PUT U KADISIJU - RATOVI ODMETNIŠTVA - III dio

Velike bitke u Islamu

 

PUT U KADISIJU III

 

Hira je imala i izuzetno važnu stratešku poziciju, gledajući na činjenicu da nije bila daleko od glavnog grada Perzije El-Medaina, a isto tako je bila blizu pustinje, tako da je u stvari predstavljala osnovu za napad ka većem cilju, a ako bi bilo potrebno, mogla bi predstavljati i odstupnicu ka glavnom centru u Medini.

 

Nije prošlo mnogo od osvojenja Hire, a već su vijesti o primirju, kao i o uslovima koji su navedeni u ugovoru, bile proširene među stanovništvom s druge strane Eufrata. Uskoro su mnogi od njih izrazili želju da uđu i žive pod okriljem islamske vlasti, tako da im se želje ubrzo i ispuniše. Sa njima su potpisani ugovori o zaštiti i primirju, koji pojašnjavaju njihova prava i dužnosti, a osnova za te ugovore je bio ugovor potpisan prilikom osvojenja Hire. Nakon ovih potpisivanja, Halid se pobrinuo o uređenju osvojenih i pripojenih područja, tako da je po njima razaslao daije, kao i svoje namjesnike i zamjenike, osnivajući u njima zaštitne garnizone. Svaki garnizon je imao emira i njihova uloga je bila pozivanje ljudi u novu vjeru, vođenje administrativnih poslova, nadziranje plaćanja džizije, zaštita slabih i nemoćnih, kao i upoznavanje ljudi sa pravednim islamskim zakonima. U isto vrijeme, Halid je poslao pisma vladarima i namjesnicima Perzije, čiji je tekst glasio:

 

"Hvala Allahu, Koji je razbio vaš sistem vlasti, i Koji je oslabio vaše spletke, i Koji vas je razjedinio (uprkos vanjskoj opasnosti, koja je svima prijetila, Perzijanci su bili razjedinjeni, praveći spletke jedni drugima i međusobno se ubijajući), uđite u Islam, ostavićemo vas i vaše zemlje i otići ćemo drugima, a ako to ne učinite, bićete prisiljeni na poraz rukama onih koji vole smrt, kao što vi volite život."

 

Sva ova osvajanja su završena u relativno kratkom roku, od kraja muharrema 12. h.g. do početka rebiul-evvela, iste godine, dakle za oko 40-tak dana. Halid je izvršio svoj zadatak na najbolji mogući način i u najkraćem vremenu, tako da je sada čekao da i Ijjad ibn Ganem završi svoj zadatak na sjeveru Iraka, kojim ga je zadužio Ebu Bekr, r.a., u okviru plana pojašnjenog u prošlom broju.

 

Međutim, desilo se nešto potpuno neočekivano. Ijadova vojska nije mogla napredovati ni koraka prema jugu, zato što se osvajanje Devmetul-Džundula oduljilo nekoliko mjeseci, a trebalo je da bude gotovo prije nego što Ijjad krene u ofanzivu sa sjevera prema jugu, kako bi se sastao sa Halidom u Hiri. Pored nemogućnosti napredovanja i neprijatelji su ga opkolili kod Devmetul-Džundula, tako da je bio u veoma opasnoj situaciji.

 

4. Halid obavlja Ijjadov zadatak

 

Halidovu vojsku je već počela hvatati dosada od dugog čekanja, a i Halid više nije mogao da izdrži na jednom mjestu. Često je govorio da nije obavezan prema Ebu Bekru, r.a., i prema njegovim jasnim i izričitim naredbama koje mu zabranjuju da prodire dalje u dubinu Iraka, ostavljajući iza sebe svojim neprijateljima vojnike i utvrde, produžio bi dalje prema El-Medainu da ga opsjeda. Zbog ovakvog stanja njega i njegove vojske zatražio je od Ebu Bekra, r.a., da obavi i Ijjadov zadatak i da ga spasi iz očite opasnosti, što je halifa i dozvolio. Kada mu je stiglo odobrenje, Halid je ponovo organizovao svoju vojsku, ostavljajući u Hiru El-Ka'ka' ibn Amra et-Temimija, kao svog zamjenika. Nakon toga Halid kreće sa vojskom na sjever, iako se Ijjad nalazio opkoljen kod Devmetul-Džundula, koji se nalazio u srcu pustinje oko 500 km na jugozapadu. Mudrost ovog poteza je u tome da je krenuo pravo prema Ijjadu, tada bi njegova pozadina u Hiri bila izložena napadu Perzijanaca i njihovih arapskih sluga utvrđenih na njihovim pozicijama na sjeveru. Halid je znao da u ratu prava linija često nije i najbliži put. Zbog toga je morao osvojiti ta utvrđenja na sjeveru i uništiti neprijateljske snage koncentrisane u njima, prije nego što krene bilo gdje drugo. Danas se samo možemo čuditi ovoj strategiji, koja dolazi od čovjeka, porijeklom beduina, koji nije studirao ni na kakvom fakultetu ili vojnoj akademiji. Pred njime se nisu nalazile karte ili brojni izvještaji na kojima bi temeljio svoje strateške planove, nego su oni plod njegovog talenta i nadarenosti, a prije svega Božanskog navođenja i nadahnuća. Tako je Halid krenuo na sjever, postavivši za vođu prethodnice Akreu ibn Habisa, r.a. Prije osvajanja Hire, na tom mjestu je bio Musena, r.a., koji je sada dobio novu dužnost, a prethodnicom će i u budućnosti komandovati Akrea, r.a. Stigavši na Kerbelu, na njoj su proveli nekoliko dana izviđajući i prikupljajući informacije o neprijatelju (Kerbela se nalazi na otprilike 100 km od Hire).

 

5. Bitka kod El-Enbara, 04. redžeb / 12/14. septembar 633.

 

Muslimanska vojska je krenula sa Kerbele prema 11 km udaljenom El-Enbaru, koji se nalazio na istočnoj obali Eufrata. Čim su stigli, Halid je odmah obišao hendek koji su Perzijanci iskopali kao prepreku, posmatrajući neprijatelja. Nakon toga, naredi borcima da se spreme za borbu, a posebno se obrati strijelcima savjetujući ih: "Vidio sam ljude koji nemaju ratnog iskustva (njegova pronicljivost je bila izrazito jaka), pa gađajte njihove oči i ništa drugo. Također ih gađajte plotunima jednim za drugim." Ovo pokazuje koliko povjerenje je imao u vještinu svojih strijelaca, kao i njegovo poznavanje važnosti paralisanja odbrane protivnika, tog važnog vojnog pravila. Strijelci su se spremili za borbu, tako da su naredbu za napad dočekali sa riječima "Bismillah", zasipajući Perzijance kišom strijela, koje su začuđujućom preciznošću pogađale svoj cilj. Ovo gađanje strijelama je potrajalo, tako da je bitka nazvana "Zatul-ujun" (vlasnici očiju).

 

Ovakav razvoj situacije je unio stravu u protivničkim redovima, tako da ih je ubrzo uhvatila panika. Kada je njihov glavni vođa Širzad vidio šta se događa, brzo je poslao glasnika, zahtijevajući prekid borbe uz uslove koje je on postavio, ali koje historijski dokumenti ne spominju. Halid je glasnika vratio sa negativnim odgovorom. Nakon toga je došao do najužeg dijela hendeka, razmišljajući kao da ga pređe. Poslije kraćeg razmišljanja, sinula mu je čudna ideja. Odmah je naredio da se dovedu mršave i slabe deve, i da se zakolju i bace u taj najuži dio hendeka, tako da je muslimanska vojska prešla Hendek ovim improvizovanim mostom od tijela zaklanih deva, probijajući se u utvrđenje. Ovdje vidimo veličinu Halida kao vođe, koji iskorištava i najprostija sredstva u ostvarenju svojih ciljeva, a sve to uz minimalnu cijenu i za najbrže vrijeme.

 

Po prelasku hendeka, dvije vojske se sudariše žestoko se boreći, sve dok se neprijateljske snage nisu počele kolebati, povlačeći se postepeno u dubinu utvrđenja. Njihov vođa Širzad je ponovo zatražio prekid borbe, ali je ovaj puta prepustio Halidu da odredi uslove, jedino tražeći da mu se obezbijedi siguran odlazak sa jednom skupinom konjanika, koji sa sobom neće nositi nikakvu opremu niti imetak. Halid je pristao na to. Kada su se muslimani ustabilili u El-Enbaru, stanovništvo je odmah osjetilo sigurnost i blagostanje, tako da su oni koji su živjeli u okolini, čuvši za muslimanski moral i poštenje, odmah poslali molbe u kojima traže da uđu pod okrilje islamske države. Halid je odmah potpisao ugovore sa stanovnicima El-Bevezidžija, a zatim i sa stanovnicima Kelveza, koji su živili na istočnoj obali Tigrisa, svega oko 25 km sjeverno od glavnog grada El-Medaina.

 

6. Bitka kod Ajnut-Temra, 11-12. redžeb / 21. septembar 633.

 

Halid je ostavio Zebrukana ibn Bedra et-Temimija kao namjesnika u El-Enbaru, nakon čega se uputio prema Ajnut-Temru, pustinjskoj tvrđavi, čiju je posadu sačinjavala velika skupina Perzijanaca, pod vođstvom Mihrana ibn Behrana, kao i nekoliko različitih arapskih plemena, koji su prije pomagali lažnu samoprozvanu poslanicu Sudžah, koja je ubijena u toku ratova protiv otpadnika. Inače, ova arapska plemena je vodio Ukka ibn Ebi Ukka, koji je dokazao svoju glupost i umišljatost riječima koje je uputio Mihranu, kada je čuo da se islamska vojska približava, pa kaže: "Arapi najbolje poznaju kao se Arapi bore, pa pusti da se sami borimo protiv Halida." Naravno da je Mihran spremno iskoristio ovu želju, tako da mu reče: "Istinu si rekao. Uistinu vi najbolje poznajete arapski način borbe, a ujedno poznajete i naš način borbe, tako da ćemo vas pustiti da se sami borite protiv Halida.". Naravno da je Mihran spremno iskoristio ovu želju tako da mu reče: "Istinu si rekao. Uistinu vi najbolje poznajete arapski način borbe, a ujedno poznajete i naš način borbe, tako da ćemo vas pustiti da se sami borite protiv njih, a ukoliko vam i mi budemo potrebni, priskočit ćemo vam u pomoć." Nakon što se Ukka sastao sa svojim pomoćnicima, oni mu se obratiše puni nezadovoljstva: "Šta te je natjeralo da ono kažeš onom psu? Oni su isuviše ponosni da tek tako prepuste Arapima koje preziru, tako važnu stvar kao što je njihova odbrana." Ovo je običaj svih tirana i silnika, jer svi oni postupaju sa svojim podanicima, kao sa psima, ma koliko im ovi odani bili.

 

Međutim, Mihran je ipak ostao sa svojim snagama u utvrđenju Ajnut-Temr, dok je Ukka izašao sa svojim Arapima oko 20 km u susret islamskoj vojsci, kako bi joj prepriječio put. Međutim, islamska vojska se iznenada pojavi u punom broju, potpuno spremna za borbu. Tada je Halid sa sobom uzeo nekoliko najhrabrijih vojnika, kako bi mu čuvali leđa i u munjevitom napadu je potpuno iznenadio Ukku, koji je još sređivao svoje bojne redove, spremajući ih za borbu, tako šta ga je zgrabio svojim snažnim rukama, noseći ga nazad kao zarobljenika.

 

Međutim, Ukka nije bio jedini koji je iznenađen ovim hrabrim i neočekivanim potezom, nego je svaki Ukkin vojnik bio zapanjen gledajući Enuli Leha, bježeći poraženi, a da borba još nije ni počela. Za njima su krenule grupe muslimana ubijajući ih i zarobljavajući, tako da se Mihranov plan raspršio, kao što su se raspršili i njegovi podanici. Muslimani su tom prilikom zarobili protivničkog vođu i uništili njegove snage, a da pri tome nisu izgubili ni jednog jedinog vojnika. Kada je Mihran čuo ove vijesti bio je kao gromom pogođen. Njegov moral, kao i moral njegove vojske, je odjednom toliko pao da je bio prinuđen na bijeg i povlačenje iz utvrđenja, ostavljajući ga svojim razbijenim slugama, koji su u njega pribjegli nakon teškog poraza koji ih je zadesio. Nakon kratke opsade njihov otpor je slomljen, tako da su se predali zajedno sa velikim plijenom. Međutim, najveći i najvredniji plijen i dobit, koju su muslimani osvojili jesu 40 mladića, koji su bili zatvoreni u crkvi, a čiji su potomci postali neke od najvećih ličnosti Islama. Zadovoljićemo se spominjanjem samo trojice od njih:

 

1. Nusajr, otac poznatog vojskovođe Musaa ibn Nusajra, koji je, sa Allahovom dozvolom, osvojio sjevernu Afriku i Španiju,

 

2. Sirin, otac velikog i poznatog Imama Muhammeda ibn Sirina,

 

3. Jesar, dedo Imama Muhameda ibn Ishaka ibn Jesara, pisca nekih od najpoznatijih knjiga o siri Poslanika, s.a.v.s.

 

  

Muhened T.