subota, 5. siječnja 2013.

SUDSTVO U ISLAMU

Sudstvo u Islamu

 

ALLAH dž.š., JE UZ SUDIJU DOK NE PRESUDI NEPRAVEDNO

 

Sudstvo u Islamu je rješavanje sporova i razmimoilaženja među ljudima na osnovu propisa koje je Allah, dž.š., odredio. Jedno je od najvažnijih sredstava pomoću kojih se ostvaruje pravda, čuvaju prava i štiti krv, čast i imetak. Iz toga se razumije da je sudstvo u Islamu jedna od temeljnih stvari bez kojih islamski sistem ne može opstojati.

 

Prvi čovjek koji je obavljao ovaj posao je naš Poslanik, s.a.v.s., kome je Allah, dž.š.,  naredio da sudi po onome što je On objavio. Kaže Uzvišeni: "Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama.". (Prijevod značenja, Nisa 105.)

 

Posao sudije, još za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., u Mekki je obavljao Attab ibn Usejd, a ovu dužnost vršio je također i Alija ibn Ebi Talib, u Jemenu.

 

PREDMET SUĐENJA

 

Sud se brine o tome da svako dobije svoje pravo, svejedno radilo se o pravima Allaha, dž.š., ili o pravima ljudi. On rješava sporove među ljudima i stavlja pod skrbništvo siročad, osobe koje su izgubile svoje imetak, kao i maloumne osobe. Brine se također o izvršavanju oporuka muslimana i njihovih vakufa, udaje žene bez staratelja i razmatra stanje (podobnost) svjedoka, itd.

 

STATUS SUDA U ISLAMU

 

Sudstvo je fard-kifaje tj. mora postojati grupa koja će vršiti ovaj posao s ciljem sprječavanja nasilja, rješavanja sporova i problema. Mora se odrediti sudija koji će suditi ljudima, a ako on to odbije, primorava se na to.

 

Islam je pojasnio vrijednosti pravednog suđenja među ljudima. U hadisu koji bilježi Buharija, Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Nema zavisti osim u dvije situacije (stvari). Čovjeku kojem je Allah, dž.š., podario imetak, a on ga troši u hajr, i čovjeku kojem je Allah, dž.š., podario mudrost pa on njome sudi i podučava druge." Nagrada pravednom sudiji je Džennet, a teško nepravednom sudiji. U hadisu koji bilježi Ebu Davud, a koga prenosi Ebu Hurejre, r.a., Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Ko bude sudio muslimanima, pa njegova pravednost nadvlada nepravdu (njegovu), njemu pripada Džennet, a ako njegova nepravednost nadvlada pravednost, pripada mu Džehennem." U hadisu kojeg bilježe Ibn Madže i Tirmizi (koji kaže da je hasen), a prenosi Abdullah ibn Evf, Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Allah, dž.š., je uz kadiju dok god on ne učini zulm (nepravdu). A ako on učini nepravdu, Allah, dž.š., ga napusti, a šejtan mu se pridruži." Također bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesaija i drugi, a prenosi ga Burejda od svoga oca da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Tri su vrste sudija. Jedan će u Džennet, a dvojica u vatru. Što se tiče onoga koji će u Džennet, to je čovjek koji je spoznao istinu i sudio po njoj, a ona dvojica koja su u vatri; jedan od njih je čovjek koji je spoznao istinu pa nepravedno sudio, a drugi je čovjek koji je sudio ljudima bez znanja.".

 

ŠARTOVI SUDIJE

 

Među ljudima može suditi samo onaj koji poznaje Allahovu Knjigu i Sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., propise vjere i da je u stanju razlučiti istinu od neistine, ispravnog i neispravnog, i da bude daleko od činjenja nepravde i slijeđenja strasti. Šafija uvjetuje da kadija mora dostići stepen mudžtehida. Ovo je također i jedno od mišljenja Imama Malika, dok Ebu Hanifa to ne uvjetuje. Što se tiče ovih šartova, odgovornost sudstva daje se onome koji ispuni najviše šartova. Također, kadija mora biti musliman, muškarac, punoljetan, razuman (pametan) i bogobojazan. Ovo podrazumijeva da kadija ne može biti nevjernik, ženska osoba, nerazumna osoba ili grješnik. (Kada je do Poslanika, s.a.v.s., doprla vijest da su Perzijanci za svog kralja postavili Kisrinu kćer rekao je: "Neće uspjeti narod koji rukovođenje odgovornim poslovima preda ženi." - Buharija)

 

Učenjaci postavljaju još jedan uslov po pitanju ispravnosti sudije (sudstva), a to je da je vladar taj koji postavlja sudiju, s tim da Imam Ahmed, Malik i Šafija dozvoljavaju, u slučaju da dvojica ljudi koji imaju spor budu zadovoljni presudom nekog čovjeka koji nije sudija (hakem), da im on presudi, dok Ebu Hanife smatra da može, pod uslovom da glavni kadija odobrava njegovu presudu.

 

ČIME SE SVE KADIJA TREBA OKITITI ?

 

Poslanik, s.a.v.s., nam je pojasnio način (put) suđenja koji treba da slijedi kadija. Primjer za to je slučaj kada je Poslanik, s.a.v.s., poslao Muaza, r.a., u Jemen i tom prilikom ga pitao: "Po čemu ćeš suditi ljudima?" Rekao je: "Po Allahovoj Knjizi." "A ako u tome ne nađeš (rješenje)?" "Onda po Sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s." "A ako i tu ne nađeš?" "Onda po svom mišljenju."

 

Dužnost je kadije da nastoji donijeti presudu na najpravedniji i najpošteniji način i da se kloni stvari koje bi mogle uticati na njegovu presudu (odluku) tako da neće suditi prilikom velike srdžbe, velike gladi, uznemirujuće brige, jakog straha, pospanosti koja ga savladava, velike vrućine ili studeni, ili u momentima zauzetosti (okupiranosti) stvarima koje bi ga spriječile da pravilno razumije slučaj (problem) u vezi sa kojim treba donijeti presudu.

 

Također, kadija je dužan da one koji se spore (parniče), izjednači u pet stvari i to: prilikom ulaska kod kadije (znači da zajedno ulaze), sjedenja pred njim (znači da ako jedan sjedi na fotelji da i drugom ustupi isto mjesto), njegovog obraćanja njima, (njihovog) saslušavanja, te donošenja presude.

 

Jedan lijep primjer suđenja u vrijeme prve generacije

 

Bilježi Ebu Nuajm u svojoj knjizi Hiljetul - evlija da je Alija, r.a., izgubio svoj pancir, pa ga je poslije našao kod jednog Jevreja.

Alija, r.a., reče: "Ovo je moj pancir koji je spao s moje deve."

Jevrej uzvrati: "Ne. Ovo je moj pancir. Neka među nama prosudi kadija."

Zatim su njih dvojica otišli kod kadije zvanog Šurejh.

Alija, r.a.: "Ovo je moj pancir, koji mi je spao sa deve, a ovaj Jevrej ga je uzeo."

Jevrej: "Ne. Ovaj pancir je moj."

Šurejh: "Istinu si rekao, zapovjedniče vjernika, međutim, moraš imati dva svjedoka."

Alija, r.a., je zatim pozvao dva svjedoka. Jedan od njih je bio čovjek po imenu Kamber, a drugi je bio njegov sin Hasan, r.a. Njih dvojica su posvjedočili da pancir pripada Aliji, r.a.

Šurejh: "Kamberovo svjedočenje možemo prihvatiti, ali svjedočenje tvoga sina ne."

Alija: "Izgubila te majka, zar nisi čuo, r.a., kada je rekao da je Poslanik, s.a.v.s., kazao: "Hasan i Husejn su prvaci mladića u Džennetu."

Šurejh: "Da, čuo sam." (Šurejh nije prihvatio svjedočenje Hasana, r.a., zbog pravila u sudstvu koje kaže da sin ne može biti svjedok ocu i obratno.)

Zatim Šurejh reče Jevreju: "Uzmi pancir."

Jevrej: "Zapovjednik vjernika je došao sa mnom kod sudije, a sudija je presudio u moju korist, a on zadovoljan sa presudom. Istinu si rekao, zapovjedniče vjernika. Pancir je spao sa tvoje deve i ja sam ga uzeo. Svjedočim da nema drugog boga sem Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov poslanik.”

Alija, r.a., mu je zatim poklonio svoj pancir, davši mu još i 900 dirhema.

Ovaj čovjek je poginuo u bici na Siffinu, borivši se na strani Alije, r.a.

 

web.arhiva saff-br.34 godina 1999

 

Abdurahman M.