikoga ravnim ne smatram.”(Prevod značenja 108 ajeta sure Jusuf). Pogledaj “Kitabu-l-Ilmi”, 15 i 16 str.). 

Kaže Allah dželle šenuhu :” Allaha se istinski boje od njegovih robova učeni.” (Prevod značenja 28 ajeta sure El-Fatir). Kaže šejh Es-Sa’di u komentaru ovog ajeta :” Sve što je veće čovjekovo znanje o Allahu, više Ga se boji i taj strah ga tjera da ostavi griješenje prema Njemu i da se priprema za susret sa Njim. Dovoljno je vrijednosti znanja, to što kod čovjeka stvara strah od Allaha dželle šenuhu. (“Tejsiru-l-kerimi-rrahman fi tefsiri kelami-l-mennani”, 6/317).
 
Rekao je Alija radijallahu anhu:” Dovoljno je ugleda znanju, to što ga priziva onaj, koji nije vješt u njemu i raduje se kada mu se pripiše. Dovoljno je neznanju prezira, to što ga se odriče onaj, ko ga nosi. Rekao je Ebu-Derda radijallahu anhu :” Onaj, ko smatra da jutarnji izlazak, radi traženja znanja nije borba na Allahovom putu, manjkave je pameti i mišljenja.” Kaže Allah dželle šenuhu :” Ko to ljepše govori od onoga, koji poziva ka Allahu, radi dobra djela i kaže:” Ja sam musliman.” (Prevod značenja 33 ajeta sure Fussilet).

Razlika između šeriajtskog i ovosvjetskog znanja

Šta se podrazumjeva pod pojmom islamsko – šerijatsko znanje? 

Na koga se odnose Kur’anski i hadiski tekstovi, koji hvale znanje i njegove nosioce ? 

Nije rijetka pojava, da predavači i oni, koji pišu tekstove sa islamskim sadržajem, sa namjerom da podstaknu omladinu na izučavanje ovosvjetskih nauka i specijalizovanje u njima, navedu Kur’anske i hadiske tekstove, koji govore o vrijednosti znanja i nagradi, koju je Allah pripremio učenjacima i bez imalo razmišljanja tvrde, da se oni odnose na ovosvjetsko znanje, jednako kao što se odnose na islamsko (vjersko) znanje. Nema nimalo sumnje da je njihova namjera lijepa, međutim, lijepa namjera nije dovoljna da bi djela koja čovjek radi, ili riječi koje izgovara bile šerijatski ispravna, nego je pored toga potrebno, da se stave na vagu Kur’ana, sunneta i prakse prvih generacija, kako bi se utvrdila njihova ispravnost, odnosno neispravnost. Da je ovakvo shvatanje neispravno i da se Kur’anski i hadiski tekstovi, koji govore o vrijednosti znanja, njegovom značaju i velikoj nagradi onima koji ga budu sticali, radili po njemu i u njega pozivali, ne mogu nikako odnositi na ovosvjetsko znanje, upućuju sljedeće činjenice:

1. Niko od islamskih učenjaka, komentatora ajeta i hadisa, koji govore o ilmu (znanju), nije spomenuo u svome komentaru ovosvjetsko znanje, iako je ono bilo razvijeno u njihovom vremenu i postojala je velika potreba za njim. Kaže hafiz Ibn Hadžer:” Ono što se podrazumjeva pod ilmom (znanjem), jeste šeriatsko znanje, koje vodi spoznaji vjerskih pitanja vezanih za čovjekov ibadet i odnos prema drugima, zatim spoznaja Allaha dželle šenuhu, Njegovih atributa i svega onoga što je čovjek dužan prema Njemu: izvršavanje onoga što je naredio i odbacivanje svih manjkavosti koje Mu ljudi pripisuju. (Fethu-l-bari 1/141). 

Kaže Imam Ibnu-l-Kajjim: ”Čovjek, koji zna mnoštvo stvari, a ne zna za svog Gospodara je jednak onome, koji ništa ne zna. (“Igasetu-l-lehfani”, 1/68).

2. Navedeni ajeti i hadisi upućuju svojim značenjem na to, da se radi o šeriatskom (vjerskom) znanju, a ne nekom drugom. Kaže šejh Muhammed Ibn Salih el-Usejmin:” Ono što se podrazumjeva pod pojmom šeriatsko znanje, jesu jasni dokazi i uputa, koju je Allah dželle šenuhu objavio svome Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem :” Onaj, kome Allah želi dobro, poduči ga vjeri.” “Poslanici nisu ostavili u nasljedstvo ni dinare ni dirheme, nego su ostavili znanje. Onaj, ko ga uzme, uzeo je veliku stvar.” Svima je poznato da su poslanici u nasljedstvo ostavili znanje o Allahovoj vjeri, a ne znanje o raznim dunjalučkim poslovima i vještinama. Kada je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem došao u Medinu, zatekao je njene stanovnike kako oprašivaju (oplođavaju) palme. Na prvi pogled mu se učinilo da je posao oprašivanja jako naporan, a da nema neke posebne potrebe za njim, tako da ih je savjetovao da ostave oprašivanje. Kada je došlo vrijeme berbe, obavješten je da palme nisu rodile, na što je rekao: ” Vi bolje poznajete dunjalučke stvari od mene.” Da je to znanje, koje je pohvaljeno u Kur’anu i Sunnetu, zar Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ne bi prednjačio u njemu! Zar osoba, koja zavrjeđuje najveću hvalu za znanje i djelo, nije upravo Poslanik sallallahu alejhi ve sellem. (“Kitabu-l-ilmi”, 13 i 14 str.). 

Na kraju ostaje da damo odgovor na pitanje, koje se nužno nameće, a ono glasi : Kakav je stav islama po pitanju ovosvjetskih nauka i da li on podstiče na njihovo izučavanje? 

Kaže imam Nevevi :” Izučavanje racionalnih nauka, za kojima ljudi imaju potrebu, kao što su medicina, aritmetika (osnovi računanja), je kolektivna obaveza muslimana.” Kaže imam Ebu-Hamid el-Gazali :” Ako znamo da je izučavanje zanata i zanimanja, koji su ljudima neophodni u svakodnevnom životu, kao što je poljoprivreda, kolektivna obaveza muslimana (fard kifaje), onda je ta obaveza još veća kada je u pitanju izučavanje medicine i sličnih nauka. (“Revdatu-talibin”, 1/223). 

Kaže Šejh Muhammed el-Muhtar eš-Šenkiti : ”Nema sumnje da je izučavanje ovosvjetskih nauka potrebno u svakom vremenu i prostoru, s tim da se stepen te potrebe razlikuje, ovisno o okolnostima i uvjetima. Muslimani današnjice, u različitim predjelima, imaju veliku potrebu za stručnim doktorima, koji će liječiti bolesne i ranjene. To samo potvrđuje, da je propis kolektivne obaveze izučavanja medicine ostao do današnjeg dana, i tako će biti sve dok se ne zadovolji prisutna potreba i dok muslimani ne budu potpuno neovisni o doktorima nemuslimanima.” (“Ahkamu-l-džirahati-t-tibbijjeti fil islam”, 79 str.). 

Ono što se može zaključiti iz govora ovih uvaženih učenjaka, jeste da je izučavanje svih nauka, koje su ljudima potrebne i bez kojih bi bila ugrožena njihova egzistencija, kolektivna obaveza muslimana, što znači da je jedan dio muslimana obavezan izučavati te nauke i specijalizovati se u njima. U suprotnom svi će biti griješni i odgovorni pred Allahom dželle šenuhu, za ostavljanje (neizučavanje) zajedničkog im farza. Zar nije dovoljno podstreka našim budućim doktorima, agronomima, oficirima, ekonomima, to što se nauke, koje oni izučavaju, ubrajaju u skupinu kolektivnih obaveza muslimana.
Zar sama riječ farz (obaveza) ne govori dovoljno o njihovoj vrijednosti?!

Pripremio: Semir Imamović